1. The Foundations of Economic Exchange

„Je li sklonost ljudi da trampe, razmjenjuju i mijenjaju jednu stvar za drugu jedno od izvornih načela ljudske naravi, ili je nužna posljedica sposobnosti razuma i govora”, ili koji god drugi uzroci navode ljude na razmjenu dobara, jest pitanje koje je Adam Smith ostavio bez odgovora. Taj istaknuti mislilac samo primjećuje kako je sigurno da je sklonost trampi i razmjeni zajednička svim ljudima i da je nema ni u jednoj drugoj životinjskoj vrsti.⁶³

Najprije, kako bismo razjasnili problem, pretpostavimo da dvojica susjednih seljaka nakon dobre žetve imaju veliko obilje iste vrste ječma, te da nema prepreka stvarnoj razmjeni količina ječma među njima. U tom bi slučaju ta dvojica seljaka mogla dati slobodu svojoj sklonosti trgovanju i mogla bi razmjenjivati 100 vagana ili bilo koju drugu količinu ječma tamo-amo među sobom. Iako nema razloga zašto bi u tom slučaju odustali od trgovanja ako razmjena dobara sama po sebi pruža užitak sudionicima, vjerujem da ništa nije sigurnije od toga da će ta dva pojedinca posve odustati od trgovine. Ako bi se ipak upustili u tu vrstu razmjene, bili bi u opasnosti, upravo zbog svojega užitka u trgovanju pod takvim okolnostima, da ih drugi gospodareći pojedinci smatraju umobolnima.

Pretpostavimo sada da lovac ima veliko obilje krzna, a time i materijala za odjeću, ali samo vrlo malenu zalihu prehrambenih namirnica. Njegova je potreba za odjećom tako posve podmirena, ali njegova potreba za hranom samo nedostatno. Pretpostavlja se da je obližnji seljak u upravo suprotnom položaju. Pretpostavimo također da nema prepreka razmjeni lovčevih prehrambenih namirnica za seljakove materijale za odjeću. Očito je da je razmjena dobara u tom slučaju još manje vjerojatna nego u prvom. Kad bi lovac razmijenio dio svoje oskudne zalihe hrane za dio seljakove jednako oskudne zalihe krzna, i lovčev višak materijala za odjeću i seljakov višak prehrambenih namirnica postali bi još veći nego prije razmjene. Budući da su zadovoljenje lovčeve potrebe za hranom i zadovoljenje seljakove potrebe za odjećom već bili nedostatno podmireni, gospodarski bi položaj trgovaca bio odlučno pogoršan. Nitko stoga ne može tvrditi da bi ta dva gospodareća pojedinca iskusila užitak od takve razmjene. Naprotiv, ništa nije sigurnije od toga da će se i lovac i seljak najodlučnije oduprijeti ponudama da se upuste u trgovinu koja bi zasigurno smanjila njihovu dobrobit, a možda čak i ugrozila njihove živote. Da je razmjena te vrste ipak bila obavljena, ta dvojica ljudi ne bi imala ništa prešnije učiniti nego je opozvati.

Sklonost ljudi trgovanju mora prema tome imati neki drugi razlog osim užitka u samom trgovanju. Kad bi trgovanje bilo užitak samo po sebi, dakle svrha samo sebi, a ne često mukotrpna djelatnost povezana s opasnošću i gospodarskom žrtvom, ne bi bilo razloga zašto se ljudi ne bi upuštali u trgovinu u upravo razmotrenim slučajevima i u tisućama drugih. Zapravo, ne bi bilo razloga zašto ne bi trgovali tamo-amo neograničen broj puta. No posvuda u praktičnom životu možemo opaziti da gospodareći ljudi pomno razmatraju svaku razmjenu unaprijed, te da se naposljetku dosegne granica iznad koje dva pojedinca u danom trenutku neće nastaviti trgovati.

Budući da je utvrđeno da razmjena nije svrha samoj sebi, a još manje sama po sebi užitak za ljude, problem će u onome što slijedi biti objasniti njezinu narav i podrijetlo.

