Potrebe proizlaze iz naših nagona, a nagoni su usađeni u našu narav. Nepotpuno zadovoljenje potreba vodi zakržljanju naše naravi. Njihovo nezadovoljenje izaziva naše uništenje. No zadovoljiti svoje potrebe znači živjeti i napredovati. Stoga je nastojanje da se osigura zadovoljenje naših potreba istovjetno nastojanju da se osiguraju naš život i blagostanje. To je najvažnije od svih ljudskih nastojanja, jer je preduvjet i temelj svih ostalih.

U praksi se briga ljudi za zadovoljenje svojih potreba izražava kao nastojanje da se stekne vlast nad svim stvarima o kojima ovisi zadovoljenje njihovih potreba. Ako neka osoba ima vlast nad svim potrošnim dobrima nužnima za zadovoljenje svojih potreba, njihovo stvarno zadovoljenje ovisi samo o njezinoj volji. Stoga njezin cilj možemo smatrati postignutim kada posjeduje ta dobra, jer su tada njezin život i blagostanje u njezinim vlastitim rukama. Količine potrošnih dobara koje neka osoba mora imati da bi zadovoljila svoje potrebe mogu se nazvati njezinim potrebama.¹⁵ Briga ljudi za održanje svojega života i blagostanja postaje stoga nastojanje da se opskrbe svojim potrebama.

No kada bi se ljudi brinuli o tome da se opskrbe svojim potrebama za dobrima samo onda kada osjete njihovu neposrednu potrebu, zadovoljenje njihovih potreba, a time i njihovi život i blagostanje, bili bi vrlo nedostatno osigurani.

Ako pretpostavimo da su stanovnici neke zemlje na početku zime posve bez zaliha namirnica i odjeće, ne može biti dvojbe da bi se većina njih bila nesposobna spasiti od propasti, čak ni najočajnijim naporima usmjerenima na zadovoljenje svojih potreba. No što civilizacija dalje napreduje, i što ljudi sve više ovise o pribavljanju dobara nužnih za zadovoljenje svojih potreba dugotrajnim procesom proizvodnje (str. 67 i dalje), to neodgodivijom postaje nužnost da se unaprijed pobrinu za zadovoljenje svojih potreba – to jest, da osiguraju svoje potrebe za buduća razdoblja.

Čak ni australski divljak ne odgađa lov sve dok stvarno ne osjeti glad. Niti odgađa gradnju svojega skloništa sve dok ne nastupi nevrijeme i dok već nije izložen njegovim štetnim učincima.¹⁶ No jedino ljudi u civiliziranim društvima, među svim gospodarećim pojedincima, planiraju zadovoljenje svojih potreba, i to ne samo za kratko razdoblje, nego za mnogo dulja vremenska razdoblja. Civilizirani ljudi nastoje osigurati zadovoljenje svojih potreba za mnogo godina unaprijed. Štoviše, oni ne planiraju samo za cijeli svoj život, nego u pravilu protežu svoje planove i dalje, u svojoj brizi da ni njihovim potomcima ne nedostaju sredstva za zadovoljenje njihovih potreba.

Kamo god se okrenemo među civiliziranim narodima, nalazimo sustav opsežnoga unaprijednog osiguravanja zadovoljenja ljudskih potreba. Dok još nosimo svoju tešku odjeću radi zaštite od zimske hladnoće, ne samo da je gotova proljetna odjeća već na putu prema maloprodajnim trgovinama, nego se u tvornicama tkaju lagane tkanine koje ćemo nositi sljedećega ljeta, dok se predu pređe za tešku odjeću koju ćemo upotrebljavati sljedeće zime. Kada se razbolimo, potrebne su nam usluge liječnika. U pravnim sporovima potreban nam je savjet odvjetnika. No bilo bi mnogo prekasno da osoba u bilo kojoj od tih okolnosti zadovolji svoju potrebu kada bi tek tada pokušala sama steći medicinsko ili pravno znanje i vještine, ili pokušala urediti posebnu izobrazbu drugih osoba za svoju službu, makar i raspolagala potrebnim sredstvima. U civiliziranim zemljama potrebe društva za tim i sličnim uslugama pravodobno se osiguravaju, jer iskusni i prokušani ljudi, koji su se za svoja zvanja pripremili prije mnogo godina i koji su otada prikupili bogata iskustva iz svoje prakse, stavljaju svoje usluge na raspolaganje društvu. I dok na taj način uživamo plodove dalekovidnosti prošlih vremena, mnogi se ljudi izobražavaju na našim sveučilištima kako bi u budućnosti zadovoljili potrebe društva za sličnim uslugama.

Briga ljudi za zadovoljenje svojih potreba tako postaje nastojanje da se unaprijed osigura podmirivanje njihovih potreba u budućnosti, te ćemo stoga potrebama neke osobe nazivati one količine dobara koje su nužne za zadovoljenje njezinih potreba unutar vremenskog razdoblja obuhvaćenoga njezinim planovima.¹⁷

Postoje dvije vrste znanja koje ljudi moraju posjedovati kao preduvjet za svaki uspješan pokušaj unaprijednog osiguravanja zadovoljenja svojih potreba. Moraju steći jasnoću: (a) o svojim potrebama, to jest o količinama dobara koje će im trebati za zadovoljenje njihovih potreba tijekom vremenskog razdoblja na koje se protežu njihovi planovi, i (b) o količinama dobara kojima raspolažu u svrhu podmirivanja tih potreba.

Svaka promišljena djelatnost usmjerena na zadovoljenje ljudskih potreba temelji se na poznavanju tih dviju vrsta količina. Bez poznavanja prve, djelatnost bi ljudi bila vođena slijepo, jer ne bi poznavali svoj cilj. Bez poznavanja druge, njihova bi djelatnost bila bezuredna, jer ne bi imali predodžbu o raspoloživim sredstvima.

U onome što slijedi najprije će se pokazati kako ljudi dolaze do spoznaje svojih potreba za buduća vremenska razdoblja; zatim će se pokazati kako procjenjuju količine dobara koje će im biti na raspolaganju tijekom tih vremenskih razdoblja; i napokon, dat će se opis djelatnosti kojom ljudi nastoje usmjeriti količine dobara (potrošnih dobara i sredstava za proizvodnju) kojima raspolažu prema najučinkovitijem zadovoljenju svojih potreba.

1. Ljudske potrebe

A. Potrebe za dobrima prvoga reda (potrošna dobra).

Ljudska bića izravno i neposredno osjećaju samo potrebe za dobrima prvoga reda, to jest za dobrima koja se mogu izravno upotrijebiti za zadovoljenje njihovih potreba (str. 56). Kada ne bi postojale potrebe za tim dobrima, ne bi mogle nastati ni potrebe za dobrima višega reda. Potrebe za dobrima višega reda tako su ovisne o potrebama za dobrima prvoga reda, a istraživanje potonjih čini nužni temelj istraživanja ljudskih potreba uopće. Najprije ćemo se, dakle, baviti ljudskim potrebama za dobrima prvoga reda, a zatim izlaganjem načela prema kojima se uređuju ljudske potrebe za dobrima višega reda.

Količina dobra prvoga reda nužna za zadovoljenje konkretne ljudske potrebe¹⁸ (a time i količina nužna za zadovoljenje svih potreba za dobrom prvoga reda koje se javljaju u određenom vremenskom razdoblju) određena je izravno samom potrebom (samim potrebama) i s njom (s njima) stoji u izravnom kvantitativnom odnosu. Kada bi stoga ljudi uvijek bili ispravno i potpuno obaviješteni, na temelju prijašnjega iskustva, o konkretnim potrebama koje će imati i o intenzitetu s kojim će te potrebe osjećati tijekom vremenskog razdoblja za koje planiraju, nikada ne bi mogli biti u dvojbi o količinama dobara nužnima za zadovoljenje njihovih potreba, to jest o veličini njihovih potreba za dobrima prvoga reda.

No iskustvo nam govori da smo često više ili manje u dvojbi hoće li određene potrebe uopće biti osjećane u budućnosti. Svjesni smo, dakako, da ćemo tijekom danoga vremenskog razdoblja trebati hranu, piće, odjeću, sklonište i tako dalje. No ista sigurnost ne postoji s obzirom na mnoga druga dobra, poput liječničkih usluga, lijekova i slično, jer hoćemo li ili nećemo osjetiti potrebu za tim dobrima često ovisi o utjecajima koje ne možemo sa sigurnošću predvidjeti.

Čak i kod potreba za koje unaprijed znamo da će biti osjećane u razdoblju za koje planiramo, možemo biti nesigurni glede količina o kojima je riječ. Dobro znamo da će se te potrebe osjetiti, no ne znamo unaprijed točno u kojem stupnju, to jest ne znamo točne količine dobara koje će biti nužne za njihovo zadovoljenje. A upravo su te količine ovdje predmet razmatranja.

U slučaju potreba kod kojih postoji nesigurnost hoće li se uopće javiti u vremenskim razdobljima za koja ljudi prave svoje planove, iskustvo nas uči da ljudi, usprkos svojoj manjkavoj dalekovidnosti, nipošto ne propuštaju pobrinuti se za njihovo eventualno zadovoljenje. Čak i zdrave osobe koje žive na selu posjeduju, u mjeri u kojoj im sredstva to dopuštaju, kućnu ljekarnu ili barem nekoliko lijekova za nepredviđene hitne slučajeve. Brižni domaćini imaju aparate za gašenje požara kako bi sačuvali svoju imovinu u slučaju vatre, oružje da je po potrebi zaštite, vjerojatno i sefove otporne na vatru i provalu, te mnoga slična dobra. Štoviše, vjerujem da će se i među dobrima najsiromašnijih ljudi naći neka dobra za koja se očekuje da će se upotrijebiti samo u nepredviđenim okolnostima.

Okolnost da je neizvjesno hoće li se potreba za nekim dobrom osjetiti tijekom razdoblja naših planova ne isključuje, dakle, mogućnost da ćemo se pobrinuti za njezino eventualno zadovoljenje, te stoga ne dovodi u pitanje stvarnost naših potreba za dobrima nužnima za zadovoljenje takvih potreba. Naprotiv, ljudi se unaprijed brinu, i to koliko im sredstva dopuštaju, za eventualno zadovoljenje i tih potreba, te uključuju dobra nužna za njihovo zadovoljenje u svoje računice kad god utvrđuju svoje potrebe u cjelini.

