Tržište

„Tržištem“ nacionalna ekonomija naziva proces kojim se u gospodarstvu utemeljenom na podjeli rada i na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju (tržišno gospodarstvo) proizvodnja usmjerava na one putove na kojima ona najbolje služi zadovoljavanju najhitnijih potreba potrošača.

Potrošači su suvereni. Time što kupuju ili se suzdržavaju od kupnje, odlučuju o dobitku ili gubitku poduzetnika. Dobitak i gubitak usmjeravaju raspolaganje sredstvima za proizvodnju u ruke onih koji ih znaju najsvrsishodnije iskoristiti u službi potrošača. Vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju u tržišnom je gospodarstvu u stanovitom smislu društveni mandat, koji se mandataru oduzima ako ne postupa prema svakokratnim uputama svojih nalogodavaca, potrošača.

Posao je rentabilan ako služi najboljoj mogućoj opskrbi potrošača. Nerentabilan je ako potrošači daju prednost drugačijoj upotrebi dotičnih sredstava za proizvodnju. Konstruiranje suprotnosti između rentabilnosti i produktivnosti besmisleno je sve dok se ostaje u okviru tržišnoga gospodarstva i ne dovodi u pitanje suverenost potrošača. Tko rentabilan posao naziva neproduktivnim, stavlja vlastito mišljenje o tome što bi se trebalo proizvoditi i trošiti iznad mišljenja tržišnih sudionika. On si prisvaja pravo da bolje zna što potrošačima koristi nego što to oni sami znaju. Time svojemu osobnom sudu daje takav oblik da se on prikazuje kao općevažeća istina i životno pravilo. Kada zahtijeva da državna vlast poduzme prisilne mjere kako bi protiv puke rentabilnosti nametnula produktivnost, prešutno pretpostavlja da se sudovi svih ljudi o tome što je produktivno, a što nije, podudaraju i da će njegovo vlastito shvaćanje biti i shvaćanje vlasti.

U opisivanju tržišnih zbivanja običava se govoriti o slobodnoj igri gospodarskih sila. Druga slika koja se često upotrebljava za karakteriziranje tržišta jest slika automatizma. Navodno slijepo vladajućem automatizmu suprotstavlja se svjesni zahvat mudro planirajuće vlasti. Takvi metaforički izrazi zamračuju stvarno stanje. Sve tržišne pojave rezultat su nastojanja svih onih koji žele kupovati ili prodavati na tržištu, usmjerenih na najbolje moguće pokrivanje svojih potreba. Pogrešno je ta djelovanja pojedinaca obilježavati kao nesvjesno ponašanje time što ih se suprotstavlja svjesnomu zahvatu vlasti.

Ljudi nisu nepogrešivi ni u svojem gospodarskom činjenju i nečinjenju. Svatko je slobodan koriti djelovanje svojih bližnjih – primjerice njihovu sklonost alkoholnim pićima, priredbama dvojbenoga karaktera, hrvačkim i boksačkim borbama i sličnomu – te pokušati nagovoriti ih na mudriju upotrebu njihovih sredstava. No problemi koji proizlaze iz nedostatnosti ljudskoga duha nipošto se ne rješavaju time što se tržište zamijeni planskim gospodarstvom, a pojedince stavi pod skrbništvo vlasti. I kraljevi, vođe i činovnici su ljudi i mogu griješiti. Sloboda koju tržište jamči pojedincu može se s metafizičkih polazišta dovoditi u pitanje. Ona ipak na području pokrivanja potreba utjelovljuje ideal slobode koji čini bit kulture Zapada i koji je načelno razlikuje od orijentalnoga načina života. U tom je smislu tržište, kojim u konačnici upravljaju potrošači, bitan element modernoga društvenog poretka i kulture.

Državni i općinski pogoni, koji djeluju u okviru društvenoga poretka inače utemeljenoga na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, ovisni su o tržištu jednako kao i privatna poduzeća. Oni se moraju kao kupci (sirovina, poluproizvoda, alata i rada) i kao prodavači (robe ili usluga) uklopiti u tržišni promet te moraju, kako bi se održali, nastojati ostvarivati dobitke i izbjegavati gubitke. Pokušaji da se ta ovisnost ublaži ili ukloni time što se poslovni i kapitalni gubici javnih poduzeća pokrivaju doplatama iz poreznoga novca samo pomiču polazišne točke reakcije tržišta. Jer ne odlučuje država koja ubire poreze, nego mehanizam tržišta o tome koga pristojba u konačnici opterećuje i kako djeluje na proizvodnju, opskrbu dobrima, gospodarenje kapitalom i stvaranje dohotka. Tako i ovdje dolazi do izražaja suverenost kupaca i neizbježnost zakona tržišta. Kada se govori o privatnokapitalističkom sektoru i o državnom sektoru narodnoga gospodarstva, ne smije se zaboraviti da i državni sektor ovisi o tržištu.