Dodatak I: Nazivi za novac

U starovisokonjemačkom pojam „scaz" općenito zauzima mjesto naše riječi novac. U gotskome se rabi riječ „skatts", premda Ulpilas riječ ἀργύριον (koja se pojavljuje u Marku, 14, 11, gdje označava novac općenito) prevodi sa „faihu" (stoka, novac). Starovisokonjemačka riječ „gelt" može se naći u jednom glosaru Biblije iz desetoga stoljeća u značenju „plaćanje", „otkupnina" ili „kazna", kao prijevod latinske riječi „aes". U staronordijskome se, s druge strane, riječ „giald" već uobičajeno rabila u smislu našega današnjega pojma novac. U srednjovisokonjemačkome se pojam „gelt" običavao rabiti za označavanje „plaćanja" (vrste i predmeta plaćanja), „bogatstva" ili „dohotka", ali se često rabio i s današnjim značenjem „novca" — primjerice kod Huga von Langensteina, u Martini (ur. Adelbert von Keller, Bibliothek des Litterarischen Vereins in Stuttgart, Stuttgart, 1856, XXXVIII, 543), gdje rabi oblik „ze gelte keren" (mjeriti u novcu); te kod Petera Suchenwirta, Werke (ur. Alois Primisser, Wien, 1827, str. 29, 115 i passim, osobito str. 329). (Vidi E.G. Graff, Althochdeutscher Sprachschatz, Berlin, 1838, IV, 191; G.F. Benecke i Wilhelm Müller, Mittelhochdeutsches Wörterbuch, Leipzig, 1854, I, 522 i d.; Lorenz Diefenbach, Vergleichendes Wörterbuch der gothischen Sprache, Frankfurt am Main, 1851, II, 403.)

Zanimljivo je razmotriti kako drugi narodi nazivaju novac. Grci, Hebreji, a u jednom načinu izražavanja i Rimljani, rabili su riječ srebro (αργψριον, keseph, argentum) za novac. Francuzi to čine i danas (argent). Englezi, Španjolci i Portugalci, a u drugom načinu izražavanja i Hebreji, Grci i Francuzi, rabe riječi koje znače kovani novac za označavanje novca (money, moneda, moeda, maoth, νομισμα, monnaie). Talijani i Rusi govore o komadima novčanoga metala (denarima) ako žele označiti novac općenito (danaro, dengi), a isto vrijedi i za Španjolce i Portugalce u alternativnom načinu izražavanja. Poljaci, Česi i Slovenci novac označavaju penezima, tj. komadima novčanoga metala (pienadze, penize, penize), a isto čine i Hrvati, Bosanci i Dalmatinci. Danci, Šveđani i Mađari također govore o komadima novčanoga metala, tj. penezima, kada žele označiti novac (penge, penningar, penz). Arapi čine isto, jer njihova riječ za novac, „fulus", zapravo znači „kovanice". U jeziku naroda Bari, koji žive na gornjem Nilu, riječ „naglia" znači i staklene perle i novac (Friedrich Müller, „Die Sprache der Bari", Sitzungsberichte der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften zu Wien, Philosophisch-Historische Classe, XLV ³¹, 117). Kod Nubijaca se metalni novac naziva „shongir", što znači označena školjka (tj. školjka kauri s utisnutim slovima — kovanje novca!).

U većini jezika postoji veza između naziva za novac i stoke, najranijega sredstva razmjene. U staronordijskome riječ „naut" znači i kravu i novac, a u starofrizijskome riječ „sket" znači i stoku i novac. Gotsko „faihu", anglosaksonsko „feoh", nortumbrijsko „feh" i odgovarajući izrazi u svim ostalim germanskim narječjima rabili su se naizmjence za označavanje stoke, bogatstva, novca itd. (Vidi Wilh. Wackernagel, „Gewerbe, Handel und Schiffahrt der Germanen", Zeitschrift für deutsches Alterthum, IX 1853, 549, bilj. 101; Diefenbach, op. cit., I, 350 i d. te II, 758; i zanimljivu bilješku u Richard C. Trench, A Select Glossary of English Words Used formerly in Senses Different from their Present, London, 1873, str. 30.) U Lex Frisionum, Additio Sapientium, Tit. X, (u Monumenta Germaniae Historica, Hannover, 1863, XV, 695) čitamo „equum . . . vel quamlibet aliam pecuniam"; a u Glossa Cassellanae čitamo „pecunia fihu" (u Johann Georg Eckhart, Commentarii de Rebus Franciae Orientalis et Episcopatus Wirceburgensis, Frankfurt, 1729, I, 853-855). Starocrkvenoslavenska riječ „skotum", koja znači „stoka", rabi se u svom litavskom umanjeničkom obliku „skatikas" ili „skatiks", u značenju groša (vidi Georg H.F. Nesselmann, Wörterbuch der littauischen Sprache, Königsberg, 1850). Izvođenje latinskih riječi pecunia, peculium itd. od riječi pecus (stoka) često je isticano. Slično se često navodila i legenda koju spominje Julije Poluks, jer prema njoj se najraniji novac Atenjana nazivao βονζ, naziv za koji se kaže da se sačuvao u poslovici βονζ επιγλωστζ. Poznato je i da su pojmovi dekaboion, tesseraboion i hekatomboion služili kao nazivi za novčane iznose. Gledište da ti pojmovi nisu potekli od stočnoga novca koji je nekoć postojao, nego od najranijega metalnoga novca koji je nosio životinjski znak, može se naći već u spisima Poluksa i Plutarha, a u novije su ga vrijeme oživjeli Beulé i drugi. No skloniji sam smatrati ispravnijim alternativno gledište da je, s postupnim prijelazom s uvriježenoga stočnoga standarda na metalni standard, vrijednost životinje izražena u metalu izvorno činila glavnu denominaciju nove valute, te da je stoga pojam koji je označavao količine životinja prenesen na metalne kovanice i na iznose takvih kovanica.

