Helene Lieser

Helene Lieser bila je kći imućnoga tekstilnog tvorničara Justusa Liesera (1864.–1927.), koji se 1905. razveo od njezine majke, poznate mecene umjetnosti „Lilly“ Henriette Amalie Lieser, rođene Landau (1875.–1943.). Od 1916. do 1919. pet je semestara studirala filozofiju na Sveučilištu u Beču, ali je pohađala i pravne kolegije, a od 1919. studirala je državne znanosti na Sveučilištu u Beču, gdje je 26. lipnja 1920. na temelju rada „Die währungspolitische Literatur der österreichischen Bankozettelperiode“, prve disertacije iz državnih znanosti neke žene u Austriji, koju su mentorirali Othmar Spann (1878.–1950.) i Ludwig von Mises (1881.–1973.), kao prva žena u Austriji doktorirala (Dr. rer. pol.). Helene Lieser pohađala je takozvani privatni seminar Ludwiga von Misesa, bila je stalna članica „Nacionalnoekonomskoga društva“ (do svojega isključenja 1938.) i nakon studija radila je u „Savezu austrijskih banaka i bankara“ u Beču. U bečko umjetničko okruženje obitelji vodi ujedno vjerojatno najpoznatiji, jer je sporan, trag u životu Helene Lieser: Gustav Klimt naslikao je u proljeće 1917., u svojoj posljednjoj stvaralačkoj godini, veliki portret mlade žene iz obitelji Lieser, koji je u literaturu o Klimtu ušao kao „Bildnis Fräulein Lieser“ (Portret gospođice Lieser). Tko je od kćeri Lieser zapravo devet puta sjedio Klimtu u atelijeru, do danas nije konačno razjašnjeno: aukcijska kuća im Kinsky 2024. imenovala je Helene Lieser, dok klimtolog Tobias G. Natter to osporava i u prikazanoj osobi vidi njezinu sestričnu Margarethe Constance Lieser. Klimt je umro u veljači 1918., slika je ostala nepotpisana i nedovršena, bila je 1925. izložena u bečkoj Neue Galerie, a potom je osam desetljeća smatrana nestalom. U travnju 2024. ponovno se pojavila u jednoj austrijskoj privatnoj zbirci i prodana je na dražbi za 30 milijuna eura; prodaja je godinu dana kasnije propala zbog ustrajnih pitanja podrijetla i identifikacije, a sudbina djela trenutačno je nejasna. Helene Lieser morala je 1938. zbog svojega židovskog podrijetla pobjeći iz Austrije (iako je iz Izraelitske vjerske općine istupila već 1921.), u srpnju 1938. sklopila je brak (vjerojatno fiktivni) s Karlom Bergerom (München 1901. – ?) i time postala jugoslavenska državljanka. Bliski članovi obitelji, među njima i njezina majka, ubijeni su od nacionalsocijalista, a njihova domaća imovina opljačkana. Helene Lieser pobjegla je najprije u Ženevu, gdje je do njegova odlaska 1940. surađivala s Ludwigom von Misesom. Ondje se angažirala i za one koje su progonili nacionalsocijalisti te je u okruženju špijunske skupine „Crveni orkestar“ radila za sovjetsku, a kasnije za britansku obavještajnu službu. Helene Berger-Lieser, od 1947. članica kuratorija Austrijskoga instituta za gospodarska istraživanja u Beču, otišla je 1948. u Pariz, gdje je postala suradnica Sira Georgea Donalda Alastaira MacDougalla (1912.–2004.), direktora gospodarskoga tajništva „Organisation for Economic Cooperation and Development“ (OEEC; Organizacija za europsku gospodarsku suradnju). Od 1949. radila je kao glavna tajnica pri „International Economic Association / Association Internationale des Sciences Économiques“ u Parizu, službeno osnovanoj 1950., koju je pokrenuo „United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization“ (UNESCO); organizirala je brojne kongrese i zastupala organizaciju na međunarodnim kongresima. Helene Berger-Lieser, koja je 1962. otišla u mirovinu, ubrzo je nakon toga u Beču podlegla bolesti raka.