1. Narav i podrijetlo vrijednosti

Ako su potrebe za nekim dobrom, u vremenskom razdoblju na koje se proteže promišljena djelatnost ljudi, veće od količine toga dobra koja im je za to razdoblje na raspolaganju, te ako nastoje svoje potrebe za njim zadovoljiti što je moguće potpunije u danim okolnostima, ljudi se osjećaju potaknutima da se prihvate djelatnosti koja je već prije opisana i označena kao gospodarenje. No iz njihova zamjećivanja toga odnosa proistječe druga pojava, čije je dublje razumijevanje od presudne važnosti za našu znanost. Mislim na vrijednost dobara.

Ako su potrebe za nekim dobrom veće od količine toga dobra koja je na raspolaganju, te ako neki dio potreba o kojima je riječ u svakom slučaju mora ostati nezadovoljen, raspoloživa se količina dobra ni za jedan dio cijele svote ne može umanjiti, na bilo koji praktički vrijedan spomena način, a da to ne prouzroči da neka potreba, prije podmirena, bude zadovoljena ili nikako ili samo manje potpuno nego što bi inače bio slučaj. Zadovoljenje neke pojedine ljudske potrebe stoga ovisi o raspoloživosti svake konkretne, praktički značajne, količine svih dobara podložnih tomu kvantitativnom odnosu. Ako gospodareći ljudi postanu svjesni te okolnosti (to jest, ako zamijete da zadovoljenje neke od njihovih potreba, ili veća ili manja potpunost toga zadovoljenja, ovisi o tome da raspolažu svakim dijelom neke količine dobara ili svakim pojedinim dobrom podložnim navedenomu kvantitativnom odnosu), ta dobra za njih zadobivaju značenje koje nazivamo vrijednošću. Vrijednost je dakle važnost koju pojedina dobra ili količine dobara zadobivaju za nas zato što smo svjesni da, radi zadovoljenja svojih potreba, ovisimo o tome da njima raspolažemo.³¹

Vrijednost dobara prema tome je pojava koja izvire iz istoga izvora kao i gospodarski karakter dobara, to jest iz prije objašnjenog odnosa između potreba za dobrima i njihovih raspoloživih količina.³² No između tih dviju pojava postoji razlika. S jedne strane, zamjećivanje toga kvantitativnog odnosa potiče našu promišljenu djelatnost, čime dobra podložna tomu odnosu postaju predmetima našega gospodarenja (to jest gospodarska dobra). S druge strane, zamjećivanje istoga odnosa čini nas svjesnima značenja koje raspolaganje svakom konkretnom jedinicom³³ raspoloživih količina tih dobara ima za naš život i naše blagostanje, čime ona za nas zadobivaju vrijednost.³⁴ Kao što dublje istraživanje mentalnih procesa čini da se spoznaja vanjskih stvari pokaže tek kao naša svijest o dojmovima koje vanjske stvari ostavljaju na naše osobe, te tako, u konačnoj analizi, tek kao spoznaja stanja naših vlastitih osoba, tako je i, u konačnoj analizi, važnost koju pripisujemo stvarima vanjskoga svijeta samo izljev važnosti koju za nas ima naše trajno postojanje i razvoj (život i blagostanje). Vrijednost stoga nije ništa svojstveno samim dobrima, nijedno njihovo svojstvo, nego samo važnost koju najprije pripisujemo zadovoljenju svojih potreba, to jest svojemu životu i blagostanju, te je posljedično prenosimo na gospodarska dobra kao isključive uzroke zadovoljenja naših potreba.

Iz toga je također jasno zašto samo gospodarska dobra za nas imaju vrijednost, dok dobra podložna kvantitativnom odnosu koji je odgovoran za negospodarski karakter uopće ne mogu zadobiti vrijednost. Odnos odgovoran za negospodarski karakter dobara sastoji se u tome da su potrebe za dobrima manje od njihovih raspoloživih količina. Tako uvijek postoje dijelovi cjelokupne zalihe negospodarskih dobara koji nisu povezani ni s jednom nezadovoljenom ljudskom potrebom, i koji stoga mogu izgubiti svoj karakter dobra a da ni na koji način ne zadru u zadovoljenje ljudskih potreba. Stoga nikakvo zadovoljenje³⁵ ne ovisi o tome da nadziremo bilo koju od jedinica dobra koje ima negospodarski karakter, a iz toga slijedi da određene količine dobara podložnih tomu kvantitativnom odnosu (negospodarska dobra) za nas također nemaju nikakvu vrijednost.

Ako stanovnik prašume ima na raspolaganju nekoliko stotina tisuća stabala, dok mu za potpuno podmirenje njegovih potreba za drvom treba samo nekih dvadesetak godišnje, on se neće smatrati ni na koji način oštećenim, u zadovoljenju svojih potreba, ako šumski požar uništi tisuću ili nešto stabala, pod uvjetom da je još uvijek u položaju da svoje potrebe podmiri jednako potpuno kao i prije ostatkom. U takvim okolnostima, dakle, zadovoljenje nijedne od njegovih potreba ne ovisi o tome da raspolaže bilo kojim pojedinim stablom, i zbog toga jedno stablo za njega također nema nikakvu vrijednost.

No pretpostavimo da se u šumi nalazi i deset divljih voćaka čije plodove troši taj isti pojedinac. Pretpostavimo također da količina plodova koja mu je na raspolaganju nije veća od njegovih potreba. Tada zacijelo nijedna jedina od tih voćaka ne može izgorjeti u požaru a da on uslijed toga ne pretrpi glad, ili a da barem ne dođe u položaj da svoju potrebu za plodovima ne može podmiriti jednako potpuno kao prije. Zbog toga svaka pojedina od voćaka za njega ima vrijednost.

Ako stanovnicima nekoga sela za potpuno podmirenje njihovih potreba treba dnevno tisuću vjedara vode, a na raspolaganju im je potok s dnevnim protokom od sto tisuća vjedara, konkretan dio te količine vode, primjerice jedno vjedro, za njih neće imati nikakvu vrijednost, jer bi svoje potrebe za vodom mogli podmiriti jednako potpuno kad bi taj djelomični iznos bio uklonjen iz njihova raspolaganja, ili kad bi posve izgubio svoj karakter dobra. Doista, oni će svaki dan pustiti mnoge tisuće vjedara toga dobra da oteknu u more a da time ni na koji način ne naruše zadovoljenje svoje potrebe za vodom. Sve dok traje odnos odgovoran za negospodarski karakter vode, dakle, zadovoljenje nijedne od njihovih potreba neće ovisiti o tome da raspolažu bilo kojim pojedinim vjedrom vode na način da se zadovoljenje te potrebe ne bi ostvarilo kad ne bi bili u položaju da upotrijebe upravo to vjedro. Zbog toga jedno vjedro vode za njih nema nikakvu vrijednost.

Ako bi, s druge strane, dnevni protok potoka pao na pet stotina vjedara na dan uslijed neuobičajene suše ili druge prirodne pojave, a stanovnici sela ne bi imali drugog izvora opskrbe, posljedica bi bila da ukupna tada raspoloživa količina ne bi bila dostatna za zadovoljenje njihovih punih potreba za vodom, te se ne bi mogli usuditi izgubiti bilo koji dio te količine, primjerice jedno vjedro, a da ne naruše zadovoljenje svojih potreba. Svaki konkretan dio količine kojom raspolažu tada bi zacijelo za njih imao vrijednost.

Negospodarska dobra, dakle, ne samo da nemaju razmjensku vrijednost, kako se dosad pretpostavljalo u literaturi naše discipline, nego nemaju nikakvu vrijednost, a otuda ni uporabnu vrijednost. Pokušat ću kasnije podrobnije objasniti odnos između razmjenske vrijednosti i uporabne vrijednosti, kada se pozabavim nekim načelima mjerodavnima za njihovo razmatranje. Zasad neka se primijeti da su razmjenska vrijednost i uporabna vrijednost dva pojma podređena općem pojmu vrijednosti, te otuda usporedna u svojim međusobnim odnosima. Sve što sam već rekao o vrijednosti općenito prema tome vrijedi za uporabnu vrijednost jednako kao i za razmjensku vrijednost.

Ako, dakle, velik broj ekonomista pripisuje uporabnu vrijednost (premda ne i razmjensku vrijednost) negospodarskim dobrima, te ako neki noviji engleski i francuski ekonomisti čak žele posve prognati pojam uporabne vrijednosti iz naše znanosti i vidjeti ga zamijenjenim pojmom korisnosti,³⁶ njihova želja počiva na nerazumijevanju važne razlike između tih dvaju pojmova i stvarnih pojava koje leže u njihovoj osnovi.

Korisnost je sposobnost neke stvari da posluži za zadovoljenje ljudskih potreba, te otuda (uz uvjet da je korisnost prepoznata) ona je opći preduvjet karaktera dobra. Negospodarska dobra imaju korisnost jednako kao i gospodarska dobra, jer su jednako sposobna zadovoljiti naše potrebe. I kod tih dobara ljudi moraju prepoznati njihovu sposobnost da zadovolje potrebe, jer inače ne bi mogla steći karakter dobra. No ono što razlikuje negospodarsko dobro od dobra podložnoga kvantitativnom odnosu odgovornom za gospodarski karakter jest okolnost da zadovoljenje ljudskih potreba ne ovisi o raspoloživosti konkretnih količina prvospomenutih, ali ovisi o raspoloživosti konkretnih količina potonjih. Zbog toga prva posjeduju korisnost, ali samo potonja, uz korisnost, posjeduju i ono značenje za nas koje nazivamo vrijednošću.

Naravno, pogreška koja leži u osnovi brkanja korisnosti i uporabne vrijednosti nije imala nikakva utjecaja na praktičnu djelatnost ljudi. Ni u jednom trenutku neki gospodareći pojedinac nije, u uobičajenim okolnostima, pripisao vrijednost kubičnoj stopi zraka ili, u krajevima obilnima izvorima, pinti vode. Praktičan čovjek vrlo dobro razlikuje sposobnost nekoga predmeta da zadovolji jednu od njegovih potreba od njegove vrijednosti. No to je brkanje postalo golema prepreka razvoju općenitijih teorija naše znanosti.³⁷

Okolnost da neko dobro za nas ima vrijednost može se, kako smo vidjeli, pripisati činjenici da raspolaganje njime za nas ima značenje zadovoljenja neke potrebe koja ne bi bila podmirena kad ne bismo raspolagali tim dobrom. Naše potrebe, barem dijelom, barem što se tiče njihova podrijetla, ovise o našoj volji ili o našim navikama. No kad su potrebe jednom nastale, u vrijednosti koju dobra za nas imaju nema više nikakva proizvoljnog elementa, jer je njihova vrijednost tada nužna posljedica našega znanja o njihovoj važnosti za naš život ili blagostanje. Bilo bi nam stoga nemoguće smatrati neko dobro bezvrijednim kad znamo da zadovoljenje jedne od naših potreba ovisi o tome da njime raspolažemo. Bilo bi nam također nemoguće pripisivati vrijednost dobrima kad znamo da za zadovoljenje svojih potreba o njima ne ovisimo. Vrijednost dobara stoga nije ništa proizvoljno, nego uvijek nužna posljedica ljudskoga znanja da održanje života, blagostanja, ili nekoga ma kako neznatnog njihova dijela, ovisi o nadziranju nekoga dobra ili neke količine dobara.

No što se tiče toga znanja, ljudi se mogu varati glede vrijednosti dobara jednako kao što se mogu varati glede svih ostalih predmeta ljudskoga znanja. Otuda mogu pripisivati vrijednost stvarima koje je, prema gospodarskim razmatranjima, zbiljski ne posjeduju, ako pogrešno pretpostave da više ili manje potpuno zadovoljenje njihovih potreba ovisi o nekom dobru, ili količini dobara, kad taj odnos zapravo ne postoji. U slučajevima te vrste opažamo pojavu zamišljene vrijednosti.

Vrijednost dobara proizlazi iz njihova odnosa prema našim potrebama, a nije svojstvena samim dobrima. S promjenama u tom odnosu vrijednost nastaje i nestaje. Za stanovnike oaze, koji raspolažu izvorom što obilno podmiruje njihove potrebe za vodom, određena količina vode na samom izvoru neće imati vrijednost. No ako bi izvor, uslijed potresa, naglo smanjio svoj prinos vode do te mjere da podmirivanje potreba stanovnika oaze više ne bi bilo potpuno osigurano, svaka njihova konkretna potreba za vodom postala bi ovisna o raspoloživosti određene količine vode, te bi takva količina smjesta poprimila vrijednost za svakoga stanovnika. Ta bi vrijednost, međutim, naglo nestala kada bi se ponovno uspostavio prijašnji odnos i kada bi izvor povratio svoj nekadašnji prinos vode. Sličan bi se ishod pojavio ako bi se stanovništvo oaze povećalo do te mjere da voda izvora više ne bi bila dostatna za podmirenje svih potreba. Takva promjena, uslijed porasta broja potrošača, mogla bi se čak događati s određenom pravilnošću u doba kada bi oazu pohodile brojne karavane.

Vrijednost dakle nije ništa što je svojstveno dobrima, nije njihovo svojstvo, niti je samostalna stvar koja postoji sama po sebi. Ona je sud koji gospodarstveni ljudi donose o važnosti dobara kojima raspolažu za održanje svojega života i blagostanja. Stoga vrijednost ne postoji izvan svijesti ljudi. Posve je stoga pogrešno i dobro koje ima vrijednost za gospodarstvene pojedince nazivati „vrijednošću”, ili da ekonomisti govore o „vrijednostima” kao o samostalnim realnim stvarima, te da na taj način vrijednost objektiviziraju. Jer entiteti koji objektivno postoje uvijek su samo pojedinačne stvari ili količine stvari, a njihova je vrijednost nešto bitno različito od samih stvari; ona je sud koji gospodarstveni pojedinci donose o važnosti koju njihovo raspolaganje stvarima ima za održanje njihova života i blagostanja. Objektiviziranje vrijednosti dobara, koja je po svojoj naravi posve subjektivna, ipak je vrlo uvelike pridonijelo zbrci oko temeljnih načela naše znanosti.

2. Izvorna mjera vrijednosti

U onome što je prethodilo usmjerili smo pozornost na narav i krajnje uzroke vrijednosti — to jest na čimbenike zajedničke vrijednosti u svim slučajevima. No u stvarnom životu nalazimo da su vrijednosti različitih dobara vrlo različite po veličini te da se vrijednost danoga dobra često mijenja. Istraživanje uzroka razlika u vrijednosti dobara i istraživanje mjere vrijednosti predmeti su koji će nas zaokupljati u ovom odjeljku. Tijek našega istraživanja određen je sljedećim razmatranjem.

Dobra kojima raspolažemo nemaju za nas vrijednost radi njih samih. Naprotiv, vidjeli smo da jedino podmirenje naših potreba ima za nas neposrednu važnost, budući da o njemu ovise naš život i blagostanje. No objasnio sam i da ljudi pripisuju tu važnost dobrima kojima raspolažu ako im ta dobra osiguravaju podmirenje potreba koje ne bi bile osigurane da njima ne raspolažu — to jest, oni pripisuju tu važnost gospodarstvenim dobrima. U vrijednosti dobara stoga uvijek susrećemo tek značenje koje pridajemo podmirenju svojih potreba — to jest svojem životu i blagostanju. Ako sam na primjeren način opisao narav vrijednosti dobara, ako je utvrđeno da u krajnjoj analizi jedino podmirenje naših potreba ima za nas važnost, te ako je utvrđeno i da je vrijednost svih dobara tek imputacija te važnosti gospodarstvenim dobrima, onda se razlike koje opažamo u veličini vrijednosti različitih dobara u stvarnom životu mogu temeljiti jedino na razlikama u veličini važnosti podmirenja koja ovise o našem raspolaganju tim dobrima. Da bismo razlike koje opažamo u veličini vrijednosti različitih dobara u stvarnom životu sveli na njihove krajnje uzroke, moramo stoga obaviti dvostruku zadaću. Moramo istražiti: (1) u kojoj mjeri različita podmirenja imaju za nas različite stupnjeve važnosti (subjektivni čimbenik) i (2) koja podmirenja konkretnih potreba u svakom pojedinom slučaju ovise o našem raspolaganju određenim dobrom (objektivni čimbenik). Pokaže li to istraživanje da pojedinačna podmirenja konkretnih potreba imaju za nas različite stupnjeve važnosti te da ta podmirenja, tako različitih stupnjeva važnosti, ovise o našem raspolaganju određenim gospodarstvenim dobrima, riješit ćemo svoj problem. Jer time ćemo gospodarstveni fenomen čije smo objašnjenje označili kao središnji problem ovoga istraživanja svesti na njegove krajnje uzroke. Mislim na razlike u veličini vrijednosti dobara.

