Sve su stvari podložne zakonu uzroka i posljedice. To veliko načelo ne poznaje iznimke i uzalud bismo u području iskustva tražili primjer suprotnog. Ljudski napredak nema sklonost dovesti ga u sumnju, nego ima učinak njegova potvrđivanja i sve daljnjeg širenja spoznaje o opsegu njegove valjanosti. Njegovo stalno i sve veće priznavanje stoga je usko povezano s ljudskim napretkom.

Štoviše, vlastita osoba i bilo koje njezino stanje karike su u toj velikoj sveopćoj strukturi odnosa. Nemoguće je zamisliti promjenu vlastite osobe iz jednog stanja u drugo na bilo koji drugi način osim onaj podložan zakonu uzročnosti. Ako, dakle, netko prijeđe iz stanja potrebe u stanje u kojem je potreba zadovoljena, moraju postojati dostatni uzroci za tu promjenu. Moraju postojati sile koje djeluju unutar nečijeg organizma i koje uklanjaju poremećeno stanje, ili moraju postojati vanjske stvari koje na njega djeluju i koje su po svojoj naravi sposobne proizvesti stanje koje nazivamo zadovoljenjem naših potreba.

Stvari koje se mogu staviti u uzročnu vezu sa zadovoljenjem ljudskih potreba nazivamo korisnim stvarima.³ Ako, međutim, i prepoznajemo tu uzročnu vezu i imamo moć stvarno usmjeriti korisne stvari k zadovoljenju svojih potreba, nazivamo ih dobrima.⁴

Ako neka stvar treba postati dobro, ili drugim riječima, ako treba steći karakter dobra, sva četiri sljedeća preduvjeta moraju biti istodobno prisutna:

1. Ljudska potreba.
2. Takva svojstva koja stvar čine sposobnom da se dovede u uzročnu vezu sa zadovoljenjem te potrebe.
3. Ljudska spoznaja te uzročne veze.
4. Vlast nad stvari dostatna da je se usmjeri k zadovoljenju potrebe.

Tek kada su sva četiri navedena preduvjeta istodobno prisutna, neka stvar može postati dobro. Kada je čak i jedan od njih odsutan, stvar ne može steći karakter dobra,⁵ a stvar koja već posjeduje karakter dobra istog bi ga časa izgubila kada bi tek jedan od četiriju preduvjeta prestao biti prisutan.⁶

Stoga stvar gubi svoj karakter dobra: (1) ako, zbog promjene u ljudskim potrebama, nestanu pojedine potrebe koje je stvar sposobna zadovoljiti, (2) kad god se sposobnost stvari da se dovede u uzročnu vezu sa zadovoljenjem ljudskih potreba izgubi kao posljedica promjene njezinih vlastitih svojstava, (3) ako nestane spoznaja o uzročnoj vezi između stvari i zadovoljenja ljudskih potreba, ili (4) ako ljudi izgube vlast nad njom tako potpuno da je više ne mogu izravno primijeniti na zadovoljenje svojih potreba i nemaju načina ponovno uspostaviti svoju moć da to učine.

Posebna se situacija može uočiti kad god ljudi stvari koje su nesposobne da se dovedu u bilo kakvu uzročnu vezu sa zadovoljenjem ljudskih potreba ipak tretiraju kao dobra. To se događa (1) kada se stvarima pogrešno pripisuju svojstva, a time i sposobnosti, koje one zapravo ne posjeduju, ili (2) kada se pogrešno pretpostavlja postojanje nepostojećih ljudskih potreba. U oba slučaja imamo posla sa stvarima koje, u stvarnosti, ne stoje u odnosu koji je već opisan kao onaj koji određuje karakter dobra stvari, nego to čine samo u mišljenjima ljudi. Među stvari prve vrste ubraja se većina kozmetičkih sredstava, sve čarolije, većina lijekova koje bolesnicima daju narodi ranih civilizacija i primitivni narodi čak i danas, rašlje, ljubavni napitci itd. Jer sve te stvari nesposobne su stvarno zadovoljiti potrebe kojima bi trebale služiti. Među stvari druge vrste ubrajaju se lijekovi za bolesti koje zapravo ne postoje, oruđa, kipovi, građevine itd. koje poganski narodi koriste za štovanje idola, sprave za mučenje i slično. Takve stvari, dakle, koje svoj karakter dobra izvode samo iz svojstava za koja se umišlja da ih posjeduju ili iz potreba koje ljudi samo umišljaju, prikladno se mogu nazvati umišljenim dobrima.⁷

Kako neki narod dosegne više stupnjeve civilizacije i kako ljudi dublje prodru u istinski ustroj stvari i svoje vlastite naravi, broj istinskih dobara postaje sve veći, a, kao što se lako može razumjeti, broj umišljenih dobara postaje progresivno manji. Nije nevažan dokaz veze između točne spoznaje i ljudske dobrobiti to što se iskustveno pokazuje da je broj takozvanih umišljenih dobara obično najveći među narodima koji su najsiromašniji istinskim dobrima.

Od posebnog su znanstvenog interesa dobra koja su neki pisci u našoj disciplini tretirali kao posebnu klasu dobara nazvanu „odnosi".⁸ U tu kategoriju spadaju poduzeća, goodwill, monopoli, autorska prava na izdanja, patenti, obrtne dozvole, prava autora, a prema nekim piscima i obiteljske veze, prijateljstvo, ljubav, vjerske i znanstvene zajednice itd. Lako se može priznati da niz tih odnosa ne dopušta strogu provjeru svojega svojstva dobra. No da su mnogi od njih, poput poduzeća, monopola, autorskih prava na izdanja, naklonosti kupaca i sličnoga, doista dobra, pokazuje se, čak i bez pozivanja na daljnji dokaz, već time što ih često susrećemo kao predmete trgovine. Ipak, ako teoretičar koji se najpomnije posvetio toj temi⁹,¹⁰ priznaje da svrstavanje tih odnosa među dobra ima u sebi nešto čudno te se nepristranom oku čini kao anomalija, mora, po mojemu mišljenju, postojati nešto dublji razlog za takve sumnje od nesvjesnoga djelovanja materijalističke pristranosti našega doba, koja samo tvari i sile (opipljive predmete i radne usluge) smatra stvarima, a stoga i dobrima.

Pravni su znanstvenici više puta isticali da naš jezik nema izraz za „korisna djelovanja" općenito, nego samo za „radne usluge". Pa ipak postoji čitav niz djelovanja, pa čak i pukih nedjelovanja, koja se ne mogu nazvati radnim uslugama, a koja su unatoč tome odlučno korisna određenim osobama, za koje mogu imati čak i znatnu ekonomsku vrijednost. To što netko od mene kupuje robu ili se koristi mojim pravnim uslugama svakako nije radna usluga s njegove strane, ali je ipak djelovanje korisno za mene. To što imućan liječnik prestane prakticirati medicinu u malenom seoskom mjestu u kojem osim njega postoji samo još jedan liječnik, s još manje se opravdanja može nazvati radnom uslugom. No to je svakako nedjelovanje od znatne koristi za preostaloga liječnika, koji time postaje monopolist.

