1. Narav i podrijetlo novca⁸⁵

U ranim stupnjevima trgovine, kada gospodarstveni pojedinci tek polako bivaju svjesni gospodarskih dobitaka koji se mogu izvući iz iskorištavanja postojećih prilika za razmjenu, njihova je pozornost, u skladu s jednostavnošću svih kulturnih početaka, usmjerena samo na najočiglednije od tih prilika. Razmatrajući dobra koja će steći u trgovini, svaki čovjek uzima u obzir samo njihovu uporabnu vrijednost za sebe. Stoga su transakcije razmjene koje se doista provode prirodno ograničene na situacije u kojima gospodarstveni pojedinci imaju u svome posjedu dobra koja za njih imaju manju uporabnu vrijednost od dobara u posjedu drugih gospodarstvenih pojedinaca koji ista dobra vrednuju na obrnut način. A ima mač koji za njega ima manju uporabnu vrijednost od B-ova pluga, dok za B isti plug ima manju uporabnu vrijednost od A-ova mača – na početku ljudske trgovine sve transakcije razmjene koje se doista provode ograničene su na slučajeve ove vrste.

Nije teško uvidjeti da broj stvarno izvršenih razmjena pod tim uvjetima mora biti vrlo usko ograničen. Koliko se rijetko događa da neko dobro u posjedu jedne osobe ima za nju manju uporabnu vrijednost od nekog drugog dobra koje posjeduje druga osoba koja ta dobra istodobno vrednuje upravo na suprotan način! Pa i kad taj odnos postoji, koliko još rjeđe moraju biti slučajevi u kojima se te dvije osobe doista susretnu! A ima ribarsku mrežu koju bi želio zamijeniti za određenu količinu konoplje. Da bi bio u prilici doista izvršiti tu razmjenu, nije nužno samo to da postoji drugi gospodarstveni pojedinac, B, koji je voljan dati količinu konoplje koja odgovara željama osobe A za ribarsku mrežu, nego i to da se ta dva gospodarstvena pojedinca, s tim specifičnim željama, međusobno susretnu. Pretpostavimo da seljak C ima konja kojeg bi želio zamijeniti za niz poljoprivrednih oruđa i odjeću. Koliko je nevjerojatno da će pronaći drugu osobu kojoj treba njegov konj i koja je istodobno i voljna i u prilici dati mu sva oruđa i odjeću koje želi dobiti u zamjenu!

Ta bi poteškoća bila nepremostiva i ozbiljno bi ometala napredak u podjeli rada, a prije svega u proizvodnji dobara za buduću prodaju, da u samoj naravi stvari nije postojao izlaz. No u njihovu su položaju postojali elementi koji su posvuda neizbježno vodili ljude, bez potrebe za posebnim sporazumom pa čak ni državnom prisilom, do stanja u kojem je ta poteškoća bila potpuno prevladana.

Neposredno podmirivanje vlastitih potreba krajnja je svrha svih gospodarskih nastojanja ljudi. Konačni cilj njihovih razmjenskih operacija stoga je razmijeniti svoju robu za takva dobra koja za njih imaju uporabnu vrijednost. Nastojanje da se postigne taj konačni cilj jednako je obilježavalo sve stupnjeve kulture i posve je ispravno s gospodarskoga gledišta. No gospodarstveni bi se pojedinci očito ponašali negospodarstveno kad bi, u svim onim slučajevima u kojima se taj konačni cilj ne može postići neposredno i izravno, posve odustali od približavanja njemu.

Pretpostavimo da je neki kovač homerskoga doba izradio dva oklopa od bakra i želi ih zamijeniti za bakar, gorivo i hranu. Odlazi na tržnicu i nudi svoje proizvode za ta dobra. Nedvojbeno bi bio vrlo zadovoljan kad bi ondje naišao na osobe koje žele kupiti njegov oklop i koje istodobno imaju na prodaju sve sirovine i namirnice koje su mu potrebne. No očito se mora smatrati osobito sretnom slučajnošću ako bi, među malim brojem osoba koje u nekom trenutku žele kupiti dobro tako teško prodajno kao što je njegov oklop, pronašao ikoga tko nudi upravo ona dobra koja su mu potrebna. Stoga bi prodaju svoje robe učinio ili posve nemogućom ili mogućom tek uz utrošak velike količine vremena, kad bi se ponašao tako negospodarstveno da želi uzeti u zamjenu za svoju robu samo dobra koja za njega samog imaju uporabnu vrijednost, a ne i druga dobra koja, premda bi za njega imala karakter robe, ipak imaju veću prodajnost od njegove vlastite robe. Posjedovanje takve robe znatno bi mu olakšalo potragu za osobama koje imaju upravo ona dobra koja su mu potrebna. U vremenima o kojima govorim, stoka je, kao što ćemo vidjeti niže, bila najprodajnija od svih roba. Čak i ako je oružar već dovoljno opskrbljen stokom za svoje neposredne potrebe, postupao bi vrlo negospodarstveno kad ne bi dao svoj oklop za određeni broj dodatne stoke. Time, dakako, ne razmjenjuje svoju robu za potrošna dobra (u uskom smislu u kojem se taj pojam suprotstavlja „robi"), nego samo za dobra koja i za njega imaju karakter robe. No za svoju manje prodajnu robu dobiva drugu robu veće prodajnosti. Posjedovanje te prodajnije robe očito umnožava njegove izglede da na tržnici pronađe osobe koje će mu ponuditi na prodaju dobra koja su mu potrebna. Ako naš oružar ispravno prepozna svoj pojedinačni interes, bit će dakle naravno naveden, bez prisile ili ikakva posebnog sporazuma, da svoj oklop dade za odgovarajući broj stoke. S prodajnijom robom dobivenom na taj način otići će osobama na tržnici koje nude na prodaju bakar, gorivo i hranu, kako bi postigao svoj krajnji cilj, stjecanje potrošnih dobara koja su mu potrebna putem razmjene. No sada može do toga cilja doći mnogo brže, gospodarstvenije i s uvelike povećanom vjerojatnošću uspjeha.

Kako svaki gospodarstveni pojedinac postaje sve svjesniji svoga gospodarskog interesa, taj ga interes navodi, bez ikakva sporazuma, bez zakonodavne prisile, pa čak i bez obzira na javni interes, da svoju robu dade u zamjenu za drugu, prodajniju robu, čak i ako mu ona nije potrebna ni za kakvu neposrednu potrošnju. S gospodarskim napretkom stoga posvuda možemo promatrati pojavu da određeni broj dobara, osobito onih koja su u danom vremenu i na danom mjestu najlakše prodajna, postaje, pod snažnim utjecajem običaja, prihvatljiv svakomu u trgovini te tako sposoban da se dade u zamjenu za bilo koju drugu robu. Ta su dobra naši preci nazivali „Geld"⁸⁶, izrazom izvedenim iz „gelten", što znači nadoknaditi ili platiti. Stoga pojam „Geld" u našem jeziku označava sredstvo plaćanja kao takvo.⁸⁷