S odgovorom na pitanje o krajnjim uzrocima razlika u vrijednosti dobara pruža se i rješenje problema kako dolazi do toga da je sama vrijednost svakoga od različitih dobara podložna promjeni. Svaka se promjena ne sastoji ni od čega drugog doli od razlika kroz vrijeme. Stoga, sa spoznajom o krajnjim uzrocima razlika između članova nekoga skupa veličina općenito, dobivamo i dublji uvid u njihove promjene.

A. Razlike u veličini važnosti različitih podmirenja (subjektivni čimbenik).

Što se tiče razlika u važnosti koju različita podmirenja imaju za nas, prije svega je činjenica najuobičajenijega iskustva da su podmirenja od najveće važnosti za ljude obično ona o kojima ovisi održanje života, te da su druga podmirenja postupno raspoređena po veličini važnosti prema stupnju (trajanju i intenzitetu) užitka koji o njima ovisi. Stoga, ako gospodarstveni ljudi moraju birati između podmirenja potrebe o kojoj ovisi održanje njihova života i drugoga o kojem ovisi tek veći ili manji stupanj blagostanja, oni će obično dati prednost prvome. Slično tome, oni će obično dati prednost podmirenjima o kojima ovisi viši stupanj njihova blagostanja. Pri istom intenzitetu dat će prednost užitcima duljega trajanja pred užitcima kraćega trajanja, a pri istom trajanju užitcima većega intenziteta pred užitcima manjega intenziteta.

Održanje našega života ovisi o podmirenju naše potrebe za hranom, a u našoj klimi i o odijevanju našega tijela te o tome da raspolažemo zaklonom. No tek viši stupanj blagostanja ovisi o tome posjedujemo li kočiju, šahovsku ploču i tako dalje. Tako opažamo da se ljudi mnogo više boje nestašice hrane, odjeće i zaklona nego nestašice kočije, šahovske ploče i slično. Oni također pripisuju bitno višu važnost osiguravanju podmirenja prvih potreba nego što je pripisuju podmirenju potreba o kojima, kao u upravo navedenim slučajevima, ovisi samo prolazno uživanje ili povećana udobnost (to jest tek viši stupanj njihova blagostanja). No i ta podmirenja imaju vrlo različite stupnjeve važnosti. Održanje života ne ovisi ni o tome posjedujemo li udoban krevet ni o tome posjedujemo li šahovsku ploču, ali uporaba tih dobara pridonosi, i to zacijelo u vrlo različitim stupnjevima, povećanju našega blagostanja. Stoga ne može biti ni dvojbe da će ljudi, kada imaju izbor između toga da se odreknu udobnoga kreveta ili da se odreknu šahovske ploče, mnogo lakše napustiti ovu potonju nego prvi.

Vidjeli smo dakle da su različita podmirenja vrlo nejednaka po važnosti, budući da su neka podmirenja koja imaju za ljude punu važnost održanja njihova života, druga su podmirenja koja u višem stupnju određuju njihovo blagostanje, treća pak u manjem stupnju, i tako redom sve do podmirenja o kojima ovisi neki neznatan prolazni užitak. No pomno ispitivanje životnih fenomena pokazuje da se te razlike u važnosti različitih podmirenja mogu opaziti ne samo pri podmirenju potreba različitih vrsta nego i pri više ili manje potpunom podmirenju jedne te iste potrebe.

Životi ljudi ovise o podmirenju njihove potrebe za hranom općenito. No bilo bi posve pogrešno smatrati da je sva hrana koju troše nužna za održanje njihova života pa čak i njihova zdravlja (to jest za njihovo trajno blagostanje). Svatko zna kako je lako preskočiti jedan od uobičajenih obroka a da se time ne ugrozi život ili zdravlje. Štoviše, iskustvo pokazuje da su količine hrane nužne za održanje života tek mali dio onoga što imućne osobe u pravilu troše, te da ljudi čak uzimaju mnogo više hrane i pića nego što je nužno za potpuno očuvanje zdravlja. Ljudi troše hranu iz nekoliko razloga: prije svega uzimaju hranu radi održanja života; povrh toga uzimaju dodatne količine radi očuvanja zdravlja, jer je prehrana dostatna tek za održanje života preskromna, kako iskustvo pokazuje, da bi se izbjegli organski poremećaji; naposljetku, pošto su već potrošili količine dostatne za održanje života i očuvanje zdravlja, ljudi uzimaju hranu i jednostavno radi užitka koji proizlazi iz njezina trošenja.

Pojedinačni konkretni činovi podmirivanja potrebe za hranom imaju u skladu s time vrlo različite stupnjeve važnosti. Podmirenje potrebe svakoga čovjeka za hranom do točke u kojoj je time osiguran njegov život ima punu važnost održanja njegova života. Trošenje koje premašuje tu količinu, opet do određene točke, ima važnost očuvanja njegova zdravlja (to jest njegova trajnoga blagostanja). Trošenje koje seže i preko te točke ima tek važnost — kako opažanje pokazuje — postupno sve slabijega užitka, dok napokon ne dosegne određenu granicu na kojoj je podmirenje potrebe za hranom tako potpuno da svako daljnje uzimanje hrane ne pridonosi ni održanju života ni očuvanju zdravlja — niti čak pruža užitak potrošaču, postajući mu najprije stvar ravnodušnosti, naposljetku uzrokom boli, opasnošću za zdravlje i konačno opasnošću za sam život.

Slična se opažanja mogu izvesti i u pogledu više ili manje potpunoga podmirenja svih drugih ljudskih potreba. Soba, ili barem neko mjesto za spavanje zaštićeno od vremenskih prilika, nužna je u našoj klimi za održanje života, a razmjerno prostran smještaj za očuvanje zdravlja. Povrh toga, međutim, ljudi obično posjeduju i dodatne prostore, ako za to imaju sredstava, tek u svrhe užitka (salone, plesne dvorane, sobe za igru, paviljone, lovačke kuće i slično). Stoga nije teško prepoznati da pojedinačni konkretni činovi podmirivanja potrebe za zaklonom imaju vrlo različite stupnjeve važnosti. Do određene točke naši životi ovise o podmirenju naše potrebe za zaklonom. Preko toga naše zdravlje ovisi o potpunijem podmirenju. A daljnji pokušaji podmirivanja iste potrebe donijet će najprije veći, a potom manji užitak, sve dok se naposljetku ne može zamisliti točka, za svaku osobu, na kojoj bi daljnja uporaba raspoloživoga smještaja postala za nju stvar potpune ravnodušnosti, a konačno čak i opterećenje.

Stoga je s obzirom na više ili manje potpuno zadovoljenje jedne te iste potrebe moguće učiniti zapažanje slično onomu koje je ranije učinjeno s obzirom na različite potrebe ljudi. Ranije smo vidjeli da su različite potrebe ljudi vrlo nejednake po važnosti svojega zadovoljenja, stupnjevane od važnosti njihova života pa sve do važnosti koju pripisuju malenom prolaznom užitku. Sada uz to vidimo i to da zadovoljenje bilo koje pojedine određene potrebe ima, do određenog stupnja potpunosti, razmjerno najveću važnost, te da daljnje zadovoljenje ima sve manju važnost, sve dok se naposljetku ne dosegne stupanj na kojem je potpunije zadovoljenje te određene potrebe stvar ravnodušnosti. Konačno nastupa stupanj na kojem svaki čin koji ima vanjski izgled zadovoljenja te potrebe ne samo da nema više nikakve važnosti za potrošača nego je naprotiv teret i bol.

Kako bih prethodni argument iznio brojčano, radi lakšeg shvaćanja kasnijeg teškog istraživanja, važnost zadovoljenja o kojima ovisi život označit ću s 10, a manju važnost ostalih zadovoljenja redom s 9, 8, 7, 6 itd. Na taj način dobivamo ljestvicu važnosti različitih zadovoljenja koja započinje s 10 i završava s 1.

Izrazimo sada, za svako od tih različitih zadovoljenja, brojčano dodatnu važnost daljnjih čina zadovoljenja te određene potrebe, koja se postupno smanjuje polazeći od brojke koja označava do koje je mjere ta određena potreba već zadovoljena. Za zadovoljenja o kojima, do određene točke, ovisi naš život, a o kojima, iznad te točke, ovisi blagostanje koje postojano opada sa stupnjem potpunosti već postignutog zadovoljenja, dobivamo ljestvicu koja započinje s 10 i završava s 0. Slično tomu, za zadovoljenja čija je najveća važnost 9, dobivamo ljestvicu koja započinje s tom brojkom i također završava s 0, i tako dalje.

Deset ljestvica dobivenih na taj način navedeno je u sljedećoj tablici:³⁸

Menger, međutim, na početku izričito ne imenuje svoju nezavisnu varijablu, pa je čitatelj prepušten tomu da je sam pronađe u raspravi koja slijedi. Ponekad Menger neodređeno tvrdi da su uzastopni doprinosi ukupnom zadovoljenju rezultat uzastopnih „čina zadovoljenja”, ali kasnije (str. 130) jasno daje do znanja da su oni rezultat uzastopnih jednakih dodataka količini potrošenog dobra. Time, međutim, stvar nije završena. U odlomku koji slijedi nakon tablice Menger uspoređuje brojke jednog stupca s brojkama drugog stupca kada tvrdi da se, nakon što je potrošena peta jedinica (?) hrane, pojedinac iz tablice suočava s činjenicom da će mu šesta jedinica hrane dati manje dodatnog zadovoljenja nego što bi mu ga dala prva jedinica duhana, te da stoga svoju potrošnju tih dvaju dobara mora dovesti u ravnotežu. Takva usporedba nije valjana osim ako su jedinica duhana i jedinica hrane definirane tako da se obje pribavljaju jednakim utroškom nekog drugog resursa (poput rada ili novca), jer inače te dvije jedinice ne bi predstavljale alternative između kojih pojedinac mora birati.

Najmanji model koji odgovara Mengerovoj raspravi stoga zahtijeva sljedeće pretpostavke:

(1) Privredni pojedinac iz tablice ne samo da je u stanju rangirati svoja zadovoljenja nego im je u stanju i pridijeliti kardinalne indekse njihovih relativnih stupnjeva važnosti. Drugim riječima, on je u stanju usporediti različita zadovoljenja izražena u homogenoj jedinici zadovoljenja. (Vidi također sažetak načela na str. 139 i raspravu u IV. poglavlju, 2. odjeljku.)

I	II	III	IV	V	VI	VII	VIII	IX
10	9	8	7	6	5	4	3	2
9	8	7	6	5	4	3	2	1
8	7	6	5	4	3	2	1	0
7	6	5	4	3	2	1	0
6	5	4	3	2	1	0
5	4	3	2	1	0
4	3	2	1	0
3	2	1	0
2	1	0
1	0
0

Pretpostavimo da ljestvica u stupcu I izražava važnost koju za nekog pojedinca ima zadovoljenje njegove potrebe za hranom, pri čemu se ta važnost smanjuje prema stupnju već postignutog zadovoljenja, te da ljestvica u stupcu V slično izražava važnost njegove potrebe za duhanom. Očito je da zadovoljenje njegove potrebe za hranom, do određenog stupnja potpunosti, ima za tog pojedinca odlučno veću važnost nego zadovoljenje njegove potrebe za duhanom. No ako je njegova potreba za hranom već zadovoljena do određenog stupnja potpunosti (ako, primjerice, daljnje zadovoljenje njegove potrebe za hranom ima za njega tek onu važnost koju smo brojčano označili brojkom 6), potrošnja duhana počinje za njega imati istu važnost kao i daljnje zadovoljenje njegove potrebe za hranom. Pojedinac će stoga od te točke nadalje nastojati dovesti zadovoljenje svoje potrebe za duhanom u ravnotežu sa zadovoljenjem svoje potrebe za hranom. Premda zadovoljenje njegove potrebe za hranom općenito ima za dotičnog pojedinca bitno veću važnost nego zadovoljenje njegove potrebe za duhanom, s napredujućim zadovoljenjem prvonavedene ipak nastupa stupanj (kako je prikazano u tablici) na kojem daljnji čini zadovoljenja njegove potrebe za hranom imaju za njega manju važnost nego prvi čini zadovoljenja njegove potrebe za duhanom, koja, premda je općenito manje važna, na tom je stupnju još posve nezadovoljena.

Tim pozivanjem na svakidašnju životnu pojavu vjerujem da sam zadovoljavajuće razjasnio značenje brojeva u tablici, koji su odabrani jedino zato da olakšaju prikaz teškog i dotad neistraženog područja psihologije.

Različita važnost koju zadovoljenje pojedinih konkretnih potreba ima za ljude nije strana svijesti nijednog privrednog čovjeka, ma koliko su znanstvenici dosad malo pozornosti posvetili pojavama o kojima je ovdje riječ. Gdje god ljudi žive, i koju god razinu civilizacije zauzimaju, možemo opaziti kako privredni pojedinci općenito odvaguju relativnu važnost zadovoljenja svojih raznovrsnih potreba, kako napose odvaguju relativnu važnost pojedinih čina koji vode više ili manje potpunom zadovoljenju svake potrebe, te kako ih naposljetku rezultati te usporedbe vode u djelatnosti usmjerene na što potpunije zadovoljenje njihovih potreba (privređivanje). Doista, to odvagivanje relativne važnosti potreba – taj izbor između potreba koje trebaju ostati nezadovoljene i potreba koje, u skladu s raspoloživim sredstvima, trebaju doseći zadovoljenje, te utvrđivanje stupnja do kojeg potonje treba zadovoljiti – upravo je onaj dio gospodarske djelatnosti ljudi koji im ispunjava um više nego ijedan drugi, koji ima najdalekosežniji utjecaj na njihove gospodarske napore i koji gotovo neprekidno provodi svaki privredni pojedinac. No ljudsko znanje o različitim stupnjevima važnosti zadovoljenja različitih potreba i pojedinih čina zadovoljenja ujedno je i prvi uzrok razlika u vrijednosti dobara.

B. Ovisnost pojedinih zadovoljenja o određenim dobrima (objektivni čimbenik).

Kada bi nasuprot svakoj pojedinoj konkretnoj potrebi ljudi stajalo samo jedno raspoloživo dobro, i kada bi to dobro bilo prikladno isključivo za zadovoljenje te jedne potrebe (tako da, s jedne strane, do zadovoljenja potrebe ne bi došlo ako to određeno dobro ne bi bilo na našem raspolaganju, a s druge strane, da bi dobro bilo kadro služiti zadovoljenju te konkretne potrebe i nijedne druge), utvrđivanje vrijednosti tog dobra bilo bi vrlo lako; ono bi bilo jednako važnosti koju pripisujemo zadovoljenju te potrebe. Jer očito je da, kad god smo u zadovoljenju neke potrebe ovisni o raspoloživosti određenog dobra (to jest, kad god do tog zadovoljenja ne bi došlo da to dobro nemamo na raspolaganju) i kad to dobro ujedno nije prikladno ni za koju drugu korisnu svrhu, ono može doseći punu, ali nikad nikoju drugu važnost osim one koju to zadovoljenje ima za nas. Stoga će, prema tome je li za nas važnost danog zadovoljenja, u ovakvom slučaju, veća ili manja, i vrijednost tog određenog dobra za nas biti veća ili manja. Kad bi, primjerice, kratkovidan pojedinac bio izbačen na pust otok i među dobrima koja je spasio našao samo jedan par naočala koje ispravljaju njegovu kratkovidnost, ali nikakav drugi par, nema sumnje da bi te naočale za njega imale punu važnost koju pripisuje ispravljenom vidu, a jednako tako zacijelo nikakvu veću važnost, jer naočale teško da bi bile prikladne za zadovoljenje drugih potreba.

No u svakidašnjem životu odnos između raspoloživih dobara i naših potreba općenito je mnogo složeniji. Obično nasuprot ne jednoj konkretnoj potrebi nego sklopu takvih potreba stoji ne jedno dobro nego količina dobara. Ponekad veći, a ponekad manji broj zadovoljenja, vrlo različitih stupnjeva važnosti, ovisi o tome raspolažemo li danom količinom dobara, a svako od tih dobara ima sposobnost proizvesti ta zadovoljenja koja se po važnosti tako jako razlikuju.

Osamljeni seljak, nakon bogate žetve, ima na raspolaganju više od dvjesto bušela pšenice. Jednim dijelom toga sebi osigurava uzdržavanje vlastitog života i života svoje obitelji do sljedeće žetve, a drugim dijelom očuvanje zdravlja; trećim dijelom osigurava si sjemensko zrno za sljedeću sjetvu; četvrti dio može upotrijebiti za proizvodnju piva, viskija i drugih raskošnih dobara; a peti dio može upotrijebiti za tovljenje svoje stoke. Nekoliko preostalih bušela, koje više ne može upotrijebiti za ta važnija zadovoljenja, namjenjuje hranjenju kućnih ljubimaca kako bi preostatak svojega žita na neki način učinio korisnim.

