Liberalizam

Napisano 1973. za talijansku Enciclopedia del Novecento, gdje će se članak pojaviti u talijanskom prijevodu otprilike u isto vrijeme kad i ova knjiga.

1. Različita poimanja liberalizma

Pojam se danas rabi s mnoštvom značenja koja, osim opisivanja otvorenosti prema novim idejama, imaju malo zajedničkoga, uključujući i neka koja su izravno suprotna onima što ih je izvorno označavao tijekom devetnaestoga i ranijih razdoblja dvadesetoga stoljeća. Ovdje će se razmatrati jedino ona široka struja političkih ideala koja je u tom razdoblju pod imenom liberalizma djelovala kao jedna od najutjecajnijih intelektualnih sila koje su usmjeravale razvoj u zapadnoj i srednjoj Europi. Taj pokret, međutim, potječe iz dvaju različitih izvora, a dvije tradicije kojima su oni dali povoda, premda općenito izmiješane u različitim stupnjevima, suživjele su tek u nelagodnu partnerstvu i moraju se jasno razlučiti želi li se razumjeti razvoj liberalnoga pokreta.

Jedna tradicija, mnogo starija od imena „liberalizam”, seže do klasične antike, a svoj suvremeni oblik poprimila je tijekom kasnoga sedamnaestoga i osamnaestoga stoljeća kao politički nauk engleskih vigovaca (Whigs). Ona je pružila uzor političkih ustanova koji je slijedila većina europskoga liberalizma devetnaestoga stoljeća. Bila je to individualna sloboda koju je „vladavina po zakonu” osigurala građanima Velike Britanije te koja je nadahnula pokret za slobodu u zemljama kontinenta u kojima je apsolutizam uništio većinu srednjovjekovnih sloboda, što su se u Britaniji uglavnom očuvale. Te su se ustanove, međutim, na kontinentu tumačile u svjetlu filozofske tradicije vrlo različite od evolucijskih shvaćanja prevladavajućih u Britaniji, naime racionalističkoga ili konstruktivističkoga gledišta koje je zahtijevalo namjernu rekonstrukciju cjelokupnoga društva u skladu s načelima uma. Taj pristup proizlazi iz nove racionalističke filozofije koju je iznad svega razvio René Descartes (ali i Thomas Hobbes u Britaniji) te je najveći utjecaj stekao u osamnaestom stoljeću posredstvom filozofa francuskoga prosvjetiteljstva. Voltaire i J.-J. Rousseau bili su dvije najutjecajnije ličnosti intelektualnoga pokreta koji je kulminirao u Francuskoj revoluciji i iz kojega proizlazi kontinentalni ili konstruktivistički tip liberalizma. Jezgra toga pokreta, za razliku od britanske tradicije, nije bila toliko određeni politički nauk koliko opći duhovni stav, zahtjev za oslobođenjem od svih predrasuda i svih uvjerenja koja se nisu mogla racionalno opravdati te za bijegom od vlasti „svećenika i kraljeva”. Njegov je najbolji izraz vjerojatno tvrdnja B. de Spinoze da je „slobodan onaj čovjek koji živi jedino prema nalozima uma”.

Te dvije misaone struje, koje su pružile glavne sastojke onoga što se u devetnaestom stoljeću počelo nazivati liberalizmom, bile su u nekoliko bitnih postulata, kao što su sloboda mišljenja, govora i tiska, u dovoljnoj suglasnosti da stvore zajedničku opoziciju konzervativnim i autoritarnim gledištima te se stoga činile dijelom zajedničkoga pokreta. Većina bi pristaša liberalizma također ispovijedala vjeru u individualnu slobodu djelovanja i u neku vrstu jednakosti svih ljudi, no podrobnije razmatranje pokazuje da je ta suglasnost dijelom bila samo verbalna jer su se ključni pojmovi „sloboda” i „jednakost” rabili s donekle različitim značenjima. Dok je starijoj britanskoj tradiciji sloboda pojedinca u smislu zaštite zakonom protiv svake samovoljne prisile bila glavna vrijednost, u kontinentalnoj je tradiciji najviše mjesto zauzimao zahtjev za samoodređenjem svake skupine u pogledu njezina oblika vladavine. To je dovelo do ranoga povezivanja i gotovo poistovjećivanja kontinentalnoga pokreta s pokretom za demokraciju, koji se bavi problemom različitim od onoga koji je bio glavna briga liberalne tradicije britanskoga tipa.

Tijekom razdoblja svojega oblikovanja te ideje, koje su u devetnaestom stoljeću postale poznate kao liberalizam, još nisu bile opisivane tim imenom. Pridjev „liberalan” postupno je dobivao svoju političku konotaciju tijekom kasnijega dijela osamnaestoga stoljeća, kada se rabio u povremenim izrazima poput onoga kada je Adam Smith pisao o „liberalnom planu jednakosti, slobode i pravde”. Kao ime političkoga pokreta liberalizam se, međutim, pojavljuje tek na početku sljedećega stoljeća, najprije kada ga je 1812. uporabila španjolska stranka Liberales, a nešto kasnije kada je prihvaćen kao stranačko ime u Francuskoj. U Britaniji se počeo tako rabiti tek nakon što su se vigovci i radikali ujedinili u jednu stranku, koja je od ranih 1840-ih postala poznata kao Liberalna stranka. Budući da su radikali bili nadahnuti uvelike onim što smo opisali kao kontinentalnu tradiciju, čak se i engleska Liberalna stranka u vrijeme svojega najvećega utjecaja temeljila na stapanju dviju spomenutih tradicija.

S obzirom na te činjenice, bilo bi zavaravajuće pojam „liberalan” pripisati isključivo bilo kojoj od dviju različitih tradicija. One su se povremeno nazivale „engleskim”, „klasičnim” ili „evolucijskim”, odnosno „kontinentalnim” ili „konstruktivističkim” tipom. U sljedećem će se povijesnom pregledu razmotriti oba tipa, no kako je samo prvi razvio određeni politički nauk, kasnije će se sustavno izlaganje morati usredotočiti na njega.

Ovdje valja spomenuti da SAD nikada nije razvio liberalni pokret usporediv s onim koji je zahvatio većinu Europe tijekom devetnaestoga stoljeća, natječući se u Europi s mlađim pokretima nacionalizma i socijalizma te dosegnuvši vrhunac svojega utjecaja 1870-ih, a zatim polako opadajući, ali još uvijek određujući ozračje javnoga života do 1914. Razlog izostanka sličnoga pokreta u SAD-u ponajprije je u tome što su glavna stremljenja europskoga liberalizma uvelike bila utjelovljena u ustanovama Sjedinjenih Država od njihova osnutka, a dijelom u tome što je razvoj političkih stranaka ondje bio nepovoljan za rast stranaka utemeljenih na ideologijama. Doista, ono što se u Europi naziva ili se nekoć nazivalo „liberalnim” u SAD-u se danas, s ponešto opravdanja, naziva „konzervativnim”; dok se u novije vrijeme pojam „liberalan” ondje rabio za opisivanje onoga što bi se u Europi nazivalo socijalizmom. No za Europu je jednako tako istinito da se nijedna od političkih stranaka koje rabe naziv „liberalan” sada ne drži liberalnih načela devetnaestoga stoljeća.

2. Klasični i srednjovjekovni korijeni

Temeljna načela iz kojih su stari vigovci (Old Whigs) oblikovali svoj evolucijski liberalizam imaju dugu predpovijest. Misliocima osamnaestoga stoljeća koji su ih formulirali uistinu su uvelike pomogle ideje preuzete iz klasične antike te određene srednjovjekovne tradicije koje u Engleskoj nije ugasio apsolutizam.

Prvi narod koji je jasno formulirao ideal individualne slobode bili su stari Grci, a osobito Atenjani tijekom klasičnoga razdoblja petoga i četvrtoga stoljeća prije Krista. Tvrdnju nekih pisaca devetnaestoga stoljeća da antika nije poznavala individualnu slobodu u suvremenom smislu jasno opovrgavaju zgode poput one kada je atenski vojskovođa u trenutku najveće opasnosti tijekom sicilskoga pohoda podsjetio vojnike da se bore za zemlju koja im je ostavljala „neograničenu mogućnost da žive kako im je drago”. Njihovo je poimanje slobode bilo poimanje slobode pod zakonom, ili stanja stvari u kojem je, kako je glasila popularna izreka, zakon bio kralj. Ono je našlo izraz, tijekom ranih klasičnih razdoblja, u idealu isonomije ili jednakosti pred zakonom koju, ne rabeći staro ime, još uvijek jasno opisuje Aristotel. Taj je zakon uključivao zaštitu privatne sfere građanina protiv države, koja je išla tako daleko da je čak i pod „Tridesetoricom tirana” atenski građanin bio posve siguran ako je ostao kod kuće. Za Kretu se čak izvješćuje (od Efora, kojega navodi Strabon) da je, budući da se sloboda smatrala najvišim dobrom države, ustav osiguravao „vlasništvo izrijekom onima koji ga stječu, dok u stanju ropstva sve pripada vladarima, a ne onima kojima se vlada”. U Ateni su ovlasti narodne skupštine da mijenja zakon bile strogo ograničene, premda već nalazimo prve slučajeve da takva skupština odbija da je uspostavljeni zakon obuzdava od samovoljnoga djelovanja. Te su liberalne ideale dalje razvili osobito stoički filozofi, koji su ih proširili izvan granica grada-države svojim poimanjem prirodnoga zakona koji ograničava ovlasti svake vladavine te jednakosti svih ljudi pred tim zakonom.

Ti su grčki ideali slobode prenešeni novovjekovnicima ponajprije posredstvom spisa rimskih pisaca. Daleko najvažniji među njima, i vjerojatno pojedinačna ličnost koja je više od ikoga drugoga nadahnula obnovu tih ideja na početku novovjekovnoga doba, bio je Marko Tulije Ciceron. No barem se povjesničar Tit Livije i car Marko Aurelije moraju ubrojiti među izvore na koje su se mislioci šesnaestoga i sedamnaestoga stoljeća ponajviše oslanjali na početku novovjekovnoga razvoja liberalizma. Rim je, povrh toga, dao barem europskom kontinentu izrazito individualističko privatno pravo, usredotočeno na vrlo strog pojam privatnoga vlasništva, pravo, štoviše, u koje se do kodifikacije pod Justinijanom zakonodavstvo vrlo malo miješalo te koje se posljedično smatralo više ograničenjem ovlasti vlade nego njihovim vršenjem.