Bilo da veći ili manji broj osoba redovito izvodi djelovanja korisna nekomu (primjerice niz kupaca u odnosu na trgovca), to ne mijenja narav tih djelovanja. A bilo da određena nedjelovanja nekih ili svih stanovnika grada ili države, koja su nekomu korisna, nastaju dobrovoljno ili na temelju pravne prisile (prirodni ili zakonski monopoli, autorska prava na izdanja, robni žigovi itd.), to ni na koji način ne mijenja narav tih korisnih nedjelovanja. S ekonomskoga stajališta, dakle, ono što se naziva klijentelom, goodwillom, monopolima itd. jesu korisna djelovanja ili nedjelovanja drugih ljudi, ili (kao u slučaju poduzeća, primjerice) skupovi materijalnih dobara, radnih usluga te drugih korisnih djelovanja i nedjelovanja. Čak se i odnosi prijateljstva i ljubavi, vjerske zajednice i slično očito sastoje od djelovanja ili nedjelovanja drugih osoba koja su nam korisna.

Ako su, kao što vrijedi za naklonost kupaca, poduzeća, monopolna prava itd., ta korisna djelovanja ili nedjelovanja takve vrste da njima možemo raspolagati, nema razloga da ih ne svrstamo među dobra, a da pritom ne smatramo nužnim posezati za nejasnim pojmom „odnosa" niti suprotstavljati te „odnose" svim ostalim dobrima kao posebnu kategoriju. Naprotiv, sva se dobra mogu, smatram, podijeliti u dvije klase: materijalna dobra (uključujući sve prirodne sile ukoliko su dobra) i korisna ljudska djelovanja (i nedjelovanja), od kojih su najvažnija radne usluge.

2. Uzročne veze među dobrima

Prije nego što prijeđem na druge teme, čini mi se od prvorazredne važnosti za našu znanost da postanemo načistu o uzročnim vezama među dobrima. U našoj će znanosti, kao i u svim drugima, istinski i trajan napredak nastupiti tek kada predmete svojih znanstvenih promatranja više ne budemo smatrali pukim nepovezanim pojavama, nego nastojali otkriti njihove uzročne veze i zakone kojima podliježu. Kruh koji jedemo, brašno od kojega pečemo kruh, žito koje meljemo u brašno te polje na kojem žito raste – sve su to dobra. No spoznaja te činjenice nije dovoljna za naše svrhe. Naprotiv, nužno je, na način svih drugih iskustvenih znanosti, pokušati razvrstati razna dobra prema njihovim svojstvenim obilježjima, spoznati mjesto koje svako dobro zauzima u uzročnom sklopu dobara te, naposljetku, otkriti ekonomske zakone kojima podliježu.

Naša je dobrobit u svakom danom trenutku, ukoliko ovisi o zadovoljenju naših potreba, osigurana ako nam stoje na raspolaganju dobra potrebna za njihovo neposredno zadovoljenje. Ako, primjerice, imamo potrebnu količinu kruha, u stanju smo neposredno zadovoljiti svoju potrebu za hranom. Uzročna je veza između kruha i zadovoljenja jedne od naših potreba time neposredna, a provjera svojstva dobra kod kruha prema načelima izloženima u prethodnome odsjeku ne predstavlja nikakvu poteškoću. Isto vrijedi za sva druga dobra koja se mogu neposredno upotrijebiti za zadovoljenje naših potreba, poput pića, odjeće, nakita itd.

No time još nismo iscrpli popis stvari kojima priznajemo svojstvo dobra. Jer osim dobara koja izravno služe našim potrebama (a koja ćemo, radi kratkoće, ubuduće nazivati „dobrima prvoga reda") nalazimo u svojem gospodarstvu velik broj drugih stvari koje se ne mogu staviti ni u kakvu neposrednu uzročnu vezu sa zadovoljenjem naših potreba, ali koje posjeduju svojstvo dobra ništa manje izvjesno nego dobra prvoga reda. Na svojim tržištima, uz kruh i druga dobra sposobna neposredno zadovoljiti ljudske potrebe, vidimo i količine brašna, goriva i soli. Ustanovljujemo da se naprave i alati za proizvodnju kruha te vješte radne usluge nužne za njihovu uporabu redovito razmjenjuju. Sve te stvari, ili u svakom slučaju daleko najveći njihov broj, nesposobne su neposredno zadovoljiti ljudske potrebe – jer koja bi se ljudska potreba mogla zadovoljiti određenom radnom uslugom pekarskoga pomoćnika, pekarskim priborom ili pak količinom običnoga brašna? To što se te stvari unatoč tome tretiraju kao dobra u ljudskom gospodarstvu, jednako kao dobra prvoga reda, posljedica je činjenice da služe proizvodnji kruha i drugih dobara prvoga reda, te su stoga posredno, ako i ne neposredno, sposobne zadovoljiti ljudske potrebe. Isto vrijedi za tisuće drugih stvari koje nemaju sposobnost neposredno zadovoljiti ljudske potrebe, ali koje se unatoč tome upotrebljavaju za proizvodnju dobara prvoga reda te se tako mogu staviti u posrednu uzročnu vezu sa zadovoljenjem ljudskih potreba. Ta razmatranja dokazuju da je odnos odgovoran za svojstvo dobra tih stvari, koje ćemo nazivati dobrima drugoga reda, u biti isti kao i kod dobara prvoga reda. Činjenica da dobra prvoga reda imaju neposrednu, a dobra drugoga reda posrednu uzročnu vezu sa zadovoljenjem naših potreba ne stvara nikakvu razliku u biti toga odnosa, budući da je preduvjet za stjecanje svojstva dobra postojanje neke uzročne veze, ali ne nužno neposredne, između stvari i zadovoljenja ljudskih potreba.

Na ovome bismo mjestu lako mogli pokazati da ni tim dobrima nismo iscrpli popis stvari kojima priznajemo svojstvo dobra te da se, da nastavimo s našim ranijim primjerom, mlinovi za žito, pšenica, raž i radne usluge primijenjene na proizvodnju brašna itd. pojavljuju kao dobra trećega reda, dok se polja, oruđa i naprave nužni za njihovu obradu te određene radne usluge poljodjelaca pojavljuju kao dobra četvrtoga reda. Smatram, međutim, da je zamisao koju izlažem već dovoljno jasna.

U prethodnome smo odsjeku vidjeli da je uzročni odnos između stvari i zadovoljenja ljudskih potreba jedan od preduvjeta njezina svojstva dobra. Misao razvijena u ovome odsjeku može se sažeti u tvrdnju da nije preduvjet svojstva dobra neke stvari da ju je moguće staviti u neposrednu uzročnu vezu sa zadovoljenjem ljudskih potreba. Pokazalo se da se dobra koja imaju posrednu uzročnu vezu sa zadovoljenjem ljudskih potreba razlikuju po bliskosti te veze. No pokazalo se i da ta razlika ni na koji način ne zadire u bit svojstva dobra. U toj je vezi povučena razlika između dobara prvoga, drugoga, trećega, četvrtoga i viših redova.