Seljak je, dakle, ovisan o žitu u svome posjedu za zadovoljenja vrlo različitih stupnjeva važnosti. Najprije njime osigurava vlastiti život i život svoje obitelji, a zatim vlastito zdravlje i zdravlje svoje obitelji. Iznad toga, njime osigurava neprekinut rad svojega gospodarstva, važan temelj svojega trajnog blagostanja. Naposljetku, dio svojega žita upotrebljava u svrhe užitka, i čineći to opet upotrebljava svoje žito u svrhe koje su za njega vrlo različitih stupnjeva važnosti.

Razmatramo, dakle, slučaj – tipičan za svakidašnji život – u kojem zadovoljenja vrlo različitih stupnjeva važnosti ovise o raspoloživosti količine dobara za koju ćemo, radi veće jednostavnosti, pretpostaviti da je sastavljena od posve homogenih jedinica. Pitanje koje se sada postavlja jest: kolika je, pod danim uvjetima, vrijednost određenog dijela žita za našega seljaka? Hoće li bušeli žita kojima osigurava vlastiti život i život svoje obitelji imati za njega veću vrijednost nego bušeli koji mu omogućuju da zasije svoja polja? I hoće li potonji bušeli imati za njega veću vrijednost nego bušeli žita koje upotrebljava u svrhe užitka?

Nitko neće poreći da su zadovoljenja koja se čine osiguranima različitim dijelovima raspoložive zalihe žita vrlo nejednaka po važnosti, krećući se od važnosti 10 do važnosti 1 u smislu naših ranijih oznaka. No nitko neće moći ustvrditi da će neki bušeli žita (oni, primjerice, kojima će se seljak hraniti sa svojom obitelji do sljedeće žetve) imati za njega veću vrijednost nego drugi bušeli iste kakvoće (oni, primjerice, od kojih će izrađivati raskošna pića).

U ovome i u svakom drugom slučaju u kojem zadovoljenja različitog stupnja važnosti ovise o raspolaganju određenom količinom dobara, ponajprije se suočavamo s teškim pitanjem: koje pojedinačno zadovoljenje ovisi o određenom dijelu dotične količine dobara?

Rješenje toga najvažnijeg pitanja teorije vrijednosti proizlazi iz razmatranja ljudskoga gospodarstva i naravi vrijednosti.

Vidjeli smo da su nastojanja ljudi usmjerena na potpuno zadovoljenje njihovih potreba, a ondje gdje je to nemoguće, na njihovo što potpunije zadovoljenje. Ako se neka količina dobara nalazi nasuprot potrebama različite važnosti za ljude, oni će najprije zadovoljiti, ili podmiriti, one potrebe čije zadovoljenje za njih ima najveću važnost. Ako preostane kakvih dobara, usmjerit će ih na zadovoljenje potreba koje su po stupnju važnosti sljedeće nakon onih već zadovoljenih. Svaki daljnji ostatak primijenit će se uzastopno na zadovoljenje potreba koje slijede po stupnju važnosti.³⁹

Ako se neko dobro može upotrijebiti za zadovoljenje više različitih vrsta potreba, i ako, u odnosu na svaku vrstu potrebe, uzastopni pojedinačni činovi zadovoljenja imaju sve manju važnost prema stupnju potpunosti s kojom je dotična potreba već zadovoljena, gospodarstveni će ljudi najprije upotrijebiti količine dobra koje su im na raspolaganju kako bi osigurali one činove zadovoljenja, bez obzira na vrstu potrebe, koji za njih imaju najveću važnost. Svaku preostalu količinu upotrijebit će kako bi osigurali zadovoljenja konkretnih potreba koje su sljedeće po važnosti, a svaki daljnji ostatak kako bi uzastopno osigurali sve manje važna zadovoljenja. Krajnji je ishod toga postupka da najvažnija od onih zadovoljenja koja se ne mogu postići imaju jednaku važnost za svaku vrstu potrebe, te su stoga sve potrebe zadovoljene do jednakoga stupnja važnosti pojedinačnih činova zadovoljenja.

Pitali smo se kakvu vrijednost za gospodarstvenoga pojedinca ima određena jedinica iz količine dobara koju on posjeduje. Naše se pitanje, s obzirom na narav vrijednosti, može točnije izreći ako se postavi u ovome obliku: koje zadovoljenje ne bi bilo postignuto kada gospodarstveni pojedinac ne bi raspolagao tom danom jedinicom – to jest, kada bi raspolagao ukupnom količinom manjom za tu jednu jedinicu? Odgovor, koji proizlazi iz prethodnoga izlaganja o naravi ljudskoga gospodarstva, jest da bi u tom slučaju svaki gospodarstveni pojedinac s količinom dobara koja mu još preostaje svakako zadovoljio svoje važnije potrebe, a odrekao se zadovoljenja onih manje važnih. Tako bi od svih prije postignutih zadovoljenja sada izostalo samo ono koje za njega ima najmanju važnost.

Sukladno tomu, u svakom konkretnom slučaju, od svih zadovoljenja osiguranih pomoću cijele količine nekoga dobra kojom raspolaže gospodarstveni pojedinac, samo ona koja za njega imaju najmanju važnost ovise o raspoloživosti određenoga dijela cijele količine. Stoga je vrijednost koju za tu osobu ima bilo koji dio cijele raspoložive količine dobra jednaka važnosti koju za nju imaju najmanje važna zadovoljenja među onima osiguranima cijelom količinom i postignutima jednakim dijelom.⁴⁰

Pretpostavimo da pojedincu treba 10 zasebnih jedinica (ili 10 mjera) nekoga dobra za potpuno zadovoljenje svih njegovih potreba za tim dobrom, da te potrebe variraju u važnosti od 10 do 1, ali da on raspolaže s tek 7 jedinica (ili tek 7 mjera) dobra. Iz onoga što je rečeno o naravi ljudskoga gospodarstva izravno je očito da će taj pojedinac s količinom kojom raspolaže (7 jedinica) zadovoljiti samo one svoje potrebe za dobrom koje se po važnosti kreću od 10 do 4, a da će ostale potrebe, koje se po važnosti kreću od 3 do 1, ostati nezadovoljene. Kolika je u tom slučaju vrijednost jedne od njegovih 7 jedinica (ili mjera) za dotičnoga gospodarstvenog pojedinca? Prema onome što smo naučili o naravi vrijednosti dobara, to je pitanje istovjetno pitanju: kolika je važnost zadovoljenja koja bi izostala kada bi dotični pojedinac raspolagao tek sa 6 umjesto sa 7 jedinica (ili mjera). Kad bi ga neka nezgoda lišila jednoga od njegovih sedam dobara (ili mjera), jasno je da bi dotična osoba preostalih 6 jedinica upotrijebila za zadovoljenje važnijih potreba, a zanemarila bi onu najmanje važnu. Stoga bi posljedica gubitka jednoga dobra (ili jedne mjere) bila ta da bi se izgubilo samo najmanje od svih zadovoljenja osiguranih cijelom raspoloživom količinom od sedam jedinica (to jest, zadovoljenje čija je važnost označena kao 4), dok bi se ona zadovoljenja (ili činovi zadovoljavanja potreba) čija se važnost kreće od 10 do 5 odvijala kao i prije. U tom slučaju, dakle, samo će zadovoljenje čija je važnost označena s 4 ovisiti o raspolaganju jednom jedinicom (ili mjerom), i sve dok dotični pojedinac i dalje raspolaže sa 7 jedinica (ili mjera) dobra, vrijednost svake jedinice (ili mjere) bit će jednaka važnosti toga zadovoljenja. Jer samo ovo zadovoljenje s važnošću 4 ovisi o jednoj jedinici (ili mjeri) raspoložive količine dobra. Pod inače jednakim uvjetima, kad bi dotičnomu gospodarstvenom pojedincu bilo na raspolaganju samo 5 jedinica (ili mjera) dobra, očito je da bi – sve dok takvo gospodarsko stanje traje – svaka zasebna jedinica ili djelomična količina dobra za njega imala važnost izraženu brojčano brojkom 6. Kad bi imao 3 jedinice, svaka bi za njega imala važnost izraženu brojčano brojkom 8. Naposljetku, kad bi imao tek jedno jedino dobro, njegova bi važnost bila jednaka 10.

Razmatranje niza pojedinačnih slučajeva u potpunosti će rasvijetliti ovdje izložena načela, i ne želim izbjeći tu važnu zadaću, premda znam da ću se nekim čitateljima učiniti zamornim. Slijedeći put Adama Smitha, izložit ću se opasnosti od izvjesne dosadnosti kako bih postigao jasnoću izlaganja.

Da počnemo s najjednostavnijim slučajem, pretpostavimo da neki izolirani gospodarstveni pojedinac obitava na stjenovitu otoku u moru, da na otoku pronalazi samo jedan jedini izvor, te da je za zadovoljenje svoje potrebe za svježom vodom isključivo upućen na njega. Pretpostavimo da tomu izoliranom pojedincu treba: (a) jedna jedinica vode dnevno za održanje njegova života, (b) devetnaest jedinica za životinje čije mu mlijeko i meso pružaju najnužnija sredstva za uzdržavanje, (c) četrdeset jedinica, dijelom kako bi mogao trošiti punu količinu nužnu za održanje ne samo svoga života nego i svoga zdravlja; dijelom, u mjeri nužnoj za nastavak njegova zdravlja i opće dobrobiti, kako bi očistio svoje tijelo, svoju odjeću i svoj alat; te dijelom za uzdržavanje nekih dodatnih životinja čije mu mlijeko i meso smatra potrebnima, i naposljetku (d) četrdeset dodatnih jedinica vode dnevno, dijelom za svoj cvjetnjak, a dijelom za neke životinje koje drži, ne za održanje svoga života i zdravlja, nego naprosto u svrhu raznovrsnije prehrane, ili tek radi društva. Pretpostavimo također da ne zna kako bi upotrijebio više od toga ukupnog iznosa od sto jedinica vode.

Sve dok izvor daje vodu tako obilno da on ne samo da može zadovoljiti sve svoje potrebe za vodom nego svakoga dana može pustiti nekoliko tisuća vedara da otječu u more, i tako sve dok zadovoljenje nijedne od njegovih potreba ne ovisi o tome ima li mu na raspolaganju jednu jedinicu više ili jednu jedinicu manje (npr. jedno puno vedro), jedinica vode neće, kao što smo vidjeli, za njega imati ni gospodarski značaj ni vrijednost, te tako ne može biti govora o veličini njezine vrijednosti. No, ako bi neki prirodni događaj sada iznenada prouzročio djelomično presahnuće izvora, i ako bi naš otočanin uslijed toga raspolagao samo s 90 jedinica vode, dok mu i dalje treba 100 jedinica za potpuno zadovoljenje njegovih potreba, jasno je da bi tada neko zadovoljenje ovisilo o raspoloživosti svakoga dijela cjelokupne zalihe vode, te bi stoga svaka pojedinačna jedinica vode za njega zadobila ono značenje koje nazivamo vrijednošću.

Ako se sada, međutim, zapitamo koje od njegovih zadovoljenja u tom slučaju ovisi o određenom dijelu od 90 jedinica vode koje su mu na raspolaganju, primjerice o 10 jedinica, naše pitanje poprima sljedeći oblik: koja zadovoljenja našega izoliranog pojedinca ne bi bila postignuta kada ne bi raspolagao tim određenim dijelom zalihe – to jest, kada bi imao samo 80 umjesto 90 jedinica?

Ništa nije izvjesnije od toga da bi naš gospodarstveni pojedinac, čak i da mu je dnevno na raspolaganju samo 80 jedinica vode, nastavio trošiti količinu nužnu za očuvanje svoga života, te uz to još onoliko koliko će održati onoliko životinja koliko ih je neophodno za to da on ostane na životu. Budući da te svrhe zahtijevaju samo 20 jedinica vode dnevno, preostalih 60 jedinica primijenio bi najprije na zadovoljenje svih potreba o kojima ovise njegovo zdravlje i njegova trajna opća dobrobit. Budući da mu za tu svrhu treba ukupno samo 40 vedara vode dnevno, ostalo bi mu 20 jedinica, koje bi se mogle upotrijebiti za svrhe pukoga užitka. Tih posljednjih 20 jedinica moglo bi tako uzdržavati ili njegov cvjetnjak ili životinje koje posjeduje isključivo radi zadovoljstva. Zacijelo bi od tih dvaju zadovoljenja odabrao ono koje mu se čini važnijim, a zanemario bi ono manje važno.

Kada naš Crusoe raspolaže s 90 jedinica vode dnevno, pitanje hoće li i dalje raspolagati tom količinom ili s 10 jedinica manje za njega je istovjetno pitanju hoće li biti ili neće biti u položaju da i dalje zadovoljava najmanje važne potrebe koje se zadovoljavaju s 10 jedinica vode dnevno. Stoga, sve dok mu na raspolaganju ostaje ukupna količina od 90 jedinica, 10 jedinica vode imat će samo važnost tih najmanje važnih zadovoljenja – to jest, samo važnost razmjerno beznačajnih užitaka.

Pretpostavimo sada da je izvor koji pojedinca izoliranoga gospodarstva opskrbljuje vodom još više presahnuo, i to do te mjere da mu je dnevno na raspolaganju tek četrdeset jedinica vode. Sada će opet, baš kao i prije, održanje njegova života i dobrobiti ovisiti o raspoloživosti cijele te količine vode. No situacija se promijenila u jednome važnom pogledu. Ako je ranije neki od njegovih užitaka ili udobnosti ovisio o raspoloživosti svakoga, na bilo koji praktično značajan način, dijela cjelokupne zalihe (primjerice jedne jedinice), sada je pitanje jedne jedinice vode više ili jedne jedinice manje na raspolaganju dnevno za našega Crusoea već pitanje potpunijega ili manje potpunog održanja njegova zdravlja ili opće dobrobiti. Drugim riječima, ako bi izgubio jednu jedinicu, posljedica bi bila ta da više ne bi mogao zadovoljiti jednu od potreba o čijem zadovoljenju ovise očuvanje njegova zdravlja i njegova trajna opća dobrobit. Ako jedno jedino vedro vode nije imalo nikakvu vrijednost za našega Crusoea sve dok mu je dnevno na raspolaganju bilo nekoliko stotina vedara, i ako je kasnije, kada mu je dnevno na raspolaganju bilo samo 90 jedinica, svaka jedinica imala samo važnost nekoga pojedinačnog užitka koji je o njoj ovisio, sada svaki dio od četrdeset jedinica koje su još na raspolaganju za njega ima važnost mnogo važnijih zadovoljenja. Jer sada o svakoj od tih četrdeset jedinica ovisi zadovoljenje potreba čije nezadovoljenje narušava njegovo zdravlje i trajnu dobrobit. No vrijednost svake količine dobara jednaka je važnosti zadovoljenja koja o njoj ovise. Ako je vrijednost jedne jedinice vode za našega Crusoea isprva bila jednaka nuli, a u drugome slučaju jednaka jedinici, sada bi već bila izražena brojčano nečim poput brojke šest.

Pretpostavimo da bi se s nastavkom suše izvor sve više iscrpljivao i da bi na kraju davao upravo onu količinu vode dnevno koja je nužna da se jedva održi život ovoga izoliranog pojedinca (dakle u našem slučaju otprilike 20 jedinica, jer toliko mu je potrebno za njega samoga i za one životinje iz njegova stada bez čijega mlijeka i mesa ne može ostati živ). U takvu je slučaju jasno da bi svaka praktički značajna količina vode koja mu je na raspolaganju imala punu važnost održanja njegova života. Stoga bi jedinica vode imala još višu vrijednost nego prije, vrijednost izraženu brojkom 10.

Tako smo u prvome od naših slučajeva vidjeli da, sve dok je pojedinac imao na raspolaganju nekoliko tisuća vjedara vode dnevno, mali dio te količine, primjerice jedno vjedro, za njega nije imao nikakvu vrijednost jer nikakvo zadovoljenje nije ovisilo ni o jednome pojedinome vjedru. U drugome smo slučaju vidjeli da je konkretna jedinica od 90 jedinica koje su mu na raspolaganju već imala važnost stanovitih manjih užitaka, budući da su najmanje važna zadovoljenja koja su ovisila o 90 jedinica bila upravo ti užici. U trećem slučaju, kada mu je na raspolaganju bilo samo 40 jedinica vode dnevno, vidjeli smo da su o svakoj konkretnoj jedinici ovisila važnija zadovoljenja. U četvrtome su slučaju o svakoj konkretnoj jedinici postala ovisna još važnija zadovoljenja. U svakome smo idućem slučaju vidjeli kako vrijednost preostalih jedinica uzastopno raste kako o njima postaju ovisna sve važnija zadovoljenja.

