Tržište

„Tržištem“ nacionalna ekonomija naziva proces kojim se u gospodarstvu utemeljenom na podjeli rada i na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju (tržišno gospodarstvo) proizvodnja usmjerava na one putove na kojima ona najbolje služi zadovoljavanju najhitnijih potreba potrošača.

Potrošači su suvereni. Time što kupuju ili se suzdržavaju od kupnje, odlučuju o dobitku ili gubitku poduzetnika. Dobitak i gubitak usmjeravaju raspolaganje sredstvima za proizvodnju u ruke onih koji ih znaju najsvrsishodnije iskoristiti u službi potrošača. Vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju u tržišnom je gospodarstvu u stanovitom smislu društveni mandat, koji se mandataru oduzima ako ne postupa prema svakokratnim uputama svojih nalogodavaca, potrošača.

Posao je rentabilan ako služi najboljoj mogućoj opskrbi potrošača. Nerentabilan je ako potrošači daju prednost drugačijoj upotrebi dotičnih sredstava za proizvodnju. Konstruiranje suprotnosti između rentabilnosti i produktivnosti besmisleno je sve dok se ostaje u okviru tržišnoga gospodarstva i ne dovodi u pitanje suverenost potrošača. Tko rentabilan posao naziva neproduktivnim, stavlja vlastito mišljenje o tome što bi se trebalo proizvoditi i trošiti iznad mišljenja tržišnih sudionika. On si prisvaja pravo da bolje zna što potrošačima koristi nego što to oni sami znaju. Time svojemu osobnom sudu daje takav oblik da se on prikazuje kao općevažeća istina i životno pravilo. Kada zahtijeva da državna vlast poduzme prisilne mjere kako bi protiv puke rentabilnosti nametnula produktivnost, prešutno pretpostavlja da se sudovi svih ljudi o tome što je produktivno, a što nije, podudaraju i da će njegovo vlastito shvaćanje biti i shvaćanje vlasti.

U opisivanju tržišnih zbivanja običava se govoriti o slobodnoj igri gospodarskih sila. Druga slika koja se često upotrebljava za karakteriziranje tržišta jest slika automatizma. Navodno slijepo vladajućem automatizmu suprotstavlja se svjesni zahvat mudro planirajuće vlasti. Takvi metaforički izrazi zamračuju stvarno stanje. Sve tržišne pojave rezultat su nastojanja svih onih koji žele kupovati ili prodavati na tržištu, usmjerenih na najbolje moguće pokrivanje svojih potreba. Pogrešno je ta djelovanja pojedinaca obilježavati kao nesvjesno ponašanje time što ih se suprotstavlja svjesnomu zahvatu vlasti.

Ljudi nisu nepogrešivi ni u svojem gospodarskom činjenju i nečinjenju. Svatko je slobodan koriti djelovanje svojih bližnjih – primjerice njihovu sklonost alkoholnim pićima, priredbama dvojbenoga karaktera, hrvačkim i boksačkim borbama i sličnomu – te pokušati nagovoriti ih na mudriju upotrebu njihovih sredstava. No problemi koji proizlaze iz nedostatnosti ljudskoga duha nipošto se ne rješavaju time što se tržište zamijeni planskim gospodarstvom, a pojedince stavi pod skrbništvo vlasti. I kraljevi, vođe i činovnici su ljudi i mogu griješiti. Sloboda koju tržište jamči pojedincu može se s metafizičkih polazišta dovoditi u pitanje. Ona ipak na području pokrivanja potreba utjelovljuje ideal slobode koji čini bit kulture Zapada i koji je načelno razlikuje od orijentalnoga načina života. U tom je smislu tržište, kojim u konačnici upravljaju potrošači, bitan element modernoga društvenog poretka i kulture.