Počnimo s najjednostavnijim slučajem i pretpostavimo da su dva poljoprivrednika, A i B, dotad obojica vodili izolirana kućanska gospodarstva. No sada, nakon neobično dobre žetve, poljoprivrednik A ima toliko žita da ga, koliko god obilno zadovoljavao svoje potrebe, ne može u potpunosti iskoristiti za sebe i svoje kućanstvo. Za poljoprivrednika B, s druge strane, susjeda poljoprivrednika A, pretpostavlja se da je iste godine imao izvrsnu berbu. No njegov je podrum još pun iz prethodnih godina, a budući da mu nedostaju dodatne posude, razmišlja o tome da dio starijeg vina iz zalihe, koje potječe iz lošije godine berbe, prolije. Svaki poljoprivrednik ima višak jednoga dobra i ozbiljan manjak drugoga. Poljoprivrednik s viškom žita mora se posve odreći konzumacije vina jer uopće nema vinograda, a poljoprivrednik s viškom vina oskudijeva u namirnicama. Poljoprivrednik A može dopustiti da mnogo vagana žita propadne na njegovim poljima, dok bi mu bačvica vina pružila znatno zadovoljstvo. Poljoprivrednik B sprema se uništiti ne samo jednu nego nekoliko bačvica vina, premda bi u svojem kućanstvu vrlo dobro mogao iskoristiti nekoliko vagana žita. Prvi poljoprivrednik žeđa, a drugi gladuje, dok bi obojica mogla biti opskrbljena žitom koje A pušta da propadne na njegovim poljima i vinom koje je B odlučio proliti. Poljoprivrednik A mogao bi i dalje zadovoljiti svoju i obiteljsku potrebu za hranom jednako potpuno kao i prije, a uz to uživati u užitku pijenja vina, dok bi poljoprivrednik B mogao nastaviti uživati u onoliko vina koliko poželi, a da pritom ne mora gladovati. Stoga je očito da smo naišli na slučaj u kojem bi se, kad bi se raspolaganje određenom količinom dobara A prenijelo na B i kad bi se raspolaganje određenom količinom dobara B prenijelo na A, potrebe obaju gospodarećih pojedinaca mogle bolje zadovoljiti nego što bi to bilo u izostanku toga uzajamnog prijenosa.

Upravo izneseni slučaj, u kojem su se potrebe dviju osoba mogle bolje zadovoljiti nego prije uzajamnim prijenosom dobara koja prije razmjene nijednoj od njih nisu imala vrijednost, a time i bez ekonomske žrtve s ijedne strane, bio je osobito prikladan da nam na najrazumljiviji način dočara narav ekonomskoga odnosa koji vodi k trgovini. No taj bismo odnos shvatili preusko kad bismo svoju pozornost ograničili na slučajeve u kojima osoba koja raspolaže količinom jednoga dobra većom čak i od svojih potpunih potreba trpi manjak drugoga dobra, dok druga osoba ima usporediv višak toga drugoga dobra i manjak prvoga. Jer odnos o kojem je riječ može se uočiti i u manje očiglednim slučajevima u kojima jedna osoba posjeduje dobra od kojih određene količine imaju za nju manju vrijednost od količina nekoga drugoga dobra u vlasništvu druge osobe koja se nalazi u obrnutoj situaciji.