No ono što je ovdje rečeno o potrebama čije je pojavljivanje posve neizvjesno jednako tako vrijedi i ondje gdje nema dvojbe da će se potreba za nekim dobrom javiti, nego postoji samo neizvjesnost glede intenziteta s kojim će biti osjećana, jer i u tom slučaju ljudi s pravom smatraju svoje potrebe potpuno podmirenima kada mogu raspolagati količinama dobara dostatnima za sve predviđene eventualnosti.

Daljnja je točka koju ovdje treba uzeti u obzir sposobnost ljudskih potreba za rastom. Ako su ljudske potrebe sposobne za rast i, kako se katkad tvrdi, sposobne za beskonačan rast, moglo bi se učiniti kao da bi taj rast neprestano protezao granice količina dobara nužnih za zadovoljenje ljudskih potreba, štoviše čak do potpune beskonačnosti, i da bi stoga svako unaprijedno osiguravanje ljudi s obzirom na njihove potrebe bilo posve onemogućeno.

O tom predmetu sposobnosti ljudskih potreba za beskonačnim rastom, čini mi se, prije svega, da je pojam beskonačnosti primjenjiv samo na neograničen napredak u razvoju ljudskih potreba, ali ne i na količine dobara nužne za zadovoljenje tih potreba tijekom danoga vremenskog razdoblja. Premda se priznaje da je niz beskonačan, svaki je pojedini član niza ipak konačan. Čak i ako se ljudske potrebe mogu smatrati neograničenima u svojem razvoju u najudaljenija razdoblja budućnosti, one su ipak sposobne za kvantitativno određenje za sva dana, a osobito za sva gospodarski značajna, vremenska razdoblja. Tako, čak i pod pretpostavkom neprekinutoga napretka u razvoju ljudskih potreba, imamo posla s konačnim, a nikada s beskonačnim i time potpuno neodređenim veličinama, ako se bavimo samo određenim vremenskim razdobljima.

Ako promatramo ljude u promišljenoj djelatnosti usmjerenoj na zadovoljenje njihovih budućih potreba, lako možemo uvidjeti da su daleko od toga da bi sposobnost svojih potreba za rastom pustili da im izmakne pažnji. Naprotiv, najmarljivije se trude da je uzmu u obzir. Osoba koja očekuje povećanje svoje obitelji ili viši društveni položaj posvetit će dužnu pozornost svojim povećanim budućim potrebama pri gradnji i opremanju stanova te pri kupnji kočija i sličnih trajnih dobara. U pravilu, i koliko mu sredstva dopuštaju, nastojat će uzeti u obzir veće zahtjeve budućnosti, ne samo u jednoj pojedinoj vezi, nego s obzirom na svoje posjedovanje dobara u cjelini. Analogan možemo uočiti u djelatnostima gradskih uprava. Vidimo općine kako grade vodovode, javne građevine (škole, bolnice i slično), parkove, ulice i tako dalje, pazeći ne samo na potrebe sadašnjosti, nego i s dužnim obzirom prema povećanim potrebama budućnosti. Naravno, ta sklonost da se pozornost posveti budućim potrebama još je jasnije uočljiva u djelatnostima državnih vlada.

Da sažmemo ono što je rečeno, čini se da su ljudske potrebe za potrošnim dobrima veličine čije kvantitativno određenje s obzirom na buduća vremenska razdoblja ne predstavlja nikakve temeljne poteškoće. To su veličine o kojima ljudi, u djelatnostima usmjerenima na zadovoljenje svojih potreba, doista nastoje steći jasnoću unutar izvedivih granica i utoliko ukoliko ih praktična nužnost na to prisiljava, to jest njihovi su pokušaji da odrede te veličine ograničeni, s jedne strane, na ona vremenska razdoblja za koja, u bilo kojem trenutku, planiraju načiniti osiguranje, i, s druge strane, na stupanj točnosti koji je dostatan za praktičan uspjeh njihove djelatnosti.

B. Potrebe za dobrima višega reda (sredstva za proizvodnju)

Ako su naše potrebe za dobrima prvoga reda za neko nadolazeće vremensko razdoblje već izravno podmirene postojećim količinama tih dobara, ne može biti riječi o daljnjem osiguravanju tih istih potreba pomoću dobara višega reda. No ako te potrebe nisu podmirene, ili nisu potpuno podmirene, postojećim dobrima prvoga reda (to jest ako nisu podmirene izravno), tada nastaju potrebe za dobrima višega reda za vremensko razdoblje o kojem je riječ. Te su potrebe one količine dobara višega reda koje su nužne, u postojećem stanju tehnologije odgovarajućih grana proizvodnje, za podmirivanje naših potpunih potreba za dobrima prvoga reda.

Jednostavan odnos koji je upravo prikazan s obzirom na naše potrebe za sredstvima za proizvodnju treba ipak, kako ćemo vidjeti u onome što slijedi, uočiti samo u rijetkim slučajevima. Važna izmjena toga načela proizlazi iz uzročnih međuodnosa među dobrima.

Već je ranije pokazano (str. 58 i dalje) da je ljudima nemoguće upotrijebiti bilo koje dobro višega reda za proizvodnju odgovarajućih dobara nižega reda ako istodobno nisu u stanju raspolagati komplementarnim dobrima. Ono što je ranije rečeno o dobrima općenito ovdje postaje oštrije i preciznije kada uzmemo u obzir raspoložive količine dobara. Ranije je pokazano da dobra višega reda možemo pretvoriti u dobra nižega reda, te ih tako upotrijebiti za zadovoljenje ljudskih potreba, samo ako istodobno raspolažemo komplementarnim dobrima. To se načelo sada može iznova izreći sljedećim riječima: količine dobara višega reda možemo privesti proizvodnji zadanih količina dobara nižega reda, i tako naposljetku zadovoljenju svojih potreba, samo ako smo u položaju da istodobno raspolažemo komplementarnim količinama ostalih dobara višega reda. Tako se, primjerice, ni najveća količina zemlje ne može upotrijebiti za proizvodnju neke količine žita, ma kako ona bila malena, ako ne raspolažemo (komplementarnim) količinama sjemena, radnih usluga itd. koje su nužne za proizvodnju te malene količine žita.

Stoga se potrebe za pojedinačnim dobrom višega reda nikada ne susreću. Naprotiv, često opažamo da se, kad god potrebe za nekim dobrom nižega reda nisu nimalo ili su tek nepotpuno zadovoljene, potrebe za svakim od odgovarajućih dobara višega reda javljaju samo zajedno s količinski odgovarajućim potrebama za ostalim komplementarnim dobrima višega reda.

Pretpostavimo, primjerice, da uz još nezadovoljene potrebe za 10 000 pari cipela za zadano vremensko razdoblje raspolažemo količinama alata, radnih usluga itd. nužnima za proizvodnju te količine cipela, ali samo s dovoljno kože za proizvodnju 5 000 pari. Ili pak pretpostavimo da smo u položaju raspolagati svim ostalim dobrima višega reda nužnima za proizvodnju 10 000 pari cipela, ali samo s dovoljno radnih usluga za proizvodnju 5 000 pari. U oba slučaja nema sumnje da bi se naše pune potrebe, s obzirom na zadano vremensko razdoblje, protezale na onolike količine raznih dobara višega reda nužnih za proizvodnju cipela koliko bi bilo dovoljno za proizvodnju 10 000 pari. Naše stvarne potrebe, međutim, s obzirom na ostala komplementarna dobra, u svakom bi se slučaju protezale samo na one količine koje su potrebne za proizvodnju 5 000 pari. Preostale bi potrebe ostale latentne i postale bi stvarne tek ako bi i druge količine komplementarnih dobara, kojih nedostaje, postale raspoložive.

Iz rečenoga izvodimo načelo da su, s obzirom na zadana buduća vremenska razdoblja, naše stvarne potrebe za pojedinim dobrima višega reda ovisne o raspoloživosti komplementarnih količina odgovarajućih dobara višega reda.

Kad je uvoz pamuka u Europu znatno opao zbog Američkoga građanskog rata, potrebe za pamučnom robom u komadu očito su ostale posve nedirnute, jer taj rat nije mogao znatno promijeniti potrebe za tim dobrima. U mjeri u kojoj je bilo budućih potreba za pamučnom robom u komadu koje već nisu bile zadovoljene gotovim industrijskim proizvodima, postojale su slijedom toga i potrebe za odgovarajućim količinama dobara višega reda nužnih za proizvodnju pamučnoga platna. Stoga ni te potrebe, u cjelini gledano, nisu mogle biti znatno izmijenjene građanskim ratom. No budući da je raspoloživa količina jednoga od nužnih dobara višega reda, naime sirovoga pamuka, znatno opala, prirodna je posljedica bila da je dio prijašnjih potreba za dobrima komplementarnima sirovom pamuku s obzirom na proizvodnju pamučnoga platna (radne usluge, strojevi itd.) postao latentan, a stvarne su se potrebe za njima smanjile na one količine koje su bile nužne za preradu raspoloživih količina sirovoga pamuka. Čim je, međutim, uvoz sirovoga pamuka ponovno oživio, stvarne su potrebe za tim dobrima također doživjele povećanje – i to upravo u onoj mjeri u kojoj su se, dakako, latentne potrebe smanjile.

Doseljenici, donoseći sa sobom poglede stečene u visoko razvijenim matičnim zemljama, često upadaju u pogrešku da od samoga početka teže opsežnu zemljišnom posjedu zanemarujući važnije obzire, pa čak i bez obzira na to jesu li u njihovim naseobinama raspoložive odgovarajuće količine ostalih dobara komplementarnih zemlji. Ipak, ništa nije izvjesnije od toga da mogu napredovati u upotrebi zemlje za zadovoljenje svojih potreba samo u onoj mjeri u kojoj su u stanju pribaviti odgovarajuće komplementarne količine sjemenskoga žita, stoke, poljoprivrednih oruđa itd. Njihov način postupanja odaje nepoznavanje gornjega načela, koje se nameće tako neumoljivo da se ljudi moraju ili pokoriti njegovoj valjanosti ili snositi štetne posljedice njegova zanemarivanja.