Velika važnost običaja⁸⁸ u nastanku novca može se odmah uvidjeti razmatranjem postupka, opisanoga gore, kojim su određena dobra postala novac. Razmjena manje lako prodajne robe za robu veće prodajnosti u gospodarskom je interesu svakoga gospodarstvenog pojedinca. No stvarno izvršenje razmjenskih operacija ove vrste pretpostavlja spoznaju o vlastitom interesu na strani gospodarstvenih pojedinaca. Jer oni moraju biti voljni prihvatiti u zamjenu za svoju robu, zbog njezine veće prodajnosti, dobro koje je možda samo po sebi za njih posve beskorisno. Tu spoznaju nikada neće istodobno dosegnuti svi pripadnici nekoga naroda. Naprotiv, samo će malen broj gospodarstvenih pojedinaca isprva prepoznati prednost koja im pripada iz prihvaćanja druge, prodajnije robe u zamjenu za vlastitu, kad god je izravna razmjena njihove robe za dobra koja žele potrošiti nemoguća ili krajnje neizvjesna. Ta je prednost neovisna o općem priznavanju bilo koje pojedine robe kao novca. Jer razmjena ove vrste uvijek će, u kojim god okolnostima, gospodarstvenoga pojedinca znatno približiti njegovu konačnom cilju, stjecanju dobara koja želi potrošiti. Budući da nema boljeg načina na koji se ljudi mogu prosvijetliti o svojim gospodarskim interesima nego promatranjem gospodarskoga uspjeha onih koji se služe ispravnim sredstvima za postizanje svojih ciljeva, očito je da ništa nije toliko pogodovalo nastanku novca koliko dugotrajno provođeno i gospodarski isplativo prihvaćanje iznimno prodajne robe u zamjenu za svu drugu od strane najpronicljivijih i najsposobnijih gospodarstvenih pojedinaca. Na taj su način običaj i praksa nemalo pridonijeli pretvaranju robe koja je u danom vremenu bila najprodajnija u robu koju su prihvaćali ne tek mnogi, nego svi gospodarstveni pojedinci u zamjenu za vlastitu robu.⁸⁹

Unutar granica neke države pravni poredak obično ima utjecaj na novčani karakter robe koji se, premda malen, ne može poreći. Nastanak novca (za razliku od kovanice, koja je samo jedna vrsta novca) posve je, kao što smo vidjeli, naravan i stoga pokazuje zakonodavni utjecaj samo u najrjeđim slučajevima. Novac nije izum države. Nije proizvod zakonodavnoga čina. Čak ni sankcija političke vlasti nije nužna za njegovo postojanje. Određena su dobra postala novcem posve naravno, kao posljedica gospodarskih odnosa koji su bili neovisni o moći države.

No ako, kao odgovor na potrebe trgovine, neko dobro dobije državnu sankciju kao novac, posljedica će biti da se ne samo svako plaćanje samoj državi nego i sva ostala plaćanja koja nisu izrijekom ugovorena u drugim dobrima mogu, s pravno obvezujućim učinkom, zahtijevati ili nuditi jedino u jedinicama toga dobra. Bit će nadalje, i osobito važno, ta posljedica da kad je plaćanje izvorno ugovoreno u drugim dobrima, ali se iz nekoga razloga ne može izvršiti, zamjensko plaćanje može se jednako tako, s pravno obvezujućim učinkom, zahtijevati ili nuditi jedino u jedinicama toga jednog određenog dobra. Tako državna sankcija daje određenom dobru svojstvo da bude opća zamjena u razmjeni, i premda država nije odgovorna za postojanje novčanoga karaktera toga dobra, odgovorna je za znatno poboljšanje njegova novčanog karaktera.⁹⁰

2. Vrste novca primjerene pojedinim narodima i pojedinim povijesnim razdobljima

Novac nije proizvod sporazuma gospodarstvenih ljudi niti je proizvod zakonodavnih čina. Nitko ga nije izumio. Kako su gospodarstveni pojedinci u društvenim okolnostima postajali sve svjesniji svoga gospodarskog interesa, posvuda su dosegnuli jednostavnu spoznaju da im ustupanje manje prodajne robe za drugu veće prodajnosti znatno približava postizanje njihovih specifičnih gospodarskih svrha. Tako je, s postupnim razvojem društvenoga gospodarstva, novac nastao u brojnim središtima civilizacije neovisno. No upravo zato što je novac naravan proizvod ljudskoga gospodarstva, specifični oblici u kojima se pojavio bili su posvuda i u svako doba posljedica specifičnih i promjenjivih gospodarskih okolnosti. Kod istoga naroda u različita vremena, i kod različitih naroda u isto vrijeme, različita su dobra dosegnula poseban položaj u trgovini opisan gore.

U najranijim razdobljima gospodarskoga razvoja stoka se čini najprodajnijom robom kod većine naroda staroga svijeta. Domaće su životinje činile glavnu stavku bogatstva svakoga pojedinca među nomadima i narodima koji su prelazili s nomadskoga gospodarstva na poljodjelstvo. Njihova se prodajnost protezala doslovno na sve gospodarstvene pojedince, a nedostatak umjetnih cesta zajedno s činjenicom da se stoka prevozila sama (gotovo bez troška u primitivnim stupnjevima civilizacije!) činio ju je prodajnom na širem zemljopisnom području od većine drugih roba. Štoviše, niz je okolnosti pogodovao širokim količinskim i vremenskim granicama njezine prodajnosti. Krava je roba znatne trajnosti. Trošak njezina uzdržavanja neznatan je ondje gdje su pašnjaci dostupni u izobilju i gdje se životinje drže pod vedrim nebom. A u kulturi u kojoj svatko nastoji posjedovati što veća stada, stoka se obično ne dovodi na tržnicu u prekomjernim količinama u bilo kojem trenutku. U razdoblju o kojem govorim nije bilo sličnoga spleta okolnosti koji bi za bilo koju drugu robu uspostavio tako širok raspon prodajnosti. Pridodamo li tim okolnostima činjenicu da je trgovina domaćim životinjama bila barem jednako razvijena kao trgovina bilo kojom drugom robom, čini se da je stoka bila najprodajnija od svih dostupnih roba i stoga naravan novac naroda staroga svijeta.

Trgovina i promet najobrazovanijega naroda staroga svijeta, Grka, čije nam je stupnjeve razvoja povijest otkrila u prilično jasnim obrisima, nisu pokazivali ni traga kovanome novcu sve do Homerova doba. Trampa je još prevladavala, a bogatstvo se sastojalo od stada stoke. Plaćanja su se vršila u stoci. Cijene su se računale u stoci. A stoka se koristila za plaćanje globa. Čak je i Drakont nametao globe u stoci, a ta praksa nije bila napuštena sve dok ih Solon nije pretvorio, navodno zato što su nadživjele svoju korisnost, u kovinski novac po stopi jedne drahme za ovcu i pet drahmi za kravu. Još jasnije nego kod Grka, tragovi stoke-novca mogu se prepoznati u slučaju stočarskih predaka naroda Apeninskoga poluotoka. Sve do vrlo kasna stoka i, pokraj nje, ovce činile su sredstvo razmjene kod Rimljana. Njihove najranije zakonske kazne bile su globe u stoci (nametnute u stoci i ovcama) koje se pojavljuju još u lex Aternia Tarpeia iz godine 454. pr. Kr., a u kovani su novac pretvorene tek 24 godine poslije.⁹¹

Među našim vlastitim precima, starim germanskim plemenima, u vrijeme kada su, prema Tacitu, srebrno i zemljano posuđe cijenili podjednako, veliko stado stoke smatralo se istovjetnim s bogatstvom. Trampa je stajala u prvom planu, baš kao i kod Grka homerskoga doba, a stoka je opet i, u ovom slučaju, konji (a i oružje!) već služila kao sredstvo razmjene. Stoka je činila njihovu najcjenjeniju imovinu te se pretpostavljala svemu drugomu. Zakonske kazne plaćale su se stokom i oružjem, a tek kasnije metalnim novcem.⁹² Oton I. Veliki još je izricao kazne u stoci.

