Koliko god cijene, odnosno količine dobara koje se stvarno razmjenjuju, snažno djelovale na naša osjetila i zbog toga tvorile uobičajeni predmet znanstvenog istraživanja, one nipošto nisu najtemeljnija značajka gospodarske pojave razmjene. Ta središnja značajka leži prije u boljem zbrinjavanju koje dvije osobe mogu postići za zadovoljenje svojih potreba pomoću trgovine. Gospodarstveni subjekti nastoje koliko god je moguće poboljšati svoj gospodarski položaj. U tu se svrhu uopće bave gospodarskom djelatnošću. I u tu svrhu, kad god se to može postići pomoću trgovine, razmjenjuju dobra. Cijene su samo usputne manifestacije tih djelatnosti, simptomi gospodarske ravnoteže između gospodarstava pojedinaca.

Ako se otvore ustave između dvaju mirnih vodenih tijela na različitim razinama, površina će se naborati valovima koji će postupno splašnjavati dok voda ponovno ne bude mirna. Valovi su samo simptomi djelovanja sila koje nazivamo gravitacijom i trenjem. Cijene dobara, koje su simptomi gospodarske ravnoteže u raspodjeli imovine između gospodarstava pojedinaca, nalik su tim valovima. Sila koja ih tjera na površinu krajnji je i opći uzrok sve gospodarske djelatnosti, nastojanje ljudi da svoje potrebe zadovolje što potpunije, da poboljšaju svoj gospodarski položaj. No budući da su cijene jedine pojave toga procesa koje su izravno zamjetljive, budući da se njihove veličine mogu točno izmjeriti i budući da nam ih svakodnevni život neprestano stavlja pred oči, lako se bilo upustiti u pogrešku da se veličina cijene smatra bitnom značajkom razmjene, a kao posljedica te pogreške i u daljnju pogrešku da se količine dobara u razmjeni smatraju ekvivalentima. Posljedica je bila neprocjenjiva šteta za našu znanost jer su se pisci na području teorije cijene izgubili u pokušajima rješavanja problema otkrivanja uzroka navodne jednakosti između dviju količina dobara.⁷⁰ Jedni su uzrok nalazili u jednakim količinama rada utrošenima na dobra. Drugi su ga nalazili u jednakim troškovima proizvodnje. Pa se čak povela i prepirka o tome daju li se dobra jedna za druga zato što su ekvivalenti, ili su ekvivalenti zato što se razmjenjuju. No takva jednakost vrijednosti dviju količina dobara (jednakost u objektivnom smislu) nigdje nema nikakvo stvarno postojanje.

Pogreška na kojoj su se te teorije temeljile postaje odmah očita čim se oslobodimo jednostranosti koja je prije prevladavala u promatranju pojava cijene. Jedine količine dobara koje se mogu nazvati ekvivalentima (u objektivnom smislu te riječi) jesu količine koje se u danom trenutku mogu razmijeniti po volji – to jest, na takav način da se, ponudi li se jedna od dviju količina dobara, druga za nju može steći, i obrnuto. No ekvivalenti te vrste nigdje nisu prisutni u ljudskom gospodarskom životu. Kad bi dobra bila ekvivalenti u tom smislu, ne bi bilo razloga, dok tržišni uvjeti ostaju nepromijenjeni, zašto svaka razmjena ne bi bila sposobna za preokret. Pretpostavimo da je A razmijenio svoju kuću za B-ovo imanje ili za svotu od 20.000 talira. Kad bi ta dobra postala ekvivalenti u objektivnom smislu te riječi kao posljedica transakcije, ili kad bi već prije nego što je do nje došlo bila ekvivalenti, ne bi bilo razloga zašto dvojica sudionika ne bi bili voljni odmah preokrenuti razmjenu. No iskustvo nam govori da u slučaju ove vrste nijedan od dvojice ne bi pristao na takav dogovor.

Isto se opažanje može učiniti i pod najrazvijenijim uvjetima trgovine, pa čak i u pogledu najutrživijih roba. Neka tko kupi žito na žitnoj burzi ili vrijednosne papire na burzi te ih pokuša ponovno prodati prije nego što dođe do promjene tržišnih uvjeta, ili neka pokuša prodati i kupiti odvojene jedinice iste robe u istom trenutku, pa će se lako uvjeriti da razlika između prodajnih i kupovnih cijena nije puka slučajnost, nego opća značajka društvenoga gospodarstva.

Tako robe koje se mogu razmijeniti jedna za drugu u stanovitim određenim količinama (svota novca i količina nekoga drugog gospodarskog dobra, primjerice), koje se mogu razmijeniti jedna za drugu po volji prodajom ili kupnjom, ukratko, robe koje su ekvivalenti u objektivnom smislu te riječi, ne postoje – čak ni na danim tržištima i u danom trenutku. A što je još važnije, dublje razumijevanje uzroka koji vode razmjeni dobara i ljudskoj trgovini uopće uči nas da su ekvivalenti te vrste posve nemogući po samoj naravi stvari i da uopće ne mogu postojati u zbilji.