Opet je nužno da se od početka čuvamo pogrešnoga tumačenja onoga što je rečeno. U općoj raspravi o svojstvu dobra već sam istaknuo da svojstvo dobra nije svojstvo svojstveno samim dobrima. Isto upozorenje valja izreći i ovdje, gdje se bavimo redom ili mjestom koje dobro zauzima u uzročnom sklopu dobara. Označiti red nekoga određenog dobra znači naznačiti samo to da to dobro, u nekoj određenoj uporabi, ima bližu ili udaljeniju uzročnu vezu sa zadovoljenjem neke ljudske potrebe. Stoga red dobra nije ništa svojstveno samome dobru, a još manje njegovo svojstvo.

Stoga ne pridajem nikakvu posebnu težinu redovima dodijeljenima dobrima, ni ovdje ni u sljedećem izlaganju zakona koji upravljaju dobrima, premda će dodjeljivanje tih redova, ako se ispravno razumije, postati važnim pomagalom u izlaganju teškoga i važnoga predmeta. No osobito želim naglasiti važnost razumijevanja uzročnoga odnosa između dobara i zadovoljenja ljudskih potreba te, ovisno o naravi toga odnosa u pojedinim slučajevima, više ili manje neposredne uzročne veze dobara s tim potrebama.

3. Zakoni koji upravljaju svojstvom dobra

A. Svojstvo dobra dobara višega reda ovisi o raspolaganju odgovarajućim komplementarnim dobrima.

Kada nam dobra prvoga reda stoje na raspolaganju, u našoj je moći upotrijebiti ih neposredno za zadovoljenje naših potreba. Ako nam stoje na raspolaganju odgovarajuća dobra drugoga reda, u našoj je moći preobraziti ih u dobra prvoga reda te ih tako na posredan način upotrijebiti za zadovoljenje naših potreba. Slično, kada bi nam stajala na raspolaganju samo dobra trećega reda, imali bismo moć preobraziti ih u odgovarajuća dobra drugoga reda, a ta opet u odgovarajuća dobra prvoga reda. Stoga bismo imali moć iskoristiti dobra trećega reda za zadovoljenje naših potreba, premda se ta moć mora ostvariti preobrazbom u dobra sukcesivno nižih redova. Ista tvrdnja vrijedi za sva dobra višega reda, te ne možemo sumnjati da posjeduju svojstvo dobra ako je u našoj moći zaista ih iskoristiti za zadovoljenje naših potreba.

Taj posljednji uvjet sadrži, međutim, ograničenje koje nije nimalo neznatno u pogledu dobara višega reda. Jer nikada nije u našoj moći upotrijebiti neko određeno dobro višega reda za zadovoljenje naših potreba ako ne raspolažemo i drugim (komplementarnim) dobrima višega reda.

Pretpostavimo, primjerice, da gospodarski pojedinac neposredno ne posjeduje kruh, ali raspolaže svim dobrima drugoga reda nužnima za njegovu proizvodnju. Nema sumnje da će unatoč tome imati moć zadovoljiti svoju potrebu za kruhom. Pretpostavimo, međutim, da ista osoba raspolaže brašnom, soli, kvascem, radnim uslugama te čak svim alatima i napravama nužnima za proizvodnju kruha, ali da joj nedostaju i gorivo i voda. U tom je drugom slučaju jasno da više nema moć iskoristiti dobra drugoga reda u svojem posjedu za zadovoljenje svoje potrebe, budući da se kruh ne može napraviti bez goriva i vode, čak i ako su sva ostala nužna dobra pri ruci. Stoga će dobra drugoga reda u tom slučaju odmah izgubiti svoje svojstvo dobra u pogledu potrebe za kruhom, budući da nedostaje jedan od četiriju preduvjeta za postojanje njihova svojstva dobra (u ovom slučaju četvrti preduvjet).

Moguće je da stvari koje su izgubile svoje dobro-svojstvo s obzirom na potrebu za kruhom zadrže svoje dobro-svojstvo s obzirom na druge potrebe, ako njihov vlasnik ima moć upotrijebiti ih za zadovoljenje drugih potreba osim svoje potrebe za kruhom, ili ako su one same po sebi sposobne izravno ili neizravno zadovoljiti neku ljudsku potrebu unatoč nedostatku jednoga ili više komplementarnih dobara. No ako nedostatak jednoga ili više komplementarnih dobara onemogućuje da se raspoloživa dobra drugoga reda upotrijebe, bilo sama za sebe bilo u kombinaciji s drugim raspoloživim dobrima, za zadovoljenje bilo koje ljudske potrebe, ona će potpuno izgubiti svoje dobro-svojstvo. Jer ljudi koji gospodare svojim sredstvima više neće imati moć usmjeriti dotična dobra prema zadovoljenju svojih potreba, te stoga nedostaje jedan od bitnih preduvjeta njihova dobro-svojstva.

Naše istraživanje dosad daje, kao prvi rezultat, postavku da dobro-svojstvo dobara drugoga reda ovisi o tome da ljudima budu raspoloživa komplementarna dobra istoga reda s obzirom na proizvodnju barem jednoga dobra prvoga reda.

Pitanje ovisnosti dobro-svojstva dobara višega reda od drugoga o raspoloživosti komplementarnih dobara složenije je. No dodatna složenost nipošto ne leži u odnosu dobara višega reda prema odgovarajućim dobrima sljedećega nižeg reda (primjerice, odnos dobara trećega reda prema odgovarajućim dobrima drugoga reda, ili dobara petoga reda prema dobrima četvrtoga reda). Jer i najkraće razmatranje uzročnog odnosa između tih dobara pruža potpunu analogiju s upravo pokazanim odnosom između dobara drugoga reda i dobara sljedećega nižeg (prvoga) reda. Načelo iz prethodnoga odlomka može se sasvim prirodno proširiti na postavku da je dobro-svojstvo dobara višega reda izravno ovisno o tome da budu raspoloživa komplementarna dobra istoga reda s obzirom na proizvodnju barem jednoga dobra sljedećega nižeg reda.

Dodatna složenost koja se javlja kod dobara višega reda od drugoga leži, dakle, u činjenici da čak ni gospodarenje svim dobrima potrebnima za proizvodnju nekoga dobra sljedećega nižeg reda nužno ne uspostavlja njihovo dobro-svojstvo, osim ako ljudi gospodare i svim njihovim komplementarnim dobrima ovoga sljedećeg i svih još nižih redova. Pretpostavimo da netko gospodari svim dobrima trećega reda potrebnima za proizvodnju nekoga dobra drugoga reda, ali da ne gospodari ostalim komplementarnim dobrima drugoga reda. U tom slučaju, čak ni gospodarenje svim dobrima trećega reda potrebnima za proizvodnju jednoga jedinog dobra drugoga reda neće mu dati moć da ta dobra trećega reda doista usmjeri prema zadovoljenju ljudskih potreba. Premda ima moć preobraziti dobra trećega reda (o čijem se dobro-svojstvu ovdje radi) u dobra drugoga reda, nema moć preobraziti dobra drugoga reda u odgovarajuća dobra prvoga reda. Stoga neće imati moć usmjeriti dobra trećega reda prema zadovoljenju svojih potreba, a budući da je izgubio tu moć, dobra trećega reda smjesta gube svoje dobro-svojstvo.