Što dalje civilizacija napreduje s visoko razvijenom podjelom rada, to više ljudi u različitim strukama navikavaju proizvoditi količine dobara višega reda uz prešutnu i u pravilu ispravnu pretpostavku da će druge osobe proizvesti odgovarajuće količine komplementarnih dobara. Proizvođači kazališnih dalekozora vrlo rijetko sami proizvode staklene leće, kutije od bjelokosti ili kornjačevine te brončane dijelove koji se upotrebljavaju pri sastavljanju kazališnih dalekozora. Naprotiv, poznato je da proizvođači tih dalekozora pojedine dijelove obično nabavljaju od specijaliziranih proizvođača ili obrtnika te te dijelove samo sastavljaju, dodajući možda još pokoji završni dodir. Brusač stakla koji izrađuje leće, izrađivač galanterije koji izrađuje kutije od bjelokosti ili kornjačevine te bravar-brončar koji izrađuje brončane odljevke – svi oni djeluju uz prešutnu pretpostavku da potrebe za njihovim proizvodima doista postoje. Pa ipak, ništa nije izvjesnije od toga da su stvarne potrebe za proizvodima svakoga od njih ovisne o proizvodnji komplementarnih količina na takav način da bi, ako bi proizvodnja staklenih leća pretrpjela prekid, stvarne potrebe za ostalim dobrima višega reda nužnima za proizvodnju dalekozora, kazališnih dalekozora i sličnih dobara postale latentne. U tom bi se času pojavili gospodarski poremećaji koje laici obično smatraju posve nenormalnima, ali koji su zapravo posve u skladu s gospodarskim zakonima.

…potrebe jednake količinama dobara koje bi bile nužne da zadovolji svoje potrebe. Trgovci i industrijalci općenito upotrebljavaju izraz „potrebe” u užem smislu riječi te pod njime često razumiju „očekivanu potražnju” za nekim dobrom. U tom se smislu također kaže da postoje potrebe za nekom robom „uz zadanu cijenu”, ali ne i uz neku drugu cijenu itd.

C. Vremenske granice unutar kojih se ljudske potrebe osjećaju.

U našem sadašnjem istraživanju jedina tema koja još preostaje da se uzme u obzir jest problem vremena, te moramo pokazati za koja vremenska razdoblja ljudi zapravo planiraju svoje potrebe.

O tom je pitanju jasno, na prvome mjestu, da se naše potrebe za dobrima prvoga reda čine zadovoljenima, s obzirom na zadano buduće vremensko razdoblje, ako ćemo unutar toga razdoblja biti u položaju izravno raspolagati količinama dobara prvoga reda koje su nam potrebne. Drukčije je ako svoje potrebe za dobrima prvoga ili, općenito, nižega reda moramo zadovoljiti neizravno (to jest, posredstvom količina odgovarajućih dobara višega reda), zbog protoka vremena koji je neizbježan u svakom proizvodnom procesu. Označimo kao razdoblje I vremensko razdoblje koje počinje sada i proteže se do trenutka u kojem se dobro prvoga reda može proizvesti iz odgovarajućih dobara drugoga reda kojima sada raspolažemo. Nazovimo razdobljem II vremensko razdoblje koje slijedi nakon razdoblja I i proteže se do trenutka u kojem se dobro prvoga reda može proizvesti iz dobara trećega reda koja su nam sada raspoloživa. I slično, označimo sljedeća vremenska razdoblja kao III, IV i tako dalje. Za svaku pojedinu vrstu dobra time je određen niz vremenskih razdoblja. Za svako od tih vremenskih razdoblja imamo neposredne i izravne potrebe za dobrom prvoga reda, i te se potrebe zapravo zadovoljavaju jer tijekom tih vremenskih razdoblja dolazimo do izravnoga raspolaganja nužnim količinama dobra prvoga reda.

Pretpostavimo, međutim, da bismo svoje potrebe za dobrom prvoga reda tijekom razdoblja II pokušali zadovoljiti pomoću dobara četvrtoga reda. Jasno je da bi to bilo fizički nemoguće te da bi stvarno zadovoljenje naših potreba za dobrom prvoga reda unutar postavljenoga vremenskog razdoblja moglo proizaći jedino iz upotrebe dobara prvoga ili drugoga reda.

Ista se primjedba može iznijeti ne samo s obzirom na naše potrebe za dobrima prvoga reda, nego i s obzirom na naše potrebe za svim dobrima nižega reda u odnosu na raspoloživa dobra višega reda. Ne možemo, primjerice, zadovoljiti svoje potrebe za dobrima trećega reda tijekom razdoblja V time što bismo tijekom toga vremenskog razdoblja stekli raspolaganje odgovarajućim količinama dobara šestoga reda. Naprotiv, jasno je da bismo u tu svrhu raspolaganje tim potonjim dobrima već morali bili steći tijekom razdoblja II.¹⁹

Kad potrebe nekoga naroda za žitom za tekuću godinu u kasnu jesen ne bi bile izravno pokrivene tada postojećim zalihama žita, bilo bi prekasno pokušati u tu svrhu upotrijebiti raspoloživu zemlju, poljoprivredna oruđa, radne usluge itd. No jesen bi bila pravo vrijeme da se za potrebe za žitom sljedeće godine pobrine upotrebom navedenih dobara višega reda. Slično tomu, da bismo zadovoljili svoje potrebe za radnim uslugama sposobnih učitelja za desetljeće od sada, već u sadašnjem trenutku moramo u tu svrhu obrazovati sposobne osobe.

Ljudske potrebe za dobrima višega reda, jednako kao i one za dobrima nižega reda, nisu samo veličine koje su količinski određene u strogom skladu s određenim zakonima i koje ljudi mogu unaprijed procijeniti ondje gdje postoji praktična nužnost, nego su to ujedno i veličine koje ljudi, unutar određenih vremenskih granica, izračunavaju s točnošću dostatnom za svoje praktične poslove. Štoviše, zapis prošlosti pokazuje da ljudi, na temelju prijašnjega iskustva o svojim potrebama i o proizvodnim procesima, neprestano poboljšavaju svoju sposobnost da točnije procijene količine raznih dobara koje će biti potrebne za zadovoljenje njihovih potreba, kao i pojedina vremenska razdoblja unutar kojih će se te potrebe za raznim dobrima javiti.

2. Raspoložive količine

Ako je općenito ispravno da je jasnoća o cilju njihovih nastojanja bitan čimbenik uspjeha svake ljudske djelatnosti, jednako je tako izvjesno da je poznavanje potreba za dobrima u budućim vremenskim razdobljima prvi preduvjet za planiranje svake ljudske djelatnosti usmjerene na zadovoljenje potreba. Kakvi god, dakle, bili vanjski uvjeti pod kojima se ta ljudska djelatnost razvija, njezin će uspjeh ponajprije ovisiti o ispravnu predviđanju količina dobara koje će ljudi smatrati nužnima u budućim vremenskim razdobljima – to jest, o ispravnu unaprijednom oblikovanju svojih potreba. Jasno je također da bi potpun nedostatak predviđanja učinio svako planiranje djelatnosti usmjerene na zadovoljenje ljudskih potreba posve nemogućim.

Drugi čimbenik koji određuje uspjeh ljudske djelatnosti jest spoznaja koju ljudi steknu o sredstvima koja su im na raspolaganju za postizanje željenih ciljeva. Gdje god se, dakle, ljudi mogu opaziti u djelatnostima usmjerenima na zadovoljenje svojih potreba, vidi se da su ozbiljno zaokupljeni time da steknu što je moguće točniju spoznaju o količinama dobara koje su im u tu svrhu raspoložive. Kako pritom postupaju, predmet je koji će nas zaokupljati u ovom odjeljku.

Količine dobara koje su u svakom trenutku na raspolaganju različitim članovima društva određene su postojećim okolnostima, a pri utvrđivanju tih količina jedini problemi koje oni imaju jesu mjerenje i popisivanje dobara kojima raspolažu. Idealan ishod tih dviju vrsta predviđajuće ljudske djelatnosti jest potpuno nabrajanje dobara koja im stoje na raspolaganju u danom trenutku, njihovo razvrstavanje u savršeno istovrsne kategorije te točno utvrđivanje broja jedinica u svakoj kategoriji. U praktičnom životu, međutim, ljudi su daleko od toga da slijede taj ideal pa obično niti ne pokušavaju postići rezultate onoliko potpuno točne koliko je to moguće u postojećem stanju vještina mjerenja i popisivanja, nego se zadovoljavaju upravo onim stupnjem točnosti koji je nužan za praktične svrhe. Ipak, znakovit je dokaz velike praktične važnosti koju za mnoge ljude ima točno poznavanje postojećih količina dobara koja im stoje na raspolaganju to što kod trgovaca, industrijalaca i takvih osoba općenito, koje su razvile visok stupanj predviđajuće djelatnosti, nalazimo posve iznimnu razinu točnosti tog znanja. No čak i na najnižim razinama civilizacije susrećemo određenu mjeru poznavanja raspoloživih količina dobara, jer je očito da bi potpuni nedostatak tog znanja onemogućio svaku predviđajuću ljudsku djelatnost usmjerenu na zadovoljenje potreba.

U onoj mjeri u kojoj se ljudi upuštaju u planiranje djelatnosti usmjerene na zadovoljenje svojih potreba, nastoje steći jasnoću o količinama dobara koje su im u svakom trenutku na raspolaganju. Gdje god, dakle, već postoji znatna trgovina dobrima, naći ćemo ljude koji pokušavaju oblikovati sud o količinama dobara koje trenutačno stoje na raspolaganju drugim članovima društva s kojima održavaju trgovačke veze.

Sve dok ljudi međusobno nemaju znatnu trgovinu, svaki čovjek očito ima tek mali interes za to da zna kojim količinama dobara raspolažu druge osobe. No čim se razvije opsežna trgovina, uglavnom kao posljedica podjele rada, te se ljudi nađu u velikoj mjeri ovisni o razmjeni pri podmirivanju svojih potreba, oni prirodno stječu vrlo očit interes da budu obaviješteni ne samo o svim dobrima u vlastitom posjedu nego i o dobrima svih drugih osoba s kojima održavaju trgovačke odnose, jer je dio posjeda tih drugih osoba tada njima dostupan, ako ne izravno, onda neizravno (putem trgovine).