Kao primjer, pretpostavimo da prvi od dvojice izoliranih poljoprivrednika nije požnjeo toliko žita da bi mogao dopustiti da dio njega propadne na polju bez štete za zadovoljenje svojih potreba, te da drugi nema toliko vina da bi mogao prosuti nešto od njega bez slične štete. Naprotiv, svaki od dvojice poljoprivrednika može cijelu količinu dobra kojom raspolaže na neki način korisno upotrijebiti za sebe i svoje kućanstvo. Prvi poljoprivrednik može svu svoju zalihu žita korisno upotrijebiti tako da količinu koja preostaje nakon potpunoga zadovoljenja njegovih važnijih potreba posveti tovljenju svoje stoke. Drugi poljoprivrednik nema toliko vina da bi nešto od njega morao prosuti, nego upravo toliko da mu omogući podijeliti dio svojim robovima kao nagradu za veći trud. Tako, premda za poljoprivrednika žita određeni dio njegova žita (na primjer jedan vagan) i za vinogradara određeni dio njegova vina (na primjer jedna bačvica) ima samo malu vrijednost, on ipak ima neku vrijednost, jer o tom dijelu izravno ili neizravno ovisi zadovoljenje nekih njegovih potreba. No činjenica da određena količina žita, na primjer jedan vagan, ima za prvoga poljoprivrednika određenu vrijednost nipošto ne isključuje mogućnost da određena količina vina, na primjer jedna bačvica, ima za njega višu vrijednost, kao što bi bio slučaj kad bi užitak koji pruža bačvica vina za njega imao veću važnost od manje ili više temeljita tovljenja njegove stoke. Slično je i s drugim poljoprivrednikom: činjenica da bačvica vina ima za njega određenu vrijednost nipošto ne isključuje mogućnost da vagan pšenice ima za njega višu vrijednost, kao što bi bio slučaj kad bi mu to osiguralo primjereniju prehranu za njega i njegovu obitelj, a možda čak i izbjegavanje muka gladi.

Najopćenitiji oblik odnosa odgovornoga za ljudsku trgovinu jest stoga sljedeći: gospodareći pojedinac A raspolaže određenom količinom nekoga dobra koja za njega ima manju vrijednost od dane količine drugoga dobra u posjedu drugoga gospodarećega pojedinca B, koji vrijednosti istih količina dobara procjenjuje obrnuto, pri čemu dana količina drugoga dobra ima za njega manju vrijednost od dane količine prvoga dobra kojom raspolaže A.⁶⁴ Neka je količina prvoga dobra u posjedu A jednaka 10a, a količina drugoga dobra u posjedu B jednaka 10b. Pretpostavimo da je vrijednost količine 1a za A jednaka W, vrijednost 1b za A kad bi došao u posjed te količine jednaka W + x, vrijednost 1b za B jednaka w, te vrijednost 1a za B kad bi došao u posjed te količine jednaka w + y. Očito je da bi A dobio vrijednost x, a B vrijednost y prijenosom 1a iz posjeda A u posjed B i 1b iz posjeda B u posjed A. Drugim riječima, nakon razmjene A bi se našao u istom položaju kao da je njegovu bogatstvu pridodano dobro vrijednosti x za njega, a B bi se našao u istom položaju kao da je njegovu bogatstvu pridodano dobro vrijednosti y za njega.

Ako, povrh toga, dva gospodareća pojedinca (a) prepoznaju situaciju i (b) imaju moć doista provesti prijenos dobara, postoji odnos koji im omogućuje da pukim sporazumom bolje, ili potpunije, osiguraju zadovoljenje svojih potreba nego što bi to bio slučaj kad se taj odnos ne bi iskoristio.

Isto načelo koje vodi ljude u njihovoj ekonomskoj djelatnosti općenito, koje ih navodi da istražuju korisne stvari što ih okružuju u prirodi i da ih podvrgnu svojem raspolaganju, te koje ih navodi da brinu o poboljšanju svojih ekonomskih položaja, naime nastojanje da svoje potrebe zadovolje što potpunije, navodi ih također da taj odnos najmarljivije traže gdje god ga mogu naći te da ga iskoriste radi boljega zadovoljenja svojih potreba. U upravo opisanoj situaciji stoga će se dva gospodareća pojedinca pobrinuti da do prijenosa dobara doista dođe. Nastojanje da svoje potrebe zadovolje što potpunije jest, dakle, uzrok svih pojava ekonomskoga života koje označavamo riječju „razmjena". Valja primijetiti da se taj izraz u našoj znanosti rabi u posebnom smislu, s mnogo širom primjenom nego u običnom, a osobito nego u pravnom jeziku. Jer u ekonomskom smislu on uključuje i kupnju i prodaju, te sve djelomične prijenose ekonomskih dobara (zakup, najam, posudbu itd.) uz naknadu.