Pojmovi stoka i novac povezani su i u arapskome. O tome svjedoči činjenica da riječ „māl" u jednini znači imovina ili stoka, a u množini bogatstvo ili novac (amwāl). (Vidi Georg W. Freytag, Lexicon Arabico-Latinum, Halle, 1837, IV, 221; i Maninski, str. 4225.)

Sljedeći se odlomak ovdje pojavljuje kao bilješka u izvorniku.,TR. ↩
„Werthquote.” Menger argument na kojem se temelji ova tvrdnja opširno iznosi na stranicama 163 do 165. No objašnjavajuća bi bilješka mogla ↩
Ostatak ovog odlomka u izvorniku je bilješka.,TR. ↩
Dobrima višeg reda ne treba smatrati samo tehnička proizvodna sredstva, nego općenito sva dobra koja se za zadovoljenje ljudskih potreba mogu upotrijebiti tek u spoju s drugim dobrima višeg reda. Robe koje veletrgovac može proslijediti malotrgovcu samo uz upotrebu kapitala, snošenje troškova otpreme i korištenje raznih specifičnih radnih usluga moraju se smatrati dobrima višeg reda. Isto vrijedi i za robe u rukama trgovca mješovitom robom. Čak i špekulant svojim predmetima špekulacije pridodaje barem svoje poduzetničke djelatnosti i svoje kapitalne usluge, a često i usluge skladištenja, čuvanja u skladištu itd. (vidi Hermann, op. cit., str. 65). ↩
„gebunden.”,TR. ↩
Budući da su, uz inače jednake uvjete, i proizvodnost proizvodnog procesa i vrijednost upotrijebljenih kapitalnih usluga to veće što je dulje vremensko razdoblje potrebno za proizvodni proces, vrijednosti dobara višeg reda, koja se mogu upotrijebiti u proizvodnim procesima vrlo različita trajanja i koja nam stoga, prema našem izboru, jamče potrošna dobra različitih vrijednosti u različitim vremenskim točkama, dovode se u ravnotežu s obzirom na sadašnjost. ↩
Sljedeći se odlomak ovdje pojavljuje kao bilješka u izvorniku.,TR. ↩
Ostatak ovog odlomka u izvorniku je bilješka.,TR. ↩
H.v. Mangoldt, Die Lehre vom Unternehmergewinn, Leipzig, 1855., str. 36 i d. ↩
Menger ovdje dodaje opširnu bilješku koja je uklopljena u tekst kao posljednja tri odlomka ovog poglavlja.,TR. ↩
N.F. Canard, Principes d’économie politique, Pariz, 1901., str. 5 i d.; Carey, op. cit., III, 131 i d.; Frédéric Bastiat, Harmonies économiques, u Oeuvres complètes de F. Bastiat, Pariz, 1893., VI, 297 i d.; Max Wirth, Grundzüge der National-Oekonomie, Köln, 1871., I, 284 i d.; Hermann Roesler, Grundsätze der Volkswirthschaftslehre, Rostock, 1864., str. 500–513. ↩
Ostatak ovog odlomka u izvorniku je bilješka.,TR. ↩ ↩²
Ricardo, Principles of Political Economy and Taxation, uredio E.C.K. Gonner, London, 1891., str. 44–61 i 392–420. ↩
Vidi Karl Rodbertus, Zur Beleuchtung der sozialen Frage, Berlin, 1890., I, 89 i d. ↩
Rodbertus (op. cit., str. 117 i d.) tvrdi da naše društvene institucije omogućuju vlasnicima kapitala i zemlje da radnicima oduzmu dio proizvoda rada, te da time žive bez rada. Njegov se argument temelji na pogrešnoj pretpostavci da se cijeli rezultat proizvodnog procesa mora smatrati proizvodom rada. Radne su usluge, međutim, samo jedan od čimbenika proizvodnog procesa i nisu ekonomska dobra u ikojem višem stupnju od ostalih čimbenika proizvodnje, uključujući usluge zemlje i kapitala. Kapitalisti i zemljoposjednici stoga ne žive od onoga što oduzimaju radnicima, nego od usluga svoje zemlje i kapitala koje imaju vrijednost, baš kao i radne usluge, kako za pojedince tako i za društvo. ↩
Vrijednost komada zemlje određena je očekivanom vrijednošću njegovih usluga, a ne obratno. Vrijednost komada zemlje nije ništa drugo doli očekivana vrijednost svih njegovih budućih usluga diskontiranih na sadašnjost. Stoga, što je veća očekivana vrijednost usluga zemlje i što je manja vrijednost usluga kapitala (kamatna stopa), to će vrijednost zemlje biti veća. Kasnije ćemo vidjeti da je vrijednost dobara temelj njihovih cijena. Da se cijena zemlje redovito može opaziti kako naglo raste u razdobljima gospodarskog rasta nekog naroda, posljedica je s jedne strane porasta zemljišne rente, a s druge strane smanjenja kamatne stope. ↩