Očito je, dakle, da gore navedeno načelo – da je dobro-svojstvo dobara višega reda izravno ovisno o tome da budu raspoloživa komplementarna dobra istoga reda s obzirom na proizvodnju barem jednoga dobra sljedećega nižeg reda – ne obuhvaća sve preduvjete za uspostavu dobro-svojstva stvari, jer nam gospodarenje svim komplementarnim dobrima istoga reda samo po sebi ne daje moć da te stvari usmjerimo prema zadovoljenju svojih potreba. Ako raspolažemo dobrima trećega reda, njihovo je dobro-svojstvo doista izravno ovisno o tome da ih možemo preobraziti u dobra drugoga reda. No daljnji uvjet njihova dobro-svojstva jest naša sposobnost da dobra drugoga reda zauzvrat preobrazimo u dobra prvoga reda, što uključuje još daljnji uvjet da moramo gospodariti određenim komplementarnim dobrima drugoga reda.

Odnosi dobara četvrtoga, petoga i još viših redova sasvim su analogni. I ovdje je dobro-svojstvo stvari tako udaljenih od zadovoljenja ljudskih potreba izravno ovisno o raspoloživosti komplementarnih dobara istoga reda. No ono ovisi i o tome da gospodarimo komplementarnim dobrima sljedećega nižeg reda, zatim komplementarnim dobrima reda ispod ovoga, i tako dalje, na takav način da je u našoj moći da dobra višega reda doista usmjerimo prema proizvodnji nekoga dobra prvoga reda, a time naposljetku prema zadovoljenju neke ljudske potrebe. Ako cjelokupni zbroj dobara koja su potrebna da se neko dobro višega reda upotrijebi za proizvodnju dobra prvoga reda označimo kao njegova komplementarna dobra u širem smislu te riječi, dobivamo opće načelo da dobro-svojstvo dobara višega reda ovisi o tome možemo li gospodariti njihovim komplementarnim dobrima u tom širem smislu riječi.

Ništa nam ne može tako živo predočiti veliku uzročnu povezanost među dobrima kao ovo načelo uzajamne međuovisnosti dobara.

Kada je 1862. američki građanski rat presušio najvažniji europski izvor pamuka, tisuće drugih dobara koja su bila komplementarna pamuku izgubila su svoje dobro-svojstvo. Mislim osobito na radne usluge engleskih i kontinentalnih radnika u predionicama pamuka, koji su tada većim dijelom ostali bez posla i bili prisiljeni tražiti javnu pomoć. Radne usluge (kojima su ti sposobni radnici gospodarili) ostale su iste, ali su velike količine njih izgubile svoje dobro-svojstvo, jer njihovo komplementarno dobro, pamuk, nije bilo raspoloživo, a te se specifične radne usluge same po sebi većim dijelom nisu mogle usmjeriti prema zadovoljenju ikoje ljudske potrebe. No te su radne usluge smjesta ponovno postale dobra kada je njihovo komplementarno dobro ponovno postalo raspoloživo kao posljedica povećanog uvoza pamuka, dijelom iz drugih izvora opskrbe, a dijelom, nakon završetka američkoga građanskog rata, iz staroga izvora.

Obrnuto, dobra često gube svoje dobro-svojstvo zato što ljudi ne gospodare potrebnim radnim uslugama koje su im komplementarne. U rijetko naseljenim zemljama, osobito u zemljama koje uzgajaju jednu prevladavajuću kulturu poput pšenice, vrlo se ozbiljna nestašica radnih usluga često javlja nakon osobito dobrih žetvi, kako zato što poljoprivredni radnici, malobrojni i raspršeno nastanjeni, u vremenima obilja nalaze malo poticaja za naporan rad, tako i zato što je rad oko žetve, uslijed isključivog uzgoja pšenice, zgusnut u vrlo kratko razdoblje. Pod takvim uvjetima (primjerice na plodnim ravnicama Mađarske), gdje su potrebe za radnim uslugama u kratkom vremenskom razmaku vrlo velike, ali gdje raspoložive radne usluge nisu dostatne, velike količine žita često propadnu na poljima. Razlog tomu jest što nedostaju dobra komplementarna usjevima koji stoje na poljima (radne usluge potrebne za njihovu žetvu), tako da sami usjevi gube svoje dobro-svojstvo.

Kada je gospodarstvo nekoga naroda visoko razvijeno, razna komplementarna dobra općenito se nalaze u rukama različitih osoba. Proizvođači svakoga pojedinog proizvoda obično vode svoj posao na mehanički način, dok su proizvođači komplementarnih dobara jednako tako malo svjesni da dobro-svojstvo stvari koje proizvode ili izrađuju ovisi o postojanju drugih dobara koja nisu u njihovu posjedu. Pogreška da dobra višega reda posjeduju dobro-svojstvo sama po sebi, i bez obzira na raspoloživost komplementarnih dobara, najlakše nastaje u zemljama u kojima, zahvaljujući živoj trgovini i visoko razvijenom gospodarstvu, gotovo svaki proizvod nastaje pod prešutnom, i u pravilu sasvim nesvjesnom, pretpostavkom proizvođača da će druge osobe, s njime povezane trgovinom, pravodobno priskrbiti komplementarna dobra. Tek kada se ta prešutna pretpostavka iznevjeri takvom promjenom prilika da zakoni kojima se dobra ravnaju očito iskazuju svoje djelovanje, prekidaju se uobičajeni mehanički poslovni postupci, i tek se tada pozornost javnosti okreće prema tim pojavama i njihovim temeljnim uzrocima.

B. Dobro-svojstvo dobara višega reda izvedeno je iz dobro-svojstva odgovarajućih dobara nižega reda.

Ispitivanje naravi i uzročnih veza dobara, kako sam ih izložio u prva dva odsjeka, vodi do spoznaje još jednoga zakona kojemu se dobra kao takva pokoravaju – to jest, bez obzira na njihovo gospodarsko svojstvo.

Pokazano je da je postojanje ljudskih potreba jedan od bitnih preduvjeta dobro-svojstva, te da, ako ljudske potrebe s čijim zadovoljenjem neka stvar može biti dovedena u uzročnu vezu potpuno iščeznu, dobro-svojstvo te stvari smjesta se gubi, osim ako se za nju ne pojave nove potrebe.

Iz onoga što je rečeno o naravi dobara izravno je očito da dobra prvoga reda smjesta gube svoje dobro-svojstvo ako sve potrebe kojima su prije služila za zadovoljenje iščeznu, a da se za njih ne pojave nove potrebe. Problem postaje složeniji kada se okrenemo cjelokupnom rasponu dobara uzročno povezanih sa zadovoljenjem neke ljudske potrebe, te istražimo učinak iščeznuća te potrebe na dobro-svojstvo dobara višega reda uzročno povezanih s njezinim zadovoljenjem.