Sažmemo li ono što je upravo rečeno, dobivamo sljedeće stavke kao rezultat našega dosadašnjega istraživanja: Načelo koje navodi ljude na razmjenu isto je ono načelo koje ih vodi u njihovoj ekonomskoj djelatnosti u cjelini; to je nastojanje da osiguraju što potpunije moguće zadovoljenje svojih potreba. Užitak koji ljudi izvode iz ekonomske razmjene dobara jest opći osjećaj zadovoljstva koji doživljavaju kad im neki događaj omogući da bolje osiguraju zadovoljenje svojih potreba nego što bi to inače bilo moguće. No koristi uzajamnoga prijenosa dobara ovise, kao što smo vidjeli, o trima uvjetima: (a) jedan gospodareći pojedinac mora raspolagati količinama dobara koje za njega imaju manju vrijednost od drugih količina dobara kojima raspolaže drugi gospodareći pojedinac koji dobra vrednuje obrnuto, (b) dva gospodareća pojedinca moraju prepoznati taj odnos i (c) moraju imati moć doista provesti razmjenu dobara. Izostanak makar jednoga od tih uvjeta znači da nedostaje bitan preduvjet za ekonomsku razmjenu i da je razmjena dobara između dvaju gospodarećih pojedinaca ekonomski nemoguća.

2. Granice ekonomske razmjene

Kad bi svaki gospodareći pojedinac raspolagao samo jednim dobrom svake vrste i kad bi svako od tih dobara bilo nedjeljivo u pogledu svojega svojstva dobra, ne bi bilo teško istražiti granice do kojih bi se operacije razmjene u svakom danom slučaju protezale kako bi rezultirale najvećim ekonomskim dobitkom za svakoga sudionika. Pretpostavimo da A ima staklenu čašu, a B komad nakita izrađen od istoga materijala, te da nijedan od dvojice pojedinaca ne raspolaže s više od jedne jedinice svakoga predmeta. Prema onome što je rečeno u prethodnom odjeljku, zamisliva su samo dva slučaja: ili postoji osnova za ekonomsku razmjenu između dvojice pojedinaca s obzirom na ta dva dobra, ili ne postoji. Ako ne postoji, pitanje razmjene s ekonomskoga stajališta uopće se ne može postaviti. A ako postoji, nema dvojbe da će stvarna razmjena dvaju dobara naravno isključiti svaku daljnju razmjenu dobara potpuno istih vrsta između A i B.

No kad god različite osobe raspolažu količinama dobara koje se mogu razdijeliti na dijelove bilo koje željene veličine, ili koje se sastoje od više zasebnih komada od kojih je svaki nedjeljiv po naravi ili upotrebi, situacija je drukčija.

Pretpostavimo da A, američki pograničar, posjeduje nekoliko konja, ali nijednu kravu, dok B, njegov susjed, ima više krava, ali nijednoga konja. Pod uvjetom da A ima potrebu za mlijekom i mliječnim proizvodima, a B za teglećim životinjama, lako je uvidjeti da je osnova za operacije razmjene prisutna. No nitko neće tvrditi da bi razmjena jednoga od konja A, na primjer, za jednu od krava B nužno iscrpila postojeću osnovu za ekonomske operacije razmjene između A i B s obzirom na ta dobra. No jednako je tako sigurno da osnova ne mora nužno postojati za razmjenu cjelokupnih količina koje posjeduju. A, koji posjeduje (na primjer) šest konja, mogao bi bolje zadovoljiti svoje potrebe ako jednoga, ili dvojicu, ili možda čak tri svoja konja razmijeni za krave B. No iz toga ne slijedi nužno da bi izvukao ekonomski dobitak iz transakcije razmjene kad bi sve svoje konje zamijenio za sve krave B. Premda početna ekonomska situacija pruža osnovu za ekonomske operacije razmjene između A i B, posljedica predaleko provedene razmjene mogla bi biti da bi potrebe dviju ugovornih strana bile slabije zadovoljene nego prije razmjene.

Odnos koji sada razmatramo, u kojem ljudima nisu na raspolaganju samo pojedinačna dobra, nego količine dobara, može se redovito uočiti u ljudskom gospodarstvu. Može se uočiti beskonačan broj slučajeva u kojima dva gospodareća pojedinca raspolažu količinama različitih dobara i u kojima su prisutni temelji za ekonomske operacije razmjene, ali u kojima bi se dobici koje treba izvući iz trgovine iskoristili tek nepotpuno kad bi dva gospodareća pojedinca razmijenila premalo, te bi se opet umanjili, sveli na ništa, ili čak pretvorili u gubitke, kad bi svoje operacije razmjene provela predaleko i razmijenila previše.