Rani su se novovjekovnici mogli osloniti i na tradiciju slobode pod zakonom koja se očuvala kroz srednji vijek, a na kontinentu je ugašena tek na početku novovjekovnoga doba usponom apsolutne monarhije. Kako je opisuje suvremeni povjesničar (R. W. Southern),

mržnja prema onome čime se nije upravljalo po pravilu, nego po volji, bila je vrlo duboka u srednjem vijeku, a ni u jednom trenutku ta mržnja nije bila tako moćna i djelotvorna sila kao u drugoj polovici toga razdoblja. . . . Zakon nije bio neprijatelj slobode: naprotiv, obris slobode bio je iscrtan zbunjujućom raznolikošću zakona koja se razvila tijekom toga razdoblja. . . . I visoki i niski jednako su tražili slobodu inzistirajući na uvećanju broja pravila pod kojima su živjeli.

To je poimanje dobilo snažnu potporu od vjerovanja u zakon koji je postojao odvojeno od vlade i iznad nje, poimanja koje se na kontinentu shvaćalo kao prirodni zakon, no u Engleskoj je postojalo kao Common Law, koje nije bilo proizvod zakonodavca, nego je proizašlo iz ustrajne potrage za nepristranom pravdom. Formalnu razradu tih ideja na kontinentu su provodili ponajprije skolastici, nakon što ju je, na temeljima koji potječu od Aristotela, prvi put velebno sustavno uobličio Toma Akvinski; do kraja šesnaestoga stoljeća neki su je španjolski isusovački filozofi razvili u sustav u bitnome liberalne politike, osobito na gospodarskom području, gdje su unaprijed naznačili mnogo toga što su obnovili tek škotski filozofi osamnaestoga stoljeća.

Naposljetku valja spomenuti i neke od ranih razvoja u gradovima-državama talijanske renesanse, osobito Firence, te u Nizozemskoj, na koje se engleski razvoj u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću uvelike mogao osloniti.

3. Engleska whigovska tradicija

Upravo su se tijekom rasprava za vrijeme engleskoga građanskog rata i razdoblja Commonwealtha konačno uobličile ideje o vladavini ili nadređenosti prava, koje su nakon ‘Slavne revolucije’ 1688. postale vodeća načela whigovske stranke koju su one dovele na vlast. Klasične je formulacije pružio John Locke u svom djelu Second Treatise on Civil Government (1689.), koje međutim u nekim pogledima nudi još racionalističkije tumačenje institucija nego što je postalo svojstveno britanskim misliocima osamnaestoga stoljeća. (Cjelovitiji bi prikaz morao uzeti u obzir i spise Algernona Sidneyja i Gilberta Burneta kao rane izlagatelje whigovske doktrine.) Upravo je u tom razdoblju nastala i ona tijesna povezanost britanskoga liberalnog pokreta s pretežno nonkonformističkim i kalvinističkim trgovačkim i industrijskim staležima, koja je ostala obilježjem britanskoga liberalizma sve do nedavnih vremena. Je li to značilo tek to da su isti staleži koji su razvili duh trgovačkoga poduzetništva ujedno bili i prijemčiviji za kalvinistički protestantizam, ili su pak ti vjerski nazori izravnije vodili k liberalnim načelima politike, mnogo je raspravljano pitanje koje se ovdje ne može dalje razmatrati. No činjenica da je borba između isprva vrlo netrpeljivih vjerskih sljedbi na kraju iznjedrila načela snošljivosti, te da je britanski liberalni pokret ostao tijesno povezan s kalvinističkim protestantizmom, izvan je svake sumnje.

Tijekom osamnaestoga stoljeća whigovska je doktrina o vladi ograničenoj općim pravnim pravilima i o strogim ograničenjima ovlasti izvršne vlasti postala karakteristična britanska doktrina. Svijetu je bila poznata ponajprije preko Montesquieuova djela Esprit des lois (1748.) i spisa drugih francuskih autora, osobito Voltairea. U Britaniji su intelektualne temelje dalje razvili poglavito škotski moralni filozofi, prije svih David Hume i Adam Smith, kao i neki njihovi engleski suvremenici i neposredni nasljednici. Hume je ne samo u svom filozofskom djelu postavio temelje liberalne teorije prava, nego je i u svojoj History of England (1754.–62.) pružio tumačenje engleske povijesti kao postupnoga nastanka vladavine prava, čime je tu zamisao učinio poznatom daleko izvan granica Britanije. Odlučujući doprinos Adama Smitha bio je prikaz samonastajućega poretka koji se oblikuje spontano ako su pojedinci sputani prikladnim pravnim pravilima. Njegovo djelo Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations označava možda više nego ijedno drugo pojedinačno djelo početak razvoja modernoga liberalizma. Omogućilo je ljudima da shvate kako su ona ograničenja ovlasti vlade, koja su proizašla iz pukoga nepovjerenja prema svakoj samovoljnoj moći, postala glavnim uzrokom britanskoga gospodarskog blagostanja.

Počeci liberalnoga pokreta u Britaniji ubrzo su, međutim, bili prekinuti reakcijom protiv Francuske revolucije i nepovjerenjem prema njezinim štovateljima u Engleskoj, koji su nastojali u Englesku uvesti ideje kontinentalnoga ili konstruktivističkoga liberalizma. Kraj toga ranog engleskog razvoja liberalizma obilježava djelo Edmunda Burkea koji se, nakon svoga blistavog ponovnog izlaganja whigovske doktrine u obranu američkih kolonista, žestoko okrenuo protiv ideja Francuske revolucije.

Tek je nakon završetka napoleonskih ratova nastavljen razvoj utemeljen na doktrini starih Whigovaca i Adama Smitha. Daljnji intelektualni razvoj uvelike je usmjeravala skupina učenika škotskih moralnih filozofa okupljenih oko Edinburgh Reviewa, ponajviše ekonomista u tradiciji Adama Smitha; čistu je whigovsku doktrinu još jednom izložio u obliku koji je naširoko utjecao na kontinentalno mišljenje povjesničar T. B. Macaulay, koji je za devetnaesto stoljeće učinio ono što je Hume svojim povijesnim djelom učinio za osamnaesto. Već je, međutim, taj razvoj pratio brzi rast radikalnoga pokreta, čiji su vođe postali benthamovski ‘Filozofski radikali’ i koji je svoje korijene vukao više iz kontinentalne nego iz britanske tradicije. Naposljetku je upravo iz stapanja tih tradicija u 1830-im godinama nastala politička stranka koja je od oko 1842. postala poznata kao Liberalna stranka i koja je do kraja stoljeća ostala najvažnijim predstavnikom liberalnoga pokreta u Europi.

Davno prije toga, međutim, došao je još jedan odlučujući doprinos iz Amerike. Izričito uobličenje – u pisanom ustavu – onoga što su bivši britanski kolonisti shvaćali kao bit britanske tradicije slobode, s namjerom ograničavanja ovlasti vlade, a osobito navođenje temeljnih sloboda u Bill of Rights, pružilo je uzor političkih institucija koji je duboko utjecao na razvoj liberalizma u Europi. Iako Sjedinjene Države, upravo zato što je njihov narod osjećao da je već utjelovio jamstva slobode u svojim političkim institucijama, nikada nisu razvile zaseban liberalni pokret, za Europljane su postale zemlja snova slobode i primjer koji je nadahnjivao političke težnje jednako kao što su to engleske institucije činile tijekom osamnaestoga stoljeća.

4. Razvoj kontinentalnoga liberalizma

Radikalne ideje filozofa francuskoga prosvjetiteljstva, uglavnom u obliku u kojem su ih na politička pitanja primijenili Turgot, Condorcet i Abbé Sieyès, uvelike su prevladavale u naprednom mnijenju u Francuskoj i susjednim zemljama kontinenta tijekom revolucionarnoga i napoleonskog razdoblja; no o određenom liberalnom pokretu može se govoriti tek nakon Restauracije. U Francuskoj je dosegnuo vrhunac za vrijeme Srpanjske monarhije (1830.–48.), ali je nakon toga razdoblja ostao ograničen na malenu elitu. Sastojao se od nekoliko različitih struja misli. Važan pokušaj sustavnoga uobličavanja i prilagodbe kontinentalnim prilikama onoga što je smatrao britanskom tradicijom učinio je Benjamin Constant, a tijekom 1830-ih i 1840-ih dalje ga je razvila skupina poznata kao ‘doctrinaires’ pod vodstvom F. P. G. Guizota. Njihov program, poznat kao ‘guarantisme’, bio je u biti doktrina o ustavnim ograničenjima vlade. Za tu ustavnu doktrinu, koja je činila najvažniji dio kontinentalnoga liberalnog pokreta u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća, kao važan je uzor poslužio ustav novostvorene belgijske države iz 1831. Toj tradiciji, koja uvelike potječe iz Britanije, pripadao je i možda najvažniji francuski liberalni mislilac, Alexis de Tocqueville.

Obilježje koje je, međutim, uvelike razlikovalo tip liberalizma prevladavajućega na kontinentu od onoga britanskoga bilo je od početka ono što se najbolje opisuje kao njegova slobodoumna sastavnica, koja se izražavala u snažnom antiklerikalnom, protuvjerskom i općenito protutradicionalističkom stavu. Ne samo u Francuskoj, nego i u drugim rimokatoličkim dijelovima Europe, neprekidan je sukob s rimskom crkvom doista postao toliko svojstven liberalizmu da se mnogima činio njegovim primarnim obilježjem, osobito nakon što je u drugoj polovici stoljeća crkva poduzela borbu protiv ‘modernizma’, a time i protiv većine zahtjeva za liberalnim reformama.