Pretpostavimo da bi potreba za izravnom ljudskom potrošnjom duhana iščeznula uslijed promjene ukusa, te da bi se istodobno izgubile i sve druge potrebe koje bi duhan već pripremljen za ljudsku potrošnju mogao zadovoljiti. U tom je slučaju izvjesno da bi svi duhanski proizvodi koji su već na raspolaganju, u konačnom obliku prikladnom za ljudsku potrošnju, smjesta izgubili svoje dobro-svojstvo. No što bi se dogodilo s odgovarajućim dobrima višega reda? Kakvo bi bilo stanje s obzirom na sirove listove duhana, alate i naprave kojima se proizvode razne vrste duhana, specijalizirane radne usluge zaposlene u toj industriji, ukratko, s obzirom na sva dobra drugoga reda upotrijebljena za proizvodnju duhana namijenjenoga ljudskoj potrošnji? Kakvo bi, nadalje, bilo stanje s obzirom na sjeme duhana, plantaže duhana, radne usluge te alate i naprave upotrijebljene u proizvodnji sirovoga duhana, i sva ostala dobra koja se mogu smatrati dobrima trećega reda u odnosu na potrebu za duhanom? Kakvo bi, naposljetku, bilo stanje s obzirom na odgovarajuća dobra četvrtoga, petoga i viših redova?

Dobro-svojstvo neke stvari ovisi, kao što smo vidjeli, o tome da ona može biti dovedena u uzročnu vezu sa zadovoljenjem ljudskih potreba. No vidjeli smo i da izravna uzročna veza između neke stvari i zadovoljenja neke potrebe nipošto nije nužan preduvjet njezina dobro-svojstva. Naprotiv, velik broj stvari izvodi svoje dobro-svojstvo iz činjenice da stoji tek u manje ili više neizravnom uzročnom odnosu prema zadovoljenju ljudskih potreba.

Ako je utvrđeno da je postojanje ljudskih potreba koje se mogu zadovoljiti preduvjet dobro-svojstva u svim slučajevima, time je ujedno dokazano i načelo da se dobro-svojstvo stvari smjesta gubi nakon iščeznuća potreba kojima su prije služile za zadovoljenje. To je načelo valjano bez obzira na to mogu li dobra biti dovedena u izravnu uzročnu vezu sa zadovoljenjem ljudskih potreba, ili izvode svoje dobro-svojstvo iz manje ili više neizravne uzročne veze sa zadovoljenjem ljudskih potreba. Jasno je da s iščeznućem odgovarajućih potreba prestaje postojati cijeli temelj odnosa za koji smo vidjeli da je odgovoran za dobro-svojstvo stvari.

Tako bi kinin prestao biti dobro kada bi iščeznule bolesti koje on služi liječiti, jer jedina potreba s čijim je zadovoljenjem uzročno povezan više ne bi postojala. No iščeznuće korisnosti kinina imalo bi daljnju posljedicu da bi i velik dio odgovarajućih dobara višega reda bio lišen svoga dobro-svojstva. Stanovnici zemalja koje proizvode kinin, koji trenutačno zarađuju za život sječom i guljenjem kininovaca, iznenada bi otkrili da bi ne samo njihove zalihe kininove kore, nego, posljedično, i njihovi kininovci, alati i naprave primjenjivi jedino za proizvodnju kinina, a iznad svega specijalizirane radne usluge, kojima su prije zarađivali za život, smjesta izgubili svoje dobro-svojstvo, jer sve te stvari, pod izmijenjenim okolnostima, više ne bi imale nikakav uzročni odnos sa zadovoljenjem ljudskih potreba.

Ako bi, kao posljedica promjene ukusa, potreba za duhanom potpuno nestala, prva bi posljedica bila da bi sve zalihe gotovih duhanskih proizvoda koje su pri ruci izgubile svoj karakter dobra. Daljnja bi posljedica bila da bi sirovi listovi duhana, strojevi, alati i naprave primjenjivi isključivo za preradu duhana, specijalizirane radne usluge zaposlene u proizvodnji duhanskih proizvoda, raspoložive zalihe duhanskog sjemena itd. izgubili svoj karakter dobra. Usluge, danas tako dobro plaćene, posrednika koji posjeduju toliku vještinu u razvrstavanju i trgovanju duhanom na mjestima poput Kube, Manile, Portorika i Havane, kao i specijalizirane radne usluge mnogih ljudi, kako u Europi tako i u tim dalekim zemljama, koji su zaposleni u izradi cigara, prestale bi biti dobra. Čak bi i kutije za duhan, vlažnice, sve vrste lula za duhan, držala lula itd. izgubili svoj karakter dobra. Ova naizgled vrlo složena pojava objašnjava se činjenicom da sva gore navedena dobra svoj karakter dobra izvode iz svoje uzročne povezanosti sa zadovoljenjem ljudske potrebe za duhanom. S nestankom te potrebe uništava se jedan od temelja na kojima počiva njihov karakter dobra.

No dobra prvoga reda često, a dobra višega reda u pravilu, izvode svoj karakter dobra ne samo iz jedne nego iz više ili manje brojnih uzročnih veza sa zadovoljenjem ljudskih potreba. Dobra višega reda stoga ne gube svoj karakter dobra ako samo jedna, ili općenito ako samo dio tih potreba prestane postojati. Naprotiv, očito je da će se taj učinak dogoditi samo ako nestanu sve potrebe sa čijim su zadovoljenjem dobra višega reda uzročno povezana, jer bi inače njihov karakter dobra, u strogom skladu s gospodarskim zakonom, i dalje postojao s obzirom na potrebe sa čijim su zadovoljenjem ostala uzročno povezana i pod promijenjenim uvjetima. Ali čak i u tom slučaju njihov karakter dobra nastavlja postojati samo u onoj mjeri u kojoj zadržavaju uzročnu vezu sa zadovoljenjem ljudskih potreba, te bi odmah nestao kad bi i preostale potrebe prestale postojati.

Da nastavimo s prethodnim primjerom, kad bi potreba ljudi za konzumacijom duhana potpuno prestala postojati, duhan već prerađen u proizvode prikladne za ljudsku konzumaciju, a vjerojatno i zalihe sirovih duhanskih listova, duhanskog sjemena te mnogih drugih dobara višega reda koja imaju uzročnu vezu sa zadovoljenjem potrebe za duhanom, bili bi potpuno lišeni svojega karaktera dobra. No ta sudbina ne bi nužno zadesila sva dobra višega reda koja koristi duhanska industrija. Zemlja i poljoprivredni alati koji se koriste u uzgoju duhana, primjerice, a možda i mnogi alati i strojevi koji se koriste u izradi duhanskih proizvoda, zadržali bi svoj karakter dobra s obzirom na druge ljudske potrebe, budući da se mogu dovesti u uzročnu vezu s tim drugim potrebama čak i nakon nestanka potrebe za duhanom.