Među Arapima je standard stoke postojao još u Muhamedovo doba.⁹³ Među narodima istočne Male Azije, gdje su Zaratustrini spisi, Zendavesta, bili sveti, drugi su oblici novca zamijenili standard stoke tek vrlo kasno, nakon što su susjedni narodi već odavno prešli na metalnu valutu.⁹⁴ Da su Hebreji, narodi Male Azije i stanovnici Mezopotamije stoku rabili kao valutu u prapovijesnim vremenima može se pretpostaviti, premda za to ne možemo pronaći dokaze. Sva su ta plemena ušla u povijest na razini civilizacije na kojoj su pretpostavljeno već nadišla standard stoke – ako je dopušteno izvoditi opće zaključke, po analogiji, iz kasnijih razvoja te iz činjenice da se u primitivnom društvu čini neprirodnim plaćati velike iznose metalom ili metalnim oruđem.

No rastuća je civilizacija, a iznad svega podjela rada i njezina prirodna posljedica, postupno oblikovanje gradova naseljenih stanovništvom posvećenim ponajprije obrtu, posvuda morala imati za posljedicu istovremeno smanjenje utrživosti stoke i povećanje utrživosti mnogih drugih roba, osobito tada uporabljenih metala. Obrtnik koji je započeo trgovati sa seljakom rijetko je bio u položaju prihvatiti stoku kao novac; za stanovnika grada privremeno je posjedovanje stoke nužno povlačilo, ne samo neugodnosti, nego i znatne gospodarske žrtve; a držanje i hranjenje stoke nije nametalo seljaku nikakvu znatnu gospodarsku žrtvu samo dokle god je raspolagao neograničenim pašnjacima i bio navikao držati svoju stoku na otvorenu polju. S napretkom civilizacije stoka je, dakle, uvelike izgubila širok raspon utrživosti koji je prije imala s obzirom na broj osoba kojima i s obzirom na vremensko razdoblje unutar kojega se mogla gospodarski prodati. Istodobno se sve više povlačila u pozadinu spram drugih dobara s obzirom na prostorne i količinske granice svoje utrživosti. Prestala je biti najutrživijom od roba, gospodarskim oblikom novca, te je naposljetku prestala biti novcem uopće.

U svim kulturama u kojima je stoka prije imala obilježje novca, novac u stoci napušten je prijelazom s nomadskoga načina života i jednostavne poljoprivrede na složeniji sustav u kojemu se prakticirao obrt, a njegovo su mjesto preuzeli tada uporabljeni metali. Među metalima koje su ljudi isprva uglavnom obrađivali zbog lakoće vađenja i kovkosti bili su bakar, srebro, zlato, a u nekim slučajevima i željezo. Prijelaz se odvio sasvim glatko kada je postao nužan, jer su metalno oruđe i sam sirovi metal bez sumnje već posvuda bili u uporabi kao novac uz valutu od stoke, za potrebe obavljanja malih plaćanja.

Bakar je bio najraniji metal od kojega su izrađivani seljakov plug, ratnikovo oružje i obrtnikov alat. Bakar, zlato i srebro bili su najraniji materijali uporabljeni za posuđe i ukrase svake vrste. Na kulturnom stupnju na kojemu su narodi prelazili s novca u stoci na isključivo metalnu valutu, dakle, bakar i možda neke njegove slitine bili su dobra vrlo opće uporabe, a zlato i srebro, kao najvažnija sredstva zadovoljenja one najuniverzalnije strasti primitivnih ljudi, želje da se izgledom istaknu pred drugim članovima plemena, postali su dobra najopćenitije žudnje. Sve dok su imali malo uporaba, ta su tri metala kružila gotovo isključivo u gotovim oblicima. Kasnije, kružeći kao sirovi metal, bili su manje ograničeni u pogledu uporabe i imali su veću djeljivost. Njihova utrživost nije bila ograničena ni na mali broj gospodarskih osoba niti, zbog njihove velike korisnosti svim narodima i lake prenosivosti uz razmjerno male gospodarske žrtve, sputana unutar uskih prostornih granica. Zbog svoje trajnosti nisu bili ograničeni u utrživosti na uske granice u vremenu. Kao posljedica općega natjecanja za njima, mogli su se lakše utržiti po gospodarskim cijenama negoli ijedna druga roba u usporedivim količinama (str. 227). Tako u povijesnom razdoblju koje slijedi nakon nomadstva i jednostavne poljoprivrede zapažamo gospodarsku situaciju u kojoj su ta tri metala, kao najutrživija dobra, postala isključivim sredstvom razmjene.

Taj se prijelaz nije odvio naglo, niti se odvio na isti način kod svih naroda. Noviji je metalni standard možda dugo bio u uporabi uz stariji standard stoke prije nego što ga je potpuno zamijenio. Vrijednost životinje, izražena u metalnom novcu, možda je služila kao temelj valutne jedinice čak i nakon što je metal u trgovini potpuno istisnuo stoku kao valutu. Dekaboion, Tessearboion i Hekatomboion Grka te najraniji metalni novac Rimljana i Gala vjerojatno su bili takve naravi, a životinjski lik koji se pojavljuje na komadima metala vjerojatno je bio simbol te vrijednosti.⁹⁵

U najmanju je ruku neizvjesno jesu li bakar ili mjed, kao najvažniji od uporabljenih metala, bili najranija sredstva razmjene te jesu li plemeniti metali stekli funkciju novca tek kasnije. U istočnoj Aziji, u Kini, a možda i u Indiji, bakreni je standard doživio svoj najpotpuniji razvoj. U središnjoj Italiji razvio se također isključivo bakreni standard. U drevnim kulturama na Eufratu i Tigrisu, s druge strane, nema čak ni tragova nekadašnjega postojanja isključivo bakrenoga standarda, a u Maloj Aziji i Egiptu, kao i u Grčkoj, na Siciliji i u donjoj Italiji, njegov je samostalan razvoj bio zaustavljen, gdje god je uopće postojao, golemim razvojem sredozemne trgovine, koja se nije mogla na zadovoljavajući način obavljati samo bakrom. No izvjesno je da su svi narodi koji su bili navedeni da prihvate bakreni standard kao posljedicu materijalnih okolnosti pod kojima se njihovo gospodarstvo razvijalo, s daljnjim razvojem civilizacije, a osobito s geografskim širenjem trgovine, prelazili s manje plemenitih metala na plemenitije, s bakra i željeza na srebro i zlato. Štoviše, na svim mjestima gdje se ustalio srebrni standard, kasnije je uslijedio prijelaz na zlatni standard, a ako prijelaz nije uvijek bio uistinu dovršen, sklonost je ipak postojala.

U uskoj trgovini drevnoga sabinskoga grada s okolnim krajem, te u skladu s ranom jednostavnošću sabinskih običaja, kada je standard stoke nadživio svoju korisnost, bakar je najbolje služio praktičnim svrhama seljaka kao i stanovnika grada. Bio je najvažniji uporabljeni metal, zasigurno roba čija se utrživost protezala na najveći broj osoba, a količinske granice njegove utrživosti bile su šire od onih ijedne druge robe – najvažniji preduvjeti novca u primitivnim stupnjevima civilizacije. Bio je, štoviše, dobro čije su ga lako i jeftino čuvanje i pohrana u malim količinama te razmjerno umjeren trošak prijevoza dostatno osposobili za novčane svrhe unutar uskih geografskih granica. No čim se područje trgovine proširilo, kako se brzina obrtaja robe ubrzala te kako su plemeniti metali sve više postajali najutrživijim robama nove epohe, bakar je prirodno izgubio svoju sposobnost da služi kao novac. S trgovinom toga naroda koja se protezala diljem cijeloga svijeta, s brzim obrtajem njihove robe te s rastućom podjelom rada, svaki je gospodarski pojedinac sve više osjećao potrebu nositi novac uza se. S napretkom civilizacije plemeniti su metali postali najutrživijim robama te time prirodnim novcem gospodarski visoko razvijenih naroda.

