Predgovor

Slomom socijalističke ideologije i neuspjehom njezinih recepata za usrećenje svijeta socijaldemokratska stranka nije nestala s pozornice. Opstala je i nakon što je njezin izvorni program zatajio. Premda to možda ne želi otvoreno priznati, njezin novi program glasi: trošenje dobara koje je nagomilao kapitalizam.

U novom agrarnom programu austrijske socijaldemokracije ta nam težnja izlazi ususret neprikrivenije i otvorenije nego inače. Veliko poljoprivredno gospodarstvo radi racionalnije od seljaka i posjednika parcele; agrarni program to ne može osporiti, ali ipak zahtijeva izvlaštenje velikoga poljoprivrednog zemljišnog posjeda i njegov prijenos u vlasništvo Savezne Države, premda svatko zna da sve savezne gospodarske jedinice posluju s gubicima. Dvanaest posto cjelokupne šumske površine Austrije gospodari Savezna Država; one godišnje progutaju milijardski deficit, dok svi privatni vlasnici šuma ostvaruju prinose. Unatoč tome agrarni program zahtijeva izvlaštenje i podržavljenje velikoga privatnog šumskog posjeda. Socijalizirane šume, navodi se zatim, ne smiju se obrađivati „kao kapitalističke prinosne šume, nego kao socijalističke šume blagostanja“. Dodatak je bio suvišan; uostalom, nakon iskustava koja smo imali obilatu priliku steći, valjda se nitko ne boji da bi gospodarske jedinice Savezne Države ili zajedničkoga gospodarstva mogle donositi prinose. Jednom riječju: cilj kojemu teži socijaldemokratski agrarni program jest pretvaranje velikoga dijela poljoprivrede i šumarstva u gospodarsku jedinicu koja zahtijeva dotacije; zemlja i tlo ne bi više smjeli donositi čisti prihod, a oni koji su djelatni u njihovoj obradi trebali bi se podupirati priljevima iz drugih izvora. Gotovo svaki odlomak agrarnoga programa govori o izdatcima iz javnih sredstava u korist poljoprivrede. Tako, primjerice, treba „iz javnih sredstava poticati“ zaprežne zadruge nadničara i malih seljaka. Trošenje saveznih i zemaljskih sredstava nadalje se zahtijeva za mjere koje olakšavaju nabavu dobroga sjemena, umjetnoga gnojiva, dobrih rasplodnih grla, za uspostavu poljoprivrednih strojnih stanica itd.

Odakle bi pak trebala doći sredstva za podmirenje svih tih izdataka, u socijaldemokratskom se programu zapravo ne kaže. Nasuprot tome zahtijeva se ukidanje raznih danas postojećih poreza, primjerice poreza na šećer i poreza na vino. Smanjenje poreza na vino valjda treba poticati alkoholizam! Čini se da činjenične dvojbe nisu osobito morile sastavljače novoga socijaldemokratskog agrarnog programa. Jedino stajalište koje su pri sastavljanju programa imali na umu bilo je upravo: učinak na birače.

Dosad je socijaldemokratska stranka u obradi svih pitanja povezanih s poljoprivredom zastupala isključivo stajalište gradskoga potrošača. No sada joj za postizanje pune vlasti trebaju i glasovi seoskoga biračkog tijela pa stoga skicira agrarni program pun mamljivih obećanja. Hoće li se poljoprivrednici dati zavarati tim programom? Neće li uvidjeti da socijaldemokratskoj stranci ipak na dulje vrijeme neće biti moguće nametati terete gradskom stanovništvu u korist poljoprivrede? Neće li im se učiniti sumnjivim zanimanje za poljoprivredne stvari koje se u socijaldemokratskoj stranci iznenada probudilo?

Dr. Siegfried Strakosch, naš najuspješniji poljoprivrednik, jednako izvrstan kao prirodoslovac i kao nacionalnogospodarski pisac, prihvatio se zadaće da pojedinačno preispita socijaldemokratski agrarni program. Kada dr. Strakosch govori o agrarnopolitičkim problemima, tada svatko u Austriji može učiti, makar se s njim u pojedinim nacionalnogospodarskim stvarima i ne slagao posve. Trijezna stvarnost njegovih izlaganja neće propustiti svoj učinak. Nadajmo se da će ona ponekomu otvoriti oči o veličini opasnosti koju bi nad našu zemlju moralo navući provođenje makar i samo jednoga dijela socijaldemokratskoga agrarnog programa.

Beč, 5. siječnja 1926.

Profesor dr. Ludwig Mises.