U Berlinu švelja koja radi 15 sati dnevno ne može zaraditi ono što joj je potrebno za izdržavanje. Njezin dohodak pokriva hranu, smještaj i ogrjev, ali ni uz najnapornije zalaganje ne može zaraditi dovoljno za odjeću (vidi Carnap, u Deutsche Vierteljahrsschrift, 1868., dio II, str. 165). Slične se prilike mogu opaziti u većini drugih velikih gradova. ↩
Radnikov je životni standard određen njegovim dohotkom, a ne njegov dohodak njegovim životnim standardom. U čudnoj zbrci uzroka i posljedice, međutim, često se ipak tvrdio potonji odnos. ↩
Uz Poglavlje VII. Vidi bilješke 3 i 4 Poglavlja VII.—prev. ↩
Sljedeća se dva odlomka u izvorniku pojavljuju kao jedna bilješka nakon „radne usluge” na početku trećeg odlomka koji prethodi.,TR. ↩
Posebna značajka oblikovanja cijena u slučaju usluga kapitala posljedica je, kako ćemo kasnije vidjeti, činjenice da se te usluge obično ne mogu prodati a da se sam kapital ne prenese u ruke kupca usluga kapitala. Iz toga proizlazi rizik za vlasnika kapitala za koji mu se mora nadoknaditi premijom. ↩
Vidi Schüz, „Ueber die Renten der Grundeigenthümer und den angeblichen Conflict ihrer Interessen mit denen der übrigen Volksklassen,” Zeitschrift für die gesammte Staatswissenschaft, XI (1855.), 171 i d. ↩
Adam Smith, op. cit., str. 13. ↩
Ostatak se ovog odlomka ovdje pojavljuje kao bilješka u izvorniku.,TR. ↩
Jedva da moram istaknuti da brojke u tekstu nemaju za cilj brojčano izraziti apsolutne, nego tek relativne veličine važnosti dotičnih zadovoljenja. Tako, kada važnost dvaju zadovoljenja označim primjerice s 40 i 20, samo kažem da prvo od dvaju zadovoljenja ima dvostruko veću važnost od drugoga za dotičnog gospodarećeg pojedinca. ↩
Ova razmatranja potpuno opovrgavaju tvrdnju niza ekonomskih pisaca (primjerice Lotza i Raua među novijim njemačkim piscima) koji su poricali proizvodnost trgovine. Učinak gospodarske razmjene dobara na gospodarski položaj svakoga od dvojice trgovaca uvijek je isti kao da je novi predmet bogatstva ušao u njegovo vlasništvo. Trgovina stoga nije ništa manje proizvodna od industrijske ili poljoprivredne djelatnosti. ↩
Sljedeći odlomak u izvorniku se ovdje pojavljuje kao fusnota.,TR. ↩
„die menschlichen Wirthschaften”,TR. ↩
Careyev prikaz trgovaca kao gospodarskih parazita, jer prisvajaju dio dobitka koji proizlazi iz iskorištavanja raspoloživih prilika za gospodarske transakcije razmjene (op. cit., III, 23–25), počiva na njegovim pogrešnim predodžbama o proizvodnosti trgovine. ↩
Vidi Dodatak F (str. 305) za građu koja se izvorno na ovome mjestu pojavljuje kao fusnota.,TR. ↩
Kada kažem da $B_{1}$ gospodarski isključuje $B_{2}$ , ne mislim da je $B_{2}$ iz razmjene isključen primjenom fizičke sile ili zbog pravne nesposobnosti. Razlika je važna, budući da bi $B_{2}$ lako mogao posjedovati nekoliko stotina bušela žita i tako imati moć, fizičku i pravnu, da pribavi A-ova konja, a ipak ga ne odabrati pribaviti. Ako ga ne pribavi, njegov razlog mora biti gospodarske naravi, to jest, predajom veće količine žita od 29 bušela ne bi bolje osigurao zadovoljenje svojih potreba nego što bi to bilo bez razmjene. ↩
Moglo bi se javiti mišljenje da će se umjesto cijene koja se u slučaju o kojem smo raspravljali oblikuje između 30 i 80 bušela žita ona ustanoviti na točno 30 jedinica. Taj bi zaključak bio ispravan kada bismo imali posla s prodajom na dražbi u kojoj unaprijed nije bila utvrđena nikakva najniža cijena ili je ona bila utvrđena ispod 30 bušela žita. U oba bi slučaja A samom naravi dražbe bio prisiljen zadovoljiti se cijenom od 30 bušela, a uzroke neuobičajenoga oblikovanja cijena na dražbama općenito treba tražiti u analognim odnosima. No ako se gospodareći pojedinac A od početka ne obvezuje ugovorom o dražbi i može svoj interes slijediti s potpunom slobodom, nema gospodarskog razloga zbog kojega cijena konja u razmjeni između A i B ne bi dosegla 79 bušela žita, jednako kao što nema razloga zbog kojega ne bi bila utvrđena na 30 bušela. ↩