Povijest drugih naroda predočuje sliku velikih razlika u njihovu gospodarskom razvoju, a stoga i u njihovim novčanim ustanovama. Kada su Europljani prvi put napali Meksiko, on je već, kako se čini, dosegnuo neobičnu razinu gospodarskoga razvoja, prema izvješćima koja su objavili očevici o stanju zemlje u to doba. Trgovina drevnih Asteka osobito nas zanima iz dva razloga: (1) dokazuje nam da je gospodarsko mišljenje koje navodi ljude na djelatnost usmjerenu prema što potpunijem zadovoljenju njihovih potreba posvuda odgovorno za analogne gospodarske pojave, te (2) drevni nam Meksiko predočuje sliku zemlje u stanju prijelaza iz čiste trampe u novčano gospodarstvo. Tako raspolažemo zapisom o situaciji u kojoj možemo promatrati karakterističan proces kojim niz dobara postaje istaknutiji od ostalih i postaje novcem.

Izvješća konkvistadora i suvremenih pisaca prikazuju Meksiko kao zemlju s brojnim gradovima te dobro organiziranom i impozantnom trgovinom robom. U gradovima su se održavali dnevni sajmovi, a svakih pet dana održavali su se veliki sajmovi koji su bili raspoređeni po zemlji tako da veliki sajam jednoga grada nije bio narušen natjecanjem onoga susjednoga grada. U svakom je gradu postojao poseban veliki trg za trgovinu robom, a na njemu je svakoj robi bilo dodijeljeno određeno mjesto, izvan kojega je trgovina tom robom bila zabranjena. Jedine iznimke od toga pravila bile su prehrambene namirnice i predmeti koje je bilo teško prevoziti (građa, sredstva za štavljenje, kamenje itd.). Broj ljudi okupljenih na tržnici prijestolnice, Meksika, procjenjivao se na 20.000 do 25.000 za dnevne sajmove te između 40.000 i 50.000 na dane velikih sajmova. Trgovalo se vrlo velikim brojem vrsta robe.⁹⁶

Zanimljivo pitanje koje se postavlja jest jesu li se na tržnicama drevnoga Meksika, koje su u tolikim pogledima bile slične europskima, već pojavile i pojave po naravi i podrijetlu analogne našemu novcu.

Stvarno izvješće španjolskih osvajača jest da se trgovina Meksika, u vrijeme kada su prvi put ušli u zemlju, već odavno prestala kretati isključivo unutar granica jednostavne trampe te da su neke robe umjesto toga već stekle onaj poseban status u trgovini o kojemu sam ranije opširnije raspravljao – to jest status novca. Zrna kakaovca u malim vrećicama koje su sadržavale 8.000 do 24.000 zrna, određeni mali pamučni rupčići, zlatni pijesak u guščjim perima koja su se prihvaćala prema veličini (budući da su vage i instrumenti za vaganje općenito Meksikancima bili nepoznati), komadi bakra te naposljetku tanki komadi kositra, čini se da su bili robe koje je svatko spremno prihvaćao (kao novac), čak i ako im osobe koje su ih primale nisu odmah trebale, kad god se nije mogla obaviti izravna razmjena odmah uporabljivih roba.

Očevici spominju sljedeće robe kao predmete trgovine na meksičkim tržnicama: žive i mrtve životinje, kakaovac, sve ostale namirnice, drago kamenje, ljekovite biljke, trave, gume, smole, zemlje, pripravljene lijekove, robe izrađene od vlakana agave, od palminih listova i od životinjske dlake, predmete izrađene od perja te od drva i kamena, te naposljetku zlato, bakar, kositar, građu, kamenje, sredstva za štavljenje i kože. Ako razmotrimo ne samo ovaj popis roba nego i (1) činjenicu da je Meksiko, u vrijeme kada su ga otkrili Europljani, već bio razvijena zemlja s nešto industrije i napučenim gradovima, (2) da, budući da im je većina naših domaćih životinja bila nepoznata, standard stoke uopće nije dolazio u obzir, (3) da je kakaovac bio svakodnevni napitak, pamuk najuobičajeniji materijal za odjeću, a zlato, bakar i kositar najraširenije uporabljeni metali astečkoga naroda, te (4) da su narav tih roba i činjenica njihove opće uporabe davale njima veću utrživost negoli svim drugim robama, nije teško razumjeti zašto su upravo ta dobra postala novcem astečkoga naroda. Bila su prirodna, makar i slabo razvijena, valuta drevnoga Meksika.

Analogni uzroci bili su odgovorni za to da je životinjska koža postala novac među lovačkim narodima koji su se bavili vanjskom trgovinom. Među lovačkim plemenima prirodno postoji prevelika ponuda krzna, jer prehrana obitelji pomoću lova dovodi do tako velikog nakupljanja koža da među pripadnicima lovačkog plemena u najboljem slučaju može nastati samo natjecanje za osobito lijepe ili rijetke vrste koža. No uđe li pleme u trgovinu sa stranim narodima i nastane li tržište za kože na kojem se za krzno, prema izboru lovaca, mogu razmijeniti brojna potrošna dobra, ništa nije prirodnije nego da koža postane najprodavanije dobro, pa da se stoga počne pretpostavljati i prihvaćati čak i u razmjenama koje se odvijaju među samim lovcima. Lovcu A naravno ne trebaju kože lovca B koje prima u razmjeni, ali svjestan je da će ih moći lako razmijeniti na tržištima za druga dobra koja mu jesu potrebna. Stoga pretpostavlja kože, premda i one za njega imaju samo karakter robe, drugoj robi u svome posjedu koja se teže prodaje. Taj odnos zapravo možemo promatrati kod gotovo svih lovačkih plemena koja svojim kožama vode vanjsku trgovinu.²⁰

Činjenica da su robovi i grude soli postali novac u unutrašnjosti Afrike, te da su kolači voska na gornjoj Amazoni, bakalar na Islandu i Newfoundlandu, duhan u Marylandu i Virginiji, šećer u britanskim Zapadnim Indijama i bjelokost u blizini portugalskih kolonija preuzeli funkcije novca, objašnjava se time što su ta dobra bila, a u nekim slučajevima još uvijek jesu, glavni proizvodi koji su se izvozili s tih mjesta. Tako stječu, jednako kao i krzno među lovačkim plemenima, izrazitu prodajnost.

Lokalni novčani karakter mnogih drugih dobara, s druge strane, može se pak svesti na njihovu veliku i opću uporabnu vrijednost na danom mjestu te na prodajnost koja iz toga proizlazi. Primjeri su novčani karakter datulja u oazi Siwa, opeka čaja u središnjoj Aziji i Sibiru, staklenih perli u Nubiji i Sennaru te ghussuba, vrste prosa, u zemlji Ahir (Afrika). Primjer u kojem su oba čimbenika bila odgovorna za novčani karakter nekog dobra pružaju kauri-školjke, koje su istodobno bile i opće poželjan ukras i izvozna roba.⁹⁷

Tako nam se novac, u svojim posebnim, mjesno i vremenski različitim oblicima, ne predstavlja kao rezultat dogovora, zakonske prisile ili puke slučajnosti, nego kao prirodni proizvod razlika u gospodarskoj situaciji različitih naroda u isto vrijeme, ili istoga naroda u različitim razdobljima njegove povijesti.