No ako možemo promatrati slučajeve u kojima „premalo" razmjene ne donosi pun dobitak koji se može izvući iz iskorištavanja postojećeg odnosa, te u kojima „previše" vodi do istoga ishoda, a često čak i do pogoršanja gospodarskoga položaja dvojice trgovaca, onda mora postojati granica na kojoj se dosežu puni gospodarski dobici koji se mogu ostvariti iskorištavanjem zadanoga odnosa, a iznad koje svaka razmjena daljnjih dijelova počinje postajati neekonomična. Određivanje te granice predmet je daljnjega istraživanja.

U tu ću svrhu izložiti jednostavan slučaj na kojem možemo najpomnije promatrati odnos koji želimo razmotriti, neometan sporednim utjecajima.

Pretpostavimo da u prašumi, daleko od drugih gospodarećih pojedinaca, žive dvojica graničara koji međusobno održavaju prijateljske odnose. Pretpostavlja se da su opseg i intenzitet njihovih potreba potpuno jednaki. Svakomu od njih potrebno je nekoliko konja za obrađivanje zemlje. Jedan je konj posve nužan ako želi moći proizvesti hranu potrebnu za održanje vlastitoga života i života svoje obitelji. Drugi je konj potreban za proizvodnju nešto veće količine hrane koja je nužna za primjerenu prehranu njega i njegove obitelji.

Svaki bi farmer mogao iskoristiti trećega konja za prijevoz drvene građe i ogrjevnoga drva koje smatra potrebnim iz šume do svoje brvnare, za vuču tereta pijeska, kamenja itd. te za obradu polja na kojem će uzgojiti nešto luksuzne hrane za užitak svoj i svoje obitelji. Četvrti bi se koristio isključivo za zabavu, a peti bi konj imao tek onu važnost koja proizlazi iz njegove raspoloživosti kao zamjene u slučaju da jedan od drugih konja postane onesposobljen. No nijedan od graničara ne bi mogao iskoristiti šestoga konja. Pretpostavlja se također da bi svakomu od njih bilo potrebno pet krava za podmirenje svih potreba za mlijekom i mliječnim proizvodima, da postoji jednaka stupnjevitost u važnosti njihovih potreba za tim proizvodima te da šestu kravu nijedan od njih ne bi mogao iskoristiti.

Radi veće jasnoće, prikažimo upravo opisanu situaciju u brojčanom obliku (str. 125 i dalje). Stupnjevanu važnost zadovoljenja koja omogućuju posjedi dvojice graničara možemo prikazati nizom brojeva koji se smanjuju u aritmetičkom nizu, primjerice nizom 50, 40, 30, 20, 10, 0.⁶⁵

Pretpostavimo li da A, prvi graničar, ima 6 konja i samo jednu kravu, dok B, drugi graničar, ima jednoga konja i 6 krava, uzastopni stupnjevi važnosti zadovoljenja koja omogućuju posjedi tih dviju osoba mogu se prikazati u sljedećoj tablici:

A		B
Konji	Krave	Konji	Krave
50	50	50	50
40			40
30			30
20			20
10			10
0			0

Iz onoga što je rečeno u prvom odjeljku ovoga poglavlja lako se uviđa da je ovdje prisutna osnova za gospodarske razmjenske operacije. Važnost koju konj ima za A jednaka je 0, a važnost koju bi za njega imala druga krava jednaka je 40. S druge strane, krava za B ima vrijednost 0, dok bi drugi konj imao vrijednost 40 (str. 131). Tako bi i A i B mogli znatno bolje podmiriti zadovoljenje svojih potreba kad bi A dao B jednoga konja, a B u zamjenu dao A jednu kravu. Nema sumnje da bi tu razmjenu doista i poduzeli ako su gospodareći pojedinci.