Sljedeći odlomak u izvorniku se ovdje pojavljuje kao fusnota.,TR. ↩
Nijedna pojava nije uobičajenija od one da monopolist svoj položaj na najratoborniji način brani od ulaska konkurenta. No jednako je uobičajeno vidjeti ga kako se sporazumijeva s konkurentom nakon što se konkurent uspostavio. Prvi je interes monopolista spriječiti konkurenta da se uspostavi. Ali ako je konkurent unatoč tomu uspio čvrsto se ukopati, njegov se gospodarski interes sastoji u vođenju izmijenjene monopolne politike u sprezi s tom drugom tvrtkom kad god se monopolna politika pokaže mogućom i nakon uspostave konkurenta. Oštro je natjecanje obično nepovoljno za oba gospodareća pojedinca u slučajevima ove vrste. Stoga se dvojica konkurenata, u početku tako neprijateljski nastrojenih jedan prema drugomu, općenito brzo sporazume ↩
Vidi Gustav Schmoller, “Die Lehre vom Einkommen in ihrem Zusammenhang mit den Grundprinzipien der Steuerlehre,” Zeitschrift für die gesammte Staatswissenschaft, XIX (1863), 53. ↩
Mengerova uporaba pojma „korisnost” može se pokazati zbunjujućom za suvremene čitatelje ako se značenje koje mu on pridaje ne drži stalno na umu. To mu značenje ne dopušta uporabu pojma za označavanje koncepta koji se danas naziva „granična korisnost”. Stvar ima „korisnost” (u Mengerovu smislu pojma) ako sve raspoložive jedinice te stvari zajedno daju ukupnu korisnost (u našem smislu pojma) veću od nule, čak i ako je granična korisnost te stvari (u našem smislu) nula. Općenito, on tvrdi da je koncept „korisnost” posve objektivan i lišen psihološkoga sadržaja. On ga prikazuje kao apstraktan odnos između vrste dobara i ljudske potrebe (u općem smislu, za razliku od „konkretnih potreba” pojedinca — vidi bilješku 4. u II. poglavlju). Korisnost je stoga, prema Mengeru, tek pretpostavka karaktera dobra (a time i gospodarstvenoga karaktera), ali nema kvantitativan odnos prema vrijednosti. Iz toga razloga on odbacuje svako poistovjećivanje „korisnosti” s „uporabnom vrijednošću” (vidi i bilješku 3. u ovom poglavlju te Dodatke C, D i G). Posve je dakako očito da mu nedostatak pojma „granična korisnost” nije bio prepreka za iskazivanje i razradu samoga koncepta. — TR. ↩
Upravo je ta pogreška navela Proudhona, op. cit., str. 59. i dalje, da ustvrdi kako postoji nepomirljiva proturječnost između uporabne vrijednosti i razmjenske vrijednosti. ↩
Wilhelm Roscher, Ansichten der Volkswirthschaft aus dem geschichtlichen Standpunkte, Leipzig, 1861, str. 117; Bruno Hildebrand, “Naturalwirthschaft, Geldwirthschaft und Creditwirthschaft,” Jahrbücher für National-Oekonomie und Statistik, II (1864), 17; H.v. Scheel, ↩
Ostatak ovoga odlomka i sljedeći odlomak u izvorniku se ovdje pojavljuju kao jedna fusnota.,TR. ↩
Vidi prvi odlomak Dodatka H (str. 308) za građu koja se izvorno ovdje pojavljuje kao fusnota.,TR. ↩
„svjesno usmjerena na svestrano ispunjenje etički razumnih svrha života." ↩
Vidi posljednjih sedam odlomaka Dodatka H (str. 309) za građu koja je izvorno ovdje pridodana kao fusnota.,TR. ↩
Sljedeći odlomak u izvorniku se ovdje pojavljuje kao fusnota.,TR. ↩
Utrživost roba općenito se znatno povećava s rastućim potrebama i sve većim bogatstvom nekoga naroda. Utrživost se nekolicine roba, međutim, tim čimbenicima smanjuje. Postoji niz roba koje se lako mogu prodati u siromašnoj zemlji, ali postaju praktički neprodive čim zemlja dosegne gospodarsku zrelost (vidi str. 234–5). ↩