Amerika," Das Ausland, XIX, br. 21, [21. siječnja 1846.], ¹². Estonska riječ „raha" (novac) u srodnom jeziku Laponaca ima značenje krzna (Philipp Krug, Zur Münzkunde Russlands, St. Petersburg, 1805). O krznenom novcu u ruskom srednjem vijeku vidi izvještaj Nestora (A.L. Schlözer, prevoditelj, Nestor, Russische Annalen, Goettingen, 1802–1809, III, 90). Stara riječ „kung" (novac) zapravo znači kuna. Još 1610. zaplijenjena je ruska ratna blagajna koja je sadržavala 5450 rubalja u srebru i 7000 rubalja vrijednosti krzna. (Vidi Nikolai Karamzin, Geschichte des russischen Reichs, Riga, 1820–1833, XI, 183). Vidi također Roscher, op. cit., str. 309, i Heinrich Storch, Handbuch der National-Wirthschaftslehre, ur. K.H. Rau, Hamburg, 1820, III, 25–26.

3. Novac kao „mjera cijene" i kao najekonomičniji oblik za pohranu razmjenjivog bogatstva

Budući da napredujući razvoj trgovine i djelovanje novca stvaraju gospodarsku situaciju u kojoj se roba svih vrsta razmjenjuje jedna za drugu, te budući da granice unutar kojih se cijene oblikuju pod utjecajem žive konkurencije postaju sve uže (str. 201), lako je mogla nastati zamisao da će sva roba, na danom mjestu i u danom trenutku, stajati u određenom cjenovnom odnosu jedna prema drugoj, na temelju kojega se mogu po volji razmjenjivati jedna za drugu.

Pretpostavimo da su cijene dolje navedene robe (uz pretpostavku da je određene kakvoće), utvrđene na nekom tržištu u danom trenutku, sljedeće:

	Stvarne cijene (po centu)	Prosječna cijena (po centu)
Šećer	24–26 talira	25 talira
Pamuk	29–31 talir	30 talira
Pšenično brašno	5 ½–6 ½ talira	6 talira

Pretpostavi li se sada da je prosječna cijena neke robe ona po kojoj se ona može i kupiti i prodati, tada se 4 centa šećera u primjeru pojavljuju kao „ekvivalent" 3 1/3 centa pamuka, ovo pak kao „ekvivalent" 16 2/3 centa pšeničnog brašna te 100 talira, i obratno. Trebamo samo nazvati ekvivalent (u tom smislu) neke robe (ili jedan od njezinih mnogih ekvivalenata) njezinom „razmjenskom vrijednošću", a sumu novca za koju se ona može i kupiti i prodati njezinom „razmjenskom vrijednošću u užem smislu pojma", da bismo došli do pojma razmjenske vrijednosti općenito te novca kao „mjere razmjenske vrijednosti" napose, koji vladaju našom znanošću.

„U zemlji u kojoj postoji živa trgovina", piše Turgot, „svaka će vrsta dobra imati tekuću cijenu izraženu u svakom drugom dobru, što znači da će određena količina jednoga dobra biti ekvivalentna određenoj količini svake druge vrste dobra. Za izražavanje razmjenske vrijednosti nekoga pojedinog dobra očito je dovoljno navesti količinu druge poznate robe koja se smatra njegovim ekvivalentom. Iz toga se vidi da su sve vrste dobara koje mogu biti predmet trgovine, takoreći, izmjerene jedna prema drugoj te da bilo koja od njih može poslužiti kao mjerilo za sve ostale."⁹⁸ Slične su misli izrazili gotovo svi drugi ekonomisti koji, poput Turgota u tijeku njegova slavnog ogleda o nastanku i raspodjeli nacionalnog bogatstva, dolaze do zaključka da je novac, među svim mogućim „mjerama razmjenske vrijednosti", najprikladniji, a time i najčešći. Jedini nedostatak te mjere navodno leži u činjenici da vrijednost novca nije postojana, nego promjenjiva,⁹⁹ te da novac stoga pruža pouzdanu mjeru „razmjenske vrijednosti" za bilo koji dani trenutak, ali ne i za različite vremenske točke.

U svojoj raspravi o teoriji cijena, međutim, pokazao sam da se ekvivalenti dobara u objektivnom smislu pojma ne mogu nigdje promatrati u gospodarstvu ljudi (str. 193) te da se čitava teorija koja novac predstavlja kao „mjeru razmjenske vrijednosti" dobara raspada u ništavilo, budući da je osnova te teorije fikcija, zabluda.

Kada se cent vune određene kakvoće u nekoj pojedinačnoj transakciji na tržištu vune proda za 103 forinte, često se utvrdi da se transakcije odvijaju po višim i nižim cijenama na istom tržištu i u isto vrijeme, primjerice po 104, 103 ½ te po 102 i 102 ½ forinte. Često se također događa da, dok kupci na tržištu izjavljuju da su spremni „uzeti" po 101 forintu, prodavatelji istodobno izjavljuju da su voljni „ponuditi" tek po 105 forinti. Što je u takvom slučaju „razmjenska vrijednost" vune? Ili, da isto pitanje postavimo obrnuto, koja je količina vune „razmjenska vrijednost" 100 forinti, na primjer? Očito je da se može reći samo to da se cent vune na tom tržištu u to vrijeme može kupiti ili prodati između granica od 101 i 105 forinti.¹⁰⁰ No određena količina vune i određena količina novca (ili bilo koje druge robe) koje se mogu uzajamno razmijeniti jedna za drugu – koje su ekvivalenti u objektivnom smislu pojma – ne mogu se nigdje promatrati jer ne postoje. Stoga ne može biti govora o mjeri tih ekvivalenata (o mjeri „razmjenske vrijednosti").

Istina je da je nekoliko gospodarskih ciljeva praktičnoga života dovelo do potrebe za vrednovanjima približne točnosti, osobito vrednovanjima izraženima u novcu. Ondje gdje se zahtijeva samo približna točnost procjena, prosječne cijene mogu valjano poslužiti kao osnova vrednovanja, jer su za tu svrhu općenito najprikladnije. No jasno je da se ta metoda vrednovanja dobara mora pokazati posve nedostatnom pa čak i pogrešnom, čak i za praktični život, svugdje gdje postane nužan viši stupanj preciznosti. Kada je nužno točno vrednovanje dobara, treba razlikovati tri stvari prema namjeri osobe koja izrađuje procjenu. Ona mora usmjeriti svoju pozornost na procjenu (1) cijene po kojoj se određena dobra, ako se iznesu na tržište, mogu prodati, (2) cijene po kojoj se dobra određene vrste i kakvoće mogu kupiti na tržištu te (3) količine robe ili sume novca koja je ekvivalent, za samog konkretnog pojedinca, nekoga dobra ili neke količine dobara.

Osnova za izradu prvih dviju procjena proizlazi iz onoga što je rečeno. Oblikovanje cijene, vidjeli smo, uvijek se odvija između dviju krajnosti, od kojih se niža može nazvati i potražnom cijenom (cijenom po kojoj se roba traži na tržištu), a viša ponudbenom cijenom (cijenom po kojoj se roba nudi na prodaju na tržištu).¹⁰¹ Prva će općenito biti osnova za izradu prve procjene, a druga osnova za izradu druge. Treća je procjena teža jer uključuje poseban položaj koji dobro ili količina dobara, čiji se ekvivalent (u subjektivnom smislu pojma) razmatra, zauzima u gospodarstvu pojedinca koji gospodari. Jer kada procjenjuje taj ekvivalent, on također razmatra ima li dobro za njega pretežno uporabnu vrijednost ili pretežno razmjensku vrijednost; kada su uključene količine nekoga dobra, on razmatra koji dio za njega ima pretežno uporabnu vrijednost, a koji dio pretežno razmjensku vrijednost.