Tijekom prve polovice stoljeća, sve do revolucija 1848., liberalni je pokret u Francuskoj, kao i u većini ostaloga dijela zapadne i srednje Europe, bio i mnogo tješnje povezan s demokratskim pokretom nego što je to bio slučaj s britanskim liberalizmom. Njime je, dapače, tijekom druge polovice stoljeća uvelike i bio istisnut, kao i novim socijalističkim pokretom. Osim u kratkom razdoblju oko sredine stoljeća, kada je pokret za slobodnu trgovinu okupio liberalne skupine, liberalizam više nije igrao važnu ulogu u političkom razvoju Francuske, niti su nakon 1848. francuski mislioci dali ikakav važan doprinos njegovoj doktrini.

Nešto je važniju ulogu odigrao liberalni pokret u Njemačkoj, gdje je doista došlo do izrazitijega razvoja tijekom prvih triju četvrtina devetnaestoga stoljeća. Premda uvelike pod utjecajem ideja proizašlih iz Britanije i Francuske, te su ideje preoblikovali nazori triju najvećih i najranijih njemačkih liberala: filozofa Immanuela Kanta, učenjaka i državnika Wilhelma von Humboldta te pjesnika Friedricha Schillera. Kant je pružio teoriju na crtama sličnima onima Davida Humea, usredotočenu na pojmove prava kao zaštite individualne slobode i vladavine prava (ili Rechtsstaata, kako je postalo poznato u Njemačkoj); Humboldt je u ranom djelu On the Sphere and Duties of Government (1792.) razvio sliku države posve ograničene na održavanje zakona i reda – knjige od koje je u to vrijeme objavljen tek malen dio, ali koja je, kada je naposljetku objavljena (i prevedena na engleski) 1854., izvršila širok utjecaj ne samo u Njemačkoj nego i na tako raznolike mislioce kao što su J. S. Mill u Engleskoj i E. Laboulaye u Francuskoj. Pjesnik je Schiller, naposljetku, vjerojatno više nego ijedna druga pojedinačna osoba učinio da se čitava obrazovana javnost u Njemačkoj upozna s idealom osobne slobode.

Bilo je ranoga početka liberalne politike u Pruskoj tijekom reformi Freiherra vom Steina, no za njim je uslijedilo još jedno razdoblje reakcije nakon završetka napoleonskih ratova. Tek se u 1830-im godinama počeo razvijati opći liberalni pokret koji je, međutim, od početka, kao što je bilo i u Italiji, bio tijesno povezan s nacionalističkim pokretom usmjerenim na ujedinjenje zemlje. Općenito, njemački je liberalizam bio ponajviše konstitucionalistički pokret koji je u sjevernoj Njemačkoj bio nešto više vođen britanskim primjerom, dok je na jugu utjecajniji bio francuski uzor. To je dolazilo do izražaja poglavito u različitom stavu prema problemu ograničavanja diskrecijskih ovlasti vlade, što je na sjeveru iznjedrilo prilično strogu zamisao vladavine prava (ili Rechtsstaata), dok je na jugu bilo više vođeno francuskim tumačenjem diobe vlasti koje je naglašavalo neovisnost uprave od redovnih sudova. Na jugu se, međutim, a osobito u Badenu i Württembergu, razvila djelatnija skupina liberalnih teoretičara okupljenih oko Staatslexicona C. von Rottecka i C. T. Welckera, koja je u razdoblju prije revolucije 1848. postala glavnim središtem njemačke liberalne misli. Neuspjeh te revolucije donio je još jedno kratko razdoblje reakcije, ali se u 1860-ima i ranim 1870-ima neko vrijeme činilo kao da se i Njemačka brzo kreće prema liberalnom poretku. Upravo su tijekom toga razdoblja dovršene ustavne i pravne reforme namijenjene konačnom uspostavljanju Rechtsstaata. Sredinu 1870-ih vjerojatno treba smatrati vremenom kada je liberalni pokret u Europi stekao svoj najveći utjecaj i svoje najistočnije širenje. S njemačkim povratkom zaštitnim carinama 1878. te novim socijalnim politikama koje je otprilike u isto vrijeme pokrenuo Bismarck, započeo je obrat pokreta. Liberalna stranka koja je cvjetala nešto više od desetak godina brzo je opala.

Kako u Njemačkoj tako i u Italiji opadanje liberalnoga pokreta nastupilo je kada je on izgubio svoju povezanost s pokretom za nacionalno ujedinjenje, a postignuto je jedinstvo usmjerilo pozornost na jačanje novih država, te kada su, povrh toga, počeci radničkoga pokreta lišili liberalizam položaja „naprednije” stranke koju je do tada podupirao politički aktivni dio radničke klase.

5. Klasični britanski liberalizam

Tijekom najvećega dijela devetnaestoga stoljeća europska zemlja koja se činila najbližom ostvarenju liberalnih načela bila je Velika Britanija. Ondje se činilo da ih prihvaća ne samo moćna Liberalna stranka nego i većina stanovništva, pa su čak i konzervativci često postajali sredstvo provedbe liberalnih reformi. Veliki događaji nakon kojih je Britanija mogla ostatku Europe izgledati kao reprezentativni uzor liberalnoga poretka bili su katolička emancipacija 1829., Zakon o reformi (Reform Act) iz 1832. te ukidanje žitnih zakona (corn laws) od strane konzervativca sir Roberta Peela 1846. Budući da su do tada glavni zahtjevi liberalizma u pogledu unutarnje politike bili zadovoljeni, agitacija se usredotočila na uspostavu slobodne trgovine. Pokret pokrenut Peticijom trgovaca (Merchants’ Petition) 1820., a vođen od 1836. do 1846. od strane Lige protiv žitnih zakona (Anti-Corn-Law League), osobito je razvila skupina radikala koja je, pod vodstvom Richarda Cobdena i Johna Brighta, zauzela nešto krajnji laissez faire stav nego što bi to zahtijevala liberalna načela Adama Smitha i klasičnih ekonomista koji su ga slijedili. Njihov prevladavajući slobodnotrgovinski stav bio je povezan sa snažnim antiimperijalističkim, antiintervencionističkim i antimilitarističkim stavom te s odbojnošću prema svakomu širenju državnih ovlasti; porast javnih rashoda smatrali su uglavnom posljedicom nepoželjnih intervencija u prekomorskim poslovima. Njihovo se protivljenje ponajprije odnosilo na širenje ovlasti središnje vlasti, a većinu se poboljšanja očekivalo od autonomnih nastojanja bilo lokalne uprave bilo dobrovoljnih organizacija. „Mir, štednja i reforma” (Peace, Retrenchment and Reform) postala je liberalna parola toga razdoblja, pri čemu se „reforma” odnosila više na ukidanje starih zlouporaba i povlastica nego na proširenje demokracije, s kojom se pokret tješnje povezao tek u vrijeme Drugoga zakona o reformi (Second Reform Act) iz 1867. Pokret je dosegnuo svoj vrhunac Cobdenovim ugovorom s Francuskom iz 1860., trgovinskim ugovorom koji je doveo do uspostave slobodne trgovine u Britaniji te do raširenoga očekivanja da će slobodna trgovina ubrzo prevladati posvuda. U to se vrijeme u Britaniji pojavio i, kao vodeća osobnost liberalnoga pokreta, W. E. Gladstone koji je, najprije kao ministar financija (Chancellor of the Exchequer), a potom kao liberalni premijer, postao naširoko smatran živim utjelovljenjem liberalnih načela, osobito, nakon Palmerstonove smrti 1865., u pogledu vanjske politike, s Johnom Brightom kao svojim glavnim suradnikom. S njim se također oživjela stara povezanost britanskoga liberalizma sa snažnim moralnim i vjerskim nazorima.

U intelektualnoj sferi tijekom druge polovice devetnaestoga stoljeća temeljna su se načela liberalizma intenzivno raspravljala. U filozofu Herbertu Spenceru učinkovita je zastupanja našao krajnji zagovor individualističke minimalne države, sličan stajalištu W. von Humboldta. No John Stuart Mill je u svojoj slavnoj knjizi On Liberty (1859.) svoju kritiku usmjerio ponajprije protiv tiranije mnijenja, a ne protiv djelovanja vlasti, te je svojim zagovaranjem distributivne pravde i općenito naklonim stavom prema socijalističkim težnjama u nekim svojim drugim djelima pripremio postupni prijelaz velikoga dijela liberalnih intelektualaca prema umjerenomu socijalizmu. Ta je tendencija osjetno ojačana utjecajem filozofa T. H. Greena koji je naglašavao pozitivne funkcije države nasuprot pretežno negativnomu shvaćanju slobode starijih liberala.

No premda je posljednja četvrtina devetnaestoga stoljeća već vidjela mnogo unutarnje kritike liberalnih doktrina unutar samoga liberalnoga tabora i premda je Liberalna stranka počinjala gubiti potporu u korist novoga radničkoga pokreta, prevlast liberalnih ideja u Velikoj Britaniji potrajala je duboko u dvadeseto stoljeće i uspjela poraziti oživljavanje protekcionističkih zahtjeva, premda Liberalna stranka nije mogla izbjeći postupno prodiranje intervencionističkih i imperijalističkih elemenata. Možda bi vladu H. Campbell-Bannermana (1905.–8.) trebalo smatrati posljednjom liberalnom vladom staroga tipa, dok su pod njegovim nasljednikom, H. H. Asquithom, poduzeti novi eksperimenti u socijalnoj politici koji su tek dvojbeno bili spojivi sa starijim liberalnim načelima. No u cjelini se može reći da je liberalno doba britanske politike trajalo do izbijanja Prvoga svjetskog rata te da je vladajući utjecaj liberalnih ideja u Britaniji okončan tek posljedicama toga rata.