Čim društvo dosegne određenu razinu civilizacije, rastuća podjela rada uzrokuje razvoj posebnog profesionalnog staleža koji djeluje kao posrednik u razmjenama i obavlja za ostale članove društva ne samo mehanički dio trgovačkih poslova (otpremu, raspodjelu, skladištenje dobara itd.) nego i zadaću vođenja evidencije o raspoloživim količinama. Tako primjećujemo da određena skupina ljudi ima poseban profesionalni interes za prikupljanje podataka o količinama dobara, takozvanim zalihama u najširem smislu te riječi, koje trenutačno stoje na raspolaganju različitim narodima i nacijama čiju trgovinu posreduju. Podaci koje prikupljaju obuhvaćaju trgovačka područja koja su manja ili veća (pojedine županije, pokrajine ili čak cijele zemlje ili kontinente), već prema položaju koji dotični posrednici zauzimaju u trgovačkom životu. Oni, štoviše, imaju interes i za mnoge druge opće vrste podataka, ali o tome ćemo imati prilike raspravljati na kasnijem mjestu.

Vođenje takvih statističkih evidencija, ukoliko se odnose na količine dobara koje trenutačno stoje na raspolaganju većim skupinama pojedinaca, ili pak na raspolaganju čitavim nacijama ili skupinama nacija, nailazi, međutim, na ne baš male poteškoće, jer se točno utvrđivanje tih zaliha može provesti jedino popisom. Postupak popisa pretpostavlja složen aparat javnih službenika, koji pokriva čitavo trgovačko područje i opremljen je nužnim ovlastima. Takav aparat mogu osigurati samo nacionalne vlade, i to samo unutar vlastitih državnih područja. Štoviše, popis ne uspijeva biti djelotvoran čak ni unutar tih granica, kao što je poznato svakom stručnjaku, kad se odnosi na dobra čije raspoložive količine nisu lako dostupne službenom nabrajanju.

I popisi se mogu povoljno poduzimati samo s vremena na vrijeme. Doista, obično ih je moguće poduzimati tek u znatnim vremenskim razmacima. Stoga podaci dobiveni u određenom trenutku za sva dobra čije su raspoložive količine podložne snažnim oscilacijama nerijetko već gube praktičnu vrijednost, premda brojke mogu polagati pravo na pouzdanost.

Vladina djelatnost usmjerena na utvrđivanje količina dobara koje su u svakom trenutku na raspolaganju danom narodu ili naciji prirodno je, dakle, ograničena: (1) na dobra čije su količine podložne samo neznatnim promjenama, kao što je slučaj sa zemljom, građevinama, domaćim životinjama, prijevoznim sredstvima itd., jer popis takvih stavki, proveden u određenom trenutku, zadržava svoju valjanost i za kasnije trenutke, i (2) na dobra čije su raspoložive količine podložne takvom stupnju javnog nadzora da je time, barem u nekoj mjeri, zajamčena ispravnost dobivenih brojki.

S obzirom na izrazit interes koji poslovni svijet, u upravo opisanim okolnostima, ima za što točnijim mogućim poznavanjem količina dobara raspoloživih u određenim trgovačkim područjima, razumljivo je da se ne zadovoljava nepotpunim rezultatima te djelatnosti vlada, koja se, kakva već većinom jest, obavlja s malo trgovačkog razumijevanja i uvijek pokriva samo pojedine zemlje ili dijelove zemalja, a ne čitava trgovačka područja. Naprotiv, poslovni svijet sam pokušava samostalno, i nerijetko uz znatnu financijsku žrtvu, pružiti što obuhvatnije i što točnije moguće podatke o dotičnim količinama. Ta je potreba iznjedrila mnoge organe koji služe posebnim interesima poslovnoga svijeta, a čija se zadaća u znatnoj mjeri sastoji u obavještavanju članova svake proizvodne grane o trenutačnom stanju zaliha u različitim trgovačkim područjima.

Među tim organima jesu dopisnici koje velike trgovačke kuće drže na glavnim tržištima za svaku od svojih roba. Jedna od glavnih dužnosti tih dopisnika jest da svoje poslodavce neprekidno obavještavaju o stanju zaliha robe. Za svaku važnu robu postoji i znatan broj povremeno objavljivanih poslovnih izvješća koja služe istoj svrsi. Tko god pomno prati izvješća o žitu Bella u Londonu ili Meyera u Berlinu, izvješća o šećeru Lichta u Magdeburgu, izvješća o pamuku Ellisona i Haywooda u Liverpoolu itd., naći će u njima pouzdane podatke o trenutačnom stanju zaliha robe (i mnoge druge podatke važne za poslovni svijet, o kojima ću raspravljati kasnije), utemeljene na istraživanjima različitih vrsta i na domišljatom računanju ondje gdje istraživanje nije izvedivo. Te procjene zaliha robe imaju, kao što ćemo vidjeti, vrlo određen utjecaj na gospodarske pojave, osobito na oblikovanje cijena. Izvješća o pamuku Ellisona i Haywooda, primjerice, sadrže povremene podatke o trenutačnim zalihama različitih vrsta pamuka u Liverpoolu, u Engleskoj općenito, na kontinentu te u Americi, Indiji, Egiptu i ostalim proizvodnim područjima; redovito nas obavještavaju o količinama pamuka u tijeku otpreme na otvorenom moru (plutajući teret), o lukama u koje su upućene te o tome jesu li količine u Engleskoj još uvijek u rukama veletrgovaca, već u skladištima predionica ili drugih kupaca, ili namijenjene za izvoz itd.

Ta se izvješća temelje na javnim popisima svih vrsta, koje poslovni svijet odmah nastoji učiniti upotrebljivima ako se pokažu imalo vjerodostojnima, na podacima koje prikupljaju stručni dopisnici na različitim mjestima, a dijelom i na procjenama iskusnih poslovnih ljudi dokazane pouzdanosti. Ona obuhvaćaju ne samo zalihe raspoložive u danom trenutku nego i količine dobara za koje se očekuje da će ljudima stajati na raspolaganju u budućim vremenskim razdobljima.²⁰ U gore spomenutim Lichtovim izvješćima, primjerice, nalaze se ne samo vijesti o oscilacijama zaliha šećera u svim trgovačkim područjima koja su u dodiru s Njemačkom nego i sveobuhvatna zbirka činjenica o proizvodnji sirovina i prerade. Posebice, nalaze se ondje aktualna izvješća o površini zemlje zasađenoj šećernom trskom i šećernom repom, o trenutačnom stanju usjeva trske i repe, o očekivanom utjecaju vremenskih prilika na vrijeme te količinske i kakvoćne rezultate žetve, o samoj žetvi, o kapacitetima šećerana i rafinerija, o broju tih postrojenja koja su u pogonu i broju onih koja miruju, o količini stranog i domaćeg proizvoda za koji se očekuje da će stići na njemačko tržište te o vremenima očekivanog dolaska, o tehničkom napretku u metodama proizvodnje šećera, o smetnjama u distribucijskom aparatu itd. Slični podaci o ostalim robama sadržani su u drugim poslovnim izvješćima spomenutima u prethodnom odlomku.

Takva su izvješća obično dostatna da poslovni svijet obavijeste o raspoloživim količinama određenih roba u manje ili više opsežnim trgovačkim područjima mjerodavnima za svaku robu te da mu pruže osnovu za prosuđivanje predstojećih promjena u zalihama. Ondje gdje postoje stvarne neizvjesnosti, izvješća služe tomu da na tu okolnost skrenu pozornost, kako bi se u svim slučajevima u kojima ishod određene transakcije ovisi o većoj ili manjoj raspoloživoj količini nekog dobra, njegov rizičan karakter doveo do svijesti poslovnoga svijeta.

3. Postanak ljudskoga gospodarstva i gospodarskih dobara

A. Gospodarska dobra.

U dvama prethodnim odjeljcima vidjeli smo kako pojedinci, kao i stanovnici čitavih zemalja i skupina zemalja povezanih trgovinom, pokušavaju oblikovati sud s jedne strane o svojim potrebama za buduća vremenska razdoblja, a s druge o količinama dobara koja im stoje na raspolaganju za podmirivanje tih potreba, kako bi na taj način stekli neophodan temelj za djelatnost usmjerenu na zadovoljenje svojih potreba. Zadaća kojoj se sada okrećemo jest pokazati kako ljudi, na osnovi tog znanja, usmjeravaju raspoložive količine dobara (potrošnih dobara i proizvodnih sredstava) prema što većem mogućem zadovoljenju svojih potreba.

Istraživanje potreba za nekim dobrom i njegovih raspoloživih količina može utvrditi postojanje bilo kojeg od sljedeća tri odnosa:

(a) da su potrebe veće od raspoložive količine.

(b) da su potrebe manje od raspoložive količine.

(c) da su potrebe i raspoloživa količina jednake.

Prvi od tih odnosa – gdje dio potreba za nekim dobrom nužno mora ostati nezadovoljen – redovito možemo opaziti kod daleko većeg broja dobara. Ovdje ne mislim na predmete raskoši, jer se kod njih taj odnos čini sam po sebi razumljivim. No čak su i najgrublji komadi odjeće, najobičniji stambeni smještaj i pokućstvo, najuobičajenija hrana itd. dobra te vrste. Čak ni zemlja, kamenje i najbeznačajnije vrste otpada nisu nam, u pravilu, na raspolaganju u tako velikim količinama da ne bismo mogli upotrijebiti i veće količine.

Gdje god se taj odnos pojavi s obzirom na dano vremensko razdoblje – to jest, gdje god ljudi spoznaju da su potrebe za nekim dobrom veće od njegove raspoložive količine – dolaze do daljnjeg uvida da nijedan dio raspoložive količine, na bilo koji praktički značajan način, ne smije izgubiti svoja korisna svojstva niti biti uklonjen iz ljudskoga nadzora a da pritom neke konkretne ljudske potrebe, prije podmirene, ne ostanu nezadovoljene, ili a da te potrebe sada ne budu zadovoljene manje potpuno nego prije.

Prvi učinci tog uvida na djelatnost ljudi koji su naumili svoje potrebe zadovoljiti što potpunije jesu to da nastoje: (1) zadržati na raspolaganju svaku jedinicu dobra koje stoji u tom količinskom odnosu i (2) sačuvati njezina korisna svojstva.

Daljnji učinak poznavanja tog odnosa između potreba i raspoloživih količina jest to da ljudi postaju svjesni, s jedne strane, da će pod svim okolnostima dio njihovih potreba za dotičnim dobrom ostati nezadovoljen i, s druge strane, da svaka neprimjerena upotreba djelomičnih količina tog dobra nužno mora dovesti do toga da dio potreba koje bi bile podmirene primjerenom upotrebom raspoložive količine ostane nezadovoljen.