Pretpostavimo da A posjeduje dobra a, b i c, koja za njega imaju pretežno uporabnu vrijednost, te također dobra d, e i f, koja za njega imaju pretežno razmjensku vrijednost. Suma novca koju očekuje da bi mogao dobiti prodajom prve skupine ne bi za njega bila ekvivalent tih dobara, jer je njihova uporabna vrijednost za njega viši, gospodarski oblik. Umjesto toga, samo će suma novca koja bi kupila istovjetna dobra ili takva dobra koja za njega imaju jednaku uporabnu vrijednost biti za njega ekvivalent tih dobara. Dobra d, e i f, međutim, jesu roba i stoga su namijenjena prodaji. U uobičajenom tijeku događaja, ona će se razmijeniti za novac. Cijena koju za njih očekuje pojedinac A koji gospodari općenito je doista ekvivalent tih dobara.¹⁰² Ekvivalent nekoga dobra može se stoga ispravno procijeniti samo s obzirom na posjednika i gospodarski status koji dobro za njega ima. Pretpostavka koja je nužna za određivanje ekvivalenta jednog sklopa dobara (nečije imovine) jest zasebna procjena ekvivalenta svakoga potrošnog dobra i svake robe u tom sklopu.¹⁰³

Premda se teorija „razmjenske vrijednosti" općenito, a kao nužna posljedica, i teorija novca kao „mjere razmjenske vrijednosti" napose, nakon onoga što je rečeno mora označiti kao neodrživa, promatranje naravi i funkcije novca ipak nas uči da se razne upravo razmotrene procjene (za razliku od mjerenja „razmjenske vrijednosti" dobara) obično najprikladnije izrađuju izražene u novcu. Svrha prvih dvaju vrednovanja jest procjena količina dobara za koje se neka roba može kupiti ili prodati u danom trenutku na danom tržištu. Te će se količine dobara redovito sastojati samo od novca ako se predviđene transakcije stvarno izvrše, pa je znanje o sumama novca za koje se neka roba može kupiti ili prodati prirodno, dakle, neposredni cilj gospodarske zadaće vrednovanja.

U uvjetima razvijene trgovine jedina je roba u kojoj se sve ostale mogu vrednovati bez zaobilaznih postupaka novac. Gdje god razmjena u užem smislu te riječi nestaje i gdje se kao cijene raznih roba (najvećim dijelom) zapravo pojavljuju samo novčani iznosi, nedostaje pouzdana osnova za vrednovanje u bilo kojim drugim, nenovčanim izrazima. Vrednovanje žita ili vune, na primjer, razmjerno je jednostavno u novčanim izrazima. No vrednovanje vune u izrazima žita, ili žita u izrazima vune, povlači za sobom veće poteškoće, makar samo zato što se izravna razmjena tih dvaju dobara nikada ne odvija, ili samo u najrjeđim iznimnim slučajevima, što za posljedicu ima da nedostaje temelj za takvo vrednovanje, naime odgovarajuće stvarne cijene. Vrednovanje te vrste stoga je obično moguće samo na osnovi izračuna koji kao preduvjet uključuje prethodno vrednovanje obaju dobara u novčanim izrazima. Vrednovanje nekoga dobra u novčanim izrazima, s druge strane, može se provesti izravno na osnovi postojećih stvarnih cijena.

Vrednovanje roba u novčanim izrazima tako ne samo da, kao što smo prije vidjeli, najučinkovitije odgovara običnim praktičnim svrhama vrednovanja, nego je i najprikladnije te najjednostavnije u praktičnoj provedbi. Vrednovanje u izrazima drugih roba složeniji je postupak koji pretpostavlja prethodna vrednovanja u novčanim izrazima.

Isto se može reći o procjeni ekvivalenata dobara u subjektivnom smislu te riječi, jer i ovdje prva dva vrednovanja čine njezin preduvjet i temelj.

Tako je jasno zašto je novac jedina roba u čijim se izrazima vrednovanja obično provode. U tom smislu, kao roba u čijim se izrazima vrednovanja u pravilu i najprikladnije provode u uvjetima razvijene trgovine, novac se može, ako se to želi, nazvati mjerilom cijena.¹⁰⁴,¹⁰⁵

Gore sam objasnio razloge zbog kojih se procjene općenito mogu najučinkovitije provesti u izrazima robe koja je već stekla obilježje novca kad god takva roba postoji, te zašto se stoga procjene zapravo provode u tim izrazima, osim ako to ne sprečavaju osobitosti robe koja je postala novcem. No taj ishod nije nužna posljedica novčanoga obilježja neke robe. Vrlo se lako mogu zamisliti slučajevi u kojima roba koja nema novčano obilježje ipak služi kao „mjerilo cijene”, ili slučajevi u kojima samo jedna ili druga od nekoliko roba koje su stekle novčano obilježje služi u toj dodatnoj ulozi. Funkcija da se služi kao mjerilo cijene stoga nije nužno svojstvo roba koje su stekle novčano obilježje. A ako nije nužna posljedica činjenice da je neka roba postala novcem, još je manje preduvjet ili uzrok da neka roba postane novcem.

Zapravo je, dakako, novac općenito vrlo prikladno mjerilo cijene. To osobito vrijedi za metalni novac zbog njegove visoke djeljivosti i zbog razmjerno veće stabilnosti čimbenika koji određuju njegovu vrijednost. Postoje druge robe koje su stekle novčano obilježje (oružje, posuđe, brončani prstenovi itd.), ali koje nikada nisu bile upotrijebljene kao mjerila cijene. Funkcija da se služi kao mjerilo cijene stoga nije sadržana u pojmu novca. Nekoliko je ekonomista stopilo pojam novca i pojam „mjerila vrijednosti”, i kao posljedicu toga upletali su se u pogrešno shvaćanje prave naravi novca.

Isti čimbenici koji su odgovorni za činjenicu da je novac jedina roba u čijim se izrazima vrednovanja obično provode odgovorni su i za činjenicu da je novac najprikladniji medij za nagomilavanje onoga dijela osobina bogatstva pomoću kojega ona namjerava steći druga dobra (potrošna dobra ili sredstva proizvodnje). Dio bogatstva koji gospodarstveni pojedinac namjerava upotrijebiti za kupnju potrošnih dobara stječe onaj oblik u kojem on može, u svakom trenutku, najsigurnije i najbrže zadovoljiti svoje potrebe ako se najprije razmijeni za novac. Dio kapitala gospodarstvenoga pojedinca koji se već ne sastoji od specijaliziranih čimbenika namjeravane proizvodnje također se, iz istoga razloga, prikladnije drži u obliku novca nego u bilo kojem drugom obliku, jer se svaka druga roba najprije mora razmijeniti za novac kako bi se dalje mogla trgovati za željena sredstva proizvodnje. Doista, svakodnevno nas iskustvo uči da gospodarstveni ljudi nastoje pretvoriti u novac onaj dio svoje zalihe potrošnih dobara koji se sastoji od dobara koja više ne namjeravaju upotrebljavati za izravno zadovoljenje svojih potreba, nego ih umjesto toga smatraju robom. Slično tomu, onaj dio svoga kapitala koji se ne sastoji od čimbenika namjeravane proizvodnje najprije pretvaraju u novac i time poduzimaju nimalo neznatan korak u unapređenju svojih gospodarskih svrha.