Državni i općinski pogoni, koji djeluju u okviru društvenoga poretka inače utemeljenoga na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, ovisni su o tržištu jednako kao i privatna poduzeća. Oni se moraju kao kupci (sirovina, poluproizvoda, alata i rada) i kao prodavači (robe ili usluga) uklopiti u tržišni promet te moraju, kako bi se održali, nastojati ostvarivati dobitke i izbjegavati gubitke. Pokušaji da se ta ovisnost ublaži ili ukloni time što se poslovni i kapitalni gubici javnih poduzeća pokrivaju doplatama iz poreznoga novca samo pomiču polazišne točke reakcije tržišta. Jer ne odlučuje država koja ubire poreze, nego mehanizam tržišta o tome koga pristojba u konačnici opterećuje i kako djeluje na proizvodnju, opskrbu dobrima, gospodarenje kapitalom i stvaranje dohotka. Tako i ovdje dolazi do izražaja suverenost kupaca i neizbježnost zakona tržišta. Kada se govori o privatnokapitalističkom sektoru i o državnom sektoru narodnoga gospodarstva, ne smije se zaboraviti da i državni sektor ovisi o tržištu.

Tendencija koja vlada na tržištu, da se proizvodnja na najbolji mogući način prilagodi žudnji potrošača, ne dolazi do punoga učinka samo u jednom slučaju, u slučaju monopolne cijene. Da bi monopolna cijena bila moguća, nije dovoljno da je ponuda nekoga dobra ili neke usluge monopolizirana. Mora se pridružiti i poseban oblik potražnje. Potrošači moraju monopolno dobro toliko visoko cijeniti da pri povišenju njegove cijene iznad potencijalne konkurentske cijene kupnju ne ograniče u tolikoj mjeri da prodavač prođe gore nego pri prodaji po konkurentskoj cijeni [→Monopol].

Jedan primjer može pojasniti učinak monopolnih cijena. Pri konkurentskim cijenama bakra postoji tendencija da se nalazišta iskorištavaju do one točke na kojoj daljnje iskorištavanje više ne pokriva dodatni utrošak komplementarnih materijalnih i ljudskih sredstava za proizvodnju. Pri monopolnim cijenama bakra iskorištavanje se prekida na ranijoj točki. Tako ušteđena nespecifična komplementarna sredstva za proizvodnju upotrebljavaju se drugdje za proizvodnju artikala koji bi potrošačima inače izmaknuli. No potrošači bi boljoj opskrbi bakrom dali prednost pred opskrbom tim drugim artiklima.

Tržišne cijene svaki put teže stanju u kojem se potražnja i potrebe međusobno pokrivaju. Po toj cijeni, koju su klasici nazivali naravnom cijenom, a stariji subjektivisti ravnotežnom cijenom, i koju mi bolje nazivamo konačnom cijenom, mogu svi koji žele kupovati kupovati i svi koji žele prodavati prodavati. Budući da su, međutim, čimbenici koji određuju cijenu podvrgnuti stalnim promjenama, konačna se cijena u stvarnosti – drugačije nego u misaonoj slici ravnomjernoga gospodarstva (gospodarstva statičke ravnoteže) – uvijek iznova mijenja prije nego što ju je tržišna cijena dostigla.

Intervencionistički i socijalistički pisci tvrde da teorija tržišta i cijene koju su razvili nacionalni ekonomisti vrijedi samo za prilike gospodarstva malih i srednjih pogona. Velika poduzeća koja obilježavaju „kasni kapitalizam“ bila bi tako moćna da bi potrošačima mogla nametnuti svoju volju. Spram tih mamutskih pogona ne bi moglo biti konkurencije. Koliko god se njihovo područje protezalo, ne bi više postojalo ništa što bi odgovaralo onomu što je nacionalna ekonomija nazivala tržištem.

Na prijelazu iz 19. u 20. st. željezničke su društva označavali kao tipičan primjer takvih velikih poduzeća protiv kojih ne može nastati konkurencija. No ta navodno neodoljiva moć željeznica nije uspjela spriječiti ili makar odgoditi pojavu najopasnijih konkurenata, motornoga vozila i zrakoplova. Čim na tržište dođe nešto što potrošačima više odgovara od onoga što proizvode današnja velika poduzeća, ponovit će se isti postupak. Upravo što je neko poduzeće veće, to je jače ovisno o tržištu, tj. o potrošačima. Veliki je pogon stoga razvio metode tržišne analize i sustavnoga istraživanja želja potrošača [→Istraživanje tržišta].