Sukladno tome, s obzirom na dobro koje podliježe odnosu o kojem je riječ, ljudi u promišljenoj djelatnosti usmjerenoj na zadovoljenje svojih potreba nastoje: (3) izvršiti izbor između svojih važnijih potreba, koje će zadovoljiti raspoloživom količinom dotičnoga dobra, i potreba koje moraju ostaviti nezadovoljenima, te (4) postići najveći mogući rezultat danom količinom dobra ili dani rezultat najmanjom mogućom količinom – drugim riječima, usmjeriti raspoložive količine potrošnih dobara, a osobito raspoložive količine sredstava za proizvodnju, na zadovoljenje svojih potreba na najprimjereniji način.

Sklop ljudskih djelatnosti usmjerenih na ta četiri cilja naziva se gospodarenjem, a dobra koja se nalaze u kvantitativnom odnosu o kojem je bilo riječi u prethodnom izlaganju njegov su jedini predmet. Ta su dobra ekonomska dobra, za razliku od dobara kod kojih ljudi ne nalaze nikakvu praktičnu nužnost gospodarenja – iz razloga koji se, kako ćemo kasnije vidjeti, mogu svesti na kvantitativne odnose dostupne točnom mjerenju, baš kao što se pokazalo da je to moguće u slučaju ekonomskih dobara.

No prije nego što prijeđemo na to da prikažemo te odnose i životne pojave koje su njima u konačnici određene, razmotrit ćemo jednu pojavu društvenoga života koja je za ljudsku dobrobit poprimila nemjerljiv značaj i koja, u svojim krajnjim uzrocima, izvire iz istoga onoga kvantitativnog odnosa s kojim smo se ranije u ovome odjeljku upoznali.

Dosad smo na vrlo općenit način, bez posebnog obzira na društvenu organizaciju ljudi, prikazali životne pojave koje proistječu iz činjenice da su ljudske potrebe za mnogim dobrima veće od količina koje su im raspoložive. Sve što je dosad rečeno stoga jednako vrijedi i za izoliranoga pojedinca i za cijelo društvo, kako god ono bilo organizirano. No društveni život ljudi, koji slijede svoje pojedinačne interese čak i kao članovi društva, otkriva jednu posebnu pojavu u slučaju svih dobara čije su raspoložive količine manje od potreba za njima. Prikaz te pojave može ovdje naći svoje mjesto.

Ako se kvantitativni odnos o kojem je riječ pojavi u nekom društvu (to jest, ako su potrebe nekoga društva za nekim dobrom veće od njegove raspoložive količine), nemoguće je, u skladu s onim što je ranije rečeno, da odgovarajuće potrebe svih pojedinaca koji čine to društvo budu potpuno zadovoljene. Naprotiv, ništa nije izvjesnije od toga da potrebe nekih članova toga društva neće biti zadovoljene ili uopće ili će, u svakom slučaju, biti zadovoljene tek na nepotpun način. Ovdje ljudski osobni interes nalazi poticaj da se očituje, i ondje gdje raspoloživa količina ne dostaje za sve, svaki će pojedinac nastojati osigurati vlastite potrebe što potpunije, na štetu drugih.

U toj će borbi različiti pojedinci postići vrlo različite stupnjeve uspjeha. No kako god se dobra koja podliježu tom kvantitativnom odnosu dijelila, potrebe nekih članova društva neće biti zadovoljene uopće ili će biti zadovoljene tek nepotpuno. Te će osobe stoga imati interese suprotne onima sadašnjih posjednika s obzirom na svaki dio raspoložive količine dobara. No s tom suprotnošću interesa postaje nužno da društvo zaštiti pojedince u posjedu dobara koja podliježu tom odnosu od svih mogućih čina sile. Na taj način, dakle, dolazimo do ekonomskoga podrijetla našega sadašnjeg pravnog poretka, a osobito takozvane zaštite vlasništva, temelja imovine.

Tako ljudsko gospodarstvo i imovina imaju zajedničko ekonomsko podrijetlo, budući da oboje, kao krajnji razlog svojega postojanja, imaju činjenicu da postoje dobra čije su raspoložive količine manje od ljudskih potreba. Imovina stoga, poput ljudskoga gospodarstva, nije proizvoljan izum, nego jedino praktično moguće rješenje problema koji nam je, po naravi stvari, nametnut nesrazmjerom između potreba za svim ekonomskim dobrima i njihovih raspoloživih količina.

Posljedica je toga da je nemoguće ukinuti instituciju imovine bez uklanjanja uzroka koji je nužno proizvode – to jest, bez istovremenoga povećanja raspoloživih količina svih ekonomskih dobara u tolikoj mjeri da potrebe svih članova društva mogu biti potpuno zadovoljene, ili bez dovoljnoga smanjenja ljudskih potreba da raspoloživa dobra dostaju za potpuno zadovoljenje tih potreba. Bez uspostavljanja takve ravnoteže između potreba i raspoloživih količina, novi bi društveni poredak doista mogao osigurati da se raspoložive količine ekonomskih dobara upotrijebe za zadovoljenje potreba drugih osoba nego sada. No takvom preraspodjelom nikada ne bi mogao prevladati činjenicu da bi postojale osobe čije potrebe za ekonomskim dobrima ne bi bile zadovoljene ili uopće ili tek nepotpuno, i od čijih bi se mogućih čina sile posjednici ekonomskih dobara morali štititi. Imovina je, u tom smislu, stoga neodvojiva od ljudskoga gospodarstva u njegovu društvenom obliku, i svi se planovi društvene reforme razumno mogu usmjeriti samo na primjerenu raspodjelu ekonomskih dobara, ali nikada na ukidanje same institucije imovine.

B. Neekonomska dobra.

U prethodnom sam odjeljku opisao svakodnevne pojave koje proistječu iz činjenice da su potrebe za određenim dobrima veće od njihovih raspoloživih količina. Sada ću prikazati pojave koje proizlaze iz suprotnoga odnosa – to jest, kao posljedica odnosa u kojem su ljudske potrebe za nekim dobrom manje od njegove količine koja im je raspoloživa.

Prvi je rezultat toga odnosa da ljudi ne samo da znaju da je zadovoljenje svih njihovih potreba za takvim dobrima posve osigurano, nego znaju i to da neće biti u stanju iscrpsti cijelu raspoloživu količinu takvih dobara za zadovoljenje tih potreba.

Pretpostavimo da neko selo za vodu ovisi o planinskom potoku čiji je uobičajeni protok 200.000 vjedara vode na dan. Kad su pak oluje s kišom, te u proljeće, kad se snijeg topi na planinama, protok raste na 300.000 vjedara. U razdobljima najveće suše pada na samo 100.000 vjedara vode dnevno. Pretpostavimo nadalje da stanovnicima sela, za piće i druge namjene, obično treba 200, a najviše 300 vjedara dnevno za potpuno zadovoljenje njihovih potreba. Njihova najveća potreba od 300 vjedara u suprotnosti je s raspoloživim minimumom od barem 100.000 vjedara na dan. U tom slučaju i u svakom drugom slučaju u kojem se nalazi kvantitativni odnos te vrste jasno je ne samo da je zadovoljenje svih potreba za dotičnim dobrom osigurano, nego i to da će pojedinci koji gospodare moći iskoristiti raspoloživu količinu samo djelomično za zadovoljenje svojih potreba. Očito je također da se djelomične količine tih dobara mogu ukloniti iz njihova raspolaganja, ili mogu izgubiti svoja korisna svojstva, a da iz toga ne proizađe nikakvo smanjenje u zadovoljenju njihovih potreba, pod uvjetom samo da se navedeni kvantitativni odnos time ne obrne. Posljedica je toga da ljudi koji gospodare nisu pod nikakvom praktičnom nužnošću ni da očuvaju svaku jedinicu takvih dobara koja im je na raspolaganju, ni da sačuvaju njezina korisna svojstva.

Niti se treća i četvrta od gore opisanih pojava ljudske ekonomske djelatnosti mogu opaziti u slučaju dobara čije raspoložive količine premašuju potrebe za njima. Kad bi takav odnos postojao, kakva bi bila svrha bilo kakvoga pokušaja da se izvrši izbor između potreba koje bi ljudi trebali zadovoljiti raspoloživom količinom i potreba koje će se pomiriti s time da ostave nezadovoljenima, kad nisu u stanju iscrpsti cijelu količinu koja im je raspoloživa čak ni najpotpunijim zadovoljenjem svih svojih potreba? I što bi moglo navesti ljude da postignu najveći mogući rezultat svakom količinom takvih dobara, te bilo koji dani rezultat najmanjom mogućom količinom?

Jasno je, sukladno tome, da su svi različiti oblici u kojima se ljudska ekonomska djelatnost izražava odsutni u slučaju dobara čije su raspoložive količine veće od potreba za njima, baš tako prirodno kao što će nužno biti prisutni u slučaju dobara koja podliježu suprotnom kvantitativnom odnosu. Ona stoga nisu predmeti ljudskoga gospodarenja, i iz toga ih razloga nazivamo neekonomskim dobrima.

Dosad smo razmatrali odnos koji leži u osnovi neekonomskoga karaktera dobara na općenit način – to jest, bez obzira na sadašnju društvenu organizaciju ljudi. Preostaje samo zadaća da naznačimo posebne društvene pojave koje proistječu iz toga kvantitativnog odnosa.

Kako smo vidjeli, nastojanje pojedinih članova nekoga društva da steknu raspolaganje količinama dobara dostatnima za svoje potrebe, na štetu svih drugih članova, ima svoje podrijetlo u činjenici da je količina određenih dobara raspoloživa društvu manja od potreba za njima. Budući da je stoga, kad takav odnos postoji, nemoguće potpuno zadovoljiti potrebe svih pojedinaca, svaki se pojedinac osjeća potaknutim da zadovolji vlastite potrebe na štetu svih drugih pojedinaca koji gospodare. Stoga, kad svi članovi nekoga društva natječu se za danu količinu dobara koja je, u svakom slučaju, nedostatna za potpuno zadovoljenje svih potreba različitih pojedinaca, praktično je rješenje toga sukoba interesa, kako smo vidjeli, zamislivo samo ako različiti dijelovi cjelokupnoga iznosa kojim društvo raspolaže prijeđu u posjed nekih od pojedinaca koji gospodare, te ako su ti pojedinci od strane društva zaštićeni u svojem posjedu na štetu svih drugih pojedinaca u gospodarstvu.

