Najčešća pogreška koja se čini ne samo u razvrstavanju nego i u određenju kapitala sastoji se u naglašavanju tehničkoga umjesto gospodarskoga stajališta. (Protiv te prakse vidi također J.F.E. Lotz, Handbuch der Staatswirthschaftslehre Erlangen, 1837., I, 60. i dalje, i F.B.W. v. Hermann, Staatswirthschaftliche Untersuchungen München, 1874., str. 221. i dalje.) Razvrstavanje dobara na sredstva proizvodnje i potrošna dobra (dobra višega reda i dobra prvoga reda) znanstveno je opravdano, ali se ne podudara s razvrstavanjem bogatstva na kapital i nekapital. Mišljenje onih koji izraz „kapital" rabe za sve stavke bogatstva koje daju trajan dohodak čini mi se jednako neodrživim. Jer ako se pojam bogatstva rastegne tako da uključuje radnu snagu, i ako se pojam dohotka proširi tako da uključuje usluge potrošnih dobara njihovim vlasnicima (vidi Hermann, nav. dj., str. 582. i dalje i G. v. Schmoller, „Die Lehre vom Einkommen in ihrem Zusammenhang mit den Grundprinzipien der Steuerlehre," Zeitschrift für die gesammte Staatswissenschaft, XIX (1863.), 53. i dalje i 76. i dalje), dosljedno proširenje te doktrine vodi čovjeka do postavke da se radnom snagom (vidi već N.F. Canard, Principes d'économie politique Paris, 1801., str. 9, i J.B. Say, Cours complet d'économie politique pratique Paris, 1840., str. 144), zemljom (vidi Ehrenberg, Die Staatswirthschaft nach Naturgesetzen, Leipzig 1819., str. 13; J.A. Oberndorfer, System der Nationalökonomie Landshut, 1822., str. 207; „Lord Lauderdale on Public Wealth," The Edinburgh Review, IV, br. 8, [srpanj 1804.], 364; Hermann, nav. dj., str. 221. i dalje; i L. v. Hasner, System der politischen Oekonomie Prag, 1860., str. 294), i konačno također svim potrošnim dobrima bilo kakve trajnosti (Hermann, nav. dj., str. 225–226) mora nazivati kapitalom.

Ispravno shvaćen, međutim, kapital se sastoji samo od onih količina gospodarskih dobara koje su nam u sadašnjosti raspoložive za buduća razdoblja vremena i sposobne su za primjenu u svrhe čiju sam narav i gospodarski značaj opširno raspravio u tekstu ovoga djela (str. 152). To znači da sljedeći uvjeti moraju biti istodobno ispunjeni: (1) razdoblje vremena tijekom kojega gospodareći pojedinac raspolaže nužnim količinama gospodarskih dobara mora biti dovoljno dugo da omogući odvijanje proizvodnoga procesa (u gospodarskom smislu izraza, str. 157); i (2) iznosi i vrste raspoloživih količina dobara moraju biti takvi da preko njih gospodareći pojedinac ima izravno ili neizravno raspolaganje komplementarnim dobrima višega reda koja su nužna za proizvodnju dobara nižega reda. Stoga količine gospodarskih dobara koje su na raspolaganju gospodarećim pojedincima za tako kratka razdoblja vremena ili u takvim iznosima, vrstama ili oblicima da im se proizvodnost gubi nisu kapital.

Najvažnija razlika između kapitala s jedne strane i stavki bogatstva koje daju dohodak (zemlja, građevine itd.) s druge strane jest ta da su potonje konkretna trajna dobra čije usluge same imaju i značaj dobara i gospodarski značaj, dok kapital predstavlja, izravno ili neizravno, kombinaciju gospodarskih dobara višega reda (to jest komplementarne količine tih dobara) čije usluge također imaju gospodarski značaj te stoga daju dohodak, ali čija je proizvodnost bitno drukčije naravi od proizvodnosti trajnoga bogatstva koje nije kapital. Gotovo sve teorijske teškoće koje su nastale u teoriji kapitala mogu se svesti na jezičnu zbrku koja proizlazi iz uključivanja obaju gornjih izvora dohotka u pojam kapitala.

Činjenica da se u razvijenim trgovačkim prilikama kapital obično računa u novcu i također najčešće nudi u prikladnom obliku novca osobama kojima je potreban dovela je do toga da se kapital u običnom životu općenito tumači kao svota novca. Jasno je da je taj pojam kapitala mnogo preuzak, i da je poseban oblik kapitala uzdignut na razinu samoga roda. S druge strane, suprotnu su pogrešku počinili oni koji novčani kapital uopće ne smatraju pravim kapitalom, nego samo nečim što ga predstavlja. Prvo od dvaju shvaćanja analogno je onomu merkantilista koji su jedino novac smatrali „bogatstvom", dok je potonje shvaćanje ono niza protivnika merkantilizma koji su u svojem protivljenju otišli predaleko te ni svotama novca ne priznaju status pravoga bogatstva. (Među novijim piscima vidi prije svega Michel Chevalier, Cours d'économie politique Paris, 1866., III, 584. i dalje, i H.C. Carey, Principles of Social Science Philadelphia, 1858., II, 337.) U stvarnosti je novčani kapital samo jedan prikladan oblik kapitala koji je osobito primjeren za uporabu u naprednim trgovačkim prilikama. (Vidi H. Brocher, „Zwei Worte über Kapital und Geld," Jahrbücher für Nationalökonomie und Statistik, VII (1866.), 33–37.) Karl Knies ističe tu činjenicu najdjelotvornije u svojem djelu Die politische Oekonomie vom Standpunkte der geschichtlichen Methode (Braunschweig, 1853., str. 87): „Wir finden bei allen einzelnen Nationen in sofern eine Analogie der Entwicklung, als überall das Capital seine wirthschaftliche Kraft erst nach der Einführung und der verbreiteren Anwendung des Metallgeldes stärker entwickeln, seine ausgedehntere Macht erst auf den höheren Culturstufen entfalten kann." Novac, dakako, olakšava prijenos kapitala iz jedne ruke u drugu, a osobito i prijenos kapitalnih dobara i pretvorbu kapitala u bilo koji željeni oblik (njegovu primjenu u bilo koju željenu svrhu), ali je pojam novca posve stran pojmu kapitala. (Vidi E. Dühring, „Kritik des Kapitalbegriffs und seiner Rolle in der Volkswirthschaftslehre," Jahrbücher für Nationalökonomie und Statistik, V ²⁴, 318–343, i F. Kleinwächter, „Beitrag zur Lehre vom Kapitale," ondje, IX ²⁵, 369–421).