Da prijeđemo na složenije (društvene) odnose, pretpostavimo da je jedrenjaku ostalo još 20 dana plovidbe do kopna, da su nekom nesrećom njegove zalihe hrane gotovo posve izgubljene te da je svakomu od suputnika ostala samo onolika količina neke jedne vrste hrane, primjerice dvopeka, koliko je upravo dostatno za održanje njegova života tijekom tih 20 dana. To je slučaj u kojem zadanim potrebama osoba na jedrenjaku nasuprot stoji raspolaganje upravo onom točnom količinom danoga dobra koja zadovoljenje tih potreba čini posve ovisnim o raspoloživoj količini dobra. Ako se pretpostavi da se životi putnika mogu održati samo ako svaki od njih dnevno pojede pola funte dvopeka te da svaki putnik stvarno posjeduje 10 funti dvopeka, tada će ta količina hrane za svakoga putnika imati punu važnost održanja njegova života. Pod takvim uvjetima nitko tko imalo cijeni vlastiti život ne bi se mogao nagovoriti da preda tu količinu dobara, pa ni ikakav njezin osjetni dio, u zamjenu za bilo koja druga dobra osim namirnica, čak ni za najvrednija dobra svakidašnjega života. Ako bi, primjerice, neki bogataš koji putuje brodom ponudio funtu zlata za istu težinu dvopeka kako bi ublažio glad neizbježnu uz tako oskudne obroke, ne bi našao nijednoga od svojih suputnika spremnoga da prihvati takvu pogodbu.

Pretpostavimo zatim da putnici na brodu raspolažu još dodatnih pet funti brodskoga dvopeka po osobi, uz već spomenutih 10 funti. U tome slučaju njihovi životi više ne bi ovisili o raspolaganju jednom jedinom funtom dvopeka, jer bi se jedna funta mogla povući iz njihove kontrole, ili je oni mogli zamijeniti za dobra različita od namirnica, a da se njihovi životi ne dovedu u opasnost. Premda sami njihovi životi više ne bi ovisili o jednoj funti hrane, jedna bi funta ipak predstavljala zaštitu od muka gladi, kao i sredstvo za očuvanje njihova zdravlja, budući da bi tako oskudna prehrana, nastavljena dvadeset dana, kakva bi bila prehrana svih osoba koje imaju na raspolaganju samo deset funti dvopeka, nesumnjivo imala štetan učinak na njihovu dobrobit. Pod takvim okolnostima, premda jedna funta dvopeka za njih više ne bi imala važnost održanja njihovih života, ona bi ipak imala onu važnost koju svatko pridaje očuvanju svojega zdravlja i dobrobiti, ukoliko oni ovise o jednoj funti dvopeka.

Pretpostavimo, naposljetku, da je brodska kuhinja posve ostala bez svih svojih zaliha hrane; da su i putnici bez ikakve vlastite hrane; da je brod natovaren teretom od više tisuća stotinarki dvopeka; te da kapetan broda, s obzirom na nesretan položaj putnika nastao tom nedaćom, ovlasti svakoga da se po volji prehranjuje dvopekom. Putnici će, dakako, uzimati dvopek kako bi utažili glad. No nitko neće sumnjati da bi ukusan komad mesa u takvu slučaju imao znatnu vrijednost za putnika čija bi se cjelokupna prehrana tijekom dvadeset dana inače sastojala samo od dvopeka, dok bi funta dvopeka imala izvanredno malu vrijednost, a možda i nikakvu vrijednost.

Zašto je raspolaganje funtom dvopeka u prvome od ovih slučajeva za svakoga putnika imalo punu važnost održanja njegova života, u drugome slučaju još uvijek vrlo veliku važnost, ali u trećem slučaju nikakvu važnost, ili u svakom slučaju tek krajnje neznatnu važnost?

Potrebe putnika ostale su iste u sva tri slučaja, budući da se ni njihove osobnosti ni njihove potrebe nisu promijenile. Ono što se, međutim, promijenilo bila je količina hrane koja je u svakome slučaju stajala nasuprot tim potrebama. Nasuprot istovjetnim potrebama putnika za hranom, u prvome je slučaju bilo deset funti hrane po osobi, u drugome slučaju veća količina, a u trećem slučaju još veća količina. Stoga je, od jednoga slučaja do drugoga, važnost zadovoljenja koja su ovisila o pojedinim jedinicama hrane postupno opadala.

No ono što smo ovdje uspjeli promatrati, najprije na izoliranom pojedincu, a potom na maloj skupini privremeno izoliranoj od ostatka čovječanstva, jednako vrijedi i za složenije međuodnose nekoga naroda i ljudskoga društva općenito. Položaj stanovnika neke zemlje nakon nerodice, nakon prosječnoga uroda i, naposljetku, u godini koja slijedi nakon obilnoga uroda, predočava odnose po naravi analogne onima opisanima gore. I ovdje, nasuprot stanovitim određenim potrebama, postoji manja raspoloživa količina hrane u prvome slučaju nego u drugome, a manja u drugome slučaju nego u trećem. Stoga i u ovim slučajevima važnost zadovoljenja koja ovise o pojedinim jedinicama cjelokupne zalihe znatno varira.

Ako u zemlji koja je upravo imala obilan urod izgori silos sa 100.000 bušela pšenice, učinak će nesreće biti najviše taj da će se proizvesti manje alkohola, ili da će se siromašniji dio stanovništva u najgorem slučaju hraniti nešto oskudnije, a da pritom ne trpi lišavanje; ako se nesreća dogodi nakon prosječnoga uroda, mnogi će se ljudi već morati odreći važnijih zadovoljenja; a ako se nesreća poklopi s glađu, vrlo će mnogo ljudi umrijeti od gladi. U svakome od tih triju slučajeva, o svakoj konkretnoj jedinici žita raspoloživoga dotičnim ljudima ovise zadovoljenja vrlo različitih stupnjeva važnosti, i zbog toga vrijednost jedinice žita u tim trima slučajevima jako varira.

Ako sažmemo ono što je rečeno, dobivamo sljedeća načela kao rezultat našega dosadašnjega istraživanja:

(1) Važnost koju dobra imaju za nas i koju nazivamo vrijednošću tek je pripisana. U osnovi, samo zadovoljenja imaju važnost za nas, jer o njima ovise održanje naših života i naša dobrobit. No mi tu važnost logički pripisujemo dobrima o čijoj smo raspoloživosti svjesni da ovisimo radi tih zadovoljenja.

(2) Veličine važnosti koje za nas imaju različita zadovoljenja konkretnih potreba (pojedinačni činovi zadovoljenja koji se mogu ostvariti pomoću pojedinih dobara) nisu jednake, a njihova mjera leži u stupnju njihove važnosti za održanje naših života i blagostanja.

(3) Veličine važnosti naših zadovoljenja koje se pripisuju dobrima — to jest, veličine njihovih vrijednosti — stoga također nisu jednake, a njihova mjera leži u stupnju važnosti koju za nas imaju zadovoljenja ovisna o dotičnim dobrima.

(4) U svakome pojedinom slučaju, od svih zadovoljenja osiguranih cjelokupnom raspoloživom količinom nekoga dobra, samo ona koja za gospodarećega pojedinca imaju najmanju važnost ovise o raspolaganju danim dijelom cjelokupne količine.

(5) Vrijednost pojedinoga dobra ili danoga dijela cjelokupne količine nekoga dobra kojim raspolaže gospodareći pojedinac jednaka je, dakle, za njega važnosti najmanje važnoga od zadovoljenja osiguranih cjelokupnom raspoloživom količinom i postignutih bilo kojim jednakim dijelom. Jer upravo s obzirom na ta najmanje važna zadovoljenja dotični gospodareći pojedinac ovisi o raspoloživosti pojedinoga dobra, ili dane količine nekoga dobra.⁴¹

Tako smo u našem istraživanju do ove točke pratili razlike u vrijednosti dobara unatrag do njihovih krajnjih uzroka, i pritom smo ujedno pronašli krajnju, i izvornu, mjeru kojom ljudi prosuđuju vrijednosti svih dobara.

Ako je ono što je rečeno ispravno shvaćeno, ne može biti nikakve teškoće u rješavanju bilo kojega problema koji uključuje objašnjenje uzroka što određuju razlike između vrijednosti dvaju ili više konkretnih dobara ili količina dobara.

Ako se, primjerice, upitamo zašto funta pitke vode pod uobičajenim okolnostima za nas nema nikakvu vrijednost, dok sićušni djelić funte zlata ili dijamanata u pravilu pokazuje vrlo visoku vrijednost, odgovor je sljedeći: dijamanti i zlato toliko su rijetki da bi se svi dijamanti raspoloživi čovječanstvu mogli držati u jednoj škrinji, a sve zlato u jednoj jedinoj velikoj prostoriji, kako će pokazati jednostavan izračun. Pitka se voda, s druge strane, nalazi u tako velikim količinama na zemlji da se jedva može zamisliti spremnik dovoljno velik da je svu primi. Sukladno tome, ljudi su u stanju zadovoljiti samo najvažnije potrebe kojima služe zlato i dijamanti, dok su obično u položaju ne samo da posve zadovolje svoje potrebe za pitkom vodom nego, povrh toga, i da dopuste da velike njezine količine neiskorištene oteknu, jer nisu u stanju utrošiti cjelokupnu raspoloživu količinu. Pod uobičajenim okolnostima, stoga, nijedna ljudska potreba ne bi morala ostati nezadovoljena kada ljudi ne bi mogli raspolagati nekom određenom količinom pitke vode. Sa zlatom i dijamantima, s druge strane, čak i najmanje značajna zadovoljenja osigurana ukupnom raspoloživom količinom još uvijek imaju razmjerno visoku važnost za gospodareće ljude. Tako konkretne količine pitke vode obično za gospodareće ljude nemaju nikakvu vrijednost, a konkretne količine zlata i dijamanata visoku vrijednost.

Sve to vrijedi samo za uobičajene životne okolnosti, kada nam je pitka voda na raspolaganju u obilnim količinama, a zlato i dijamanti u vrlo malim količinama. U pustinji, međutim, gdje život putnika često ovisi o gutljaju vode, posve se može zamisliti da o funti vode, za pojedinca, ovise važnija zadovoljenja nego o funti zlata. U takvu bi slučaju vrijednost funte vode posljedično bila veća, za dotičnoga pojedinca, od vrijednosti funte zlata. A iskustvo nas uči da se takav odnos, ili njemu sličan, doista razvija ondje gdje je gospodarska situacija upravo onakva kakvu sam je upravo opisao.

C. Utjecaj razlika u kakvoći dobara na njihovu vrijednost.

Ljudske se potrebe često mogu zadovoljiti dobrima različitih vrsta, a još češće dobrima koja se razlikuju, ne prema vrsti, nego prema rodu. Ondje gdje imamo posla sa zadanim sklopovima ljudskih potreba, s jedne strane, i s količinama dobara raspoloživih za njihovo zadovoljenje, s druge strane (str. 129), potrebama stoga ne stoje uvijek nasuprot količine istorodnih dobara, nego često dobra različitih vrsta, a još češće dobra različitih rodova.

Radi veće jednostavnosti izlaganja dosad sam izostavljao razmatranje razlika između dobara, i u prethodnim sam odjeljcima razmatrao samo slučajeve u kojima količine posve istorodnih dobara stoje nasuprot potrebama određene vrste (naglašavajući osobito način na koji njihova važnost opada u skladu sa stupnjem potpunosti već postignutoga zadovoljenja). Na taj sam način mogao snažnije naglasiti utjecaj koji razlike u raspoloživim količinama vrše na vrijednost dobara.

Slučajevi koje sada još preostaje razmotriti jesu oni u kojima se zadane ljudske potrebe mogu zadovoljiti dobrima različitih vrsta ili rodova i u kojima, prema tome, zadanim ljudskim potrebama stoje nasuprot raspoložive količine dobara čiji su pojedini dijelovi kvalitativno različiti.

U vezi s tim treba najprije napomenuti da razlike među dobrima, bilo da se radi o razlikama u vrsti ili u rodu, ne mogu utjecati na vrijednost različitih jedinica zadane zalihe ako te razlike ni na koji način ne utječu na zadovoljenje ljudskih potreba. Dobra koja zadovoljavaju ljudske potrebe na istovjetan način upravo se zbog toga smatraju, s ekonomskoga gledišta, posve istorodnima, makar prema vanjskome izgledu mogla pripadati različitim vrstama ili rodovima.

Ako razlike u vrsti ili rodu između dvaju dobara trebaju biti uzrokom razlika u njihovoj vrijednosti, nužno je da ona imaju i različitu sposobnost zadovoljavanja ljudskih potreba. Drugim riječima, nužno je da imaju ono što s ekonomskoga gledišta nazivamo razlikama u kvaliteti. Ispitivanje utjecaja koji razlike u kvaliteti vrše na vrijednost pojedinih dobara stoga je predmet istraživanja koje slijedi.

S ekonomskoga stajališta kvalitativne razlike među dobrima mogu biti dvojake. Ljudske se potrebe mogu jednakim količinama kvalitativno različitih dobara zadovoljiti bilo na kvantitativno bilo na kvalitativno različit način. Zadanom količinom bukova drva, primjerice, ljudska se potreba za toplinom može zadovoljiti na kvantitativno intenzivniji način nego istom količinom jelovine. No dvije jednake količine prehrambenih namirnica jednake hranjive vrijednosti mogu zadovoljiti potrebu za hranom na kvalitativno različite načine, jer konzumiranje jednoga jela može, na primjer, pružiti užitak, dok drugo može pružiti ili nikakav užitak ili tek slabiji. Kod dobara prve kategorije slabija se kvaliteta može u potpunosti nadoknaditi većom količinom, no kod dobara druge kategorije to nije moguće. Jelovina, johovina ili borovina mogu za potrebe grijanja zamijeniti bukovo drvo, i ako su ugljen slabijega udjela ugljika, hrastova kora slabijega udjela tanina te uobičajene radne usluge sporijih ili manje učinkovitih nadničara gospodarstvenicima dostupni samo u dovoljno velikim količinama, oni općenito mogu savršeno zamijeniti kvalitetnija dobra. No čak i ako su neukusna jela ili pića, mračne i vlažne prostorije, usluge osrednjih liječnika i tako dalje dostupni u najvećim količinama, oni nikada ne mogu zadovoljiti naše potrebe kvalitativno jednako dobro kao odgovarajuća kvalitetnija dobra.

Kad gospodarstvene jedinke procjenjuju vrijednost nekoga dobra, riječ je, kao što smo vidjeli, isključivo o procjeni važnosti zadovoljenja onih potreba u pogledu kojih ovise o raspolaganju tim dobrom (str. 122). Količina dobra koja će omogućiti zadano zadovoljenje, međutim, samo je sporedan čimbenik u vrednovanju. Jer ako manje količine kvalitetnijega dobra zadovoljavaju neku ljudsku potrebu na isti (to jest kvantitativno i kvalitativno istovjetan) način kao veće količine manje kvalitetnoga dobra, očito je da će manje količine kvalitetnijega dobra imati za gospodarstvenike istu vrijednost kao veće količine manje kvalitetnoga dobra. Tako će jednake količine dobara s različitim kvalitetama prve vrste pokazivati vrijednosti koje su nejednake u naznačenome omjeru. Ako, primjerice, pri određivanju vrijednosti hrastove kore uzmemo u obzir isključivo njezin udio tanina, pa sedam vagana jednoga razreda ima istu djelotvornost kao osam vagana drugoga razreda, ono će i za obrtnike koji koru upotrebljavaju imati istu vrijednost kao ta potonja količina. Samo svođenje tih dobara na količine jednake ekonomske djelotvornosti (postupak koji ljudi doista primjenjuju u svojoj gospodarskoj djelatnosti u svim takvim slučajevima) tako u potpunosti uklanja teškoću u određivanju vrijednosti zadanih količina različitih kvaliteta (utoliko ukoliko se njihova djelotvornost razlikuje tek kvantitativno). Na taj se način složeniji slučaj koji se razmatra svodi na jednostavan odnos objašnjen ranije (str. 123 i d.).

Pitanje utjecaja različitih kvaliteta na vrijednosti pojedinih dobara složenije je kad kvalitativne razlike među dobrima dovode do toga da se potrebe zadovoljavaju na kvalitativno različite načine. Nakon onoga što je rečeno o općem načelu određivanja vrijednosti (str. 122) ne može biti dvojbe da je i u ovome slučaju čimbenik koji određuje vrijednost nekoga dobra upravo važnost potreba koje bi ostale nezadovoljene kad ne bismo raspolagali određenim dobrom ne samo opće vrste nego i one specifične kvalitete koja odgovara tim potrebama. Teškoća o kojoj ovdje raspravljam ne leži, dakle, u tome da bi opće načelo određivanja vrijednosti bilo neprimjenjivo na ta dobra, nego prije u određivanju onoga posebnog zadovoljenja koje ovisi o nekome pojedinačnom konkretnom dobru kad čitavoj skupini potreba stoje nasuprot dobra čije pojedine jedinice mogu te potrebe zadovoljiti na kvalitativno različite načine. Drugim riječima, ona leži u praktičnoj primjeni općega načela određivanja vrijednosti na ljudsku gospodarsku djelatnost. Rješenje toga problema proizlazi iz sljedećih razmatranja.