6. Opadanje liberalizma

Premda su se neki od starijih europskih državnika i drugih vođa u praktičnim poslovima nakon Prvoga svjetskog rata još uvijek vodili u biti liberalnim svjetonazorom, te su isprva činjeni pokušaji obnove političkih i gospodarskih institucija predratnoga razdoblja, više je čimbenika dovelo do toga da je utjecaj liberalizma postojano opadao sve do Drugoga svjetskog rata. Najvažniji je bio taj što je socijalizam, osobito po mišljenju velikoga dijela intelektualaca, zamijenio liberalizam kao napredni pokret. Politička se rasprava tako vodila uglavnom između socijalista i konzervativaca, koji su oboje podupirali sve veće djelatnosti države, premda s različitim ciljevima. Gospodarske teškoće, nezaposlenost i nestabilne valute činilo se da zahtijevaju mnogo veći gospodarski nadzor od strane vlasti te su dovele do oživljavanja protekcionizma i drugih nacionalističkih politika. Posljedica je bila brz rast birokratskoga aparata vlasti i njegovo stjecanje dalekosežnih diskrecijskih ovlasti. Te tendencije, već snažne tijekom prvoga poslijeratnog desetljeća, postale su još izraženije tijekom Velike gospodarske krize koja je uslijedila nakon američkoga sloma 1929. Konačno napuštanje zlatnoga standarda i povratak protekcionizmu od strane Velike Britanije 1931. činilo se da označava definitivan kraj slobodnoga svjetskog gospodarstva. Uspon diktatorskih ili totalitarnih režima u velikim dijelovima Europe ne samo da je ugasio slabe liberalne skupine koje su preostale u izravno pogođenim zemljama, nego je i prijetnja ratom koju je on stvorio dovela čak i u Zapadnoj Europi do sve veće prevlasti vlasti nad gospodarskim poslovima i do tendencije prema nacionalnoj samodostatnosti.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata ponovno je došlo do privremenoga oživljavanja liberalnih ideja, dijelom zbog nove svijesti o ugnjetačkome značaju svih vrsta totalitarnih režima, a dijelom zbog spoznaje da su prepreke međunarodnoj trgovini, koje su narasle tijekom međuratnoga razdoblja, bile uvelike odgovorne za gospodarsku krizu. Reprezentativno je postignuće bio Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT) iz 1948., no i pokušaji stvaranja veće gospodarske cjeline poput Zajedničkoga tržišta i EFTA-e prividno su težili u istome smjeru. Ipak, najupečatljiviji događaj koji se činio da obećava povratak liberalnim gospodarskim načelima bio je izvanredan gospodarski oporavak pobijeđene Njemačke koja se, na inicijativu Ludwiga Erharda, izrijekom obvezala onomu što se nazivalo „socijalno tržišno gospodarstvo”, te je kao posljedica toga ubrzo nadmašila pobjedničke narode u blagostanju. Ti su događaji uveli razdoblje nezapamćenoga velikog blagostanja koje je neko vrijeme činilo vjerojatnim da bi se u biti liberalni gospodarski režim mogao ponovno trajno uspostaviti u zapadnoj i srednjoj Europi. I u intelektualnoj sferi to je razdoblje donijelo obnovljena nastojanja da se preformuliraju i poboljšaju načela liberalne politike. No nastojanja da se produlji blagostanje i osigura puna zaposlenost putem širenja novca i kredita na koncu su stvorila svjetski inflacijski razvoj kojemu se zaposlenost toliko prilagodila da se inflacija nije mogla prekinuti a da se ne proizvede opsežna nezaposlenost. Ipak, funkcionirajuće tržišno gospodarstvo ne može se održati pri ubrzavajućoj inflaciji, makar i samo zato što će vlade ubrzo osjetiti prisilu da učinke inflacije suzbijaju nadzorom cijena i nadnica. Inflacija je uvijek i posvuda vodila usmjeravanomu gospodarstvu, te je i odveć vjerojatno da će opredjeljenje za inflacijsku politiku značiti uništenje tržišnoga gospodarstva i prijelaz na središnje usmjeravani totalitarni gospodarski i politički sustav.

U sadašnje su se vrijeme branitelji klasičnoga liberalnog stajališta ponovno smanjili na vrlo mali broj, ponajprije ekonomiste. A naziv „liberal” počinje se rabiti, čak i u Europi, kako to već neko vrijeme vrijedi za SAD, kao naziv za u biti socijalističke težnje, jer su, prema riječima J. A. Schumpetera, „kao vrhunski, ali nenamjeran kompliment, neprijatelji sustava privatnoga poduzetništva smatrali mudrim prisvojiti tu etiketu”.

7. Liberalno shvaćanje slobode

Budući da je samo „britanski” ili evolucijski tip liberalizma razvio određen politički program, pokušaj sustavnoga izlaganja načela liberalizma morat će se usredotočiti na njega, a nazori „kontinentalnoga” ili konstruktivističkog tipa bit će spomenuti tek povremeno radi suprotnosti. Ta činjenica također zahtijeva odbacivanje jedne druge razlike koja se na Kontinentu često povlači, ali je neprimjenjiva na britanski tip, naime razlike između političkoga i gospodarskog liberalizma (koju je osobito razradio talijanski filozof Benedetto Croce kao razliku između liberalismo i liberismo). Za britansku su tradiciju to dvoje nerazdvojivi jer temeljno načelo ograničenja prisilnih ovlasti vlasti na provedbu općih pravila pravednoga ponašanja lišava vlast moći usmjeravanja ili nadziranja gospodarskih djelatnosti pojedinaca, dok dodjeljivanje takvih ovlasti daje vlasti u biti samovoljnu i diskrecijsku moć koja ne može a da ne ograniči čak i slobodu u izboru pojedinačnih ciljeva koju svi liberali žele osigurati. Sloboda pod zakonom podrazumijeva gospodarsku slobodu, dok gospodarski nadzor, kao nadzor nad sredstvima za sve svrhe, čini mogućim ograničenje svake slobode.

Upravo se u toj vezi prividna suglasnost različitih vrsta liberalizma o zahtjevu za slobodom pojedinca, te poštovanje individualne osobnosti koje to podrazumijeva, skriva jedna važna razlika. Tijekom procvata liberalizma taj je pojam slobode imao posve određeno značenje: ponajprije je značio da slobodna osoba nije podvrgnuta samovoljnoj prisili. No za čovjeka koji živi u društvu zaštita od takve prisile zahtijevala je ograničenje svih ljudi, lišavajući ih mogućnosti da prisiljavaju druge. Sloboda za sve mogla se postići samo ako, prema slavnoj formuli Immanuela Kanta, sloboda svakoga ne seže dalje nego što je spojivo s jednakom slobodom svih ostalih. Liberalno poimanje slobode bilo je stoga nužno poimanje slobode pod zakonom koji ograničava slobodu svakoga kako bi se osigurala ista sloboda za sve. Ono nije značilo ono što se ponekad opisivalo kao „prirodna sloboda" izoliranoga pojedinca, nego slobodu moguću u društvu i ograničenu onim pravilima koja su bila nužna za zaštitu slobode drugih. Liberalizam se u tom pogledu mora oštro razlikovati od anarhizma. On priznaje da, ako svi trebaju biti što slobodniji, prisila ne može biti potpuno uklonjena, nego samo svedena na onaj minimum koji je nužan kako bi se spriječilo da pojedinci ili skupine samovoljno prisiljavaju druge. Bila je to sloboda unutar područja omeđenoga poznatim pravilima, koja je pojedincu omogućavala da izbjegne prisilu sve dok se držao tih granica.

Ta se sloboda također mogla osigurati samo onima koji su bili sposobni pridržavati se pravila namijenjenih njezinu osiguravanju. Samo su odrasli i duševno zdravi, za koje se pretpostavljalo da su potpuno odgovorni za svoje postupke, smatrani potpuno ovlaštenima na tu slobodu, dok su se različiti stupnjevi skrbništva smatrali primjerenima u slučaju djece i osoba koje nisu u potpunom posjedu svojih umnih sposobnosti. A kršenjem pravila namijenjenih osiguravanju iste slobode za sve, osoba bi kao kaznu mogla izgubiti onu izuzetost od prisile koju su uživali oni koji su ih poštivali.

Ta sloboda, tako podijeljena svima za koje se prosuđivalo da su odgovorni za svoje postupke, činila ih je također odgovornima za vlastitu sudbinu: dok je zaštita zakona trebala pomoći svima u ostvarivanju njihovih ciljeva, od vlasti se nije očekivalo da pojedincima jamči određene ishode njihovih nastojanja. Omogućiti pojedincu da se služi svojim znanjem i sposobnostima u ostvarivanju samostalno odabranih ciljeva smatralo se istodobno najvećom dobrobiti koju vlast može osigurati svima, kao i najboljim načinom da se ti pojedinci potaknu da daju najveći mogući doprinos dobrobiti drugih. Iznjedriti najbolja nastojanja za koja je pojedinac bio osposobljen svojim posebnim okolnostima i sposobnostima, o kojima nijedna vlast nije mogla imati spoznaju, smatralo se glavnom prednosti koju bi sloboda svakoga podijelila svim ostalima.

Liberalno poimanje slobode često se opisivalo kao tek negativno poimanje, i to s pravom. Poput mira i pravde, ono se odnosi na odsutnost nekoga zla, na stanje koje otvara mogućnosti, ali ne jamči određene koristi; premda se očekivalo da će povećati vjerojatnost da će sredstva potrebna za svrhe koje slijede različiti pojedinci biti dostupna. Liberalni zahtjev za slobodom jest stoga zahtjev za uklanjanjem svih čovjekom stvorenih prepreka individualnim nastojanjima, a ne zahtjev da zajednica ili država trebaju osigurati određena dobra. On ne isključuje takvo zajedničko djelovanje ondje gdje se ono čini nužnim, ili barem djelotvornijim načinom osiguravanja određenih usluga, ali to smatra pitanjem svrsishodnosti i kao takvo ograničenim temeljnim načelom jednake slobode pod zakonom. Opadanje liberalnoga nauka, koje je započelo 1870-ih, usko je povezano s preinakom tumačenja slobode kao raspolaganja sredstvima za postizanje vrlo raznolikih posebnih ciljeva, a obično i kao njihova osiguravanja od strane države.