Važnost zadovoljenja koja omogućuju posjedi tih dviju osoba nakon ove prve razmjene bit će sljedeća:

A		B
Konji	Krave	Konji	Krave
50	50	50	50
40	40	40	40
30			30
20			20
10			10

Lako se uviđa da je svaki od dvojice trgovaca iz ove prve razmjene ostvario gospodarski dobitak jednak dobitku koji bi mu pripao da je njegovo bogatstvo uvećano dobrom čija je vrijednost za njega jednaka 40.⁶⁶ No jednako je sigurno da osnova za gospodarske razmjenske operacije ovom prvom razmjenom nipošto nije iscrpljena. Jer konj za A i dalje ima mnogo manju vrijednost nego što bi je imala dodatna krava (10 naspram 30), dok krava za B ima vrijednost tek 10, a dodatni bi konj imao vrijednost 30 (trostruku vrijednost krave). Stoga je u gospodarskom interesu obaju gospodarećih pojedinaca poduzeti drugu razmjensku operaciju.

Situacija nakon druge razmjene može se prikazati ovako:

A		B
Konji	Krave	Konji	Krave
50	50	50	50
40	40	40	40
30	30	30	30
20			20

Vidi se da je svaka od dviju osoba ostvarila gospodarski dobitak koji nije manji nego da je njihovo bogatstvo uvećano dobrom vrijednim 20.

Razmotrimo postoji li i u ovoj situaciji osnova za daljnje gospodarske razmjenske operacije. Konj za A ima važnost 20; dodatna bi krava za njega također imala važnost 20; a B je u sličnu položaju. Iz rečenoga je očito da pod takvim uvjetima razmjena jednoga od A-ovih konja za jednu od B-ovih krava ne bi bila isplativa jer ne bi bilo nikakva gospodarskog dobitka.

No pretpostavimo da A i B ipak pristupe trećoj razmjeni. Ako provedba razmjene ne bi zahtijevala nikakve osjetne gospodarske žrtve (troškove prijevoza, gubitak vremena itd.), očito je da gospodarski položaji dvojice ljudi ne bi bili ni narušeni ni poboljšani. Nakon te treće razmjene njihovi bi položaji bili sljedeći:

A		B
Konji	Krave	Konji	Krave
50	50	50	50
40	40	40	40
30	30	30	30
	20	20

Zapitajmo se sada kakav bi bio gospodarski ishod još daljnjih razmjena jednoga od A-ovih konja za jednu od B-ovih krava. Situacija nakon četvrte razmjene bila bi:

A		B
Konji	Krave	Konji	Krave
50	50	50	50
40	40	40	40
	30	30
	20	20
	10	10

Kao što se vidi, gospodarski su položaji i A-a i B-a nakon četvrte razmjene nepovoljniji nego što su bili prije. Stjecanjem pete krave A je doista osigurao zadovoljenje potrebe koja za njega ima važnost 10. No da bi je dobio, odrekao se konja koji je za njega imao važnost zadovoljenja za koja je pretpostavljeno da iznose 30. Njegov je gospodarski položaj nakon ove razmjene posve isti kakav bi bio da je njegovo bogatstvo bez naknade umanjeno dobrom vrijednosti jednake 20. Isti se ishod može uočiti i kod B-a. Gospodarska nepovoljnost četvrte razmjenske operacije obostrana je. Umjesto da od nje ostvare dobitak, i A i B pretrpjeli bi gospodarski gubitak.

Ako bi dvije osobe, A i B, nastavile razmjenjivati konje za krave, situacija nakon pete razmjene izgledala bi ovako:

A		B
Konji	Krave	Konji	Krave
50	50	50	50
	40	40
	30	30
	20	20
	10	10
	0	0

A nakon šeste razmjene bila bi:

A		B
Konji	Krave	Konji	Krave
	50	50
	40	40
	30	30
	20	20
	10	10
	0	0
	0	0

Lako se uviđa da bi se nakon pete razmjene jednoga od A-ovih konja za jednu od B-ovih krava dvojica trgovaca, s obzirom na potpunost podmirenja zadovoljenja svojih potreba, vratila u istu situaciju u kojoj su bili na početku razmjenskih operacija. Nakon šeste razmjene znatno bi više pogoršali svoje gospodarske položaje.