Gospodarstvene jedinke ne upotrebljavaju količine dobara koje su im na raspolaganju bez obzira na razlike u kvaliteti kad one postoje. Seljak koji raspolaže žitom različitih razreda ne upotrebljava, primjerice, najlošiji razred za sjetvu, žito srednje kvalitete za hranu stoke, a najbolje za prehranu i proizvodnju pića. Niti različite razrede žita upotrebljava nasumično za jednu ili drugu svrhu. Naprotiv, imajući na umu svoje potrebe, najbolji razred upotrebljava za sjetvu, najbolji preostali za hranu i pića, a žito najlošije kvalitete za tov stoke.

Kod dobara čije su jedinice istorodne, ukupna raspoloživa količina nekoga dobra stoji nasuprot cjelokupnome nizu konkretnih potreba koje se njime mogu zadovoljiti. No u slučajevima u kojima različite jedinice nekoga dobra zadovoljavaju ljudske potrebe na kvalitativno različite načine, ukupna raspoloživa količina dobra više ne stoji nasuprot cjelokupnome nizu potreba; svaka raspoloživa količina određene kvalitete umjesto toga stoji nasuprot odgovarajućim određenim potrebama gospodarstvenih jedinki.

Ako se, s obzirom na neku zadanu svrhu potrošnje, dobro određene kvalitete uopće ne može zamijeniti dobrima bilo koje druge kvalitete, načelo određivanja vrijednosti prethodno dokazano (str. 132) primjenjuje se u potpunosti i izravno na pojedine količine toga dobra. Tako je vrijednost svake pojedine jedinice takva dobra jednaka važnosti najmanje važnoga zadovoljenja koje je osigurano ukupnom raspoloživom količinom upravo te kvalitete dobra, jer u pogledu toga zadovoljenja zapravo ovisimo o raspolaganju tom pojedinom jedinicom te kvalitete.

No ljudske se potrebe mogu zadovoljiti dobrima različitih kvaliteta, premda na kvalitativno različite načine. Ako se dobra jedne kvalitete mogu zamijeniti dobrima druge kvalitete, ali ne s jednakom djelotvornošću, vrijednost jedinice dobra više kvalitete jednaka je važnosti najmanje važnoga zadovoljenja koje je osigurano dobrima više kvalitete umanjenoj za vrijednosnu kvotu⁴² koja je to veća: (1) što je manja vrijednost dobara niže kvalitete kojima se određena potreba o kojoj je riječ također može zadovoljiti i (2) što je za ljude manja razlika između važnosti zadovoljenja te određene potrebe boljim dobrom i važnosti njezina zadovoljenja lošijim.

Tako dolazimo do zaključka da, čak i u slučajevima u kojima skupina potreba stoji nasuprot količini dobara različitih kvaliteta, zadovoljenja zadanih intenziteta uvijek ovise o svakoj djelomičnoj količini ili o svakoj konkretnoj jedinici tih dobara. Stoga, u svim raspravljenim slučajevima, načelo određivanja vrijednosti koje sam gore formulirao zadržava svoju punu primjenjivost.

D. Subjektivni karakter mjerila vrijednosti. Rad i vrijednost. Pogreška.

Kad sam raspravljao o naravi vrijednosti, napomenuo sam da vrijednost nije ništa što je svojstveno dobrima i da nije svojstvo dobara. No vrijednost nije ni neka samostalna stvar. Nema razloga zbog kojega neko dobro ne bi smjelo imati vrijednost za jednu gospodarstvenu jedinku, a nikakvu vrijednost za drugu jedinku u različitim okolnostima. Mjerilo vrijednosti posve je subjektivno po naravi, i upravo zbog toga neko dobro može imati veliku vrijednost za jednu gospodarstvenu jedinku, malu vrijednost za drugu, a nikakvu vrijednost za treću, ovisno o razlikama u njihovim potrebama i raspoloživim količinama. Ono što jedna osoba prezire ili malo cijeni, druga cijeni, a ono što jedna osoba napušta, druga često podiže. Dok jedna gospodarstvena jedinka jednako vrednuje zadanu količinu jednoga dobra i veću količinu drugoga dobra, kod druge gospodarstvene jedinke često zapažamo upravo suprotna vrednovanja.

Stoga nije subjektivna samo narav nego i mjerilo vrijednosti. Dobra uvijek imaju vrijednost za određene gospodarstvene jedinke, a tu vrijednost također određuju jedino te jedinke.

Vrijednost koju gospodarstvena jedinka pripisuje nekome dobru jednaka je važnosti onoga posebnog zadovoljenja koje ovisi o njezinu raspolaganju tim dobrom. Ne postoji nužna i izravna veza između vrijednosti nekoga dobra i toga je li, ili u kojim količinama, na njegovu proizvodnju primijenjen rad i druga dobra višega reda. Negospodarsko dobro (na primjer količina drvne građe u prašumi) ne stječe za ljude vrijednost ako su na njegovu proizvodnju primijenjene velike količine rada ili drugih gospodarskih dobara. Je li dijamant pronađen slučajno ili je dobiven iz dijamantnoga rudnika uz utrošak tisuću dana rada posve je nevažno za njegovu vrijednost. Općenito, nitko u praktičnome životu, procjenjujući vrijednost nekoga dobra, ne pita za povijest njegova nastanka, nego razmatra isključivo usluge koje će mu dobro pružiti i kojih bi se morao odreći kad njime ne bi raspolagao. Dobra na koja je utrošeno mnogo rada često nemaju nikakvu vrijednost, dok druga, na koja je utrošeno malo rada ili nimalo, imaju vrlo visoku vrijednost. Dobra na koja je utrošeno mnogo rada i druga na koja je utrošeno malo rada ili nimalo često imaju za gospodarstvenike jednaku vrijednost. Količine rada ili drugih sredstava proizvodnje primijenjene na proizvodnju nekoga dobra ne mogu, prema tome, biti odlučujući čimbenik u vrijednosti dobra. Usporedba vrijednosti nekoga dobra s vrijednošću sredstava proizvodnje upotrijebljenih u njegovoj proizvodnji, dakako, pokazuje je li i u kojoj mjeri njegova proizvodnja, čin prošle ljudske djelatnosti, bila primjerena ili gospodarstvena. No količine dobara upotrijebljene u proizvodnji nekoga dobra nemaju ni nužan ni izravno odlučujući utjecaj na njegovu vrijednost.

Jednako je neodrživo mišljenje da je odlučujući čimbenik u vrijednosti dobara količina rada ili drugih sredstava proizvodnje koja su nužna za njihovu reprodukciju. Velik se broj dobara ne može reproducirati (na primjer starine i slike starih majstora) pa, prema tome, u nizu slučajeva možemo zapaziti vrijednost, ali nikakvu mogućnost reprodukcije. Iz toga razloga nijedan čimbenik povezan s reprodukcijom ne može biti odlučujuće načelo vrijednosti općenito. Iskustvo, štoviše, pokazuje da je vrijednost sredstava proizvodnje nužnih za reprodukciju mnogih dobara (na primjer staromodne odjeće i zastarjelih strojeva) ponekad znatno viša, a ponekad niža od vrijednosti samih proizvoda.

Odlučujući čimbenik u vrijednosti nekoga dobra, dakle, nije ni količina rada ili drugih dobara nužna za njegovu proizvodnju ni količina nužna za njegovu reprodukciju, nego veličina važnosti onih zadovoljenja u pogledu kojih smo svjesni da ovisimo o raspolaganju tim dobrom. To je načelo određivanja vrijednosti opće valjano i nikakva mu se iznimka ne može pronaći u ljudskome gospodarstvu.

Važnost koju neko zadovoljenje ima za nas nije rezultat proizvoljne odluke, nego se mjeri važnošću, koja nije proizvoljna, koju to zadovoljenje ima za naš život ili za naše blagostanje. Relativni stupnjevi važnosti različitih zadovoljenja i uzastopnih čina zadovoljavanja ipak su predmet prosudbe gospodarstvenika, i zbog toga je njihovo poznavanje tih stupnjeva važnosti, u nekim slučajevima, podložno pogrešci.

Već smo vidjeli da zadovoljenja o kojima ovisi njihov život imaju za ljude najveću važnost, da po važnosti slijede ona zadovoljenja o kojima ovisi njihova dobrobit, te da zadovoljenja o kojima ovisi viši stupanj dobrobiti (uz jednak intenzitet dulje trajuće zadovoljenje, a uz jednako trajanje intenzivnije) imaju za ljude veću važnost od onih o kojima ovisi niži stupanj njihove dobrobiti.

No ono što je rečeno nipošto ne isključuje mogućnost da glupi ljudi, uslijed svojega manjkavog znanja, katkada procijene važnost različitih zadovoljenja na način suprotan njihovoj stvarnoj važnosti. Čak su i pojedinci čija se gospodarska djelatnost vodi razborito, te koji stoga zacijelo nastoje spoznati istinsku važnost zadovoljenja kako bi stekli točan temelj za svoju gospodarsku djelatnost, podložni pogrešci. Pogreška je neodvojiva od svekolikoga ljudskog znanja.

Ljudi su osobito skloni dopustiti da budu zavedeni u precjenjivanje važnosti zadovoljenja koja pružaju intenzivan trenutačan užitak, ali tek prolazno doprinose njihovoj dobrobiti, te tako u podcjenjivanje važnosti zadovoljenja o kojima ovisi manje intenzivna, ali dulje trajuća dobrobit. Drugim riječima, ljudi često više cijene prolazna, intenzivna uživanja nego svoju trajnu dobrobit, a katkada čak i više nego vlastiti život.

Ako su ljudi tako već često u pogrešci glede svojega znanja o subjektivnom čimbeniku određivanja vrijednosti, kada je riječ tek o procjenjivanju vlastitih duševnih stanja, još su skloniji griješiti kada je riječ o njihovu opažanju objektivnog čimbenika određivanja vrijednosti, osobito kada je riječ o njihovu znanju o veličinama količina koje su im na raspolaganju i o različitim svojstvima dobara.

Već je iz tih razloga jasno zašto je određivanje vrijednosti pojedinih dobara u gospodarskom životu opterećeno mnogovrsnim pogreškama. No osim kolebanja vrijednosti koja proizlaze iz promjena ljudskih potreba, iz promjena u količinama dobara koje su ljudima na raspolaganju te iz promjena fizičkih svojstava dobara, možemo opaziti i kolebanja vrijednosti dobara koja su prouzročena naprosto promjenama u znanju koje ljudi imaju o važnosti dobara za svoj život i dobrobit.

3. Zakoni koji upravljaju vrijednošću dobara višega reda

A. Načelo koje određuje vrijednost dobara višega reda.

Među najtežim od temeljnih pogrešaka koje su u dosadašnjem razvoju naše znanosti imale najdalekosežnije posljedice jest tvrdnja da dobra za nas stječu vrijednost zato što su u njihovoj proizvodnji upotrijebljena dobra koja su za nas imala vrijednost. Kasnije, kada budem raspravljao o cijenama dobara višega reda, pokazat ću konkretne uzroke koji su bili odgovorni za tu pogrešku i za to da je postala temeljem prihvaćene teorije cijena (u obliku ograđenu svakovrsnim posebnim odredbama, dakako). Ovdje želim prije svega ustvrditi da je ta tvrdnja toliko strogo u suprotnosti sa svekolikim iskustvom (str. 146) da bi je trebalo odbaciti čak i kad bi pružala formalno ispravno rješenje problema utvrđivanja načela koje objašnjava vrijednost dobara.

No ni tu posljednju svrhu predmetna tvrdnja ne može postići, jer nudi objašnjenje samo za vrijednost dobara koja možemo označiti kao „proizvode”, ali ne i za vrijednost svih ostalih dobara, koja se pojavljuju kao izvorni čimbenici proizvodnje. Ona ne objašnjava vrijednost dobara koja izravno pruža priroda, osobito usluga zemlje. Ne objašnjava vrijednost radnih usluga. Niti čak, kako ćemo kasnije vidjeti, objašnjava vrijednost usluga kapitala. Jer vrijednost svih tih dobara ne može se objasniti tvrdnjom da dobra svoju vrijednost izvode iz vrijednosti dobara utrošenih u njihovu proizvodnju. Štoviše, ona njihovu vrijednost čini potpuno nerazumljivom.

Ta tvrdnja stoga ne pruža ni formalno ispravno rješenje ni ono koje je u skladu sa zbiljskim činjenicama, za problem otkrivanja univerzalno valjanog objašnjenja vrijednosti dobara. S jedne je strane u proturječju s iskustvom; a s druge je očito neprimjenjiva svuda gdje imamo posla s dobrima koja nisu proizvod kombinacije dobara višega reda. Vrijednost dobara nižega reda ne može se, dakle, odrediti vrijednošću dobara višega reda koja su upotrijebljena u njihovoj proizvodnji. Naprotiv, očito je da je vrijednost dobara višega reda uvijek i bez iznimke određena očekivanom vrijednošću dobara nižega reda u čijoj proizvodnji ona služe.⁴³ Postojanje naših potreba za dobrima višega reda ovisi o tome da dobra koja ona služe proizvesti imaju očekivani gospodarski karakter (str. 107) i stoga očekivanu vrijednost. Pri osiguravanju onoga što nam je potrebno za zadovoljenje naših potreba ne treba nam raspolaganje dobrima koja su prikladna za proizvodnju dobara nižega reda koja nemaju očekivanu vrijednost (jer za njima nemamo potrebe). Stoga imamo načelo da vrijednost dobara višega reda ovisi o očekivanoj vrijednosti dobara nižega reda koja ona služe proizvesti. Dakle, dobra višega reda mogu steći vrijednost, ili je zadržati nakon što je već imaju, samo ako, ili dokle god, služe proizvodnji dobara za koja očekujemo da će za nas imati vrijednost. Ako je ta činjenica utvrđena, jasno je također da vrijednost dobara višega reda ne može biti čimbenik koji određuje očekivanu vrijednost odgovarajućih dobara nižega reda. Niti vrijednost dobara višega reda koja su već utrošena u proizvodnji nekoga dobra nižega reda može biti čimbenik koji određuje njegovu sadašnju vrijednost. Naprotiv, vrijednost dobara višega reda u svim je slučajevima uređena očekivanom vrijednošću dobara nižega reda u čiju su proizvodnju ona od strane gospodarećih ljudi bila ili će biti raspoređena.

Očekivana vrijednost dobara nižega reda često je – a to valja pomno uočiti – vrlo različita od vrijednosti koju slična dobra imaju u sadašnjosti. Iz toga se razloga vrijednost dobara višega reda pomoću kojih ćemo u nekom budućem trenutku raspolagati dobrima nižega reda (str. 67 i dalje) nipošto ne mjeri sadašnjom vrijednošću sličnih dobara nižega reda, nego očekivanom vrijednošću dobara nižega reda u čijoj proizvodnji ona služe.

Pretpostavimo, primjerice, da imamo salitru, sumpor, drveni ugljen, specijalizirane radne usluge, naprave itd. potrebne za proizvodnju određene količine baruta, te da ćemo tako, pomoću tih dobara, za tri mjeseca raspolagati tom količinom baruta. Jasno je da vrijednost koja se za taj barut očekuje za nas za tri mjeseca ne mora nužno biti jednaka, nego može biti veća ili manja od vrijednosti istovjetne količine baruta u sadašnjosti. Stoga se i veličina vrijednosti navedenih dobara višega reda mjeri ne vrijednošću baruta u sadašnjosti, nego očekivanom vrijednošću njihova proizvoda na kraju razdoblja proizvodnje. Mogu se čak zamisliti slučajevi u kojima je dobro nižega ili prvoga reda u sadašnjosti potpuno bezvrijedno (led zimi, primjerice), dok istodobno raspoloživa odgovarajuća dobra višega reda koja osiguravaju količine dobra nižega reda za neko buduće razdoblje (sav materijal i alat potreban za proizvodnju umjetnoga leda, primjerice) imaju vrijednost s obzirom na to buduće razdoblje, i obrnuto.

Stoga ne postoji nužna veza između vrijednosti dobara nižega ili prvoga reda u sadašnjosti i vrijednosti trenutačno raspoloživih dobara višega reda koja služe proizvodnji takvih dobara. Naprotiv, očito je da prva svoju vrijednost izvode iz odnosa između potreba i raspoloživih količina u sadašnjosti, dok druga svoju vrijednost izvode iz očekivanog odnosa između potreba i količina koje će biti raspoložive u budućim trenucima kada proizvodi stvoreni pomoću dobara višega reda postanu raspoloživi. Ako se očekivana buduća vrijednost nekoga dobra nižega reda poveća, uz nepromijenjene ostale uvjete, povećava se i vrijednost dobara višega reda čije nam posjedovanje osigurava buduće raspolaganje dobrom nižega reda. No porast ili pad vrijednosti dobra nižega reda raspoloživa u sadašnjosti nema nužnu uzročnu vezu s porastom ili padom vrijednosti trenutačno raspoloživih odgovarajućih dobara višega reda.