Zakon prema kojem se karakter dobra dobara višega reda izvodi iz karaktera dobra odgovarajućih dobara nižega reda u čijoj proizvodnji služe ne smije se smatrati izmjenom koja zadire u bit prvotnoga načela, nego tek ponovnim iskazom toga načela u konkretnijem obliku.

U onome što je prethodilo razmotrili smo općenito sva dobra koja su uzročno povezana kako međusobno tako i sa zadovoljenjem ljudskih potreba. Predmet našega istraživanja bio je cijeli uzročni lanac sve do posljednje karike, zadovoljenja ljudskih potreba. Nakon što smo iznijeli načelo ovoga odsjeka, sada se u sljedećem odsjeku možemo posvetiti nekolicini karika lanca odjednom – zanemarujući, primjerice, za sada uzročnu vezu između dobara trećega reda i zadovoljenja ljudskih potreba, te promatrajući samo uzročnu vezu dobara toga reda s odgovarajućim dobrima bilo kojega višega reda po našem izboru.

4. Vrijeme i pogreška

Proces kojim se dobra višega reda postupno preobražavaju u dobra nižega reda i kojim se ona naposljetku usmjeravaju prema zadovoljenju ljudskih potreba nije, kao što smo vidjeli u prethodnim odsjecima, nepravilan, nego je podložan, poput svih drugih procesa promjene, zakonu uzročnosti. Ideja uzročnosti, međutim, neodvojiva je od ideje vremena. Proces promjene uključuje početak i nastajanje, a oni su zamislivi jedino kao procesi u vremenu. Stoga je sigurno da nikada ne možemo potpuno razumjeti uzročne međupovezanosti raznih zbivanja u nekom procesu, ni sam proces, ako ga ne promatramo u vremenu i ne primijenimo na njega mjeru vremena. Tako je, u procesu promjene kojim se dobra višega reda postupno preobražavaju u dobra prvoga reda, sve dok ona naposljetku ne dovedu do stanja koje nazivamo zadovoljenjem ljudskih potreba, vrijeme bitno obilježje naših promatranja.

Kada raspolažemo komplementarnim dobrima nekoga određenoga višega reda, moramo ih najprije preobraziti u dobra sljedećega nižega reda, a zatim postupno u dobra sve nižih redova, dok ne budu oblikovana u dobra prvoga reda, koja se jedina mogu izravno upotrijebiti za zadovoljenje naših potreba. Koliko god se kratkima često činila vremenska razdoblja koja leže između raznih faza toga procesa (a napredak u tehnologiji i prijevoznim sredstvima teži ih neprestano skraćivati), njihov potpuni nestanak ipak je nezamisliv. Nemoguće je preobraziti dobra bilo kojega danoga reda u odgovarajuća dobra nižega reda pukim zamahom ruke. Naprotiv, ništa nije sigurnije od toga da će osoba koja raspolaže dobrima višega reda biti u stvarnom položaju da raspolaže dobrima sljedećega nižega reda tek nakon znatnoga vremenskog razdoblja, koje, ovisno o pojedinim okolnostima, ponekad može biti kraće, a ponekad dulje. No ono što je ovdje rečeno o jednoj jedinoj karici uzročnoga lanca još više vrijedi s obzirom na cijeli proces.

Vremensko razdoblje koje taj proces zahtijeva u pojedinim slučajevima znatno se razlikuje ovisno o naravi slučaja. Pojedinac koji raspolaže svom zemljom, radnim uslugama, alatima i sjemenom potrebnim za proizvodnju hrastove šume bit će prisiljen čekati gotovo sto godina prije nego što drvo bude spremno za sjekiru, a u većini će slučajeva stvarno posjedovanje drva u tome stanju pripasti tek njegovim nasljednicima ili drugim ovlaštenicima. S druge strane, u nekim će slučajevima osoba koja raspolaže sastojcima i potrebnim alatima, radnim uslugama itd. potrebnim za proizvodnju jela ili napitaka biti u položaju da samu hranu ili piće upotrijebi tek za nekoliko trenutaka. Pa ipak, koliko god velika bila razlika među raznim slučajevima, jedno je sigurno: vremensko razdoblje koje leži između raspolaganja dobrima višega reda i posjedovanja odgovarajućih dobara nižega reda nikada se ne može potpuno ukloniti. Dobra višega reda stoga stječu i zadržavaju svoj karakter dobra ne s obzirom na potrebe neposredne sadašnjosti, nego kao posljedica ljudske predviđajuće sposobnosti, samo s obzirom na potrebe koje će se osjetiti kad proces proizvodnje bude dovršen.

Nakon onoga što je rečeno, očito je da se raspolaganje dobrima višega reda i raspolaganje odgovarajućim dobrima prvoga reda razlikuju, s obzirom na određenu vrstu potrošnje, u tome da se potonja mogu odmah potrošiti, dok prva predstavljaju raniju fazu u nastajanju potrošnih dobara te se stoga mogu upotrijebiti za izravnu potrošnju tek nakon proteka znatnoga vremenskog razdoblja, koje je dulje ili kraće ovisno o naravi slučaja. No naše razmatranje iziskuje još jedna iznimno važna razlika između neposrednoga raspolaganja potrošnim dobrom i posrednoga raspolaganja njime (kroz posjedovanje dobara višega reda).

Osoba koja izravno raspolaže potrošnim dobrima sigurna je u njihovu količinu i kakvoću. No osoba koja njima raspolaže samo posredno, kroz posjedovanje odgovarajućih dobara višega reda, ne može s istom sigurnošću odrediti količinu i kakvoću dobara prvoga reda kojima će raspolagati na kraju procesa proizvodnje.

Osoba koja posjeduje stotinu bušela¹¹ žita može planirati raspolaganje tim dobrom s onom sigurnošću, glede količine i kakvoće, koju neposredno posjedovanje bilo kojega dobra općenito može pružiti. No osoba koja raspolaže onolikom količinom zemlje, sjemena, gnojiva, radnih usluga, poljoprivrednih alata itd. koliko je redovito potrebno za proizvodnju stotinu bušela žita suočava se s mogućnošću da požanje više od te količine žita, ali i s mogućnošću da požanje manje. Niti se može isključiti mogućnost potpunoga izostanka žetve. Štoviše, izložena je znatnoj neizvjesnosti glede kakvoće proizvoda.

Ta neizvjesnost glede količine i kakvoće proizvoda kojim netko raspolaže kroz posjedovanje odgovarajućih dobara višega reda veća je u nekim granama proizvodnje nego u drugima. Pojedinac koji raspolaže materijalima, alatima i radnim uslugama potrebnima za proizvodnju cipela moći će, na temelju količine i kakvoće dobara višega reda koja su pri ruci, sa znatnim stupnjem preciznosti izvesti zaključke o količini i kakvoći cipela kojima će raspolagati na kraju procesa proizvodnje. No osoba koja raspolaže poljem prikladnim za uzgoj lana, odgovarajućim poljoprivrednim alatima, kao i potrebnim radnim uslugama, sjemenom lana, gnojivom itd., neće moći stvoriti posve siguran sud o količini i kakvoći uljarice koju će požeti na kraju procesa proizvodnje. Pa ipak, bit će izložena manjoj neizvjesnosti glede količine i kakvoće svojega proizvoda nego uzgajivač hmelja, lovac ili čak ribar bisera. Koliko god velike bile te razlike među raznim granama proizvodnje, pa makar napredak civilizacije težio umanjiti neizvjesnost koja je u to uključena, sigurno je da će znatan stupanj neizvjesnosti glede količine i kakvoće proizvoda koji će se naposljetku dobiti uvijek biti prisutan, premda ponekad u većoj, a ponekad u manjoj mjeri, ovisno o naravi slučaja.