I rast iznosa utrošenih za pridobivanje kupaca pokazuje nadmoćnu moć kupaca [→Reklama].

Konkurencija ne postoji samo između onih koji nude isti artikl na prodaju, nego i između onih koji žele prodavati različite artikle. Iznosi koje potrošač troši na kupnju bilo koje robe umanjuju iznose koje može izdvojiti za kupnju druge robe. Svi se poduzetnici trude usmjeriti u svoje blagajne što je više moguće od novčanih sredstava koja su publici na raspolaganju. Sva roba i sve usluge nalaze se u konkurenciji sa svom ostalom robom i svim ostalim uslugama. Pogrešno se shvaća bit →konkurencije ako se nastojanje proizvođača da svoje proizvode „diferenciraju“, tj. da im daju svojstva zbog kojih bi se u očima publike trebali činiti poželjnijima od proizvoda drugih proizvođača, smatra mjerama kojima se konkurencija želi učiniti „monopolističkom“. Nastojanje da se takvim diferenciranjem proizvoda nadmaše konkurenti jedno je od najvažnijih sredstava konkurencije. Upravo to nastojanje pokreće i održava budnom snagu svojstvenu kapitalističkom tržištu da neprestano radi na poboljšanju opskrbe potreba.

Gospodarenje služi zadovoljavanju buduće potrebe. Budući da se o oblikovanju budućnosti ništa ne može sa sigurnošću predvidjeti, svako djelovanje usmjereno na pokrivanje potreba počiva na pretpostavkama i očekivanjima. Ne samo djelovanja proizvođača, nego i ona potrošača špekulativna su. Potrošač koji kupuje računa s tim da će stečeno dobro njegovu buduću potrebu bolje zadovoljiti od drugih dobara čiju je kupnju odgodio kako bi mogao kupiti upravo to dobro. Svako gospodarenje, i ono samoopskrbljivača i ono voditelja socijalističke organizacije, jest →špekulacija. I tko vrijeme, novac i trud ulaže u izobrazbu za određenu profesionalnu djelatnost, jednako tako špekulira. Tek budućnost odlučuje je li ispravno postupio.

Tržišnim stanjem nazivamo skupnost →očekivanja u pogledu oblikovanja cijena u budućnosti, kako u budućnosti sljedećega trenutka tako i u daljnjoj budućnosti. Ta očekivanja tržišni sudionici stvaraju iz poznavanja cijena plaćenih pri posljednje sklopljenim prometima i iz procjene promjena koje će na njima prouzročiti već nastale ili očekivane nove činjenice. Svaki je pojedinac obradovan ako se očekivanja koja su odredila njegovo djelovanje pokažu ispravnima ili ako se prilike oblikuju povoljnije nego što je očekivao. No ispostavi li se da bi bilo svrsishodnije postupiti drugačije, tada oni koji su pretrpjeli štetu zbog neispravne procjene budućega stanja (pogrešna špekulacija) skloni su postavljati zahtjev da im državna vlast priskoči u pomoć. Jedini izvor iz kojega se takva državna pomoć može dodijeliti jest umanjenje dobitaka onih koji su ispravno špekulirali. Što ta politika izjednačavanja dobitaka i gubitaka dalje napreduje, to se više tržište priječi u ispunjavanju svoje funkcije. Zadaću da proizvodnji propisuje smjer tada mora preuzeti država.

Tržište je jedinstveno i nerazdjeljivo. Sve su cijene međusobno povezane i uvjetuju jedna drugu. Svaki je dio tržišta ovisan o svim ostalim dijelovima i sa svoje strane utječe na njih. Bilo je i postoji još i danas skupina ljudi koje žive u potpunoj autarkiji izvan razmjenskoga društva koje obuhvaća ostatak svijeta. No unutar sustava tržišnoga gospodarstva sva su djelovanja potencijalno povezana s tržištem. Tko je u pogledu određenih potreba samoopskrbljivač, utječe na tržišnu cijenu dotičnih artikala i nalazi se pod njezinim utjecajem.