Stanje s obzirom na dobra koja nemaju ekonomski karakter duboko je drukčije. Ovdje su količine dobara kojima društvo raspolaže veće od njegovih potreba, s posljedicom da su svi pojedinci u stanju potpuno zadovoljiti svoje potrebe, a dijelovi raspoloživoga iznosa dobara ostaju neiskorišteni jer su beskorisni za zadovoljenje ljudskih potreba. U takvim okolnostima ne postoji nikakva praktična nužnost da bilo koji pojedinac osigura dio cjeline dostatan za zadovoljenje svojih potreba, jer mu samo prepoznavanje kvantitativnoga odnosa odgovornoga za neekonomski karakter dotičnih dobara daje dovoljno jamstvo da će, čak i ako svi ostali članovi društva potpuno zadovolje svoje potrebe za tim dobrima, i dalje preostati više nego dostatne količine da on zadovolji svoje potrebe.

Kako iskustvo poučava, nastojanja pojedinih osoba u društvu stoga nisu usmjerena na to da osiguraju posjed količina neekonomskih dobara za zadovoljenje vlastitih pojedinačnih potreba na štetu drugih pojedinaca. Ta dobra stoga nisu ni predmeti gospodarenja ni predmeti ljudske želje za imovinom. Naprotiv, zapravo možemo opaziti sliku komunizma s obzirom na sva dobra koja se nalaze u odnosu koji uzrokuje neekonomski karakter; jer ljudi su komunisti kad god je to moguće pod postojećim prirodnim uvjetima. U gradovima smještenima na rijekama s više vode nego što je stanovnicima potrebno za zadovoljenje njihovih potreba, svatko ide na rijeku da zahvati bilo koju željenu količinu vode. U prašumama svatko nesmetano donosi količinu drva koja mu je potrebna. I svatko propušta u svoju kuću onoliko svjetla i zraka koliko smatra primjerenim. Taj je komunizam jednako prirodno utemeljen na neekonomskom odnosu kao što je imovina utemeljena na onome koji je ekonomski.

C. Odnos između ekonomskih i neekonomskih dobara.

U dvama prethodnim odjeljcima ispitali smo narav i podrijetlo ljudskoga gospodarstva, te pokazali da je razlika između ekonomskih i neekonomskih dobara u konačnici utemeljena na razlici, koja se može točno odrediti, u odnosu između potreba za tim dobrima i njihovih raspoloživih količina.

No ako je to utvrđeno, jasno je također da ekonomski ili neekonomski karakter dobara nije ništa što im je svojstveno, niti ikakvo njihovo svojstvo, te da stoga svako dobro, bez obzira na svoja unutarnja svojstva ili svoje vanjske značajke, stječe ekonomski karakter kad uđe u kvantitativni odnos objašnjen gore, a gubi ga kad se taj odnos obrne.²¹

Ekonomski karakter nipošto nije ograničen na dobra koja su predmet ljudskoga gospodarenja u društvenom kontekstu. Ako su potrebe izoliranoga pojedinca za nekim dobrom veće od količine toga dobra koja mu je na raspolaganju, opazit ćemo da on zadržava u posjedu svaku jedinicu kojom raspolaže, čuvajući je za onu upotrebu koja je najprimjerenija zadovoljenju njegovih potreba, te da bira između potreba koje će zadovoljiti raspoloživom količinom i potreba koje će ostaviti nezadovoljenima. Također ćemo ustanoviti da taj isti pojedinac nema razloga upuštati se u tu djelatnost s obzirom na dobra koja su mu na raspolaganju u količinama koje premašuju njegove potrebe. Stoga ekonomska i neekonomska dobra postoje i za izoliranoga pojedinca. Uzrok ekonomskoga karaktera nekoga dobra ne može, dakle, biti činjenica da je ono ili „predmet razmjene“ ili „predmet vlasništva“. Niti se činjenica da su neka dobra proizvodi rada, dok nam druga priroda daje bez rada, može s većim pravom predstaviti kao mjerilo za razlikovanje ekonomskoga od neekonomskoga karaktera, unatoč tomu što je mnogo domišljatoga rasuđivanja posvećeno pokušaju da se stvarne pojave koje proturječe tomu stajalištu protumače u smislu koji to ne čini. Jer iskustvo nam govori da mnoga dobra na koja nije utrošen nikakav rad (naplavljeno tlo, vodna snaga itd.) pokazuju ekonomski karakter kad god su na raspolaganju u količinama koje ne udovoljavaju našim potrebama. Niti činjenica da je neka stvar proizvod rada sama po sebi nužno dovodi do toga da ona ima karakter dobra, a kamoli ekonomski karakter. Stoga rad utrošen u proizvodnju nekoga dobra ne može biti mjerilo ekonomskoga karaktera. Naprotiv, očito je da to mjerilo treba tražiti isključivo u odnosu između potreba za dobrima i njihovih raspoloživih količina.

Iskustvo nas, štoviše, uči da dobra iste vrste na nekim mjestima ne pokazuju ekonomski karakter, dok su na drugim mjestima ekonomska dobra, te da dobra iste vrste i na istome mjestu, s promjenom okolnosti, stječu i gube svoj ekonomski karakter.

Dok količine svježe pitke vode u krajevima bogatim izvorima, sirova drvna građa u prašumama, a u nekim zemljama čak i zemljište, nemaju ekonomski karakter, ta ista dobra na drugim mjestima u isto vrijeme pokazuju ekonomski karakter. Ništa manje brojni nisu primjeri dobara koja u određeno vrijeme i na određenome mjestu nemaju ekonomski karakter, ali koja na tome istome mjestu u neko drugo vrijeme stječu ekonomski karakter. Te se razlike među dobrima i njihova promjenjivost, dakle, ne mogu temeljiti na svojstvima dobara. Naprotiv, čovjek se, u slučaju dvojbe, u svim slučajevima može uvjeriti, točnim i pažljivim ispitivanjem tih odnosa, da kad dobra iste vrste imaju različit karakter na dva različita mjesta u isto vrijeme, odnos između potreba i raspoloživih količina na tim dvama mjestima jest različit, te da gdje god, na jednome mjestu, dobra koja su izvorno imala neekonomski karakter postanu ekonomska dobra, ili gdje se zbiva suprotno, dolazi do promjene u tom kvantitativnom odnosu.

Prema našoj analizi, mogu postojati samo dvije vrste razloga zbog kojih neko neekonomsko dobro postaje ekonomsko dobro: povećanje ljudskih potreba ili smanjenje raspoložive količine.

Glavni uzroci povećanja potreba jesu: (1) rast stanovništva, osobito ako se odvija na ograničenom području, (2) rast ljudskih potreba, uslijed čega rastu potrebe svakoga danog stanovništva, te (3) napredak u spoznaji koju ljudi imaju o uzročnoj povezanosti između stvari i svoje dobrobiti, uslijed čega nastaju nove korisne namjene dobara.

Jedva da trebam istaknuti da sve te pojave prate prijelaz čovječanstva s nižih na više stupnjeve civilizacije. Iz toga slijedi, kao naravna posljedica, da s napredovanjem civilizacije neekonomska dobra pokazuju tendenciju poprimanja ekonomskoga karaktera, ponajprije zato što je jedan od uključenih čimbenika veličina ljudskih potreba, koje rastu s naprednim razvojem civilizacije. Ako se tomu pridoda smanjenje raspoloživih količina dobara koja prije nisu pokazivala ekonomski karakter (drvne građe, primjerice, krčenjem ili devastacijom šuma povezanom s određenim fazama kulturnoga razvoja), ništa nije naravnije od toga da dobra čije su raspoložive količine na ranijem stupnju civilizacije daleko nadmašivale potrebe, te koja stoga nisu pokazivala ekonomski karakter, s protokom vremena postanu ekonomska dobra. Na mnogim mjestima, osobito u novome svijetu, taj se prijelaz iz neekonomskoga u ekonomski karakter može povijesno dokazati za mnoga dobra, osobito za drvnu građu i zemljište. Štoviše, taj se prijelaz može opaziti i u sadašnje vrijeme. Unatoč činjenici da su podaci na ovome području tek krhotinasti, vjerujem da se u Njemačkoj, nekoć tako gusto pošumljenoj, nalazi malo mjesta gdje stanovnici nisu, u nekom trenutku, iskusili taj prijelaz, primjerice u slučaju ogrjevnoga drva.

Iz rečenoga je jasno da se sve promjene kojima ekonomska dobra postaju neekonomska dobra, i obratno, kojima potonja postaju ekonomska dobra, mogu jednostavno svesti na promjenu u odnosu između potreba i raspoloživih količina.

Dobra koja s obzirom na obilježja što ih pokazuju zauzimaju posredni položaj između ekonomskih i neekonomskih dobara mogu polagati pravo na poseban znanstveni interes.

U taj razred valja ubrojiti, prije svega, takva dobra u visoko civiliziranim zemljama koja proizvodi država i nudi ih za javnu upotrebu u tako velikim količinama da je svaka željena količina na raspolaganju čak i najsiromašnijem članu društva, uslijed čega ona za potrošače ne stječu ekonomski karakter.

Javno školsko obrazovanje, primjerice, u visoko razvijenom društvu obično je takvo dobro. Čista zdrava pitka voda također se smatra dobrom takve važnosti za stanovnike mnogih gradova da se, gdje god je priroda ne čini obilato dostupnom, dovodi akvaduktima na javne fontane u tako velikim količinama da su ne samo posve zadovoljene potrebe stanovnika za pitkom vodom nego su, u pravilu, na raspolaganju i znatne količine iznad tih potreba. Dok je poučavanje od strane učitelja ekonomsko dobro za one kojima je takvo poučavanje potrebno u društvima na niskom stupnju civilizacije, to isto dobro u razvijenijim društvima postaje neekonomsko dobro, jer ga osigurava država. Slično tomu, u mnogim velikim gradovima čista i zdrava pitka voda, koja je prije imala ekonomski karakter za potrošače, postaje neekonomsko dobro.