Stoga je načelo da vrijednošću dobara višega reda ne upravlja vrijednost odgovarajućih dobara nižega reda u sadašnjosti, nego očekivana vrijednost proizvoda, univerzalno valjano načelo određivanja vrijednosti dobara višega reda.¹⁴

Samo zadovoljenje naših potreba ima za nas izravno i neposredno značenje. U svakom se konkretnom slučaju to značenje mjeri važnošću različitih zadovoljenja za naš život i dobrobit. Točnu kvantitativnu veličinu te važnosti potom pripisujemo onim konkretnim dobrima o kojima smo svjesni da izravno ovisimo za predmetna zadovoljenja, to jest pripisujemo je gospodarskim dobrima prvoga reda, kako je objašnjeno u načelima prethodnoga odjeljka. U slučajevima u kojima naše potrebe nisu zadovoljene ili su tek nepotpuno zadovoljene dobrima prvoga reda, te u kojima dobra prvoga reda stoga za nas stječu vrijednost, u svojim se nastojanjima da svoje potrebe zadovoljimo što potpunije okrećemo odgovarajućim dobrima sljedećega višeg reda, te vrijednost koju smo pripisali dobrima prvoga reda redom pripisujemo dobrima drugoga, trećega i još viših redova kad god ta dobra višega reda imaju gospodarski karakter. Vrijednost dobara višega reda stoga, u konačnoj analizi, nije ništa drugo doli poseban oblik važnosti koju pripisujemo svojem životu i dobrobiti. Tako je, kao i kod dobara prvoga reda, čimbenik koji je u konačnici odgovoran za vrijednost dobara višega reda tek važnost koju pripisujemo onim zadovoljenjima glede kojih smo svjesni da ovisimo o raspoloživosti dobara višega reda čija je vrijednost predmet razmatranja. No zbog uzročnih veza među dobrima, vrijednost dobara višega reda ne mjeri se izravno očekivanom važnošću konačnog zadovoljenja, nego očekivanom vrijednošću odgovarajućih dobara nižega reda.

možda biti od pomoći zbog sažetosti i osebujnoga oblika ovoga odlomka.

Pretpostavimo da najmanje važno zadovoljenje koje pruža jedinica nadređenoga dobra ima važnost 5 u Uporabi A, da najmanje važno zadovoljenje koje pruža jedinica podređenoga dobra u Uporabi B ima važnost 2, te da bi jedinica podređenoga dobra pružila zadovoljenje s važnošću 3 kad bi zamijenila jedinicu nadređenoga dobra u Uporabi A. Menger tvrdi da je uporabna vrijednost jedinice nadređenoga dobra koje se može zamijeniti podređenim dobrom jednaka ne važnosti najmanje važnoga zadovoljenja koje jedinica nadređenoga dobra stvarno pruža, nego važnosti zadovoljenja koja ovise o trajnom raspolaganju tom jedinicom. U ovom slučaju, ako se izgubi raspolaganje jedinicom nadređenoga dobra i jedinica podređenoga dobra premjesti iz Uporabe B u Uporabu A da je zamijeni, zadovoljenja izgubljena za potrošača jesu: (1) zadovoljenje u Uporabi B s važnošću 2, koje se gubi jer se jedna jedinica manje podređenoga dobra upotrebljava u Uporabi B, i (2) zadovoljenje u Uporabi A s važnošću 2 (razlika između 5 jedinica izgubljenih jer se jedna jedinica manje nadređenoga dobra upotrebljava u Uporabi A i 3 jedinice dobivene zbog upotrebe jedinice podređenoga dobra na njezinu mjestu). Uporabna vrijednost jedinice nadređenoga dobra stoga je 4, zbroj tih dviju stavki. „Vrijednosna kvota” koju Menger spominje u tekstu jest razlika između najmanje važnoga zadovoljenja koje bi nadređeno dobro pružilo u Uporabi A i njegove uporabne vrijednosti izračunate na taj način. „Vrijednosna kvota” u ovom je primjeru, dakle, 5 minus 4, odnosno 1. – TR.

B. Produktivnost kapitala.

Preobrazba dobara višega reda u dobra nižega reda odvija se, kao i svaki drugi proces promjene, u vremenu. Trenuci u kojima će ljudi steći raspolaganje dobrima prvoga reda iz dobara višega reda koja trenutno posjeduju bit će to udaljeniji što je viši red tih dobara. Premda je istina, kako smo ranije vidjeli (str. 71 i dalje), da opsežnija uporaba dobara višega reda za zadovoljenje ljudskih potreba dovodi do neprekidnoga širenja količina raspoloživih potrošnih dobara, to je širenje moguće samo ako se predviđajuća djelatnost ljudi proteže na sve udaljenija vremenska razdoblja. Primitivni Indijanac neprestano je zaokupljen zadaćom da podmiri svoje potrebe za nekoliko dana unaprijed. Nomad koji ne troši domaće životinje kojima raspolaže, nego odlučuje uzgajati ih radi njihova podmlatka, već proizvodi dobra koja će mu postati raspoloživa tek nakon nekoliko mjeseci. No među civiliziranim narodima znatan se dio članova društva bavi proizvodnjom dobara koja će tek nakon godina, a često tek nakon desetljeća, pridonijeti neposrednom zadovoljenju ljudskih potreba.

Tako, napuštajući svoje sakupljačko gospodarstvo i napredujući u uporabi dobara viših redova za zadovoljenje svojih potreba, gospodareći ljudi mogu posve sigurno na odgovarajući način uvećati potrošna dobra koja su im na raspolaganju – ali samo pod uvjetom da produže vremenska razdoblja na koja se njihova predviđajuća djelatnost ima protezati u jednakoj mjeri u kojoj napreduju prema dobrima višega reda.

U toj okolnosti leži važno ograničenje gospodarskoga napretka. Najbrižnija je skrb ljudi uvijek usmjerena na to da si osiguraju potrošna dobra nužna za održanje svojega života i blagostanja u sadašnjosti ili u neposrednoj budućnosti, ali ta se njihova zabrinutost smanjuje kako vremensko razdoblje na koje se proteže postaje dulje. Ova pojava nije slučajna, nego je duboko ukorijenjena u ljudskoj naravi. U mjeri u kojoj održanje našega života ovisi o zadovoljenju naših potreba, jamčenje zadovoljenja ranijih potreba nužno mora prethoditi skrbi o kasnijima. Pa i ondje gdje o raspolaganju određenom količinom dobara ne ovisi naš život, nego tek naše trajno blagostanje (prije svega naše zdravlje), postizanje blagostanja u bližem razdoblju u pravilu je preduvjet blagostanja u kasnijem razdoblju. Raspolaganje sredstvima za održanje našega blagostanja u nekom udaljenom trenutku malo nam koristi ako su siromaštvo i nevolja već potkopali naše zdravlje ili zakočili naš razvoj u nekom ranijem razdoblju. Slična razmatranja vrijede čak i za zadovoljenja koja imaju tek značaj užitaka. Sve iskustvo poučava da se sadašnji užitak ili onaj u bliskoj budućnosti ljudima obično čini važnijim od jednako intenzivnoga užitka u udaljenijem trenutku budućnosti.

Ljudski je život proces u kojem je tijek budućega razvoja uvijek pod utjecajem prethodnoga razvoja. To je proces koji se, jednom prekinut, ne može nastaviti, i koji se, jednom ozbiljno poremećen, ne može potpuno obnoviti. Nužan je preduvjet naše skrbi za održanje života i za naš razvoj u budućim razdobljima briga za prethodna razdoblja našega života. Ostavljajući po strani nepravilnosti gospodarske djelatnosti, možemo zaključiti da gospodareći ljudi u pravilu nastoje najprije osigurati zadovoljenje potreba neposredne budućnosti, te da tek nakon što je to učinjeno pokušavaju osigurati zadovoljenje potreba udaljenijih razdoblja, razmjerno njihovoj vremenskoj udaljenosti.

Okolnost koja ograničava nastojanja gospodarećih ljudi da napreduju u uporabi dobara viših redova jest, dakle, nužnost da najprije, dobrima koja su im trenutno na raspolaganju, podmire zadovoljenje svojih potreba u neposrednoj budućnosti; jer tek kada je to učinjeno mogu se pobrinuti za udaljenija vremenska razdoblja. Drugim riječima, gospodarski dobitak koji ljudi mogu postići opsežnijom uporabom dobara viših redova za zadovoljenje svojih potreba ovisi o uvjetu da im, nakon što su podmirili svoje potrebe za neposrednu budućnost, još uvijek na raspolaganju ostaju daljnje količine dobara za udaljenija vremenska razdoblja.

U ranim stadijima i na početku svake nove faze kulturnoga razvoja, kada nekolicina pojedinaca (prvi otkrivači, izumitelji i poduzetnici) tek prelazi na uporabu dobara sljedećega višega reda, onaj dio tih dobara koji je postojao i prije, ali koji do tada nije imao baš nikakvu primjenu u ljudskom gospodarstvu, te za koji stoga nije bilo potražnje, naravno ima neekonomski značaj. Kada lovački narod prelazi na sjedilačku poljoprivredu, zemljište i materijali koji se prije nisu rabili, a sada se po prvi put upotrebljavaju za zadovoljenje ljudskih potreba (primjerice vapno, pijesak, drvna građa i kamen za gradnju), obično još neko vrijeme nakon početka prijelaza zadržavaju svoj neekonomski značaj. Stoga gospodareće ljude u prvim stadijima civilizacije od napretka u uporabi dobara viših redova za zadovoljenje svojih potreba ne sprečavaju ograničene količine tih dobara.

No u pravilu postoji i drugi dio komplementarnih dobara višega reda, koji je već prije prijelaza na uporabu novoga reda dobara služio zadovoljenju ljudskih potreba u ovoj ili onoj grani proizvodnje, te koji je stoga prethodno pokazivao ekonomski značaj. Sjemensko žito i radne usluge koje su potrebne pojedincu pri prijelazu iz stadija sakupljačkoga gospodarstva u poljoprivredu primjeri su te vrste.

Ta dobra, koja je pojedinac koji vrši prijelaz prije rabio kao dobra nižega reda, i koja bi mogao i nadalje rabiti kao dobra nižega reda, sada moraju biti upotrijebljena kao dobra višega reda ako želi iskoristiti ranije spomenuti gospodarski dobitak. Drugim riječima, taj dobitak može pribaviti jedino tako da dobra koja su mu, ako tako odluči, raspoloživa za sadašnjost ili za blisku budućnost, upotrijebi za zadovoljenje potreba udaljenijega vremenskoga razdoblja.

U međuvremenu, s neprekidnim razvojem civilizacije i s napretkom u uporabi daljnjih količina dobara višega reda od strane gospodarećih ljudi, velik dio onih drugih, prije neekonomskih, dobara višega reda (primjerice zemljišta, vapnenca, pijeska, drvne građe itd.) zadobiva ekonomski značaj (str. 103). Kada se to dogodi, svaki pojedinac može sudjelovati u gospodarskim dobicima povezanima s uporabom dobara višega reda nasuprot čisto sakupljačkoj djelatnosti (a na višim stupnjevima civilizacije s uporabom dobara višega reda nasuprot ograničenjima sredstava za proizvodnju nižega reda) samo ako u sadašnjosti već raspolaže količinama ekonomskih dobara višega reda (ili količinama ekonomskih dobara bilo koje vrste, kada se već razvila živahna trgovina i kada se dobra svih vrsta mogu razmjenjivati jedna za druga) za buduća vremenska razdoblja – drugim riječima, samo ako posjeduje kapital.

Ovom tvrdnjom, međutim, dospjeli smo do jedne od najvažnijih istina naše znanosti, do „produktivnosti kapitala”. Ovu tvrdnju ne treba razumjeti tako kao da raspolaganje količinama ekonomskih dobara u nekom ranijem razdoblju za neki kasniji trenutak može samo po sebi tijekom toga razdoblja pridonijeti ičim uvećanju potrošnih dobara koja su ljudima na raspolaganju. Ona znači samo to da je raspolaganje količinama ekonomskih dobara za određeno vremensko razdoblje za gospodareće pojedince sredstvo za bolje i potpunije zadovoljenje njihovih potreba, te stoga dobro – ili točnije, ekonomsko dobro, kad god su raspoložive količine kapitalnih usluga manje od potražnje za njima.

Više ili manje potpuno zadovoljenje naših potreba stoga ne ovisi ništa manje o raspolaganju količinama ekonomskih dobara za određena vremenska razdoblja (o kapitalnim uslugama) nego što ovisi o raspolaganju drugim ekonomskim dobrima. Zbog toga su kapitalne usluge predmeti kojima ljudi pripisuju vrijednost, a kako ćemo kasnije vidjeti, one su i predmeti trgovine.

Neki ekonomisti prikazuju plaćanje kamate kao naknadu za odricanje (apstinenciju) vlasnika kapitala. Protiv toga nauka moram istaknuti da odricanje neke osobe ne može samo po sebi zadobiti svojstvo dobra, a time ni vrijednost. Štoviše, kapital nipošto ne nastaje uvijek iz odricanja, nego u mnogim slučajevima kao posljedica pukoga prisvajanja (primjerice, kad god prije neekonomska dobra višega reda zadobivaju ekonomski značaj zbog rastuće potražnje društva). Stoga plaćanje kamate ne treba smatrati naknadom vlasniku kapitala za njegovo odricanje, nego razmjenom jednoga ekonomskoga dobra (uporabe kapitala) za drugo (primjerice za novac). Carey, međutim, upada u suprotnu pogrešku kada štedljivosti pripisuje sklonost koja je izravno protivna stvaranju kapitala.

C. Vrijednost komplementarnih količina dobara višega reda.

Da bi se dobra višega reda⁴⁴ preobrazila u dobra nižega reda, nužan je protek određenoga vremenskoga razdoblja. Stoga je, kad god se imaju proizvesti ekonomska dobra, kroz određeno vremensko razdoblje nužno raspolaganje uslugama kapitala. Duljina toga razdoblja varira ovisno o naravi proizvodnoga procesa. U svakoj pojedinoj grani proizvodnje ono je to dulje što je viši red dobara koja se imaju usmjeriti na zadovoljenje ljudskih potreba. No stanovit je protek vremena neodvojiv od svakoga proizvodnoga procesa.

Tijekom tih vremenskih razdoblja količina ekonomskih dobara o kojoj govorim (kapital) vezana je⁴⁵ i nije raspoloživa za druge proizvodne svrhe. Da bismo u nekom budućem trenutku raspolagali dobrom ili količinom dobara nižega reda, nije dovoljno u nekom jedinstvenom trenutku posjedovati prolazno odgovarajuća dobra višega reda, nego je, naprotiv, nužno da raspolaganje tim dobrima višega reda zadržimo kroz vremensko razdoblje koje varira po duljini ovisno o naravi pojedinoga proizvodnoga procesa, te da ih vežemo u taj proizvodni proces za trajanja toga razdoblja.

U prethodnom smo odjeljku vidjeli da raspolaganje količinama ekonomskih dobara za određena vremenska razdoblja ima vrijednost za gospodareće ljude, baš kao što i druga ekonomska dobra imaju vrijednost za njih. Iz toga slijedi da se ukupna sadašnja vrijednost svih dobara višega reda nužnih za proizvodnju nekoga dobra nižega reda može izjednačiti s budućom (očekivanom) vrijednošću proizvoda za gospodareće ljude samo ako je u nju uključena vrijednost usluga kapitala tijekom proizvodnoga razdoblja.

Pretpostavimo, primjerice, da želimo odrediti vrijednost dobara višega reda koja nam osiguravaju raspolaganje određenom količinom žita za godinu dana. Vrijednost sjemenskoga žita, usluga zemljišta, specijaliziranih poljoprivrednih radnih usluga i svih ostalih dobara višega reda nužnih za proizvodnju te količine žita bit će doista jednaka budućoj (očekivanoj) vrijednosti žita na kraju godine (str. 150), ali samo pod uvjetom da je u taj zbroj uključena vrijednost koju za dotične gospodareće pojedince ima jednogodišnje raspolaganje tim ekonomskim dobrima. Sadašnja je vrijednost tih dobara višega reda samih za sebe stoga jednaka vrijednosti budućega (očekivanoga) proizvoda umanjenoj za vrijednost usluga upotrijebljenoga kapitala.

Da bismo brojčano izrazili ono što je rečeno, pretpostavimo da je buduća (očekivana) vrijednost proizvoda koji će biti raspoloživ na kraju godine 100, a da je vrijednost jednogodišnjega raspolaganja nužnim količinama ekonomskih dobara višega reda (vrijednost usluga kapitala) 10. Jasno je da je ukupna vrijednost svih komplementarnih dobara višega reda potrebnih za proizvodnju toga proizvoda, isključujući usluge kapitala, jednaka ne 100, nego samo 90. Kad bi vrijednost usluga kapitala iznosila 15, sadašnja bi vrijednost ostalih dobara višega reda iznosila samo 85.