Konačni razlog te pojave nalazi se u osobitom položaju čovjeka u odnosu na uzročni proces koji se naziva proizvodnjom dobara. Dobra višega reda preobražavaju se, u skladu sa zakonima uzročnosti, u dobra sljedećega nižega reda; ona se dalje preobražavaju dok ne postanu dobra prvoga reda i naposljetku dovedu do stanja koje nazivamo zadovoljenjem ljudskih potreba. Dobra višega reda najvažniji su elementi toga uzročnog procesa, ali nipošto nisu jedini. Postoje i drugi elementi, osim onih koji pripadaju svijetu dobara, koji utječu na količinu i kakvoću ishoda uzročnoga procesa koji se naziva proizvodnjom dobara. Ti su drugi elementi ili takve naravi da nismo prepoznali njihovu uzročnu vezu s našom dobrobiti, ili su to elementi čiji nam je utjecaj na proizvod dobro poznat, ali koji su, iz nekoga razloga, izvan naše kontrole.

Tako, sve donedavna, ljudi nisu poznavali utjecaj različitih vrsta tla, kemikalija i gnojiva na rast raznih biljaka, te stoga nisu znali da ti čimbenici ponekad imaju povoljniji, a ponekad manje povoljan (pa čak i nepovoljan) učinak na ishod procesa proizvodnje, kako s obzirom na njegovu količinu tako i na njegovu kakvoću. Kao posljedica otkrića na području poljoprivredne kemije, određeni dio neizvjesnosti poljoprivrede već je uklonjen, te je čovjek u položaju da, u mjeri u kojoj to sama otkrića dopuštaju, u svakom slučaju potakne povoljne učinke poznatih čimbenika i izbjegne one koji su štetni.

Promjene vremenskih prilika nude primjer iz druge skupine. Poljoprivrednicima je obično posve jasno koja je vrsta vremena najpovoljnija za rast biljaka. No budući da nemaju moć stvoriti povoljno vrijeme ili spriječiti vrijeme štetno za sadnice, ni u malenoj su mjeri ovisni o njegovu utjecaju na količinu i kakvoću svojega požnjevenog proizvoda. Premda se vrijeme, poput svih drugih prirodnih sila, očituje u skladu s neumoljivim uzročnim zakonima, gospodarećim se ljudima ono čini kao niz slučajnosti, jer je izvan njihove sfere kontrole.

Veći ili manji stupanj sigurnosti u predviđanju kakvoće i količine proizvoda kojim će ljudi raspolagati zahvaljujući svojem posjedovanju dobara višega reda potrebnih za njegovu proizvodnju ovisi o većoj ili manjoj potpunosti njihova poznavanja elemenata uzročnoga procesa proizvodnje te o većem ili manjem stupnju nadzora koji mogu provoditi nad tim elementima. Stupanj nesigurnosti u predviđanju kako količine tako i kakvoće proizvoda određen je suprotnim odnosima. Ljudska nesigurnost u pogledu količine i kakvoće proizvoda (odgovarajućih dobara prvoga reda) cijeloga uzročnog procesa to je veća što je veći broj elemenata koji na bilo koji način sudjeluju u proizvodnji potrošnih dobara, a koje ili ne razumijemo ili nad kojima, čak i kada ih razumijemo, nemamo nikakva nadzora – to jest, što je veći broj elemenata koji nemaju značaj dobra.

Ta je nesigurnost jedan od najvažnijih čimbenika gospodarske nesigurnosti ljudi i, kao što ćemo vidjeti u nastavku, od najvećega je praktičnog značenja u ljudskome gospodarstvu.

5. Uzroci napretka u ljudskoj dobrobiti

„Najveće poboljšanje proizvodnih snaga rada“, kaže Adam Smith, „te najveći dio vještine, spretnosti i prosudbe s kojima se on bilo gdje usmjerava ili primjenjuje, čini se da su učinci podjele rada.“¹² I: „Upravo veliko umnožavanje proizvoda svih različitih obrta, kao posljedica podjele rada, izaziva u dobro uređenu društvu ono opće obilje koje se širi sve do najnižih slojeva naroda.“¹³

Na taj je način Adam Smith napredujuću podjelu rada učinio središnjim čimbenikom gospodarskoga napretka čovječanstva – u skladu s presudnom važnošću koju pripisuje radu kao elementu ljudskoga gospodarstva. Ipak vjerujem da je istaknuti autor kojega sam upravo naveo, u svojem poglavlju o podjeli rada, rasvijetlio tek jedan jedini uzrok napretka u ljudskoj dobrobiti, dok su drugi, ne manje djelotvorni uzroci izmaknuli njegovoj pozornosti.

Možemo pretpostaviti da su zadaće u sabiračkome gospodarstvu kojega australskog plemena, najvećim dijelom, podijeljene na najučinkovitiji način među raznim članovima plemena. Jedni su lovci; drugi su ribari; a treći se bave isključivo sabiranjem divlje biljne hrane. Neke su žene posve zaokupljene pripremanjem hrane, a druge izradom odjeće. Možemo zamisliti da je podjela rada u plemenu provedena još i dalje, tako da svaku zasebnu zadaću na kraju obavlja poseban specijalizirani član plemena. Zapitajmo se sada bi li podjela rada provedena tako daleko imala takav učinak na povećanje količine potrošnih dobara dostupnih članovima plemena kakav je Adam Smith smatrao posljedicom napredujuće podjele rada. Očito će, kao rezultat takve promjene, to pleme (ili koji drugi narod) postići ili isti rezultat svojega rada uz manji napor ili, uz isti napor, veći rezultat nego prije. Time će poboljšati svoje stanje, ukoliko je to uopće moguće, pomoću prikladnije i učinkovitije raspodjele zanimanskih zadaća. No to je poboljšanje vrlo različito od onoga koje možemo opaziti u stvarnim slučajevima gospodarski napredujućih naroda.