No predodžbu koja novcu kao takvom pripisuje funkciju da također prenosi „vrijednosti” iz sadašnjosti u budućnost treba označiti kao pogrešnu. Premda je metalni novac, zbog svoje trajnosti i niskoga troška čuvanja, nedvojbeno prikladan i za tu svrhu, ipak je jasno da su druge robe za nju još bolje prikladne. Doista, iskustvo uči da gdje god su novčano obilježje stekla manje lako čuvana dobra, a ne plemenite kovine, ona obično služe u svrhe optjecaja, ali ne za čuvanje „vrijednosti”.¹⁰⁶

Sažmemo li ono što je rečeno, dolazimo do zaključka da je roba koja je postala novcem ujedno roba u kojoj se najprikladnije mogu provesti vrednovanja koja odgovaraju praktičnim svrhama gospodarstvenih ljudi i u kojoj se najprikladnije mogu izvršiti nagomilavanja sredstava u razmjenske svrhe, pod uvjetom da tomu na putu ne stoje nikakve zapreke utemeljene na njezinim svojstvima. Metalni novac (koji pisci u našoj znanosti uvijek prvenstveno imaju na umu kad govore o novcu općenito) zapravo u visokoj mjeri odgovara tim svrhama. No čini mi se jednako sigurnim da se funkcije „mjerila vrijednosti” i „pohrane vrijednosti” ne smiju pripisivati novcu kao takvom, jer su te funkcije tek slučajne naravi i nisu bitan dio pojma novca.

mnogim drugim slučajevima (na primjer, kad god postoji zamjensko ispunjenje ugovora). Razmotrimo, primjerice, slučaj nekoga tko nezakonito sprečava znanstvenika da se služi svojom knjižnicom. „Tržišna cijena” knjiga bila bi vrlo nedostatna naknada znanstveniku za njegov gubitak. No tržišna bi cijena bila pravedni ekvivalent knjižnice za znanstvenikova nasljednika, kojemu bi knjižnica imala prevladavajuću razmjensku vrijednost.

Sallustio Antonio Bandini razvija gledište koje ima svoje korijene u Aristotelovu djelu. Svoje izlaganje započinje pokazujući poteškoće do kojih dovodi čista razmjena, tvrdeći da osoba čija dobra žele drugi nije uvijek bila u položaju u kojem se mogla poslužiti njihovim dobrima, te da je stoga postao nužan zalog („un mallevadore”) čiji je prijenos trebao osigurati buduću naknadu, i da su za tu funkciju bile odabrane plemenite kovine. (Discorso economico u Scrittori classici Italiani di economia politica, Milano, 1803–05, VIII, 142 i dalje.) Tu su teoriju u Italiji dalje razvili Giammaria Ortes (Della economia nazionale, u ibid., XXIX, 271–276, i Lettere u ibid., XXX, 258 i dalje); Gian-Rinaldo Carli (Dell’origine e del commercio della moneta, u ibid., XX, 15–26); te Giambattista Coriani (Riflessioni sulle monete, i Lettera ad un legislatore della Republica Cisalpina, u ibid., XLVI, 87–102 i 153 i dalje). U Francuskoj je teoriju razvio Dutot (Réflexions politiques sur les finances et le commerce, u E. Daire, ur., Economistes

4. Kovanje novca

Iz prethodnoga izlaganja o naravi i podrijetlu novca čini se da su plemenite kovine prirodno postale gospodarski oblik novca u redovitim trgovinskim odnosima civiliziranih naroda. No upotreba plemenitih kovina u novčane svrhe praćena je nekim nedostacima čije su uklanjanje morali pokušati gospodarstveni ljudi. Glavni nedostaci povezani s upotrebom plemenitih kovina u novčane svrhe jesu: (1) poteškoća utvrđivanja njihove izvornosti i stupnja čistoće, i (2) nužnost dijeljenja tvrdoga materijala na komade primjerene svakoj pojedinoj transakciji. Te se poteškoće ne mogu lako ukloniti bez gubitka vremena i drugih gospodarskih žrtava.

Ispitivanje izvornosti plemenitih kovina i njihova stupnja čistoće zahtijeva upotrebu kemijskih sredstava i posebnih radnih usluga, jer ga mogu poduzeti samo stručnjaci. Dijeljenje tvrdih kovina na komade težine potrebne za pojedine transakcije postupak je koji, zbog nužne preciznosti, ne samo da zahtijeva rad, gubitak vremena i predfinanciers du XVIIIe Siècle, Paris, 1843, str. 895). U Njemačkoj ju je preradio T.A.H. Schmalz (Staatswirthschaftslehre in Briefen, Berlin, 1818, I, 48 i dalje), a u Engleskoj nedavno Henry Dunning Macleod (The Elements of Economics, New York, 1881, I, 171 i dalje). precizne instrumente, nego je i praćen nimalo neznatnim gubitkom same plemenite kovine (zbog gubitka strugotina i kao posljedica opetovanoga taljenja).

Vrlo prodoran opis poteškoća koje proizlaze iz upotrebe plemenitih kovina u novčane svrhe dao nam je poznati putnik¹⁰⁷ po jugoistočnoj Aziji, Bastian, u svome djelu o Burmi, zemlji u kojoj srebro još uvijek optječe u nekovanom stanju.

„Kad osoba u Burmi ide na tržnicu”, pripovijeda Bastian, „mora ponijeti komad srebra, čekić, dlijeto, vagu i potrebne utege. ‘Koliko stoje ovi lonci?’ ‘Pokaži mi svoj novac’, odgovara trgovac, te nakon što ga pregleda, određuje cijenu u ovoj ili onoj težini. Kupac potom traži od trgovca mali nakovanj i obrađuje svoj komad srebra čekićem dok ne pomisli da je pronašao ispravnu težinu. Nato ga vaga na vlastitoj vagi, jer trgovčevoj nije za vjerovati, te dodaje srebru na vazi ili ga oduzima sve dok težina ne bude točna. Dakako, dosta se srebra gubi jer strugotine padaju na pod, pa kupac stoga obično radije ne kupuje točnu količinu koju želi, nego onu jednakovrijednu komadu srebra koji je upravo odlomio. Pri većim kupnjama, koje se obavljaju samo srebrom najvišega stupnja čistoće, postupak je još složeniji, jer najprije treba pozvati ispitivača koji utvrđuje točan stupanj čistoće i koji za taj posao mora biti plaćen.”

Taj nam opis pruža jasnu sliku poteškoća u trgovini svih naroda prije nego što su naučili kovati kovine. Često ponavljana iskustva s tim poteškoćama zacijelo su svakom gospodarstvenom pojedincu njihovo uklanjanje učinila krajnje poželjnim.

Prva od dviju poteškoća, utvrđivanje stupnja čistoće kovine, čini se da je bila ona čije se uklanjanje gospodarstvenim ljudima učinilo najvažnijim. Žig koji je javni službenik ili neka pouzdana osoba utisnula na metalnu šipku jamčio je, ne njezinu težinu, nego njezin stupanj čistoće, te je oslobađao posjednika, kad bi kovinu predao drugim osobama koje su cijenile pouzdanost žiga, mukotrpnoga i skupoga ispitivanja čistoće. Tako ožigosana kovina i dalje se morala vagati, kao i prije, no njezina čistoća nije zahtijevala daljnje ispitivanje.

U nekim slučajevima istodobno, a u drugima možda nešto kasnije, ljudi koji gospodare svojim sredstvima izgleda da su došli na zamisao da na sličan način označe i težinu komada metala te da metale od samog početka podijele na komade pouzdano obilježene kako svojom težinom, tako i svojom finoćom. To se naravno najbolje postizalo dijeljenjem plemenitog metala na male komade koji odgovaraju potrebama trgovine te obilježavanjem metala na takav način da se nijedan značajan dio ne može odstraniti s komada a da to odstranjivanje smjesta ne postane vidljivo. Taj se cilj postizao kovanjem metala, i upravo su tako nastale naše kovanice. Kovanice stoga, po samoj svojoj naravi, nisu ništa drugo nego komadi metala čija su finoća i težina utvrđene na pouzdan način i s točnošću dostatnom za praktične svrhe gospodarskog života te koji su što je moguće učinkovitije zaštićeni od prijevare. Činjenica kovanja omogućuje nam da u svim transakcijama jednostavno na pouzdan način odbrojimo potrebne težine plemenitih metala bez mučnih ispitivanja finoće, dijeljenja i vaganja. Gospodarska važnost kovanice sastoji se, dakle, u tome što nas (osim što nas oslobađa mehaničke radnje dijeljenja plemenitog metala na potrebne količine) njezino prihvaćanje oslobađa ispitivanja njezine pravosti, finoće i težine. Kad je prosljeđujemo dalje, ono nas oslobađa dokazivanja tih činjenica. Tako nas oslobađa mnogih mučnih, zamornih postupaka koji uključuju gospodarske žrtve, a kao posljedica te činjenice naravno visoka utrživost plemenitih metala znatno se povećava.