8. Liberalno poimanje zakona

Značenje liberalnoga poimanja slobode pod zakonom, ili odsutnosti samovoljne prisile, ovisi o smislu koji se u tom kontekstu pridaje pojmovima „zakon" i „samovoljno". Dijelom je upravo zbog razlika u uporabi tih izraza unutar liberalne tradicije postojao sukob između onih za koje je, kao za Johna Lockea, sloboda mogla postojati samo pod zakonom („jer tko bi mogao biti slobodan kad bi hir svakoga drugog čovjeka mogao vladati nad njim?"), dok je mnogim kontinentalnim liberalima i Jeremyju Benthamu, kako je potonji to izrazio, „svaki zakon zlo, jer je svaki zakon povreda slobode".

Istina je, dakako, da se zakon može upotrijebiti za uništenje slobode. No nije svaki proizvod zakonodavstva zakon u onom smislu u kojem su John Locke ili David Hume ili Adam Smith ili Immanuel Kant ili kasniji engleski whigovci na zakon gledali kao na zaštitu slobode. Ono što su imali na umu kad su govorili o zakonu kao neophodnoj zaštiti slobode bila su samo ona pravila pravičnoga ponašanja koja čine privatno i kazneno pravo, a ne svaka naredba koju izda zakonodavna vlast. Da bi se moglo nazvati zakonom, u onom smislu u kojem se taj izraz upotrebljavao u britanskoj liberalnoj tradiciji za opisivanje uvjeta slobode, pravila koja provodi vlast morala su posjedovati određena svojstva koja je zakon poput engleskoga Common Lawa nužno posjedovao, ali koja proizvodi zakonodavstva ne moraju posjedovati: ona moraju biti opća pravila individualnoga ponašanja, primjenjiva jednako na sve u nepoznatu broju budućih slučajeva, koja određuju zaštićeno područje pojedinaca, te su stoga u biti naravi zabrana, a ne posebnih naredbi. Ona su zbog toga i neodvojiva od institucije pojedinačnoga vlasništva. Upravo je unutar granica određenih tim pravilima pravičnoga ponašanja pojedinac trebao biti slobodan služiti se vlastitim znanjem i vještinama u ostvarivanju vlastitih svrha na bilo koji način koji mu se činio primjerenim.

Prisilne ovlasti vlasti trebale su stoga biti ograničene na provođenje tih pravila pravičnoga ponašanja. To, osim za jedno krajnje krilo liberalne tradicije, nije isključivalo da vlast ne bi smjela pružati i druge usluge građanima. Značilo je samo to da, koje god druge usluge vlast mogla biti pozvana pružati, u takve je svrhe mogla upotrijebiti samo sredstva koja su joj stavljena na raspolaganje, ali nije smjela prisiljavati privatnoga građanina; ili, drugim riječima, vlast nije smjela upotrijebiti osobu i vlasništvo građanina kao sredstvo za postizanje svojih posebnih svrha. U tom bi smislu čin propisno ovlaštenoga zakonodavnog tijela mogao biti jednako samovoljan kao čin autokrata, štoviše, svaka naredba ili zabrana upravljena na određene osobe ili skupine, a koja ne proizlazi iz pravila opće primjenjivosti, smatrala bi se samovoljnom. Ono što tako čin prisile čini samovoljnim, u onom smislu u kojem se taj izraz upotrebljava u staroj liberalnoj tradiciji, jest to da on služi nekoj posebnoj svrsi vlasti, da je određen posebnim činom volje, a ne općim pravilom potrebnim za održavanje onoga samostvarajućeg sveukupnog poretka djelovanja, kojemu služe sva ostala provođena pravila pravičnoga ponašanja.

9. Zakon i spontani poredak djelovanja

Važnost koju je liberalna teorija pridavala pravilima pravičnoga ponašanja temelji se na uvidu da su ona bitan uvjet za održavanje samostvarajućega ili spontanog poretka djelovanja različitih pojedinaca i skupina, od kojih svaka slijedi vlastite ciljeve na temelju vlastitoga znanja. Barem veliki utemeljitelji liberalne teorije u osamnaestom stoljeću, David Hume i Adam Smith, nisu pretpostavljali prirodnu harmoniju interesa, nego su radije tvrdili da se različiti interesi pojedinaca mogu uskladiti pridržavanjem primjerenih pravila ponašanja; ili, kako je to izrazio njihov suvremenik Josiah Tucker, da se „univerzalni pokretač u ljudskoj naravi, samoljublje, može tako usmjeriti . . . da promiče javni interes upravo onim nastojanjima koja čini u ostvarivanju vlastitoga". Ti su pisci osamnaestoga stoljeća doista bili jednako filozofi prava koliko i proučavatelji gospodarskoga poretka, a njihovo poimanje zakona i njihova teorija tržišnoga mehanizma usko su povezani. Razumjeli su da bi samo priznavanje određenih pravnih načela, ponajprije institucije pojedinačnoga vlasništva i provedbe ugovora, osiguralo takvo uzajamno usklađivanje planova djelovanja zasebnih pojedinaca da bi svi mogli imati dobre izglede za ostvarenje planova djelovanja koje su oblikovali. Upravo je, kako je kasnija ekonomska teorija jasnije pokazala, to uzajamno usklađivanje individualnih planova omogućavalo ljudima da služe jedni drugima dok se služe svojim različitim znanjem i vještinama u službi vlastitih ciljeva.

Funkcija pravila ponašanja nije, dakle, bila organizirati individualna nastojanja za određene dogovorene svrhe, nego osigurati sveukupni poredak djelovanja unutar kojega bi se svatko mogao okoristiti naporima drugih u ostvarivanju vlastitih ciljeva što je više moguće. Pravila koja pogoduju oblikovanju takvoga spontanog poretka smatrana su proizvodom dugotrajnoga eksperimentiranja u prošlosti. I premda su se smatrala podložnima poboljšanju, držalo se da takvo poboljšanje mora teći polako i korak po korak, kako bi novo iskustvo pokazalo da je poželjno.

Velika prednost takvoga samostvarajućega poretka nije se smatrala samo time što ostavlja pojedincima slobodu da slijede vlastite svrhe, bilo da su one sebične ili altruistične. Bila je i u tome što je omogućavao iskorištavanje široko raspršenoga znanja o posebnim okolnostima vremena i mjesta, koje postoji samo kao znanje tih različitih pojedinaca, a ni na koji mogući način ne bi ga mogla posjedovati neka jedinstvena upravljačka vlast. Upravo to iskorištavanje većega znanja o posebnim činjenicama nego što bi bilo moguće pod bilo kojim sustavom središnjega usmjeravanja gospodarske djelatnosti dovodi do tako velikoga ukupnog proizvoda društva kakav se može postići bilo kojim poznatim sredstvom.

No premda prepuštanje oblikovanja takva poretka spontanim silama tržišta, koje djeluju pod ograničenjem prikladnih pravnih pravila, osigurava sveobuhvatniji poredak i potpuniju prilagodbu pojedinim okolnostima, ono ujedno znači da pojedini sadržaji toga poretka neće biti podvrgnuti namjernoj kontroli, nego su uvelike prepušteni slučaju. Okvir pravnih pravila i sve raznovrsne posebne institucije koje služe oblikovanju tržišnoga poretka mogu odrediti samo njegov opći ili apstraktni karakter, ali ne i njegove specifične učinke na pojedine osobe ili skupine. Premda se njegovo opravdanje sastoji u tome što povećava izglede svih i što položaj svakoga u velikoj mjeri čini ovisnim o njegovim vlastitim naporima, ipak ishod za svakoga pojedinca i svaku skupinu ostavlja ovisnim i o nepredvidivim okolnostima koje ni oni ni itko drugi ne mogu kontrolirati. Stoga se još od Adama Smitha proces kojim se određuju udjeli pojedinaca u tržišnom gospodarstvu često uspoređivao s igrom u kojoj rezultati za svakoga ovise dijelom o njegovoj vještini i naporu, a dijelom o slučaju. Pojedinci imaju razloga pristati na tu igru jer ona čini fond iz kojega se crpe pojedinačni udjeli većim nego što ga bilo koja druga metoda može učiniti. No istodobno udio svakoga pojedinca čini podložnim svakojakim slučajnostima i zacijelo ne osigurava da on uvijek odgovara subjektivnim zaslugama ili tome koliko drugi cijene napore pojedinca.

Prije nego što dalje razmotrimo probleme liberalnoga shvaćanja pravednosti koje to otvara, potrebno je razmotriti određena ustavna načela u kojima se liberalno shvaćanje prava utjelovilo.

10. Prirodna prava, dioba vlasti i suverenost

Temeljno liberalno načelo ograničavanja prisile na provedbu općih pravila pravednoga ponašanja rijetko je bilo izrečeno u tom izričitom obliku, nego je obično nalazilo izraz u dvama shvaćanjima karakterističnima za liberalni ustavni nauk: u shvaćanju neotuđivih ili prirodnih prava pojedinca (koja se nazivaju i temeljnim pravima ili pravima čovjeka) te u shvaćanju diobe vlasti. Kako je to izrazila francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789., istodobno najsažetiji i najutjecajniji iskaz liberalnih načela: „Svako društvo u kojem prava nisu sigurno zajamčena, a dioba vlasti nije utvrđena, nema ustava.”

Ideja posebnoga jamčenja određenih temeljnih prava, poput „slobode, vlasništva, sigurnosti i otpora ugnjetavanju”, a još određenije poput sloboda kao što su sloboda mišljenja, govora, okupljanja i tiska, koje se prvi put pojavljuju tijekom američke revolucije, ipak je samo primjena općega liberalnog načela na određena prava koja su se smatrala osobito važnima te, ograničena na nabrojena prava, ne seže tako daleko kao opće načelo. Da su ona samo pojedinačne primjene općega načela, vidljivo je iz činjenice da se nijedno od tih temeljnih prava ne tretira kao apsolutno pravo, nego se sva protežu samo dotle dok ih ne ograničavaju opći zakoni. Ipak, budući da prema najopćenitijem liberalnom načelu svako prisilno djelovanje vlasti treba biti ograničeno na provedbu takvih općih pravila, sva temeljna prava nabrojena u bilo kojem katalogu ili popisu zaštićenih prava, a i mnoga druga koja nikada nisu utjelovljena u takvim ispravama, bila bi osigurana jednom jedinom odredbom koja iznosi to opće načelo. Kako vrijedi za gospodarsku slobodu, tako bi i sve ostale slobode bile osigurane kada se djelatnosti pojedinaca ne bi mogle ograničavati posebnim zabranama (ili zahtjevom za posebnim dopuštenjima), nego samo općim pravilima koja se jednako primjenjuju na sve.