Vrijednost dobara za gospodarske pojedince o kojima je riječ, kao što sam već nekoliko puta naveo, najvažniji je temelj za formiranje cijena. Ako sada u svakodnevnom životu vidimo da kupci dobara višeg reda nikada ne plaćaju punu prospektivnu cijenu nekog dobra nižeg reda za komplementarna proizvodna sredstva tehnički nužna za njegovu proizvodnju,¹⁵ da su uvijek samo u mogućnosti odobriti, i da im uistinu odobravaju, cijene koje su nešto niže od cijene proizvoda, te da prodaja dobara višeg reda tako ima određenu sličnost s diskontiranjem, pri čemu prospektivna cijena proizvoda čini osnovu izračuna,⁴⁶ te se činjenice objašnjavaju prethodnim razlaganjem.⁴⁷

Osoba koja raspolaže dobrima višeg reda potrebnima za proizvodnju dobara nižeg reda time samim ne raspolaže dobrima nižeg reda neposredno i izravno, nego tek nakon proteka razdoblja koje je dulje ili kraće ovisno o naravi proizvodnog procesa. Ako svoja dobra višeg reda želi odmah razmijeniti za odgovarajuća dobra nižeg reda, ili, što je isto pod razvijenim trgovinskim odnosima, za odgovarajuću svotu novca, očito se nalazi u položaju sličnom položaju osobe koja treba primiti određenu svotu novca u nekom budućem trenutku (primjerice nakon 6 mjeseci), ali kojom želi raspolagati odmah. Ako vlasnik dobara višeg reda namjerava prenijeti ih na treću osobu i spreman je primiti plaćanje tek nakon završetka proizvodnog procesa, naravno da do nikakvog „diskontiranja” ne dolazi. Zapravo, možemo opaziti da cijene dobara koja se prodaju na kredit rastu to više (osim premije za rizik) što ugovoreni datum plaćanja leži dalje u budućnosti. Sve to, međutim, ujedno objašnjava zašto kredit uvelike potiče proizvodnu djelatnost nekog naroda. U daleko najvećem broju slučajeva kreditni se poslovi sastoje u predaji dobara višeg reda osobama koje ih preobražavaju u odgovarajuća dobra nižeg reda. Proizvodnja, ili barem opsežnija izrada, vrlo je često moguća samo putem kredita; otuda i poguban zastoj i ograničavanje proizvodne djelatnosti nekog naroda kada kredit iznenada prestane teći.

Proces preobrazbe dobara višeg reda u dobra nižeg ili prvog reda, pod uvjetom da je u ostalim pogledima gospodaran, mora također uvijek biti planiran i vođen, s nekom gospodarskom svrhom na umu, od strane gospodarskog pojedinca. Taj pojedinac mora provesti gospodarske izračune o kojima sam upravo govorio te mora doista skupiti dobra višeg reda, uključujući tehničke radne usluge (ili dati da se skupe), u svrhu proizvodnje.⁴⁸ Pitanje koje su funkcije obuhvaćene tom takozvanom poduzetničkom djelatnošću već je nekoliko puta postavljeno. Ponajprije moramo imati na umu da su vlastite tehničke radne usluge poduzetnika često među dobrima višeg reda kojima raspolaže u proizvodne svrhe. Kada je tomu tako, on im, baš kao i uslugama drugih osoba, dodjeljuje njihove uloge u proizvodnom procesu. Vlasnik časopisa često je suradnik vlastitoga časopisa. Industrijski poduzetnik često radi u vlastitoj tvornici. Svaki je od njih, međutim, poduzetnik ne zbog svojega tehničkog sudjelovanja u proizvodnom procesu, nego zato što ne donosi samo temeljne gospodarske proračune, nego i stvarne odluke o dodjeli dobara višeg reda određenim proizvodnim svrhama. Poduzetnička djelatnost obuhvaća: (a) pribavljanje obavijesti o gospodarskoj situaciji; (b) gospodarski izračun – sve raznovrsne proračune koji se moraju izvesti ako proizvodni proces ima biti učinkovit (pod uvjetom da je u ostalim pogledima gospodaran); (c) čin volje kojim se dobra višeg reda (ili dobra općenito – pod uvjetima razvijene trgovine, gdje se svako gospodarsko dobro može razmijeniti za svako drugo) dodjeljuju određenom proizvodnom procesu; te naposljetku (d) nadzor nad izvršenjem proizvodnog plana kako bi se proveo što je gospodarnije moguće. U malim poduzećima te poduzetničke djelatnosti obično zaokupljaju tek neznatan dio poduzetnikova vremena. U velikim poduzećima, međutim, ne samo sam poduzetnik, nego često i nekoliko pomoćnika u potpunosti su zaokupljeni tim djelatnostima. No koliko god opsežne bile djelatnosti tih pomoćnika, gore navedene četiri funkcije uvijek se mogu opaziti u postupcima poduzetnika, čak i ako su naposljetku ograničene (kao u dioničkim društvima) na određivanje raspodjele dijelova imovine određenim proizvodnim svrhama tek prema općim kategorijama, te na odabir i nadzor osoba. Nakon onoga što je rečeno, bit će razvidno da se ne mogu složiti s Mangoldtom,⁴⁹ koji „snošenje rizika” označava kao bitnu funkciju poduzetništva u proizvodnom procesu, jer je taj „rizik” tek usputan, a izgled za gubitak uravnotežen je izgledom za dobit.

U ranim stadijima civilizacije, pa i kasnije u slučaju malih manufaktura, poduzetničku djelatnost obično obavlja isti onaj gospodarski pojedinac čije tehničke radne usluge također čine jedan od čimbenika u proizvodnom procesu. S napredujućom podjelom rada i porastom veličine poduzeća poduzetnička djelatnost često zaokuplja sve njegovo vrijeme. Iz toga je razloga poduzetnička djelatnost jednako nužan čimbenik u proizvodnji dobara kao i tehničke radne usluge. Ona stoga ima karakter dobra višeg reda, kao i vrijednost, jer je, poput drugih dobara višeg reda, općenito također gospodarsko dobro. Stoga, kad god želimo odrediti sadašnju vrijednost komplementarnih količina dobara višeg reda, prospektivna vrijednost proizvoda određuje ukupnu vrijednost svih njih zajedno samo ako je vrijednost poduzetničke djelatnosti uključena u taj ukupni iznos.

Dopustite da sažmem rezultate ovoga odjeljka. Ukupna sadašnja vrijednost svih komplementarnih količina dobara višeg reda (to jest svih sirovina, radnih usluga, usluga zemlje, strojeva, alata itd.) potrebnih za proizvodnju nekog dobra nižeg ili prvog reda jednaka je prospektivnoj vrijednosti proizvoda. No u taj iznos nužno je uključiti ne samo dobra višeg reda tehnički potrebna za njegovu proizvodnju, nego i usluge kapitala te djelatnost poduzetnika. Jer su one jednako neizbježno nužne u svakoj gospodarskoj proizvodnji dobara kao i već spomenuti tehnički rekviziti. Stoga sadašnja vrijednost samih tehničkih proizvodnih čimbenika nije jednaka punoj prospektivnoj vrijednosti proizvoda, nego se uvijek ponaša tako da preostaje margina za vrijednost usluga kapitala i poduzetničke djelatnosti.

D. Vrijednost pojedinačnih dobara višeg reda.

Vidjeli smo da je vrijednost nekog određenog dobra (ili dane količine dobara) za gospodarskog pojedinca koji njime raspolaže jednaka važnosti koju on pridaje zadovoljenjima kojih bi se morao odreći kada njime ne bi raspolagao. Iz toga bismo bez poteškoća mogli zaključiti da je vrijednost svake jedinice dobara višeg reda jednako tako jednaka važnosti zadovoljenja osiguranih raspolaganjem jednom jedinicom, kada nas u tome ne bi priječila činjenica da se neko dobro višeg reda ne može upotrijebiti za zadovoljenje ljudskih potreba samo za sebe, nego jedino u spoju s drugim (komplementarnim) dobrima višeg reda. Zbog toga bi, međutim, mogla nastati misao da za zadovoljenje konkretnih potreba ovisimo ne o raspolaganju pojedinačnim konkretnim dobrom (ili konkretnom količinom neke jedne vrste dobra) višeg reda, nego prije o raspolaganju komplementarnim količinama dobara višeg reda, te da stoga samo skupine komplementarnih dobara višeg reda mogu samostalno steći vrijednost za gospodarskog pojedinca.

Dakako, istina je da količine dobara nižeg reda možemo pribaviti samo posredstvom komplementarnih količina dobara višeg reda. No jednako je tako izvjesno da se različita dobra višeg reda u proizvodnom procesu ne moraju uvijek spajati u nepromjenjivim omjerima (na način, primjerice, kakav se može opaziti u slučaju kemijskih reakcija, gdje se samo određena težina jedne tvari spaja s jednako nepromjenjivom težinom druge tvari da bi se dobio određeni kemijski spoj). Najobičnije nas iskustvo, naprotiv, uči da se dana količina nekoga jednog dobra nižeg reda može proizvesti iz dobara višeg reda koja stoje u vrlo različitim količinskim odnosima jedna prema drugima. Zapravo, jedno ili nekoliko dobara višeg reda komplementarnih nekoj skupini određenih drugih dobara višeg reda često se mogu posve izostaviti, a da se time ne razori sposobnost preostalih komplementarnih dobara da proizvedu dobro nižeg reda. Usluge zemlje, sjeme, radne usluge, gnojivo, usluge poljodjelskoga oruđa itd. upotrebljavaju se za proizvodnju žita. No nitko neće moći poreći da se dana količina žita može proizvesti i bez uporabe gnojiva te bez upotrebe velikog dijela uobičajenoga poljodjelskog oruđa, pod uvjetom samo da su druga dobra višeg reda koja se upotrebljavaju za proizvodnju žita raspoloživa u srazmjerno većim količinama.

Ako nas iskustvo tako uči da se neka komplementarna dobra višeg reda često mogu posve izostaviti u proizvodnji dobara nižeg reda, mnogo češće možemo opaziti, ne samo da se dani proizvodi mogu proizvesti različitim količinama dobara višeg reda, nego i da općenito postoji vrlo širok raspon unutar kojega se omjeri dobara primijenjenih u njihovoj proizvodnji mogu mijenjati, i doista se mijenjaju. Svatko zna da se, čak i na zemljištu jednorodne kakvoće, dana količina žita može proizvesti na poljima vrlo različitih veličina ako se manje ili više intenzivno obrađuju – to jest ako se na njih primjenjuju veće ili manje količine drugih komplementarnih dobara višeg reda. Osobito se nedostatnost gnojiva može nadoknaditi upotrebom veće količine zemlje ili boljih strojeva, ili intenzivnijom primjenom poljodjelskih radnih usluga. Slično tome, smanjena količina gotovo svakoga dobra višeg reda može se nadoknaditi srazmjerno većom primjenom drugih komplementarnih dobara.

No čak i ondje gdje se određena dobra višeg reda ne mogu zamijeniti količinama drugih komplementarnih dobara, te gdje smanjenje raspoložive količine nekoga određenog dobra višeg reda uzrokuje odgovarajuće smanjenje proizvoda (u proizvodnji nekog kemijskog spoja, primjerice), odgovarajuće količine drugih proizvodnih sredstava ne postaju nužno bezvrijedne kada to jedno proizvodno dobro nedostaje. Druga se proizvodna sredstva, u pravilu, i dalje mogu primijeniti na proizvodnju drugih potrošnih dobara, pa tako u konačnici i na zadovoljenje ljudskih potreba, čak i ako su te potrebe obično manje važne od potreba koje su se mogle zadovoljiti da je nedostajuća količina razmatranoga komplementarnog dobra bila raspoloživa.

U pravilu, dakle, ono o čemu ovisi dana količina nekoga dobra višeg reda nije raspolaganje točno odgovarajućom količinom proizvoda, nego samo jednim dijelom proizvoda, a često tek njegovom višom kakvoćom. Sukladno tome, vrijednost dane količine nekoga određenog dobra višeg reda nije jednaka važnosti zadovoljenja koja ovise o cijelom proizvodu koji ono pomaže proizvesti, nego je jednaka jedino važnosti zadovoljenja koja osigurava onaj dio proizvoda koji bi ostao neproizveden kada ne bismo bili u položaju raspolagati danom količinom dobra višeg reda. Ondje gdje posljedica smanjenja raspoložive količine nekoga dobra višeg reda nije smanjenje količine proizvoda, nego pogoršanje njegove kakvoće, vrijednost dane količine nekoga dobra višeg reda jednaka je razlici u važnosti između zadovoljenja koja se mogu postići proizvodom više kakvoće i onih koja se mogu postići proizvodom niže kakvoće. U oba slučaja, dakle, o raspolaganju danom količinom nekoga određenog dobra višeg reda ne ovise zadovoljenja koja osigurava cijeli proizvod koji ono pomaže proizvesti, nego samo zadovoljenja ovdje objašnjene važnosti.

Čak i ondje gdje smanjenje raspoložive količine nekoga određenog dobra višega reda uzrokuje razmjerno smanjenje proizvoda (primjerice nekoga kemijskog spoja), druge komplementarne količine dobara višega reda ne postaju bezvrijedne. Premda im sada nedostaje njihov komplementarni proizvodni činitelj, ipak se mogu primijeniti na proizvodnju drugih dobara nižega reda i tako usmjeriti na zadovoljenje ljudskih potreba, pa makar te potrebe bile, možda, nešto manje važne nego što bi inače bile. Stoga ni u ovom slučaju puna vrijednost proizvoda koji bismo izgubili zbog nedostatka nekoga određenog dobra višega reda nije odlučujući činitelj njegove vrijednosti. Njegova je vrijednost jednaka samo razlici u važnosti između zadovoljenja koja su osigurana ako raspolažemo dobrom višega reda čiju vrijednost želimo odrediti i zadovoljenja koja bismo postigli kad njime ne bismo raspolagali.

Ako sažmemo ova tri slučaja, dobivamo opći zakon određenja vrijednosti konkretne količine dobra višega reda. Uz pretpostavku da su u svakom pojedinom slučaju sva raspoloživa dobra višega reda upotrijebljena na najekonomičniji način, vrijednost konkretne količine dobra višega reda jednaka je razlici u važnosti između zadovoljenja koja se mogu postići kad raspolažemo danom količinom dobra višega reda čiju vrijednost želimo odrediti i zadovoljenja koja bi se postigla kad tom količinom ne bismo raspolagali.

Taj zakon točno odgovara općem zakonu određenja vrijednosti (str. 121), budući da razlika na koju se poziva zakon iz prethodnoga odlomka predstavlja važnost zadovoljenja koja ovise o tome raspolažemo li danim dobrom višega reda.

Ako taj zakon razmotrimo s obzirom na ono što je ranije rečeno (str. 157) o vrijednosti komplementarnih količina dobara višega reda potrebnih za proizvodnju nekoga potrošnog dobra, dobivamo izvedeno načelo: vrijednost dobra višega reda bit će veća (1) što je veća očekivana vrijednost proizvoda ako vrijednost drugih komplementarnih dobara nužnih za njegovu proizvodnju ostane jednaka i (2) što je, uz ostale jednake okolnosti, niža vrijednost komplementarnih dobara.

E. Vrijednost usluga zemlje, kapitala i rada, posebno.⁵⁰

Zemlja ne zauzima nikakvo iznimno mjesto među dobrima. Ako se upotrebljava u potrošne svrhe (ukrasni vrtovi, lovišta itd.), ona je dobro prvoga reda. Ako se upotrebljava za proizvodnju drugih dobara, ona je, kao i mnoga druga, dobro višega reda. Stoga, kad god je riječ o određivanju vrijednosti zemlje ili vrijednosti usluga zemlje, one su podvrgnute općim zakonima određenja vrijednosti. Ako određeni komadi zemlje imaju značaj dobara višega reda, njihova je vrijednost također podvrgnuta zakonima određenja vrijednosti dobara višega reda koje sam objasnio u prethodnom odsjeku.

Raširena škola ekonomista ispravno je prepoznala da se vrijednost zemlje ne može valjano svesti na rad ni na usluge kapitala. Iz toga su, međutim, izveli opravdanost dodjeljivanja zemlji iznimnoga položaja među dobrima. No metodološka pogreška sadržana u tome postupku lako se prepoznaje. To da se velika i važna skupina pojava ne može uklopiti u opće zakone znanosti koja se bavi tim pojavama rječit je dokaz potrebe reformiranja te znanosti. To, međutim, ne predstavlja argument koji bi opravdao najupitniji metodološki postupak odvajanja jedne skupine pojava od svih drugih predmeta promatranja koji su po općoj naravi posve slični, te razrade posebnih najviših načela za svaku od dviju skupina.