Obratno, dobra koja su naravno dostupna u količinama koje premašuju potrebe mogu za svoje potrošače steći ekonomski karakter ako neki moćan pojedinac isključi ostale članove gospodarstva iz slobodnoga stjecanja i upotrebe tih dobara. U gusto pošumljenim zemljama ima mnogo sela okruženih prirodnim šumama bogatim drvnom građom. Na takvim mjestima raspoloživa količina drvne građe daleko premašuje potrebe stanovnika, te neposječeno drvo u naravnom tijeku događaja ne bi imalo ekonomski karakter. No kad neka moćna osoba prisvoji čitavu šumu, ili veći njezin dio, ona može regulirati količine drvne građe stvarno dostupne stanovnicima svojega sela na takav način da drvna građa ipak za njih stekne ekonomski karakter. U gusto pošumljenim Karpatima, primjerice, postoje brojna mjesta gdje seljaci (bivši kmetovi) moraju kupovati drvnu građu koja im je potrebna od velikih posjednika, premda potonji svake godine puštaju da na tisuće trupaca trune u šumi, jer količine koje su im na raspolaganju daleko premašuju njihove sadašnje potrebe. To je, međutim, slučaj u kojem dobra koja u naravnom tijeku događaja ne bi imala ekonomski karakter umjetno postaju ekonomska dobra za potrošače. U takvim okolnostima ta dobra zaista očituju sve pojave ekonomskoga života koje su značajne za ekonomska dobra.²²

Naposljetku, u tu kategoriju pripadaju dobra koja u sadašnje vrijeme ne pokazuju ekonomski karakter, ali koja, s obzirom na buduća kretanja, ljudi koji gospodare već u mnogim pogledima smatraju ekonomskim dobrima. Točnije, ako se raspoloživa količina nekoga neekonomskog dobra neprestano smanjuje, ili ako se potrebe za njim neprestano povećavaju, i odnos između potreba i raspoložive količine jest takav da se može predvidjeti konačan prijelaz dotičnoga dobra iz neekonomskoga u ekonomski status, pojedinci koji gospodare obično će dijelove raspoložive količine učiniti predmetima svoje ekonomske djelatnosti. To će činiti čak i kad kvantitativni odnos koji je odgovoran za neekonomski karakter dobra još uvijek stvarno prevladava, te će, kad žive kao članovi nekoga društva, obično sebi osigurati svoje pojedinačne potrebe prisvajanjem količina koje odgovaraju tim potrebama. Isto rasuđivanje vrijedi za neekonomska dobra čije su raspoložive količine podložne tako silovitim oscilacijama da samo raspolaganje stanovitim viškom u normalnim vremenima jamči raspolaganje potrebama u vremenima oskudice. Vrijedi i za sva neekonomska dobra s obzirom na koja je granica između potreba i raspoloživih količina već tako bliska (treći slučaj spomenut na str. 94 ponajprije pripada u tu kategoriju) da svaka zlouporaba ili neznanje nekih članova gospodarstva lako mogu postati štetni za druge, ili kad posebni obziri (obziri udobnosti ili čistoće, primjerice) naizgled čine svrsishodnim prisvajanje dijelova neekonomskih dobara. Iz tih i sličnih razloga pojava vlasništva može se opaziti i u slučaju dobara koja nam se još uvijek, s obzirom na druge vidove ekonomskoga života, čine kao neekonomska dobra.

Naposljetku, želio bih usmjeriti pozornost svojih čitatelja na okolnost koja je od velike važnosti pri prosudbi ekonomskoga karaktera dobara. Mislim na razlike u kakvoći dobara. Ako ukupna raspoloživa količina nekoga dobra nije dostatna da zadovolji potrebe za njim, svaki primjetan dio ukupne količine postaje predmetom ljudskoga gospodarenja i time ekonomsko dobro, kakva god bila njegova kakvoća. A ako su raspoložive količine nekoga dobra veće od potreba za njim, i postoje stoga dijelovi ukupne zalihe koji se ne upotrebljavaju za zadovoljenje nijedne potrebe, sve jedinice toga dobra moraju, u skladu s onim što je već rečeno o naravi neekonomskih dobara, imati neekonomski karakter ako su sve posve iste kakvoće. No ako neki dijelovi raspoložive zalihe nekoga dobra imaju stanovite prednosti pred drugim dijelovima, i te su prednosti takve naravi da se različite ljudske potrebe mogu bolje zadovoljiti ili, općenito, potpunije zadovoljiti upotrebom tih, a ne onih drugih, manje korisnih dijelova, može se dogoditi da dobra bolje kakvoće steknu ekonomski karakter, dok druga (slabija) dobra još uvijek pokazuju neekonomski karakter. Tako, u zemlji s preobiljem zemljišta, primjerice, zemljište koje je poželjnije zbog sastava tla ili zbog svojega položaja može već steći ekonomski karakter, dok slabija zemljišta još uvijek pokazuju neekonomski karakter. A u gradu smještenu na rijeci s pitkom vodom slabije kakvoće, količine izvorske vode mogu već biti predmeti pojedinačnoga gospodarenja, dok riječna voda još ne pokazuje ekonomski karakter.

Tako, ako katkad ustanovimo da različiti dijelovi cjelokupne zalihe nekoga dobra istodobno imaju različit karakter, razlog, i u tom slučaju, uvijek leži jedino u činjenici da su raspoložive količine dobara bolje vrste manje od potreba, dok su slabija dobra na raspolaganju u količinama koje premašuju potrebe (potrebe koje nisu pokrivene dobrima bolje vrste). Takvi slučajevi, dakle, ne čine iznimke, nego su, naprotiv, potvrda načela iznesenih u ovome poglavlju.

D. Zakoni koji uređuju ekonomski karakter dobara.

U našem istraživanju zakona koji uređuju ljudske potrebe došli smo do rezultata da je postojanje potreba za dobrima višega reda ovisno: (1) o tome da imamo potrebe za odgovarajućim dobrima nižega reda, te također (2) o tome da te potrebe za dobrima nižega reda nisu već zadovoljene, ili barem nisu posve zadovoljene. Ekonomsko dobro definirali smo kao dobro čija raspoloživa količina ne zadovoljava potrebe posve, i tako imamo načelo da je postojanje potreba za dobrima višega reda ovisno o tome da odgovarajuća dobra nižega reda imaju ekonomski karakter.

Na mjestima gdje je čista i zdrava pitka voda prisutna u količinama koje premašuju potrebe stanovništva, te gdje to dobro stoga ne pokazuje ekonomski karakter, ne mogu nastati potrebe za raznim napravama ili prijevoznim sredstvima koja služe isključivo za nošenje ili dovođenje cijevima i filtriranje pitke vode. A u krajevima u kojima postoji prirodno preobilje ogrjevnog drva (točnije, stabala), te u kojima, kao posljedica toga, to dobro ima neekonomski karakter, očito od samoga početka izostaju sve potrebe za dobrima višeg reda koja su prikladna isključivo za proizvodnju ogrjevnog drva. S druge strane, u krajevima gdje ogrjevno drvo ili pitka voda imaju ekonomski karakter, zacijelo će postojati potrebe za odgovarajućim dobrima višeg reda.

No ako je sada utvrđeno da su ljudske potrebe za dobrima višeg reda određene ekonomskim karakterom odgovarajućih dobara nižeg reda, te da potrebe za dobrima višeg reda uopće ne mogu nastati ako ona nisu primjenjiva za proizvodnju ekonomskih dobara, slijedi da potrebe za dobrima višeg reda u tom slučaju nikada ne mogu postati veće od njihovih raspoloživih količina, koliko god te bile male, pa je stoga od samoga početka nemoguće da ona steknu ekonomski karakter.

Iz toga izvodimo opće načelo da ekonomski karakter dobara višeg reda ovisi o ekonomskom karakteru dobara nižeg reda za čiju proizvodnju ona služe. Drugim riječima, nijedno dobro višeg reda ne može steći ekonomski karakter niti ga zadržati, osim ako nije prikladno za proizvodnju nekoga ekonomskog dobra nižeg reda.

Ako se, dakle, razmatraju dobra nižeg reda koja pokazuju ekonomski karakter, te ako se postavi pitanje o krajnjim uzrocima njihova ekonomskog karaktera, bilo bi posve naopako shvatiti pravi odnos kada bi se pretpostavilo da su ona ekonomska dobra zato što su dobra upotrijebljena u njihovoj proizvodnji pokazivala ekonomski karakter prije nego što je proizvodni proces poduzet. Takva bi pretpostavka, kao prvo, proturječila svemu iskustvu, koje nas uči da se od dobara višeg reda čiji je ekonomski karakter izvan svake sumnje mogu proizvesti posve beskorisne stvari, a uslijed ekonomskog neznanja zaista i proizvode – stvari koje nemaju ni karakter dobra, a kamoli ekonomski karakter. Štoviše, mogu se zamisliti slučajevi u kojima se od ekonomskih dobara višeg reda mogu proizvesti stvari koje imaju karakter dobra, ali ne i ekonomski karakter. Radi ilustracije, dovoljno je zamisliti osobe koje upotrebljavaju skupocjena ekonomska dobra da bi proizvodile drvnu građu u prašumama, da bi pohranjivale pitku vodu u krajevima koji obiluju izvorima slatke vode, ili da bi proizvodile zrak, itd.!

Ekonomski karakter nekoga dobra stoga ne može biti posljedica okolnosti da je ono proizvedeno od ekonomskih dobara višeg reda, a to bi se objašnjenje u svakom slučaju moralo odbaciti, čak i kada ne bi sadržavalo daljnju unutarnju proturječnost. Objašnjenje ekonomskog karaktera dobara nižeg reda onim dobara višeg reda samo je prividno objašnjenje, te, osim što je netočno i u proturječju sa svim iskustvom, ono ne ispunjava ni formalne uvjete za objašnjenje neke pojave. Ako ekonomski karakter dobara prvoga reda objasnimo onim dobara drugoga reda, ovaj potonji ekonomskim karakterom dobara trećega reda, a to opet ekonomskim karakterom dobara četvrtoga reda, i tako dalje, rješenje problema nije temeljno pomaknuto naprijed ni za jedan korak, jer pitanje o posljednjem i pravom uzroku ekonomskog karaktera dobara uvijek i dalje ostaje neodgovoreno.

Naše prijašnje objašnjenje, međutim, pokazuje da je čovjek, sa svojim potrebama i svojim raspolaganjem sredstvima za njihovo zadovoljenje, sam ona točka u kojoj ljudski ekonomski život i počinje i završava. Isprva čovjek osjeća potrebe za dobrima prvoga reda, te ona čije su raspoložive količine manje od njegovih potreba čini predmetima svoje ekonomske djelatnosti (to jest, postupa s njima kao s ekonomskim dobrima), dok ne nalazi nikakav praktičan poticaj da ostala dobra uvede u sferu svoje ekonomske djelatnosti.