Najbolje jamstvo pune težine i osigurane finoće kovanica može, po naravi stvari, dati sama vlada, jer je svima poznata i od svih priznata te ima moć spriječiti i kazniti zločine protiv kovanog novca.

Vlade su stoga obično preuzimale obvezu kovanja kovanica potrebnih za trgovinu. No tu su moć tako često i tako uvelike zloupotrebljavale da su ljudi koji gospodare svojim sredstvima naposljetku gotovo zaboravili činjenicu da kovanica nije ništa drugo nego komad plemenitog metala utvrđene finoće i težine, za koju finoću i punu težinu jamče poštenje i ispravnost kovnice. Pojavile su se čak i sumnje je li novac uopće roba. Doista, on je naposljetku proglašen nečim posve umišljenim što počiva isključivo na ljudskoj prikladnosti. Činjenica da su vlade s novcem postupale kao da je on doista bio puki proizvod prikladnosti ljudi općenito, a osobito njihovih zakonodavnih hirova, pridonijela je stoga u nemaloj mjeri širenju zabluda o naravi novca.¹⁰⁸

Izvorno su novčani metali nedvojbeno bili podijeljeni na komade koji su odgovarali težinama već u općoj uporabi u trgovini. Rimski as izvorno je bio funta bakra. U doba Edvarda I. engleska funta sterlinga sadržavala je funtu srebra određene finoće prema Tower mjeri. Slično je francuska livre u doba Karla Velikoga sadržavala funtu srebra prema Troyes mjeri. Engleski shilling i penny također su bili težine uobičajeno korištene u trgovini. „Kad je pšenica po dvanaest shillinga za quarter”, kaže drevni statut Henrika III., „tada će wastel kruh u vrijednosti farthinga težiti jedanaest shillinga i četiri pencea.”¹⁰⁹ Poznato je također da su njemačka marka, schilling, pfennig i tako dalje izvorno bili trgovačke težine. No opetovana obezvređivanja valute koja su prouzročili majstori kovnica ubrzo su dovela do toga da su uobičajene težine poluga i težine prema kojima su se plemeniti metali koristili u trgovini (odbrojeni kao kovanice) postale vrlo različite u većini zemalja. Ta je razlika pak nemalo pridonijela tome da se novac smatra posebnom „mjerom razmjenske vrijednosti”, premda standardna kovanica u svakom naravnom gospodarstvu nije ništa drugo nego jedinica težine određena težinom prema kojoj se plemenitim metalima trguje. U novije doba učestalo se pokušavalo jedinicu težine poluga ponovno uskladiti s jedinicom kovanog novca, kao u Njemačkoj i Austriji, gdje je funta Carinske unije (Zollverein) izabrana kao temelj sustava kovanog novca.

Glavni su nedostaci naših kovanica to što se ne mogu izraditi u savršeno točnim težinama te to što se ni ona točnost koja bi se mogla postići ne nastoji ostvariti, iz praktičnih razloga (zbog troška), u uobičajenim proizvodnim postupcima koji se primjenjuju u kovnicama. Nesavršenosti s kojima kovanice izvorno napuštaju kovnicu pojačavaju se tijekom njihova optjecaja uporabom, s posljedicom da lako nastaje zamjetna nejednakost u težinama kovanica iste vrijednosti.

Očito su ti nedostaci izraženiji što su manje količine na koje se plemeniti metali dijele. Kovanje plemenitih metala u komade tako male kakve zahtijeva trgovina na malo dovelo bi do najvećih tehničkih poteškoća, a čak i kad bi se obavljalo s umjerenom pažnjom, zahtijevalo bi gospodarske žrtve koje bi bile posve nerazmjerne nominalnoj vrijednosti kovanica. S druge strane, svatko tko je upoznat s trgovinom lako može razumjeti poteškoće do kojih bi dovela nestašica kovanica malih vrijednosti.

„Kovanice manje od 2 Anne”, izvješćuje Bastian, „nije bilo u Sijamu. Tko god je htio kupiti nešto ispod te cijene morao je čekati dok pridruživanje nove potrebe ne bi opravdalo izdatak takve svote ili se udružiti s drugim mogućim kupcima i s njima podijeliti kupnju. Katkad su male zdjelice riže služile kao nadomjesci za novac, a kaže se da su na Sokotri mali komadi gija, ili maslaca, služili kao sitniš.” U meksičkim gradovima Bastianu su davali komade sapuna, a na selu jaja, kao sitniš. U gorju Perua običaj je domorodaca da imaju spremnu košaru koju su podijelili na pretince. U jednom su pretincu igle za šivanje, u drugom kalemi konca, a u ostalima svijeće i drugi predmeti svakodnevne uporabe. Nude izbor tih stvari u vrijednosti potrebnog sitniša. U gornjoj Burmi grumeni olova upotrebljavaju se za najmanje kupnje, poput voća, cigara i tako dalje, a svaki trgovac ima u svojoj trgovini velik sanduk pun tih grumena. Vagaju se na većoj vagi od one koja se rabi za srebro. U selima gdje se ne očekuje da će se dobiti uzvrat za srebro, sluga mora slijediti s teškom vrećom olova za male kupnje.

U većini civiliziranih zemalja tehničke i gospodarske poteškoće kovanja plemenitih metala u vrlo male komade zaobilaze se kovanjem komada od nekog običnog metala, obično bakra ili mjedi.

Budući da, makar samo radi prikladnosti ako ni zbog čega drugog, nitko neće bez potrebe držati ikoji znatniji dio svojega bogatstva u tim kovanicama, one imaju tek pomoćni položaj u trgovini te se mogu bezopasno kovati u polovici težine, ili čak i manje, radi veće prikladnosti za javnost, samo pod uvjetom da se mogu u svako doba u kovnici razmijeniti za kovanice izrađene od plemenitih metala, ili da se izdaju samo tako male količine pomoćnog novca da ostaju u optjecaju. Prvo je u svakom slučaju ispravnija metoda i ujedno sigurnija zaštita od vladinih zloporaba koje proizlaze iz dobiti što je vlada ostvaruje izdavanjem tih kovanica. Takvi komadi novca nazivaju se pomoćnim novcem. Njihova je vrijednost veća od materijala od kojeg su izrađeni, pri čemu se dodatna vrijednost može pripisati činjenici da se određeni broj pomoćnih kovanica može u kovnici razmijeniti za kovanicu veće vrijednosti te činjenici da ih svatko može upotrijebiti za podmirenje svojih obveza prema vladi izdavateljici i prema svakoj drugoj osobi do iznosa najmanje kovanice pune težine. Zbog veće prikladnosti pomoćnih kovanica od mjedi ili bakra javnost u ovom slučaju spremno podnosi malu gospodarsku nepravilnost, jer su prednosti lakše prenosivosti i prikladnosti važnije od punoće težine u slučaju kovanica koje nikada nisu središte važnih gospodarskih interesa. Na sličan se način u mnogim zemljama kuju i srebrne kovanice smanjene težine. To nije štetno sve dok su ograničene na vrijednosti za koje se, iz tehničkih ili gospodarskih razloga, ne mogu izraditi prikladne kovanice pune težine.