Spoznaja te pogreške navela je stoga u novije vrijeme na brojne pokušaje da se zemlja i usluge zemlje uklope u okvir sustava ekonomske teorije zajedno sa svim drugim dobrima te da se njihove vrijednosti i cijene koje postižu svedu na ljudski rad ili na usluge kapitala, u skladu s prihvaćenim načelima.⁵¹

No nasilje koje se takvim pokušajem nanosi dobrima općenito, a zemlji napose, očito je. Komad zemlje mogao je biti otet moru uz najveći utrošak ljudskoga rada; ili može biti naplavina neke rijeke i tako stečen bez ikakva rada. Mogao je izvorno biti obrastao prašumom, prekriven kamenjem i kasnije priveden kulturi uz velik napor i ekonomsku žrtvu; ili je od početka mogao biti bez stabala i plodan. Takve pojedinosti njegove prošlosti zanimljive su pri ocjenjivanju njegove prirodne plodnosti, a zacijelo i za pitanje jesu li primjene ekonomskih dobara na taj komad zemlje (poboljšanja) bile primjerene i ekonomične. No njegova povijest nema nikakve važnosti kad je riječ o njegovim općim ekonomskim odnosima, a posebice o njegovoj vrijednosti. Jer ti odnosi imaju veze s važnošću koju dobra za nas postižu jedino zato što nam osiguravaju buduća zadovoljenja.⁵² Iz tih razmatranja također slijedi da kad god govorim o uslugama zemlje, mislim na usluge, mjerene tijekom vremena, komada zemlje onakvih kakve ih zapravo zatičemo u gospodarstvu ljudi, a ne na uporabu „izvornih snaga” zemlje. Jer samo su prve predmet ljudskoga gospodarenja, dok su druge, u konkretnim slučajevima, tek u najboljem slučaju predmet beznadnoga povijesnog istraživanja, a u svakom slučaju nevažne za ljude koji gospodare. Kad seljak unajmi komad zemlje na jednu ili nekoliko godina, malo ga je briga proizlazi li plodnost njegova tla iz kapitalnih ulaganja svake vrste ili je tlo bilo plodno od samoga početka. Te okolnosti nemaju utjecaja na cijenu koju plaća za uporabu tla. Kupac komada zemlje nastoji proračunati „budućnost”, ali nikada „prošlost” zemlje koju kupuje.

Tako se noviji pokušaji da se vrijednost zemlje ili usluga zemlje objasni njihovim svođenjem na usluge rada ili na usluge kapitala moraju smatrati samo ishodom nastojanja da se prihvaćena teorija zemljišne rente (dio naše znanosti koji je, razmjerno, u najmanjoj proturječnosti s pojavama stvarnoga života) uskladi s prevladavajućim pogrešnim shvaćanjima najviših načela naše znanosti. Mora se nadalje prosvjedovati protiv prihvaćene teorije rente, osobito u obliku u kojem ju je izrazio Ricardo,⁵³ da je iznijela na svjetlo tek izolirani činitelj koji ima veze s razlikama u vrijednosti zemlje, ali ne i načelo koje objašnjava vrijednost usluga zemlje za ljude koji gospodare,⁵⁴ te da je taj izolirani činitelj pogrešno istaknut kao načelo.

Razlike u plodnosti i položaju komada zemlje nedvojbeno su među najvažnijim uzrocima razlika u vrijednosti usluga zemlje i same zemlje. No osim njih postoje još i drugi uzroci razlika u vrijednosti tih dobara. Razlike u plodnosti i položaju nisu čak ni odgovorne za te druge uzroke, a još manje su opće načelo koje objašnjava vrijednost zemlje i usluga zemlje. Kad bi svi komadi zemlje imali jednaku plodnost i jednako povoljne položaje, oni, prema Ricardu, ne bi donosili nikakvu rentu. No iako bi tada doista mogao izostati pojedini činitelj koji objašnjava razlike između renti koje donose, posve je sigurno da niti bi sve razlike između renti niti sama renta nužno nestale. Razvidno je, štoviše, da bi čak i najnepovoljnije smješteni i najmanje plodni komadi zemlje u zemlji u kojoj je zemlje malo donosili rentu, rentu koja ne bi mogla naći objašnjenja u Ricardovoj teoriji.

Zemlja i usluge zemlje, u konkretnim oblicima u kojima ih promatramo, predmet su naše procjene vrijednosti kao i sva druga dobra. Poput drugih dobara, one postižu vrijednost samo u onoj mjeri u kojoj za zadovoljenje svojih potreba ovisimo o tome da njima raspolažemo. A činitelji koji određuju njihovu vrijednost isti su kao oni na koje smo ranije naišli u svom istraživanju vrijednosti dobara općenito (str. 121 i 141).⁵⁵ Dublje razumijevanje razlika u njihovoj vrijednosti može se stoga također postići samo pristupom zemlji i uslugama zemlje s općih gledišta naše znanosti te, ukoliko su one dobra višega reda, dovođenjem u odnos s odgovarajućim dobrima nižega reda, a osobito s njihovim komplementarnim dobrima.

U prethodnom smo odsjeku dobili rezultat da je ukupna vrijednost dobara višega reda nužnih za proizvodnju nekoga potrošnog dobra (uključujući usluge kapitala i poduzetničku djelatnost) jednaka očekivanoj vrijednosti proizvoda. Ondje gdje se usluge zemlje primjenjuju na proizvodnju dobara nižega reda, vrijednost tih usluga, zajedno s vrijednošću drugih komplementarnih dobara, bit će jednaka očekivanoj vrijednosti dobra nižega ili prvoga reda na čiju su proizvodnju primijenjene. Kako je ta očekivana vrijednost viša ili niža, uz ostale jednake okolnosti, tako će i ukupna vrijednost komplementarnih dobara biti viša ili niža. Što se pak tiče zasebne vrijednosti stvarnih komada zemlje ili usluga zemlje, ona je uređena, kao i vrijednost drugih dobara višega reda, u skladu s načelom da će vrijednost dobra višega reda, uz ostale jednake okolnosti, biti veća (1) što je veća vrijednost očekivanoga proizvoda i (2) što je manja vrijednost komplementarnih dobara višega reda.⁵⁶

Vrijednost usluga zemlje stoga nije podvrgnuta drugačijim zakonima nego vrijednost usluga strojeva, alata, kuća, tvornica ili bilo koje druge vrste ekonomskoga dobra.

Postojanje posebnih obilježja koja zemlja i usluge zemlje, kao i mnoge druge vrste dobara, pokazuju nipošto se ne poriče. U svakoj zemlji zemlja je obično raspoloživa samo u količinama koje se ne mogu lako povećati; nepromjenjiva je po položaju; i ima izvanrednu raznolikost stupnjeva. Sve osobitosti pojava vrijednosti koje smo u stanju promatrati u slučaju zemlje i usluga zemlje mogu se svesti na ta tri činitelja. Budući da se ti činitelji odnose samo na količine i kakvoće zemlje raspoložive ljudima koji gospodare općenito, a stanovnicima određenih područja napose, dotične osobitosti činitelji su u određenju vrijednosti koji utječu ne samo na vrijednost zemlje i usluga zemlje nego, kako smo vidjeli, na vrijednost svih dobara. Vrijednost zemlje tako nema nikakav iznimni značaj.

To da se cijene usluga rada, poput cijena usluga zemlje, ne mogu bez najvećega nasilja svesti na cijene njihovih troškova proizvodnje, dovelo je do uspostavljanja posebnih načela i za tu vrstu cijena. Kaže se da najobičniji rad mora uzdržavati radnika i njegovu obitelj, jer se inače njegove usluge rada ne bi mogle trajno pridonositi društvu; te da mu njegov rad ne može priskrbiti mnogo više od najnižega životnog minimuma, jer bi se inače dogodio porast radnika koji bi smanjio cijenu usluga rada na pređašnju nisku razinu. Životni minimum stoga je, u toj teoriji, načelo koje upravlja cijenom najobičnijega rada, dok se više cijene drugih usluga rada objašnjavaju njihovim svođenjem na kapitalno ulaganje ili na rente za posebne talente.

No iskustvo nas uči da postoje usluge rada koje su za ljude koji gospodare posve beskorisne, pa čak i štetne. One stoga nisu dobra. Postoje druge usluge rada koje imaju značaj dobra, ali ne i ekonomski značaj, pa stoga nemaju vrijednost. (U tu drugu kategoriju spadaju sve usluge rada koje su društvu, iz ovoga ili onoga razloga, raspoložive u tako velikim količinama da postižu neekonomski značaj — primjerice usluge rada povezane s nekom neplaćenom službom.) Otuda također (kao što ćemo kasnije vidjeti) usluge rada tih kategorija ne mogu imati cijene. Usluge rada stoga nisu uvijek dobra ni ekonomska dobra naprosto zato što su usluge rada; one nemaju vrijednost po nužnosti. Tako nije uvijek točno da svaka usluga rada postiže cijenu, a još manje uvijek određenu cijenu.

Iskustvo nas također obavještava da mnoge radne usluge radnik ne može razmijeniti čak ni za najnužnija sredstva za život,⁵⁷ dok se za druge radne usluge lako može dobiti količina dobara deset, dvadeset ili čak sto puta veća od one potrebne za uzdržavanje jedne osobe. Gdje god se radne usluge nekoga čovjeka uistinu razmjenjuju za njegova puka sredstva za život, to može biti samo posljedica neke slučajne okolnosti da se njegove radne usluge razmjenjuju, u skladu s općim načelima oblikovanja cijena, baš za tu određenu cijenu, a ne za neku drugu. Stoga ni sredstva za život ni minimum za život radnika ne mogu biti izravni uzrok ili odlučujuće načelo cijene radnih usluga.⁵⁸

U stvarnosti, kako ćemo vidjeti, cijene stvarnih radnih usluga upravljaju se, poput cijena svih drugih dobara, njihovim vrijednostima. No njihove vrijednosti upravljaju se, kako je pokazano, veličinom važnosti onih zadovoljenja koja bi morala ostati nezadovoljena kad ne bismo mogli raspolagati radnim uslugama. Ondje gdje su radne usluge dobra višeg reda, njihove se vrijednosti upravljaju (posredno i izravno) u skladu s načelom da je vrijednost dobra višeg reda za gospodareće ljude to veća (1) što je veća izgledna vrijednost proizvoda, pod uvjetom da je vrijednost komplementarnih dobara višeg reda konstantna, i (2) što je, uz ostale jednake okolnosti, niža vrijednost komplementarnih dobara.⁵⁹

Posebna značajka radnih usluga koja utječe na njihovu vrijednost sastoji se u činjenici da neke vrste radnih usluga imaju neugodne asocijacije za radnika, pa će se te usluge pružati samo uz kompenzacijske gospodarske prednosti. Radne usluge te vrste ne mogu stoga lako poprimiti negospodarski karakter za društvo. No vrijednost neaktivnosti za većinu je radnika mnogo manja nego što se obično vjeruje. Zanimanja velike većine ljudi pružaju užitak, te su tako i sama prava zadovoljenja potreba, i obavljala bi se, premda možda u manjoj mjeri ili na izmijenjen način, čak i kad ljudi ne bi bili prisiljeni nedostatkom sredstava da ulažu svoje snage. Vježbanje vlastitih snaga potreba je svakog normalnog ljudskog bića. To što ipak samo malen broj osoba radi ne očekujući gospodarsku naknadu ne potječe toliko od neugodnosti rada kao takvog, koliko od činjenice da su prilike za bavljenje unosnim radom posve obilne.

Poduzetničku djelatnost svakako treba ubrajati u kategoriju radnih usluga. Ona je u pravilu gospodarsko dobro i kao takva ima vrijednost za gospodareće ljude. Radne usluge u toj kategoriji imaju dvije osobitosti: (a) one po svojoj naravi nisu roba (nisu namijenjene razmjeni) i iz toga razloga nemaju cijena; (b) one imaju raspolaganje uslugama kapitala kao nužan preduvjet, budući da se inače ne mogu obavljati. Taj drugi čimbenik ograničava količinu poduzetničke djelatnosti općenito koja je dostupna nekomu narodu. On osobito ograničava na razmjerno vrlo male količine onu poduzetničku djelatnost koja se može obaviti samo ako dotični gospodareći pojedinci imaju na raspolaganju usluge velikih količina kapitala. Kredit povećava, a pravne nesigurnosti smanjuju te količine.

Neprikladnost teorije koja je objašnjavala cijene dobara cijenama dobara višeg reda koja su služila njihovoj proizvodnji prirodno se osjetila i ondje gdje je u pitanje dolazila cijena usluga kapitala. Krajnje uzroke gospodarskog karaktera i vrijednosti dobara te vrste objasnio sam ranije u ovom poglavlju te sam ukazao na pogrešku u teoriji koja cijenu usluga kapitala prikazuje kao naknadu za apstinenciju vlasnika kapitala. Uistinu, cijena koja se može dobiti za usluge kapitala nije, kako smo vidjeli, ništa manje posljedica njihova gospodarskog karaktera i njihove vrijednosti nego što je to slučaj s cijenama drugih dobara. Odlučujuće načelo vrijednosti usluga kapitala isto je kao i načelo koje određuje vrijednost dobara općenito.⁶⁰,⁶¹

Činjenica da se cijene usluga zemlje, kapitala i rada, ili drugim riječima renta, kamata i nadnica, ne mogu svesti bez najveće prisile (kako ćemo vidjeti kasnije) na količine rada ili na troškove proizvodnje, učinila je nužnim da zagovornici tih teorija razrade načela oblikovanja cijena za te tri vrste dobara koja su posve različita od načela koja vrijede za sva ostala dobra. U prethodnim odsjecima pokazao sam, s obzirom na dobra svih vrsta, da su sve pojave vrijednosti iste po naravi i podrijetlu, te da se veličina vrijednosti uvijek upravlja prema istim načelima. Štoviše, kako ćemo vidjeti u sljedeća dva poglavlja, cijena nekoga dobra posljedica je njegove vrijednosti za gospodareće ljude, a veličina njegove cijene uvijek je određena veličinom njegove vrijednosti. Stoga je također očito da se renta, kamata i nadnica upravljaju prema istim općim načelima. U ovom odsjeku, međutim, bavio sam se samo vrijednošću usluga zemlje, kapitala i rada. Na temelju rezultata dobivenih ovdje iznijet ću načela prema kojima se upravljaju cijene tih dobara nakon što izložim opću teoriju cijene.

Jedno od najčudnijih pitanja koja su ikada bila predmet znanstvene rasprave jest jesu li renta i kamata opravdani s etičkog gledišta ili su „nemoralni”. Među ostalim, naša znanost ima zadaću istražiti zašto i pod kojim uvjetima usluge zemlje i kapitala pokazuju gospodarski karakter, postižu vrijednost i mogu se razmjenjivati za količine drugih gospodarskih dobara (cijene). No čini mi se da je pitanje pravnoga ili moralnog karaktera tih činjenica izvan područja naše znanosti. Gdje god usluge zemlje i kapitala nose cijenu, to je uvijek posljedica njihove vrijednosti, a njihova vrijednost za ljude nije rezultat proizvoljnih prosudbi (str. 119), nego nužna posljedica njihova gospodarskog karaktera. Cijene tih dobara (usluga zemlje i kapitala) stoga su nužni proizvodi gospodarske situacije pod kojom nastaju, i to će se sigurnije postizati što je razvijeniji pravni sustav nekoga naroda i što je ispravniji njegov javni moral.

Ljubitelju čovječanstva može se dobro učiniti vrijednim žaljenja što posjedovanje kapitala ili komada zemlje vlasniku često pruža viši dohodak u danom razdoblju nego što je dohodak koji radnik prima za najnapornije djelovanje tijekom istoga razdoblja. Ipak, uzrok tomu nije nemoralan, nego naprosto taj da zadovoljenje važnijih ljudskih potreba ovisi o uslugama dane količine kapitala ili komada zemlje nego o uslugama radnika. Agitacija onih koji bi htjeli da društvo radnicima dodijeli veći udio raspoloživih potrošnih dobara nego sada zapravo stoga ne predstavlja ništa drugo nego zahtjev za plaćanjem rada iznad njegove vrijednosti. Jer ako zahtjev za višim nadnicama nije povezan s programom temeljitije izobrazbe radnika, ili ako nije ograničen na zagovaranje slobodnije konkurencije, on traži da se radnici plaćaju ne u skladu s vrijednošću njihovih usluga za društvo, nego s obzirom na to da im se osigura ugodniji životni standard te da se postigne ravnomjernija raspodjela potrošnih dobara i životnih tereta. Rješenje problema na toj osnovi, međutim, nesumnjivo bi zahtijevalo potpunu preobrazbu našega društvenog poretka.⁶²