Kasnije misao i iskustvo navode ljude na sve dublje uvide u uzročne veze među stvarima, a osobito u odnose između stvari i njihove dobrobiti. Oni nauče upotrebljavati dobra drugoga, trećega i viših redova. No s tim dobrima, kao i s dobrima prvoga reda, otkrivaju da su neka raspoloživa u količinama koje premašuju njihove potrebe, dok kod drugih prevladava suprotan odnos. Stoga i dobra višeg reda dijele u jednu skupinu koju uključuju u sferu svoje ekonomske djelatnosti, te u drugu skupinu s kojom ne osjećaju nikakvu praktičnu nuždu tako postupati. To je podrijetlo ekonomskog karaktera dobara višeg reda.

4. Bogatstvo

Ranije (str. 76) sve smo dobro kojim neka osoba raspolaže nazvali njezinim vlasništvom. Sva ekonomska dobra kojima raspolaže pojedinac koji se bavi ekonomskom djelatnošću²³ nazvat ćemo, s druge strane, njegovim bogatstvom.²⁴,²⁵ Neekonomska dobra kojima raspolaže pojedinac koji se bavi ekonomskom djelatnošću nisu predmeti njegove ekonomije, te se stoga ne smiju smatrati dijelovima njegova bogatstva. Vidjeli smo da su ekonomska dobra ona dobra čije su raspoložive količine manje od potreba za njima. Bogatstvo se stoga može odrediti i kao sva dobra kojima raspolaže pojedinac koji se bavi ekonomskom djelatnošću, a čije su količine manje od potreba za njima. Stoga, kada bi postojalo društvo u kojem bi sva dobra bila raspoloživa u količinama koje premašuju potrebe za njima, ne bi bilo ni ekonomskih dobara ni ikakva „bogatstva“. Premda je bogatstvo tako mjerilo stupnja potpunosti s kojim jedna osoba može zadovoljiti svoje potrebe u usporedbi s drugim osobama koje se bave ekonomskom djelatnošću pod istim uvjetima, ono nikada nije apsolutno mjerilo njezine dobrobiti,²⁶ jer bi najviša dobrobit svih pojedinaca i društva bila postignuta kada bi količine dobara kojima društvo raspolaže bile tolike da nitko ne bi imao potrebu za bogatstvom.

Ove primjedbe imaju za cilj uvesti rješenje jednoga problema koji je, zbog prividnih proturječja do kojih vodi, sposoban izazvati nepovjerenje u točnost načelâ naše znanosti. Problem proizlazi iz činjenice da bi neprekidno povećanje količinâ ekonomskih dobara raspoloživih pojedincima koji se bave ekonomskom djelatnošću nužno prouzročilo da ta dobra naposljetku izgube svoj ekonomski karakter, te bi na taj način prouzročilo da sastavnice bogatstva pretrpe umanjenje. Stoga imamo onu čudnu proturječnost da bi neprekidno povećanje predmeta bogatstva imalo, kao nužnu konačnu posljedicu, umanjenje bogatstva.²⁷

Pretpostavimo da je količina određene mineralne vode raspoložive nekom narodu manja od potreba za njom. Razni dijelovi toga dobra kojima raspolažu pojedine osobe koje se bave ekonomskom djelatnošću, kao i sami mineralni izvori, stoga su ekonomska dobra, pa time i sastavni dijelovi bogatstva. Pretpostavimo sada da bi ta ljekovita voda iznenada počela teći u nekoliko potoka u tako obilnoj mjeri da izgubi svoj prijašnji ekonomski karakter. Ništa nije sigurnije od toga da bi količine mineralne vode kojima su raspolagali pojedinci koji se bave ekonomskom djelatnošću prije toga događaja, kao i sami mineralni izvori, sada prestale biti sastavnicama bogatstva. Tako bi zaista bio slučaj da je sve veće povećanje sastavnih dijelova bogatstva naposljetku prouzročilo umanjenje bogatstva.

Taj je paradoks na prvi pogled iznimno dojmljiv, no nakon pomnijeg razmatranja pokazuje se tek prividnim. Kako smo ranije vidjeli, ekonomska su dobra ona dobra čije su raspoložive količine manje od potreba za njima. To su dobra kojih postoji djelomičan manjak, a bogatstvo pojedinaca koji se bave ekonomskom djelatnošću nije ništa drugo do zbroj tih dobara. Ako se njihove raspoložive količine sve više povećavaju dok naposljetku ne izgube svoj ekonomski karakter, manjak više ne postoji, te ona izlaze iz kategorije dobara koja čine bogatstvo pojedinaca koji se bave ekonomskom djelatnošću – to jest, napuštaju razred dobara kojih postoji djelomičan manjak. Zacijelo nema nikakve proturječnosti u činjenici da sve veće povećanje nekoga dobra kojega je prije postojao manjak naposljetku dovodi do toga da to dobro prestane biti oskudno.

Naprotiv, to da sve veće povećanje ekonomskih dobara mora naposljetku dovesti do smanjenja broja dobara kojih je prije postojao manjak jest tvrdnja koja je svakomu jednako neposredno očita kao i suprotna tvrdnja da dugotrajno umanjivanje obilno raspoloživih (neekonomskih) dobara mora naposljetku učiniti da ona u nekom stupnju postanu oskudna – i time sastavnicama bogatstva, koje se time povećava.

Gornji paradoks, koji je istaknut ne samo u pogledu opsega predmetâ bogatstva nego na analogan način i u pogledu vrijednosti i cijene ekonomskih dobara,²⁸ stoga je samo prividan, a utemeljen je na pogrešnom tumačenju prirode bogatstva i njegovih sastavnica.

Bogatstvo smo odredili kao sva ekonomska dobra kojima raspolaže pojedinac koji se bavi ekonomskom djelatnošću. Postojanje bilo koje stavke bogatstva stoga pretpostavlja pojedinca koji se bavi ekonomskom djelatnošću, ili u svakom slučaju onoga u čiju se korist obavljaju radnje ekonomiziranja. Količine ekonomskih dobara namijenjene određenoj svrsi stoga nisu bogatstvo u ekonomskom smislu riječi. Fikcija pravne osobe može biti valjana za svrhe pravne prakse ili čak za svrhe pravnih konstrukcija, ali ne i za našu znanost, koja odlučno odbacuje sve fikcije. Takozvani „zakladni fondovi“²⁹ stoga su količine ekonomskih dobara posvećene određenim svrhama, ali nisu bogatstvo u ekonomskom smislu riječi.

To nas vodi do pitanja o prirodi javnoga bogatstva. Države, pokrajine, općine i udruženja općenito raspolažu količinama ekonomskih dobara da bi zadovoljili svoje potrebe, da bi ostvarili svoje ciljeve. Ovdje fikcija pravne osobe nije nužna za političkog ekonomista. Ne pozivajući se ni na kakvu fikciju, on može promatrati ekonomsku jedinicu, društvenu organizaciju, čije osoblje upravlja određenim ekonomskim dobrima koja su joj raspoloživa u svrhu zadovoljenja njezinih potreba, te ih usmjerava prema tom cilju. Stoga nitko neće oklijevati priznati postojanje državnoga, pokrajinskoga, gradskoga i korporativnoga bogatstva.

Drukčija je situacija s onim što se označava izrazom „nacionalno bogatstvo“. Ovdje nemamo posla sa svim ekonomskim dobrima raspoloživima nekoj naciji za zadovoljenje njezinih potreba, kojima upravljaju državni službenici i koja oni posvećuju njezinim svrhama, nego s ukupnošću dobara kojima raspolažu pojedini pojedinci i udruženja nekoga društva, a koja se bave ekonomskom djelatnošću za svoje pojedinačne svrhe. Tako imamo posla s pojmom koji u nekoliko važnih pogleda odstupa od onoga što nazivamo bogatstvom.

Ako se poslužimo fikcijom da ukupnost osoba koje se u nekom društvu bave ekonomskom djelatnošću, od kojih svaka teži zadovoljenju svojih posebnih potreba i nerijetko je vođena interesima suprotnima interesima drugih, zamišljamo kao jednu veliku ekonomsku jedinicu, te ako nadalje pretpostavimo da se količine ekonomskih dobara kojima raspolažu pojedini pojedinci koji se bave ekonomskom djelatnošću ne primjenjuju na zadovoljenje njihovih posebnih potreba, nego na zadovoljenje potreba ukupnosti pojedinaca koji čine to gospodarstvo, tada, dakako, dolazimo do pojma zbroja ekonomskih dobara kojima raspolaže jedna ekonomska jedinica (ovdje, kojima raspolaže društvo), a koja su raspoloživa u svrhu zadovoljenja njezinih kolektivnih potreba. Takav bi se pojam ispravno mogao označiti izrazom nacionalno bogatstvo. No prema našim sadašnjim društvenim uređenjima, zbroj ekonomskih dobara kojima raspolažu pojedini članovi društva koji se bave ekonomskom djelatnošću u svrhu zadovoljenja svojih posebnih pojedinačnih potreba očito ne čini bogatstvo u ekonomskom smislu izraza, nego prije skup bogatstava povezanih ljudskim općenjem i trgovinom.³⁰

Potreba za znanstvenim nazivom za upravo spomenuti zbroj dobara, međutim, toliko je opravdana, a izraz „nacionalno bogatstvo“ za taj pojam toliko općeprihvaćen i posvećen uporabom, da bismo toj potrebi loše udovoljili kada bismo napustili postojeći izraz nakon što nam postane jasnija ispravna priroda takozvanoga nacionalnog bogatstva.

Potrebno je, dakle, samo da se čuvamo pogreške koja nužno nastaje ako ne obraćamo pozornost na razliku o kojoj je ovdje riječ. U svim pitanjima u kojima je riječ jedino o kvantitativnom određenju takozvanoga narodnog bogatstva, zbroj bogatstava pojedinaca naroda može se označiti kao narodno bogatstvo. No kada su posrijedi zaključci koji od veličine narodnog bogatstva vode k blagostanju nekoga naroda, ili kada su posrijedi pojave koje proizlaze iz dodira između različitih gospodarećih pojedinaca, pojam narodnog bogatstva u doslovnom smislu te riječi nužno mora dovesti do čestih pogrešaka. U svim tim slučajevima narodno bogatstvo valja prije shvatiti kao složeni skup sastavljen od bogatstava članova društva, a svoju pozornost moramo usmjeriti na različite veličine tih pojedinačnih bogatstava.