Djelomična tržišta na kojima se trguje sredstvima za proizvodnju jednako su ovisna o krajnjim potrošačima kao i djelomična tržišta raznih dobara spremnih za uporabu i potrošnju [→Tržišta]. Isto vrijedi za burze vrijednosnih papira. Burze vrijednosnih papira odlučuju o raspodjeli kapitalnih dobara raspoloživih za dodatno ulaganje na razne mogućnosti ulaganja. Novostvoreni kapital i sredstva raspoloživa za novo ulaganje, koja odgovaraju stvaranju pričuva i otpisima učinjenima radi zamjene kapitalnih dobara potrošenih u prošloj proizvodnji, usmjeravaju se putem →burze na one putove proizvodnje koji se prema mišljenju špekulanata čine da pružaju najpovoljnije izglede. Na samoj burzi ne nastaju ni dobici ni gubici. Dobici i gubici u prometima trgovine vrijednosnim papirima rezultat su ispravnoga ili neispravnoga predviđanja budućega ponašanja potrošača putem ulagačke djelatnosti.

Formiranje cijena na → tržištu rada jednako ovisi o potražnji krajnjih potrošača kao i ono na tržištu materijalnih proizvodnih sredstava. Kod prihoda kazališnih veličina i profesionalnih sportaša u to se nikada nije sumnjalo. No na tržištu na kojem se formiraju nadnice svih ostalih usluga i radnih učinaka nije drukčije. Na slobodnom tržištu rada, to jest onom koje nije ometeno nikakvom prisilnom silom, vlada tendencija da se nadnice svake pojedine vrste rada utvrde tako da svi koji žele raditi za tu nadnicu nađu posao, a svi koji za tu stopu žele zaposliti radnike nađu radnike. Slobodno tržište rada teži punoj zaposlenosti. Ako se vladinim nalogom ili prisilnim mjerama sindikata utvrde minimalne nadnice koje premašuju potencijalne tržišne stope, tada nastaje trajna nezaposlenost dijela onih koji traže posao (institucionalna nezaposlenost).

To je priznao i John Maynard Keynes. Osobitost politike pune zaposlenosti koju je on preporučivao leži u tome što ne teži uklanjanju institucionalne nezaposlenosti ponovnom uspostavom slobodnog tržišta rada, nego povećanjem količine novca. Keynes je pritom polazio od očekivanja da će, uz zadržavanje nominalnih novčanih nadnica, postupno „automatsko“ snižavanje realnih nadnica izazvano inflatornim porastom cijena naići na manji otpor zaposlenika nego otvoreni pokušaji prilagodbe novčanih nadnica tržištu. Je li to očekivanje točno, može se posumnjati s obzirom na popularnost koju je stekla metoda indeksnih brojeva.

U misaonoj slici ravnomjernoga ili stacionarnoga gospodarstva cijena svakoga proizvoda jednaka je zbroju cijena isplaćenih za komplementarna proizvodna sredstva, uključujući kamatu koja odgovara potrebnom proizvodnom vremenu. Stoga nema ni dobiti ni gubitaka. U stvarnome gospodarstvu, koje se neprestano mijenja, uvijek iznova nastaje nesklad između opskrbe i potrebe. Za uklanjanje toga nesklada proizvodnja se mora iznova prilagoditi promijenjenim okolnostima. Iz toga procesa prilagodbe proizlaze dobiti ili gubici poduzetnika.

Dobiti ili gubici posljedica su okolnosti da se prilagodba proizvodnje novomu stanju ne odvija odjednom u cijelome tržišnom sustavu. Poduzetnici koji su promjenu ispravno predvidjeli i u skladu s time postupili ostvaruju viškove jer s jedne strane postižu više cijene za proizvod, a s druge strane proizvodna sredstva mogu nabavljati još po nižim cijenama koje odgovaraju ranijemu stanju. U daljnjem tijeku događaja oba izvora njihove dobiti presušuju. Povećanje proizvodnje proizvoda koji donosi dobit snižava njegovu cijenu, a istodobno rastu cijene komplementarnih proizvodnih sredstava. Kad ne bi nastupale daljnje promjene, uspostavila bi se stacionarna ravnoteža u kojoj nema ni dobiti ni gubitaka. Na tržištu postoji tendencija da dobiti i gubici iščeznu. Dobit i gubitak trajne su pojave samo zato što uvijek iznova postoji promjena u gospodarskim podacima, a ravnomjerno gospodarstvo nije ništa drugo nego misaona slika kojoj stvarni život nikada ne odgovara. Dobit i gubitak na neki su način nagrada i kazna koje potrošači odmjeravaju za brže ili sporije zadovoljenje njihovih želja.