Načelo diobe vlasti u svom izvornom smislu također je primjena istoga općeg načela, ali samo utoliko što se u razlici između triju vlasti, zakonodavne, sudske i upravne, pojam „zakona” razumijeva, kako su ga nedvojbeno razumijevali rani zagovornici toga načela, u uskom smislu općih pravila pravednoga ponašanja. Dokle god je zakonodavstvo moglo donositi samo zakone u tom uskom smislu, sudovi su mogli nalagati (a izvršna vlast samo primjenjivati) prisilu jedino radi osiguravanja poslušnosti takvim općim pravilima. To bi, međutim, bilo istinito samo utoliko što je moć zakonodavca ograničena na donošenje takvih zakona u strogom smislu (kako je po mišljenju Johna Lockea i trebalo biti), ali ne i ako bi zakonodavac mogao davati izvršnoj vlasti svaku naredbu koju smatra prikladnom i ako bi se svako tako ovlašteno djelovanje izvršne vlasti smatralo legitimnim. Ondje gdje je predstavnička skupština, nazvana zakonodavstvom, postala, kao što je postala u svim modernim državama, vrhovnom vlašću koja usmjerava djelovanje izvršne vlasti u pojedinim pitanjima, a dioba vlasti znači tek to da izvršna vlast ne smije činiti ništa za što nije tako ovlaštena, to ne osigurava da je sloboda pojedinca ograničena samo zakonima u strogom smislu u kojem je taj pojam rabila liberalna teorija.

Ograničenje moći zakonodavca koje je bilo sadržano u izvornom shvaćanju diobe vlasti podrazumijeva i odbacivanje ideje bilo kakve neograničene ili suverene moći, ili barem ikakva ovlaštenja organizirane moći da čini što joj je volja. Odbijanje priznavanja takve suverene moći, vrlo jasno kod Johna Lockea i uvijek iznova prisutno u kasnijem liberalnom nauku, jedna je od glavnih točaka u kojima se on sukobljava s danas prevladavajućim shvaćanjima pravnoga pozitivizma. Ono niječe logičku nužnost izvođenja svake legitimne moći iz jednoga jedinog suverenog izvora, ili iz ikakve organizirane „volje”, na osnovi toga da se takvo ograničenje svake organizirane moći može ostvariti općim stanjem mišljenja koje uskraćuje vjernost svakoj moći (ili organiziranoj volji) koja poduzima djelovanje one vrste koju to opće mišljenje ne ovlašćuje. Ono vjeruje da čak i sila poput općega mišljenja, premda nesposobna formulirati specifične akte volje, ipak može ograničiti legitimnu moć svih organa vlasti na djelovanja koja posjeduju određena opća svojstva.

11. Liberalizam i pravednost

Usko je s liberalnim shvaćanjem prava povezano liberalno shvaćanje pravednosti. Ono se u dvama važnim pogledima razlikuje od onoga koje se danas naširoko zastupa: utemeljeno je na uvjerenju u mogućnost otkrivanja objektivnih pravila pravednoga ponašanja neovisnih o pojedinim interesima; i bavi se samo pravednošću ljudskoga ponašanja, ili pravilima koja njime upravljaju, a ne pojedinim rezultatima takva ponašanja na položaj različitih osoba ili skupina. Osobito nasuprot socijalizmu može se reći da se liberalizam bavi komutativnom pravednošću, a ne onim što se naziva distributivnom ili danas češće „socijalnom” pravednošću.

Uvjerenje o postojanju pravila pravednoga ponašanja koja se mogu otkriti, ali ne i proizvoljno stvoriti, počiva na činjenici da će velika većina takvih pravila u svako doba biti prihvaćena bez preispitivanja te da svaka sumnja u pravednost nekoga pojedinog pravila mora biti razriješena unutar konteksta toga tijela općeprihvaćenih pravila, na takav način da pravilo koje treba prihvatiti bude u skladu s ostalima: to jest, ono mora služiti oblikovanju iste vrste apstraktnoga poretka djelovanja kojemu služe sva druga pravila pravednoga ponašanja i ne smije biti u sukobu sa zahtjevima nijednoga od tih pravila. Mjerilo pravednosti svakoga pojedinog pravila stoga je je li njegova univerzalna primjena moguća jer se pokazuje dosljednim sa svim ostalim prihvaćenim pravilima.

Često se tvrdi da to liberalno uvjerenje u pravednost neovisnu o pojedinim interesima ovisi o shvaćanju prirodnoga prava koje je moderna misao konačno odbacila. Ipak, ono se može prikazati kao ovisno o uvjerenju u prirodno pravo samo u vrlo posebnom smislu toga pojma, smislu u kojem nipošto nije istina da ga je pravni pozitivizam djelotvorno opovrgnuo. Neporecivo je da su napadi pravnoga pozitivizma mnogo učinili da diskreditiraju taj bitni dio tradicionalnoga liberalnog vjerovanja. Liberalna je teorija doista u sukobu s pravnim pozitivizmom u pogledu njegove tvrdnje da je svako pravo, ili da mora biti, proizvod (u biti proizvoljne) volje zakonodavca. Ipak, jednom kada se prihvati opće načelo samoodržavajućega poretka utemeljenoga na razdijeljenom vlasništvu i pravilima ugovora, unutar sustava općeprihvaćenih pravila bit će potrebni pojedini odgovori na specifična pitanja, koja postaju nužnima zbog logike cijeloga sustava, a prikladne odgovore na takva pitanja morat će se otkriti, a ne proizvoljno izmisliti. Iz te činjenice proizlazi legitimno shvaćanje da će „narav slučaja” zahtijevati upravo određena pravila, a ne neka druga.

Ideal distributivne pravednosti često je privlačio liberalne mislioce i vjerojatno je postao jedan od glavnih čimbenika koji su mnoge od njih odveli od liberalizma k socijalizmu. Razlog zbog kojega ga dosljedni liberali moraju odbaciti dvostruk je: ne postoje priznata ili otkriva opća načela distributivne pravednosti, te se, čak i kada bi se o takvim načelima moglo postići suglasje, ona ne bi mogla provesti u društvu čija produktivnost počiva na tome da su pojedinci slobodni koristiti se vlastitim znanjem i sposobnostima za vlastite svrhe. Jamčenje pojedinih dobiti pojedinim ljudima kao nagrada koje odgovaraju njihovim zaslugama ili potrebama, kako god ih se procjenjivalo, zahtijeva vrstu društvenoga poretka posve drukčiju od onoga spontanog poretka koji će se sam oblikovati ako su pojedinci ograničeni samo općim pravilima pravednoga ponašanja. Zahtijeva poredak one vrste (najbolje opisan kao organizacija) u kojoj se pojedince navodi da služe zajedničkoj jedinstvenoj hijerarhiji svrha te se od njih traži da čine ono što je potrebno u svjetlu nekoga mjerodavnog plana djelovanja. Dok spontani poredak u tom smislu ne služi nijednom jedinstvenom poretku potreba, nego tek pruža najbolje prilike za zadovoljavanje velike raznolikosti pojedinačnih potreba, organizacija pretpostavlja da svi njezini članovi služe istom sustavu svrha. A vrsta sveobuhvatne jedinstvene organizacije cijeloga društva, koja bi bila nužna da bi se osiguralo da svatko dobije ono što neka vlast smatra da zaslužuje, mora proizvesti društvo u kojem svatko također mora činiti ono što ta ista vlast propisuje.

12. Liberalizam i jednakost

Liberalizam zahtijeva samo to da država, ako već utvrđuje uvjete pod kojima pojedinci djeluju, to čini prema istim formalnim pravilima za sve. Protivi se svakoj pravnoj povlastici, svakom dodjeljivanju posebnih prednosti nekima od strane vlasti koje ne nudi svima. No budući da bez moći posebne prisile vlast može nadzirati samo mali dio uvjeta koji određuju izglede različitih pojedinaca, a ti su pojedinci nužno vrlo različiti, kako po svojim individualnim sposobnostima i znanju, tako i po osobitom (fizičkom i društvenom) okružju u kojem se nalaze, jednako postupanje prema istim općim zakonima mora dovesti do vrlo različitih položaja različitih osoba; dok bi za izjednačavanje položaja ili mogućnosti različitih osoba bilo nužno da vlast prema njima postupa različito. Drugim riječima, liberalizam zahtijeva samo to da postupak, odnosno pravila igre, kojima se određuju relativni položaji različitih pojedinaca, budu pravedni (ili barem ne nepravedni), ali ne i da pojedinačni rezultati toga procesa za različite pojedince budu pravedni; jer ti će rezultati, u društvu slobodnih ljudi, uvijek ovisiti i o postupcima samih pojedinaca te o brojnim drugim okolnostima koje nitko u njihovoj cjelini ne može odrediti ni predvidjeti.

U doba procvata klasičnog liberalizma taj se zahtjev obično izražavao zahtjevom da sve karijere budu otvorene talentima, ili neodređenije i netočnije kao „jednakost mogućnosti”. No to je zapravo značilo samo da treba ukloniti one prepreke usponu na više položaje koje su bile posljedica pravnih razlikovanja među osobama. Nije značilo da se time izgledi različitih pojedinaca mogu izjednačiti. Ne samo njihove različite individualne sposobnosti, nego prije svega neizbježne razlike njihovih individualnih okružja, a osobito obitelji u kojoj su odrasli, i dalje bi činili njihove izglede vrlo različitima. Iz toga razloga zamisao koja se pokazala tako privlačnom većini liberala, da se samo poredak u kojem su početne mogućnosti svih pojedinaca na samom startu iste može smatrati pravednim, neostvariva je u slobodnom društvu; ona bi zahtijevala namjernu manipulaciju okružjem u kojem svi različiti pojedinci djeluju, koja bi bila posve nepomirljiva s idealom slobode u kojoj pojedinci mogu rabiti vlastito znanje i vještine kako bi to okružje oblikovali.