Theodor Mommsen, Geschichte des römischen Münzwesens, Berlin, 1860, str. v–xx, i 167 i d.; Carnap, “Zur Geschichte der Münzwissenschaft und der Werthzeichen,” Zeitschrift für die gesamte Staatswissenschaft, XVI (1860), 348–396; Friedrich Kenner, “Die Anfänge des Geldes in Alterthume,” Sitzungsberichte der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften zu Wien: Philologisch-Historische Classe, XLIII (1863), 382–490; Roscher, op. cit., str. 36–40; Hildebrand, op. cit., str. 5; Scheel, op. cit., str. 12–29; A.N. Bernardakis, “De l’origine des monnaies et de leurs noms,” Journal des Economistes, (Third Series), XVIII (1870), 209–245. ↩
Iz očitih razloga, riječi „Geld” i „gelten” u ovoj i sljedećoj rečenici ostavljene su neprevedene.,TR. ↩
Vidi prva dva odlomka Dodatka I (str. 312) za građu koja se izvorno ovdje pojavljuje kao fusnota.,TR. ↩
Običaj kao čimbenik u nastanku novca naglašavaju Condillac, op. cit., str. 286–290 i G.F. Le Trosne, De l’intérêt social, Paris, 1777, str. 43 i d. ↩
Vidi Dodatak J (str. 315) za građu koja je izvorno ovdje pridodana kao fusnota.,TR. ↩
Vidi Stein, op. cit., str. 55; osobito također Karl Knies, “Ueber die Geldentwerthung und die mit ihr in Verbindung gebrachten Erscheinungen,” Zeitschrift für die gesammte Staatswissenschaft, XIV (1858), 266; i Mommsen, op. cit., str. vii–viii. ↩
August Böckh, Metrologische Untersuchungen über Gewichte, Münzfusse und Masse des Alterthums, Berlin, 1838, str. 385 i d., 420 i d.; Mommsen, op. cit., str. 169; Friedrich O. Hultsch, Griechische und römische Metrologie, Berlin, 1862, str. 124 i d., 188 i d. ↩
Wilh. Wackernagel, “Gewerbe, Handel und Schiffahrt der Germanen,” Zeitschrift für deutsches Alterthum, IX (1853), 548 i d.; Jakob Grimm, Deutsche Rechtsalterthümer, 4. izdanje koje su priredili A. Heusler i R. Hübner, Leipzig, 1899, II, 123–124; Ad. Soetbeer, “Beiträge zur Geschichte des Geld- und Münzwesens in Deutschland,” Forschungen zur deutschen Geschichte, I (1862), 215. ↩
Aloys Sprenger, Das Leben und die Lehre des Mohammad, Berlin, 1861–65, III, 139. ↩
Friedrich v. Spiegel, Commentar über das Avesta, Wien, 1864–68, I, 94 i d. ↩
Plutarch, Lives, s engleskim prijevodom Bernadottea Perrina, London: William Heinemann, 1914, I, 55; Pliny, The Natural History, preveli John Bostock i H.T. Riley, London: H.G. Bohn, 1856, IV, 5–6; Heinrich Schreiber, “Die Metallringe der Kelten als Schmuck und Geld,” Taschenbuch für Geschichte und Alterthum, II, 67–152, 240–247, i III, 401–408. ↩
Francesco Saverio Clavigero, The History of Mexico, Richmond, 1806, II, 188 i d. ↩
Dabrovo krzno još uvijek je jedinica vrijednosti razmjene u nekoliko područja Hudson’s Bay Companyja. Tri kune jednake su jednom dabru, jedna bijela lisica dvama dabrovima, jedna crna lisica ili jedan medvjed jednaki su četirima dabrovima, a jedna puška jednaka je 15 dabrova (“Die Jäger im nördlichen ↩
Roscher, op. cit., bilješka 13 na str. 313–314. ↩
Réflexions sur la formation et la distribution des richesses, pretiskano u Oeuvres de Turgot, ur. G. Schelle, Paris, 1913–23, II, 554. Vidi također Roscher, op. cit., str. 297–303, Knies, op. cit., str. 262. ↩
O tome vidi osobito J.A.R. v. Helferich, Von den periodischen Schwankungen im Werth der edeln Metalle von der Entdeckung Amerikas bis zum Jahre 1830, Nürnberg, 1843. ↩
Možda je jednako očito da to nisu granice opisane u Poglavlju V kao one između kojih se oblikovanje cijene mora odvijati. Druga su tumačenja moguća, ali čini se vjerojatnim da su „granice” iz ovoga odlomka jednostavno ponude i potražnje koje su dvojica pregovarača odabrala kao proizvoljne početne točke u procesu cjenkanja, pri čemu prodavatelj namjerava sići, a kupac se popeti. Unatoč Mengerovoj prividnoj implikaciji u drugom odlomku koji slijedi da su „cijena potražnje” i „cijena ponude” iz toga odlomka granice opisane u Poglavlju V, one su očito istoga karaktera kao i „granice” tržišta vune ovdje.,TR. ↩
Vidi bilješku 20 gore.,TR. ↩
To jest, subjektivni je ekvivalent tih dobara za A cijena koju A očekuje. Izvorni njemački odlomak glasi ovako: “der voraussichtlich dafür zu erzielende Preis ist für das wirthschaftende Subject A allerdings der Regel nach das Aequivalent dieser Güter.” ,TR. ↩