Usporedimo taj posljednji slučaj s drugim. Pretpostavimo narod koji svoju pozornost proširuje na dobra trećega, četvrtoga i višega reda, umjesto da svoju djelatnost ograniči tek na zadaće primitivnoga sabiračkog gospodarstva – to jest, na pribavljanje prirodno dostupnih dobara najnižega reda (obično dobara prvoga, a možda i drugoga reda). Ako takav narod postupno usmjerava dobra sve viših redova prema zadovoljenju svojih potreba, a osobito ako svaki korak u tome smjeru prati prikladna podjela rada, nedvojbeno ćemo opaziti onaj napredak u dobrobiti koji je Adam Smith bio sklon pripisati isključivo potonjem čimbeniku. Vidjet ćemo kako lovac, koji isprva goni divljač toljagom, prelazi na lov lukom i lovačkom mrežom, na stočarstvo najjednostavnije vrste, a zatim, redom, na sve intenzivnije oblike stočarstva. Vidjet ćemo kako ljudi, koji isprva žive od divljega bilja, prelaze na sve intenzivnije oblike poljodjelstva. Vidjet ćemo uspon manufaktura i njihovo usavršavanje pomoću alata i strojeva. I, u najtješnjoj povezanosti s tim razvojem, vidjet ćemo kako raste dobrobit toga naroda.

Što čovječanstvo dalje napreduje u tome smjeru, to raznovrsnije postaju vrste dobara, to raznovrsnija slijedom toga i zanimanja, a to nužnija i gospodarski opravdanija također napredujuća podjela rada. No očito je da povećanje potrošnih dobara kojima čovjek raspolaže nije isključivi učinak podjele rada. Dapače, podjelu rada ne možemo čak ni označiti kao najvažniji uzrok gospodarskoga napretka čovječanstva. Ispravno bi je trebalo smatrati samo jednim čimbenikom među velikim utjecajima koji čovječanstvo vode od barbarstva i bijede prema civilizaciji i bogatstvu.

Objašnjenje učinka sve veće uporabe dobara višega reda na rastuću količinu dobara dostupnih za ljudsku potrošnju (dobara prvoga reda) stvar je male teškoće.

U svojem najprimitivnijem obliku, sabiračko je gospodarstvo ograničeno na skupljanje onih dobara najnižega reda koja slučajno nudi priroda. Budući da gospodareći pojedinci ne vrše nikakav utjecaj na proizvodnju tih dobara, njihovo je podrijetlo neovisno o željama i potrebama ljudi, te je stoga, što se njih tiče, slučajno. No ako ljudi napuste taj najprimitivniji oblik gospodarstva, istraže načine na koje se stvari mogu spojiti u uzročni proces radi proizvodnje potrošnih dobara, prisvoje stvari koje se mogu tako spajati i postupaju s njima kao s dobrima višega reda, dobit će potrošna dobra koja su jednako tako uistinu rezultati prirodnih procesa kao i potrošna dobra primitivnoga sabiračkog gospodarstva, ali dostupne količine tih dobara više neće biti neovisne o željama i potrebama ljudi. Umjesto toga, količine potrošnih dobara bit će određene procesom koji je u moći ljudi i koji je uređen ljudskim svrhama unutar granica koje postavljaju prirodni zakoni. Potrošna dobra, koja su prije bila proizvod slučajnoga spleta okolnosti svojega podrijetla, postaju proizvodom ljudske volje, unutar granica koje postavljaju prirodni zakoni, čim ljudi prepoznaju te okolnosti i steknu nadzor nad njima. Količine potrošnih dobara kojima čovjek raspolaže ograničene su samo opsegom ljudskoga znanja o uzročnim vezama među stvarima i opsegom ljudskoga nadzora nad tim stvarima. Sve veće razumijevanje uzročnih veza između stvari i ljudske dobrobiti te sve veći nadzor nad manje neposrednim uvjetima odgovornima za ljudsku dobrobit doveli su stoga čovječanstvo iz stanja barbarstva i najdublje bijede do njegova sadašnjega stupnja civilizacije i blagostanja te su pretvorili goleme krajeve nastanjene tek nekolicinom bijednih, krajnje siromašnih ljudi u gusto naseljene civilizirane zemlje. Ništa nije izvjesnije od toga da će stupanj gospodarskoga napretka čovječanstva i u budućim razdobljima biti razmjeran stupnju napretka ljudskoga znanja.

6. Vlasništvo

Ljudske su potrebe mnogostruke, a njihovi život i dobrobit nisu osigurani ako raspolažu samo sredstvima, koliko god obilnima, za zadovoljenje tek jedne od tih potreba. Premda način, kao i stupanj potpunosti, zadovoljenja ljudskih potreba može pokazivati gotovo neograničenu raznolikost, ipak je stanovit sklad u zadovoljenju njihovih potreba, do određene mjere, neophodan za očuvanje njihova života i dobrobiti. Jedan čovjek može živjeti u palači, jesti najprobranija jela i odijevati se u najskuplju odjeću. Drugi može naći svoje počivalište u mračnu kutu bijedne kolibe, hraniti se ostatcima i pokrivati se dronjcima. No svaki od njih mora nastojati zadovoljiti svoje potrebe za zaklonom i odjećom jednako kao i svoju potrebu za hranom. Jasno je da čak ni najpotpunije zadovoljenje jedne jedine potrebe ne može održati život i dobrobit.

U tome smislu nije neumjesno reći da su sva dobra kojima gospodareći pojedinac raspolaže uzajamno ovisna s obzirom na svoj značaj dobra, jer svako pojedino dobro može ostvariti cilj kojemu sva ona služe, očuvanje života i blagostanja, ne samo po sebi, nego jedino u spoju s ostalim dobrima.

U izoliranome kućnom gospodarstvu, pa i kada među ljudima postoji tek malo trgovine, ta zajednička svrha dobara nužnih za očuvanje ljudskoga života i dobrobiti razvidna je, jer su sva ona na raspolaganju jednomu gospodarećem pojedincu. Sklad potreba koje pojedina kućanstva nastoje zadovoljiti odražava se u njihovu vlasništvu.¹⁴ Na višem stupnju civilizacije, a osobito u našem visoko razvijenom razmjenskom gospodarstvu, gdje posjedovanje znatne količine bilo kojega gospodarskog dobra daje vlast nad odgovarajućim količinama svih ostalih dobara, uzajamna ovisnost dobara manje se jasno uočava u gospodarstvu pojedinačnih članova društva, ali se mnogo razgovjetnije pokazuje ako se gospodarski sustav razmotri kao cjelina.

Posvuda vidimo da svrhama gospodarećih ljudi ne služe pojedinačna dobra, nego spojevi dobara različitih vrsta. Ti su spojevi dobara na raspolaganju pojedincima ili izravno, kao što je slučaj u izoliranome kućnom gospodarstvu, ili dijelom izravno, a dijelom neizravno, kao što je slučaj u našem razvijenome razmjenskom gospodarstvu. Samo u svojoj ukupnosti ta dobra izazivaju učinak koji nazivamo zadovoljenjem naših potreba, a slijedom toga i osiguranjem našega života i dobrobiti.

Cjelokupni zbroj dobara kojima gospodareći pojedinac raspolaže za zadovoljenje svojih potreba nazivamo njegovim vlasništvom. Njegovo vlasništvo, međutim, nije proizvoljno sastavljena količina dobara, nego izravan odraz njegovih potreba, cjelovita cjelina, čiji se nijedan bitni dio ne može umanjiti ili povećati a da to ne utječe na ostvarenje cilja kojemu služi.