Bilo bi necjelishodno pojavu poduzetničkih dobiti i poduzetničkih gubitaka označiti kao prijelaznu pojavu ili pojavu trenja, a njihovu odsutnost kao idealno stanje gospodarstva [→ poduzetnički dohodak]. Nikada prekinuto stremljenje za poboljšanjem zadovoljenja potreba karakteristično je obilježje čovjeka. Stanje ravnoteže o kojem govori nacionalna ekonomija nije cilj čije postizanje s bilo kojega gledišta izgleda poželjnim. Ono je misaono pomagalo koje treba posredovati spoznaju drukčije ustrojene stvarnosti. Politička pristranost je u igri kada se tržište na kojem ne postoji stacionarna ravnoteža naziva nesavršenim tržištem, a natjecanje koje se na tom tržištu odvija nesavršenim ili → nepotpunim natjecanjem.

U društvenom poretku koji se temelji na osvajanju i nasilnom prisvajanju zemlje, koji Adam Ferguson, Claude Henry de Rouvroy de Saint-Simon i Herbert Spencer nazivaju militarizmom, a suvremeni anglosaksonski spisi feudalizmom, nejednakost u raspodjeli zemljišnoga vlasništva političkoga je podrijetla. Čovjek je bogat ili siromašan već prema tome je li mu osvajač ili njegovi nasljednici dodijelili više ili manje. Promjena raspodjele posjeda može se postići samo političkim mjerama.

U tržišnom gospodarstvu vlada tendencija da se proizvodna sredstva stave na raspolaganje onima koji ih u smislu potrošača najbolje znaju upotrijebiti. Nejednakost u opsegu dohodaka i imovine rezultat je ponašanja potrošača. Oni su ti koji jedne čine bogatima, a druge siromašnima. Ako se baš želi zadržati izraz raspodjela dohodaka i imovine, koji okolnosti u tržišnom gospodarstvu prikazuje naopako, mora se biti svjestan da raspodjelu provode potrošači, koji pritom misle isključivo na najbolju moguću zaštitu vlastitih interesa. U militarističkom društvenom poretku može biti točno da je oskudica siromašnih protuteža obilju bogatih. U tržišnom gospodarstvu rast imovine bogatih i smanjivanje imovine drugih posljedica su poboljšanja u zadovoljenju potreba ostalih članova društva. Upravo procesi koji podižu prosječni životni standard čine da velike imovine nastaju i nestaju. Shvaćanje koje u stvaranju velikih imovina vidi narušavanje blagostanja ostalih sunarodnjaka promašuje bit tržišnoga gospodarstva. Izvor bogatstva u tržišnom gospodarstvu jest podizanje životnoga standarda potrošača i obrnuto. Mjere koje teže izjednačavanju nejednakosti u opsegu dohodaka i imovine idu na štetu životnoga standarda potrošača. S gledišta interesa potrošača oporezivanje poslovnih gubitaka bilo bi opravdanije nego oporezivanje poslovnih dobiti. Nejednakost imovine i dohodaka bitan je element tržišnoga gospodarstva. Karl Marx i Friedrich Engels ispravno su u „Komunističkom manifestu“ prepoznali da „jaki progresivni porez“ i „ukidanje prava nasljeđivanja“ vode uništenju tržišnoga gospodarstva.

Intervencionistička politika sadašnjosti smjera tomu da se suprotstavi odlukama koje potrošači donose na tržištu. Ona želi isključiti tržište. Pritom se ne uviđa uvijek jasno da tada na koncu vlast mora preuzeti vođenje proizvodnoga procesa i time na mjesto tržišnoga gospodarstva postaviti socijalizam.