Iako ta razlika u našoj znanosti još nije dovoljno uočena, ona je odavno predmet podrobnih istraživanja sa strane pravnih znanstvenika. To je pitanje za njih od praktičnog interesa u slučajevima u kojima postoje zahtjevi za naknadu štete kao i u ↩
Aristotel je već primijetio da novac služi kao mjera u trgovini ljudi (Ethica Nicomachea V. 5. 1133ᵇ, 16; i ix, 1. 1164ᵃ, 1). Među piscima koji nastanak novca izvode isključivo ili pretežno iz potrebe gospodarećih ljudi za mjerom „vrijednosti razmjene”, ili cijena, te koji novčani karakter plemenitih kovina pripisuju njihovoj posebnoj prikladnosti za tu svrhu, ovdje bih htio spomenuti sljedeće: Carlo Antonio Broggia, Trattato delle monete, (objavljeno 1743) u Scrittori classici Italiani di economia politica, Milano, 1803–05, IV, 304; Pompeo Neri, Osservazioni sopra il prezzo legale delle monete, (objavljeno 1751) u ibid., VI, 134 i d.; Ferdinando Galiani, Della moneta, u ibid., XII, 23 i d. i 120 i d.; Antonio Genovesi, Lezioni di economia civile, u ibid., XV, 291–313 i 333–341; Francis Hutcheson, A System of Moral Philosophy, London, 1755, II, 55–58; David Ricardo, op. cit., str. 40; Storch, op. cit., I, 45 i d.; Lorenz v. Stein, System der Staatswissenschaft, Stuttgart, 1852, I, 217 i d.; Albert E.F. Schäffle, Das gesellschaftliche System der menschlichen Wirthschaft, Tübingen, 1873, I, 221 i d. ↩
Sljedeća dva odlomka u izvorniku se ovdje pojavljuju kao fusnota.,TR. ↩
Glavni su predstavnici te teorije veliki engleski filozofi sedamnaestoga stoljeća. Hobbes polazi od potrebe ljudi za očuvanjem pokvarljivoga bogatstva koje ne namjeravaju upotrijebiti za neposrednu potrošnju, te pokazuje kako se taj cilj može postići pretvorbom („concoctio”) pokvarljivoga bogatstva u kovinski novac. Pokazuje također kako se bogatstvo time može lakše prenositi (Leviathan, ur. A.D. Lindsay, “Everyman’s Library,” London, 1914, str. 133). Locke iznosi istu primjedbu (Two Treatises of Government, and Further Considerations concerning Raising the Value of Money, u The Works of John Locke, 12. izdanje, London, 1824, IV, 364–365 i 139 i d.). ↩
Menger ne navodi izvore mjesta koja citira iz Bastiana, a mi ih nismo uspjeli pronaći u objavljenim djelima Adolpha Bastiana koja su nam bila dostupna. Moguće je da se Mengerovo obavještenje temeljilo na neobjavljenu predavanju ili na osobnom priopćenju od Bastiana.,TR. ↩
Sljedeći se odlomak u izvorniku pojavljuje kao fusnota pridodana na kraju prethodnoga odlomka.,TR. ↩
Vidi Adam Smith, op. cit., str. 26. ↩
Uz Poglavlje I. Vidi bilješke 2 i 8 Poglavlja I.,TR. ↩
„nothing is useful but what serves to the salvation of one’s eternal life.” ↩
„utility itself is measured by considerations of eternal life.” ↩
„Center of gravity” doslovan je prijevod za „Schwerpunkt”. Mengerov naslov glasi „Ueber den Wechsel im ökonomischen Schwerpunkte des Güterwerthes.” Manje nezgrapan prijevod nije moguć bez gubitka okusa izvornika.—TR. ↩
Ravnodušne razmjene poput ove ubrajam u odlučno negospodarske jer se u njima providna djelatnost ljudi pokreće bezciljno, posve neovisno o svim gospodarskim žrtvama koje one mogu povlačiti za sobom. ↩
„possessions that do not yield an annual product, such as precious objects, products destined for consumption.” ↩
„what is suited to the satisfaction of human needs.” ↩
„every means to a purpose of a man.” ↩
„the judgment we pass upon the utility of things . . . makes goods of them.” ↩
„those [things) which man recognizes as means to this end [satisfaction of psychological and physical needs].” ↩
„all that is recognized as being applicable to the satisfaction of a true human need” (Mengerov kurziv). ↩
„transferable rents made exclusive by private control of supply and elimination of competition.” ↩
Uz Poglavlje II. Vidi bilješke 9 i 14 Poglavlja II.,TR. ↩