No iako postoje strogi ograničci stupnju materijalne jednakosti koji se može postići liberalnim metodama, borba za formalnu jednakost, tj. protiv svake diskriminacije utemeljene na društvenom podrijetlu, nacionalnosti, rasi, vjeroispovijesti, spolu itd., ostala je jedno od najsnažnijih obilježja liberalne tradicije. Iako nije vjerovao da je moguće izbjeći velike razlike u materijalnim položajima, nadao se da će im izvući žalac postupnim povećanjem vertikalne pokretljivosti. Glavno sredstvo kojim se to imalo osigurati bilo je pružanje (gdje je nužno iz javnih sredstava) sveobuhvatnog sustava obrazovanja koji bi barem sve mlade postavio u podnožje ljestava na kojima bi se zatim mogli uspinjati u skladu sa svojim sposobnostima. Tako su mnogi liberali pružanjem određenih usluga onima koji se još nisu sposobni sami zbrinuti nastojali barem smanjiti društvene zapreke koje su pojedince vezale uz klasu u kojoj su rođeni.

Upitnije spojiva s liberalnim shvaćanjem jednakosti jest druga mjera koja je također stekla široku potporu u liberalnim krugovima, naime uporaba progresivnog oporezivanja kao sredstva za preraspodjelu dohotka u korist siromašnijih klasa. Budući da se ne može pronaći mjerilo prema kojemu bi se takva progresija mogla podudarati s pravilom za koje bi se moglo reći da je isto za sve, ili koje bi ograničilo stupanj dodatnoga tereta na imućnije, čini se da je opće progresivno oporezivanje u sukobu s načelom jednakosti pred zakonom, a liberali su ga u devetnaestom stoljeću općenito i tako gledali.

13. Liberalizam i demokracija

Inzistiranjem na zakonu koji je isti za sve, i posljedičnim protivljenjem svakoj pravnoj povlastici, liberalizam se usko povezao s pokretom za demokraciju. U borbi za ustavnu vladavinu u devetnaestom stoljeću liberalni i demokratski pokret doista su se često bili nerazlučivi. Ipak, tijekom vremena postajala je sve očitija posljedica činjenice da su se obje doktrine u krajnjoj liniji bavile različitim pitanjima. Liberalizam se bavi funkcijama vlasti, a osobito ograničavanjem svih njezinih ovlasti. Demokracija se bavi pitanjem tko treba upravljati vlašću. Liberalizam zahtijeva da svaka moć, pa stoga i ona većine, bude ograničena. Demokracija je trenutačno mišljenje većine počela smatrati jedinim mjerilom legitimnosti ovlasti vlasti. Razlika između dvaju načela najjasnije se ističe ako razmotrimo njihove suprotnosti: kod demokracije to je autoritarna vlast; kod liberalizma to je totalitarizam. Nijedan od dvaju sustava ne isključuje nužno suprotnost onoga drugoga: demokracija može posve dobro vladati totalitarnim ovlastima, a barem je zamislivo da bi autoritarna vlast mogla djelovati po liberalnim načelima.

Liberalizam je tako nespojiv s neograničenom demokracijom, baš kao što je nespojiv sa svim drugim oblicima neograničene vlasti. On pretpostavlja ograničavanje ovlasti čak i predstavnika većine, zahtijevajući obvezivanje na načela koja su ili izrijekom utvrđena u ustavu ili prihvaćena općim mišljenjem tako da djelotvorno sputavaju zakonodavstvo.

Tako, premda dosljedna primjena liberalnih načela vodi k demokraciji, demokracija će očuvati liberalizam samo ako se, i dokle se, većina suzdržava od uporabe svojih ovlasti za dodjeljivanje svojim pristašama posebnih prednosti koje se ne mogu jednako ponuditi svim građanima. To bi se moglo postići u predstavničkoj skupštini čije bi ovlasti bile ograničene na donošenje zakona u smislu općih pravila pravednog ponašanja, oko kojih je suglasnost među većinom vjerojatna. No to je krajnje nevjerojatno u skupštini koja redovito usmjerava pojedinačne mjere vlasti. U takvoj predstavničkoj skupštini, koja istinske zakonodavne ovlasti spaja s vladalačkima, te koja stoga u izvršavanju potonjih nije ograničena pravilima koja ne može mijenjati, većina vjerojatno neće počivati na istinskoj suglasnosti o načelima, nego će se vjerojatno sastojati od koalicija raznih organiziranih interesa koji će jedni drugima uzajamno priznavati posebne prednosti. Ondje gdje se, kao što je gotovo neizbježno u predstavničkom tijelu s neograničenim ovlastima, do odluka dolazi trgovanjem posebnim povlasticama među različitim skupinama, i gdje stvaranje većine sposobne za vladanje ovisi o takvu trgovanju, doista je gotovo nezamislivo da će se te ovlasti rabiti samo u istinskom općem interesu.

No premda se zbog tih razloga čini gotovo izvjesnim da će neograničena demokracija napustiti liberalna načela u korist diskriminacijskih mjera koje pogoduju raznim skupinama što podupiru većinu, dvojbeno je i može li se demokracija dugoročno održati ako napusti liberalna načela. Ako vlast preuzme zadaće koje su preopsežne i presložene da bi se djelotvorno vodile odlukama većine, čini se neizbježnim da će djelotvorne ovlasti prijeći na birokratski aparat sve neovisniji o demokratskom nadzoru. Stoga nije nevjerojatno da će napuštanje liberalizma od strane demokracije dugoročno dovesti i do nestanka demokracije. Osobito može biti malo dvojbe da ona vrsta usmjeravanoga gospodarstva prema kojemu se demokracija, čini se, naginje, za svoje djelotvorno vođenje zahtijeva vlast s autoritarnim ovlastima.

14. Uslužne funkcije vlasti

Strogo ograničavanje ovlasti vlasti na provedbu općih pravila pravednog ponašanja, koje zahtijevaju liberalna načela, odnosi se samo na prisilne ovlasti vlasti. Vlast osim toga može, uporabom sredstava koja su joj stavljena na raspolaganje, pružati mnoge usluge koje ne uključuju nikakvu prisilu osim prikupljanja sredstava oporezivanjem; i, izuzme li se možda nekoliko krajnjih krila liberalnog pokreta, poželjnost preuzimanja takvih zadaća od strane vlasti nikada nije bila poricana. One su, međutim, u devetnaestom stoljeću još bile od manje i uglavnom tradicionalne važnosti te ih je liberalna teorija malo raspravljala, naglašavajući samo to da bi takve usluge bilo bolje ostaviti u rukama lokalne, a ne središnje vlasti. Vodeća je misao bila strah da bi središnja vlast postala odveć moćna, te nada da bi natjecanje među različitim lokalnim vlastima djelotvorno nadziralo i usmjeravalo razvoj tih usluga u poželjnom smjeru.

Opći rast bogatstva i nove težnje čije je zadovoljavanje time postalo moguće od tada su doveli do golema rasta tih uslužnih djelatnosti, te su učinili nužnim mnogo jasniji stav prema njima nego što ga je klasični liberalizam ikada zauzeo. Ne može biti dvojbe da postoje mnoge takve usluge, ekonomistima poznate kao „javna dobra”, koje su vrlo poželjne, ali ih tržišni mehanizam ne može pružiti, jer ako se pruže, koristit će svima i ne mogu se ograničiti na one koji su za njih voljni platiti. Od osnovnih zadaća zaštite od zločina ili sprečavanja širenja zaraznih bolesti i drugih zdravstvenih usluga, pa do velike raznolikosti problema koje velike gradske aglomeracije postavljaju najoštrije, potrebne se usluge mogu pružiti samo ako se sredstva za podmirivanje njihovih troškova prikupe oporezivanjem. To znači da se, ako se te usluge uopće žele pružati, barem njihovo financiranje, ako ne nužno i njihovo obavljanje, mora staviti u ruke tijela koja imaju ovlast oporezivanja. To ne mora značiti da se vlasti daje isključivo pravo pružanja tih usluga, a liberal će željeti da mogućnost ostane otvorena, tako da se, kada se otkriju načini pružanja takvih usluga privatnim poduzetništvom, to može i učiniti. Zadržat će i tradicionalnu sklonost tomu da te usluge u najvećoj mogućoj mjeri pružaju lokalna, a ne središnja tijela te da se plaćaju lokalnim oporezivanjem, jer se na taj način čuva barem nekakva veza između onih koji imaju korist i onih koji za određenu uslugu plaćaju. No izvan toga liberalizam je razvio jedva ikakva određena načela koja bi vodila politiku na tom širokom i sve važnijem području.

Propust da se opća načela liberalizma primijene na nove probleme očitovao se tijekom razvoja moderne socijalne države. Iako je trebalo biti moguće postići mnoge njezine ciljeve unutar liberalnoga okvira, to bi zahtijevalo spor, eksperimentalan proces; no želja da se oni postignu najizravnije djelotvornim putem posvuda je vodila k napuštanju liberalnih načela. Premda je osobito trebalo biti moguće osigurati većinu usluga socijalnoga osiguranja razvojem ustanove za istinski tržišno natjecateljsko osiguranje, te premda se čak i minimalni dohodak zajamčen svima mogao stvoriti unutar liberalnoga okvira, odluka da se cijelo područje socijalnoga osiguranja pretvori u državni monopol i da se cjelokupni aparat podignut u tu svrhu preinači u golemu mašineriju za preraspodjelu dohodaka dovela je do postupnoga rasta državno nadziranoga sektora gospodarstva i do postojanoga smanjivanja onoga dijela gospodarstva u kojem još prevladavaju liberalna načela.