Ne bi mogli učiniti ništa bolje nego opozvati te neekonomične razmjene.

Ono što je ovdje pokazano na jednom primjeru može se uočiti svugdje gdje su količine različitih dobara u posjedu različitih osoba i gdje je prisutna osnova za gospodarske razmjenske operacije. Kad bismo odabrali druge primjere, naišli bismo na razlike u sporednim okolnostima, ali ne i u naravi objašnjenoga odnosa.

Iznad svega bismo u svakom pojedinom slučaju i u svakom danom trenutku naišli na granicu do koje dvije osobe mogu razmjenjivati svoja dobra na obostranu gospodarsku korist. No otkrili bismo da tu granicu ne mogu prijeći a da se ne dovedu u nepovoljniji gospodarski položaj. Ukratko, posvuda bismo uočili granicu na kojoj su iscrpljeni ukupni gospodarski dobici koji se mogu izvući iz razmjenskoga odnosa, a iznad koje bi se ti dobici umanjivali daljnjim razmjenskim operacijama, čineći razmjenu svakoga daljnjeg dijela neekonomičnom. Ta je granica dosegnuta kad jedan od dvojice pregovarača više nema nikakve količine dobara koja bi za njega bila manje vrijedna od neke količine drugoga dobra kojom raspolaže drugi pregovarač koji, istodobno, te dvije količine dobara vrednuje obrnuto.

Tako vidimo da u zbilji praktičnoga života ljudi ne trguju neograničeno i bez granica. Vidimo, naprotiv, da određene osobe, u svakom danom trenutku, s obzirom na bilo koje dane vrste dobara i u bilo kojoj danoj gospodarskoj situaciji, dosežu određenu granicu na kojoj prestaju s daljnjim razmjenama.⁶⁷

Društveno gospodarstvo sastoji se od pojedinačnih gospodarstava, pa je stoga ono što je gore rečeno jednako valjano za trgovinu čitavih naroda kao i za pojedinačne gospodareće pojedince. Dva naroda, od kojih se jedan pretežno bavi poljoprivredom, a drugi ponajprije industrijom, bit će u položaju da znatno potpunije podmire svoje potrebe ako svaki razmijeni dio svojih proizvoda za proizvode drugoga (prvi narod dio svojih poljoprivrednih proizvoda, a drugi dio svojih industrijskih proizvoda). No razmjenu neće poduzimati neograničeno i bez granica. U svakom danom trenutku dosegnut će granicu iznad koje će svaka daljnja razmjena poljoprivrednih proizvoda za industrijske proizvode biti neekonomična za oba naroda.

Točno je, dakako, da se u trgovini pojedinaca, a još više u trgovini između čitavih naroda, vrijednosti koje dobra zapravo imaju za ljude općenito mogu uočiti kao podložne stalnim oscilacijama. Te oscilacije nastaju ponajprije zato što kroz proizvodni proces u ruke različitih gospodarećih pojedinaca neprekidno dolaze nove količine dobara. Posljedično se osnove za gospodarske razmjene neprestano mijenjaju, pa stoga uočavamo pojavu neprekidnoga niza razmjenskih transakcija. No čak i u tom lancu transakcija možemo, pomnim promatranjem, pronaći točke mirovanja u određenim trenucima, za određene osobe i s određenim vrstama dobara. U tim točkama mirovanja ne dolazi do razmjene dobara jer je gospodarska granica razmjene već dosegnuta.