„what can be obtained only for a definite sacrifice in the form of labor or monetary consideration.” ↩
„that are capable of being traded, or that, at least, facilitate trade.” ↩
„ends and means of economizing.” ↩
Prisiljeni smo, da tako kažem, ta ... dobra kupovati radom, štednjom, suzdržavanjem, jednom riječju stvarnim žrtvama. ↩
„Ideja vlasništva ne može se odvojiti od ovih dobara. Ona ne bi postojala kad isključivo posjedovanje nad njima ne bi bilo osigurano osobi koja ih je stekla. . . . S druge strane, vlasništvo pretpostavlja neki oblik društva, ugovore i zakone. Stoga se tako stečeno bogatstvo može nazvati društvenim bogatstvom.” ↩
Uz poglavlje III., odjeljak 1. Vidi bilješku 1 poglavlja III. – prev. ↩
Nismo uspjeli pronaći ovu jedinicu. Pretpostavljamo, međutim, da se Mengerova uputnica odnosi na sljedeće djelo: Dorpat, Kaiserliche Universität, Facultätsschriften der Kaiserlichen Universität Dorpat, dargebracht zur Feier ihres funfjährigen Bestehens, itd. Dorpat, 1852. (vidi Catalogue of the Printed Books in the Library of the British Museum, London, 1881–1900, I, 202). – prev. ↩
„odnos, priznat ljudskim sudom, da neka stvar može biti sredstvo za ispunjenje nekoga željenog cilja.” ↩
„u nizu slučajeva teorija vrijednosti . . . [jest] . . . zapravo u cijelosti izgrađena na spoju dvaju značenja riječi vrijednost.” ↩
„da bi se uopće moglo govoriti o gospodarenju ili o ekonomskim dobrima, uvijek mora postojati potencijalan ili stvaran odnos između osoba i bezličnih vanjskih predmeta, koji su ljudi svjesno uspostavili. Taj se odnos može promatrati s obzirom na ekonomski objekt ili sa stajališta pojedinca koji gospodari. Promatran objektivno, on je korisnost dobra. Promatran subjektivno, on je vrijednost dobra. Korisnost (uporabljivost, svrhovitost) jest prikladnost neke stvari da posluži ljudskoj svrsi. . . . Vrijednost je pak važnost koju dobro ima, zbog svoje korisnosti, za svjesne ekonomske svrhe pojedinca koji gospodari.” ↩
„važnost nekoga dobra zbog žrtava podnesenih pri njegovu pribavljanju.” ↩
„uobičajeno razlikovanje između uporabne vrijednosti i razmjenske vrijednosti pogrešno je, i pojam vrijednosti ni na koji se način ne može vezati uz čimbenik korisne uporabe stvari. Naprotiv, pojam vrijednosti jednoznačan je, označavajući značaj stvari kao bogatstva i postajući konkretnim fenomenom kao posljedica uspostavljanja zakona u pogledu vlasništva.” (Kurziv u navodu dodao je Menger.) – prev. ↩
Uz poglavlje III., odjeljak 2. Vidi bilješku 11 poglavlja III. – prev. ↩
Ovdje navedeni odlomak iz Aristotela doslovan je engleski prijevod njemačkoga prijevoda koji nudi Menger. U standardnom engleskom prijevodu W. D. Rossa (The Works of Aristotle, London, Oxford University Press, 1925, sv. IX.) odlomak glasi ovako: „all goods must therefore be measured by some one thing. . . . That demand holds things together as a single unit is shown by the fact that when men do not need one another . . . they do not exchange, as we do when someone wants what one has oneself.” – prev. ↩
„budući da su raspoloženja ljudskih umova različita, i vrijednost stvari je različita.” ↩
„vrijednost cijenjenja nekoga predmeta za izoliranog pojedinca točno je jednaka onomu dijelu njegovih ukupnih sposobnosti [rada] koji odgovara njegovoj želji za predmetom ili koji želi upotrijebiti za njezino zadovoljenje.” ↩
„Za neku se stvar kaže da je korisna kad služi nekoj od naših potreba; … prema toj korisnosti cijenimo je više ili manje. … Upravo to cijenjenje nazivamo vrijednošću.” ↩
„Budući da je uporabna vrijednost uvijek odnos neke stvari prema čovjeku, uporabna vrijednost svake vrste dobara određena je veličinom i rangom ljudskih potreba koje ta vrsta dobara zadovoljava. Gdje nema ljudi i nema potreba, ne postoji ni uporabna vrijednost. Ukupna uporabna vrijednost neke vrste dobara stoga ostaje nepromijenjena sve dok potrebe ljudskog društva ostaju nepromijenjene, a uporabna vrijednost pojedine jedinice te vrste jednaka je toj ukupnoj uporabnoj vrijednosti podijeljenoj brojem jedinica. Stoga, što je veći ukupan broj jedinica, to manji postaje dio uporabne vrijednosti pripisan svakoj jedinici od ukupne uporabne vrijednosti te vrste, i obrnuto.” ↩