15. Pozitivne zadaće liberalnoga zakonodavstva

Tradicionalna liberalna doktrina, međutim, ne samo da se nije primjereno nosila s novim problemima, nego ni nije razvila dovoljno jasan program za izgradnju pravnoga okvira osmišljenoga da očuva djelotvoran tržišni poredak. Ako sustav slobodnoga poduzetništva treba blagotvorno djelovati, nije dovoljno da zakoni zadovoljavaju negativne kriterije ranije skicirane. Nužno je također da njihov pozitivni sadržaj bude takav da tržišni mehanizam zadovoljavajuće funkcionira. To osobito iziskuje pravila koja pogoduju očuvanju tržišnoga natjecanja i suzbijaju, koliko je god moguće, razvoj monopolskih položaja. Te je probleme liberalna doktrina devetnaestoga stoljeća donekle zanemarila, a sustavno su ih ispitivale tek u novije vrijeme neke od „neoliberalnih” skupina.

Vjerojatno je, međutim, da u području poduzetništva monopol nikada ne bi postao ozbiljnim problemom da država nije pomogla njegovu razvoju carinama, određenim obilježjima prava trgovačkih društava i prava industrijskih patenata. Otvoreno je pitanje jesu li, povrh toga da se pravnomu okviru dade takav značaj da pogoduje tržišnomu natjecanju, posebne mjere za suzbijanje monopola nužne ili poželjne. Ako jesu, drevna zabrana iz common lawa o urotama radi ograničavanja trgovine mogla je pružiti temelj takvu razvoju, koji je, međutim, dugo ostao neiskorišten. Tek razmjerno kasno, počevši Shermanovim zakonom iz 1890. u SAD-u, a u Europi većinom tek nakon Drugoga svjetskog rata, poduzeti su pokušaji svjesnoga protumonopolskoga i protukartelskoga zakonodavstva koje, zbog diskrecijskih ovlasti što su ih ona obično dodjeljivala upravnim tijelima, nije bilo posve pomirljivo s klasičnim liberalnim idealima.

Područje pak u kojem je propust da se primijene liberalna načela doveo do razvoja koji je sve više otežavao funkcioniranje tržišnoga poretka jest područje monopola organiziranoga rada, odnosno sindikata. Klasični liberalizam podupirao je zahtjeve radnika za „slobodom udruživanja”, te možda zbog toga poslije nije djelotvorno suzbio razvoj radničkih sindikata u ustanove zakonom povlaštene da se služe prisilom na način koji nikomu drugom nije dopušten. Upravo je taj položaj sindikata učinio tržišni mehanizam za određivanje nadnica uvelike nedjelotvornim, a više je nego dvojbeno može li se tržišno gospodarstvo očuvati ako se tržišno natjecateljsko određivanje cijena ne primjenjuje i na nadnice. Pitanje hoće li tržišni poredak i dalje opstati ili će ga zamijeniti središnje planirani gospodarski sustav moglo bi posve dobro ovisiti o tome hoće li se pokazati mogućim na neki način obnoviti tržišno natjecateljsko tržište rada.

Učinci toga razvoja već se pokazuju u načinu na koji su utjecali na djelovanje države u drugom glavnom području u kojem se općenito vjeruje da funkcionirajući tržišni poredak iziskuje pozitivno djelovanje države: u osiguravanju stabilnoga monetarnog sustava. Dok je klasični liberalizam pretpostavljao da Zlatni standard pruža samoreguliran mehanizam za upravljanje ponudom novca i kredita koji bi bio dostatan da osigura funkcionirajući tržišni poredak, povijesni je razvoj zapravo proizveo kreditnu strukturu koja je u visokoj mjeri postala ovisna o svjesnoj regulaciji središnje vlasti. Taj nadzor, koji je neko vrijeme bio u rukama neovisnih središnjih banaka, u novije je vrijeme zapravo prenesen na vlade, ponajviše zato što je proračunska politika postala jednim od glavnih instrumenata monetarnoga nadzora. Vlade su tako postale odgovorne za određivanje jednoga od bitnih uvjeta o kojima ovisi djelovanje tržišnoga mehanizma.

U tom su položaju vlade u svim zapadnim zemljama bile prisiljene, kako bi osigurale dostatnu zaposlenost uz nadnice koje je djelovanje sindikata podiglo, voditi inflacijsku politiku zbog koje monetarna potražnja raste brže od ponude robe. To ih je nagnalo u sve bržu inflaciju koju, opet, osjećaju obvezom suzbijati izravnim nadzorima cijena što prijete da tržišni mehanizam učine sve nedjelotvornijim. Čini se da to sada postaje način na koji će, kako je već naznačeno u povijesnom dijelu, tržišni poredak koji je temelj liberalnoga sustava biti postupno uništen.

16. Intelektualna i materijalna sloboda

Političke doktrine liberalizma na koje se ovo izlaganje usredotočilo mnogima koji se smatraju liberalima neće se činiti cjelinom njihova vjerovanja, pa ni njegovim najvažnijim dijelom. Kako je već naznačeno, izraz „liberalan” često se, a osobito u novije vrijeme, rabio u smislu u kojem opisuje ponajprije opću duhovnu sklonost, a ne određena gledišta o ispravnim zadaćama države. Stoga je primjereno na kraju vratiti se odnosu između tih općenitijih temelja sve liberalne misli i pravnih i gospodarskih doktrina, kako bi se pokazalo da su potonje nužan ishod dosljedne primjene ideja koje su dovele do zahtjeva za intelektualnom slobodom oko koje se slažu sve različite struje liberalizma.

Središnje uvjerenje iz kojega se može reći da izviru svi liberalni postulati jest to da se uspješnija rješenja društvenih problema mogu očekivati ako se ne oslanjamo na primjenu nečijega zadanog znanja, nego potičemo međuosobni proces razmjene mišljenja iz kojega se može očekivati da proizađe bolje znanje. Pretpostavljalo se da upravo rasprava i uzajamna kritika različitih ljudskih mišljenja izvedenih iz različitih iskustava olakšavaju otkrivanje istine, ili barem najbolje približenje istini koje se može postići. Sloboda za pojedinačno mišljenje zahtijevala se upravo zato što se svaki pojedinac smatrao pogrešivim, a otkriće najboljega znanja očekivalo se jedino od onoga neprekidnoga preispitivanja svih uvjerenja koje slobodna rasprava osigurava. Ili, drukčije rečeno, postupan napredak prema istini očekivao se ne toliko od moći pojedinačnoga uma (kojemu pravi liberali nisu vjerovali), koliko od rezultata međuosobnoga procesa rasprave i kritike. Čak se i rast pojedinačnoga uma i znanja smatra mogućim samo utoliko ukoliko je pojedinac dio toga procesa.

To da su napredak znanja, odnosno napredak, koji intelektualna sloboda osigurava, i posljedična povećana moć ljudi da postignu svoje ciljeve bili izrazito poželjni, bila je jedna od neupitnih pretpostavki liberalnoga vjerovanja. Katkad se tvrdi, ne posve opravdano, da je njegov naglasak bio posve na materijalnom napretku. Premda je istina da je rješenje većine problema očekivao od napretka znanstvenoga i tehnološkoga znanja, s time je spajao donekle nekritično, premda vjerojatno empirijski opravdano, vjerovanje da će sloboda donijeti napredak i u moralnoj sferi; čini se barem istinitim da su tijekom razdoblja napredujuće civilizacije moralna gledišta često postajala šire prihvaćena, a u ranijim su razdobljima bila tek nesavršeno ili djelomice priznata. (Možda je dvojbenije je li brzi intelektualni napredak koji je sloboda proizvela vodio i k rastu estetske osjetljivosti; no liberalna doktrina nikada nije polagala pravo ni na kakav utjecaj u tom pogledu.)

Svi argumenti u prilog intelektualnoj slobodi vrijede, međutim, i za slučaj slobode činjenja, odnosno slobode djelovanja. Raznolika iskustva koja vode k razlikama u mišljenju iz kojih izvire intelektualni rast sama su, pak, ishod različitih radnji koje poduzimaju različiti ljudi u različitim okolnostima. Kao u intelektualnoj, tako je i u materijalnoj sferi tržišno natjecanje najdjelotvorniji postupak otkrivanja koji vodi k pronalaženju boljih putova za ostvarivanje ljudskih ciljeva. Tek kad se može isprobati mnoštvo različitih načina činjenja postojat će takva raznolikost pojedinačnoga iskustva, znanja i vještina da neprekidan odabir najuspješnijih vodi k postojanu poboljšanju. Budući da je djelovanje glavni izvor pojedinačnoga znanja na kojem počiva društveni proces napretka znanja, opravdanje slobode djelovanja jednako je snažno kao i opravdanje slobode mišljenja. A u modernom društvu utemeljenom na podjeli rada i tržištu većina novih oblika djelovanja nastaje u gospodarskom području.

Postoji, međutim, još jedan razlog zbog kojega je sloboda djelovanja, osobito u gospodarskom području koje se tako često prikazuje kao manje važno, zapravo jednako važna kao sloboda uma. Ako um bira ciljeve ljudskoga djelovanja, njihovo ostvarenje ovisi o raspoloživosti potrebnih sredstava, a svaki gospodarski nadzor koji daje moć nad sredstvima daje i moć nad ciljevima. Ne može biti slobode tiska ako su tiskarska sredstva pod nadzorom države, ni slobode okupljanja ako su potrebne prostorije tako nadzirane, ni slobode kretanja ako su prijevozna sredstva državni monopol, itd. To je razlog zbog kojega je državno usmjeravanje sve gospodarske djelatnosti, često poduzimano u ispraznoj nadi da će se osigurati obilatija sredstva za sve svrhe, neizostavno donosilo teška ograničenja ciljeva koje pojedinci mogu slijediti. Vjerojatno je najznačajnija pouka političkoga razvoja dvadesetoga stoljeća to da je nadzor nad materijalnim dijelom života dao državi, u onome što smo naučili nazivati totalitarnim sustavima, dalekosežne ovlasti nad intelektualnim životom. Upravo nam mnoštvo različitih i neovisnih tijela spremnih opskrbiti sredstva omogućuje da odaberemo ciljeve koje ćemo slijediti.