Drugo opažanje izneseno ranije ticalo se postupno opadajućih gospodarskih dobitaka koje pojedini gospodarstveni subjekti ostvaruju iskorištavanjem dane prilike za trgovinu. Prvi trgovački dodiri gospodarstvenih subjekata obično su gospodarski najpovoljniji. Tek se kasnije, u pravilu, iskorištavaju i prilike za trgovinu koje obećavaju manje gospodarske dobitke. To vrijedi ne samo za trgovinu među pojedincima nego i za trgovinu među cijelim narodima. Ako dva naroda čije su luke ili granice uvijek ili neko vrijeme prije bile zatvorene za međusobni promet iznenada ih otvore trgovini, ili ako se ukloni tek dio prijašnjih zapreka trgovini, odmah se razvija vrlo živahna trgovina robom. Jer broj trgovačkih prilika koje treba iskoristiti i gospodarski dobici koje treba ostvariti isprva su vrlo veliki. Kasnije se trgovina kreće u koritu uobičajeno isplativog poslovanja. No ako se puni dobici iz nove trgovine katkad ne pojave odmah, razlog je u tome što druga dva preduvjeta gospodarske razmjene, poznavanje trgovačkih prilika i moć provođenja razmjenskih operacija prepoznatih kao gospodarske, sudionici obično stječu tek nakon stanovitog razdoblja. Neki od najnapornijih nastojanja trgovačkih naroda usmjereni su na uklanjanje zapreka trgovini u objema tim kategorijama (pažljivim proučavanjem trgovačke situacije, izgradnjom dobrih cesta i drugih prijevoznih i komunikacijskih sredstava itd.).

Prije nego što zaključim ovu raspravu o temeljima i granicama gospodarske razmjene, želim usmjeriti pozornost na važan čimbenik koji se mora uzeti u obzir žele li se načela izložena u ovom poglavlju ispravno protumačiti. Mislim na gospodarske žrtve koje razmjenske operacije iziskuju.

Kad ljudi i njihova imovina (gospodarstva pojedinaca⁶⁸) ne bi bili razdvojeni u prostoru, te kad uzajamni prijenos raspolaganja dobrima između jednog i drugog gospodarstvenog subjekta stoga općenito ne bi iziskivao otpremu dobara i mnoge druge gospodarske žrtve, puni gospodarski dobici koji proizlaze iz razmjenske transakcije pripali bi dvojici sudionika. No takvi su slučajevi vrlo rijetki. Doista su zamislivi slučajevi u kojima gospodarske žrtve razmjenske operacije padaju na minimum zanemariv u praktičnom životu. Ali nije lako pronaći stvaran slučaj u kojem se razmjenska operacija može izvesti posve bez ikakvih gospodarskih žrtava, makar one bile ograničene samo na gubitak vremena. Vozarine, troškovi utovara, putarine, trošarine, premije pomorskog i drugog osiguranja, troškovi dopisivanja, provizije i drugi prodajni troškovi, posredničke pristojbe, vaganja, troškovi pakiranja, skladišne pristojbe, cjelokupni trošak trgovačkog bankarskog sustava, čak i izdaci trgovaca⁶⁹ i svih njihovih namještenika itd., nisu ništa drugo doli razne gospodarske žrtve potrebne za provođenje razmjenskih operacija, koje upijaju dio gospodarskih dobitaka što proizlaze iz iskorištavanja postojećih razmjenskih prilika. Štoviše, te gospodarske žrtve često čine razmjenu nemogućom ondje gdje bi bila moguća kad samo tih “troškova”, u općem gospodarskom smislu te riječi, ne bi bilo.

Gospodarski razvoj teži smanjenju tih gospodarskih žrtava, s posljedicom da i između najudaljenijih zemalja postaje moguća sve veća gospodarska razmjena koja se prije nije mogla odvijati.

U onome što je rečeno sadržano je objašnjenje izvora iz kojega svih onih tisuća osoba koje su posrednici u trgovini crpe svoje dohotke. Budući da ne pridonose izravno tjelesnom umnožavanju dobara, njihova se djelatnost često smatrala neproduktivnom. No gospodarska razmjena pridonosi, kao što smo vidjeli, boljem zadovoljenju ljudskih potreba i povećanju bogatstva sudionika jednako djelotvorno kao i tjelesno povećanje gospodarskih dobara. Sve osobe koje posreduju razmjenu stoga su – uz uvjet, dakako, da su razmjenske operacije gospodarske – jednako produktivne kao i poljodjelac ili proizvođač. Jer svrha gospodarenja nije tjelesno umnožavanje dobara, nego uvijek što potpunije zadovoljenje ljudskih potreba. Trgovci pridonose postizanju te svrhe ništa manje od osoba koje su se dugo, i s vrlo jednostranoga gledišta, isključivo nazivale produktivnima.