„pretpostavke za procjenu uporabne vrijednosti dobara ne mogu se naći nigdje drugdje nego u temeljnim elementima samoga pojma uporabne vrijednosti.” ↩
„Tako veličine uporabne vrijednosti dobara ovise (a) o intenzitetu ljudskih potreba koje ona zadovoljavaju i (b) o intenzitetu kojim ona zadovoljavaju te ljudske potrebe. . . . Stoga nalazimo klasifikaciju i ljestvicu ljudskih potreba kojoj odgovara klasifikacija i ljestvica vrsta dobara.” ↩
„Gospodarska se djelatnost odvija to energičnije što je hitnija nečija potreba za nekim dobrom i što je teže pribaviti dobro koje odgovara toj potrebi. Što više ta dva čimbenika (intenzitet želje i stupanj težine pribavljanja) djeluju jedan na drugi, to snažnije važnost dobra ulazi u svijest koja vodi gospodarsku djelatnost. Sve tvrdnje o veličini vrijednosti i njezinim promjenama svode se na taj temeljni odnos.” Ovaj odlomak nismo mogli pronaći u pretiskanom izdanju Schäffleova ogleda, koje nam je jedino bilo dostupno. Vjerojatno je da pretisak predstavlja tek nepotpunu inačicu Schäffleova izvornog članka. No bilo to tako ili ne, posve je jasno iz drugih Schäffleovih spisa, primjerice Das gesellschaftliche System der menschlichen Wirthschaft (Tübingen, 1873., I, 172), da Mengerov navod točno predstavlja Schäffleovu misao. – prev. ↩
„Odnos mjere danoga dobra prema dobrima općenito.” ↩
„Prava mjera vrijednosti nekoga dobra dobiva se dijeljenjem veličine dotičnoga dobra u veličine drugih dobara. Da bi se to moglo učiniti, mora se naći zajednički nazivnik za veličine svih dobara. No taj zajednički nazivnik, ili istovrsni element u dobrima, može se naći samo u njihovoj istovrsnoj naravi, to jest u činjenici da sva prava dobra potječu iz šest elemenata: tvari, rada, proizvodnje, potrebe, korisnosti i prave potrošivosti, jer ako jedan od tih elemenata nestane, predmet prestaje biti dobro. Ti su elementi sadržani u danome dobru samo u određenom stupnju, a njihova veličina određuje mjeru svakoga pravog dobra uzetog zasebno. Iz toga slijedi da je kvantitativni odnos svih pojedinačnih dobara jednih prema drugima, ili opća mjera njihove vrijednosti, dan omjerom između tih sastavnih elemenata dobara i njihove veličine u jednome dobru u odnosu na drugo. Odrediti i izračunati taj odnos znači stoga odrediti pravu mjeru vrijednosti.” ↩
Uz poglavlje III., odjeljak 3. Vidi bilješku 15 poglavlja III. – prev. ↩
„Utvrđujemo da je razvoj svih naroda bio analogan utoliko što je kapital svugdje mogao snažno razviti svoju ekonomsku moć tek nakon uvođenja i raširene upotrebe metalnog novca te otkriti svoju opsežniju moć tek na višim razinama civilizacije.” ↩
Uz poglavlje V. Vidi bilješku 1 poglavlja V. – prev. ↩
„ono što se prodaje ili nabavlja, na veliko ili na malo, u dućanima, trgovinama, na sajmovima, tržnicama itd.” ↩
„ono što je nekoj osobi suvišno za njezino uzdržavanje i što prosljeđuje drugima.” ↩
„Roba je sve . . . što . . . se može dati nekomu drugomu, osobito u zamjenu za nešto drugo.” ↩
„zalihe dobara koje se drže spremnima za razmjenu.” ↩
„svaki proizvod nekoga poduzeća koji se pojavljuje kao samostalno dobro.” ↩
Uz poglavlje VIII., odjeljak 1. Vidi bilješku 5 poglavlja VIII. – prev. ↩
„konj . . . ili neko drugo novčano plaćanje.” ↩
Nismo uspjeli provjeriti ovu uputnicu. – prev. ↩
„dobra koja se drže spremnima za razmjenu ili prodaju." ↩
„svako dobro namijenjeno prodaji." ↩
„višak dobara namijenjenih trgovini." ↩
„dragocjenosti i dobra namijenjena prodaji." ↩
„proizvodi koji kruže ili su namijenjeni kruženju." ↩
„razni proizvodi namijenjeni trgovini." ↩