Ispravna teorija cijena stoga ne može imati zadatak objasniti navodnu “jednakost vrijednosti” između dviju količina dobara kad takva jednakost, uistinu, nigdje ne postoji. U tom bi okviru subjektivni karakter vrijednosti i narav razmjene bili posve pogrešno shvaćeni. Ispravna teorija cijene mora umjesto toga biti usmjerena na to da pokaže kako se gospodarstveni ljudi, u svojem nastojanju da svoje potrebe zadovolje što potpunije, vode tomu da daju dobra (to jest, određene količine dobara) za druga dobra. U tom ću istraživanju postupati u skladu s metodama kojih se općenito držim u ovom djelu, počinjući od najjednostavnijih pojava i postupno prelazeći na složenije pojave formiranja cijene.

1. Formiranje cijene u izoliranoj razmjeni

U prethodnom smo poglavlju vidjeli da je mogućnost gospodarske razmjene dobara ovisna o tome da gospodarstveni subjekt raspolaže dobrima koja za njega imaju manju vrijednost od drugih dobara kojima raspolaže drugi gospodarstveni subjekt koji ta dva dobra vrednuje obrnuto. Sama izjava o tom uvjetu, međutim, snažno upućuje na postojanje granica unutar kojih se formiranje cijene mora, u svakom danom slučaju, odvijati.

Radi ilustracije pretpostavit ćemo da 100 jedinica A-ova žita ima za njega istu vrijednost kao 40 jedinica vina. Od početka je jasno da A ni pod kojim uvjetima neće biti spreman dati više od 100 jedinica žita za 40 jedinica vina u razmjeni, jer kad bi to učinio, njegove bi potrebe nakon razmjene bile slabije zbrinute nego prije. Pristat će na razmjenu samo ako mu ona omogućuje da svoje potrebe bolje zbrine nego što bi bilo moguće bez razmjene. Bit će voljan razmijeniti svoje žito za vino samo ako mora dati manje od 100 jedinica žita za 40 jedinica vina. Tako, kolika god cijena od 40 jedinica vina naposljetku bila u razmjeni A-ova žita za vino nekoga drugog gospodarstvenog subjekta, jedno je sigurno: ona, zbog A-ova gospodarskog položaja, ne može doseći 100 jedinica žita.

Ako A ne može pronaći nijednoga drugog gospodarstvenog subjekta kojemu manja količina od 100 jedinica žita ima veću važnost od 40 jedinica vina, nikada neće biti u položaju da razmijeni svoje žito za vino. U tom slučaju temelji za gospodarsku razmjenu dvaju dobara ne bi bili prisutni što se tiče A. No ako A doista pronađe drugoga gospodarstvenog subjekta, B-a, kojemu samo 80 jedinica žita, primjerice, ima vrijednost jednaku 40 jedinica vina, preduvjeti za gospodarsku razmjenu između A i B zacijelo su prisutni (uz uvjet da dvojica ljudi prepoznaju situaciju i da nikakve zapreke ne stoje na putu izvršenju razmjene), a ujedno je postavljena i druga granica formiranju cijene. Ako iz gospodarske situacije A slijedi da cijena od 40 jedinica vina mora biti ispod 100 jedinica žita (jer inače iz transakcije ne bi izvukao nikakav gospodarski dobitak), iz gospodarske situacije B slijedi da se za njegovih 40 jedinica vina mora ponuditi veća količina od 80 jedinica žita. Stoga, kolika god cijena naposljetku bila uspostavljena za 40 jedinica vina u gospodarskoj razmjeni između A i B, jedno je sigurno: ona se mora formirati između granica od 80 i 100 jedinica žita, iznad 80 i ispod 100 jedinica.

Lako je uvidjeti da bi A mogao bolje skrbiti za zadovoljenje svojih potreba čak i kada bi za 40 jedinica vina morao dati 99 jedinica žita, i da bi B na drugoj strani postupao ekonomično kada bi u zamjenu za svojih 40 jedinica vina prihvatio i samo 81 jedinicu žita. No budući da postoji prilika da obje gospodareće osobe iskoriste mnogo veću ekonomsku prednost, svaka će od njih usmjeriti svoje napore na to da što veći dio ekonomskog dobitka prisvoji za sebe. Rezultat je pojava koju u svakodnevnom životu nazivamo pogađanjem. Svaki će od dvojice pregovarača nastojati prisvojiti što veći dio ekonomskog dobitka koji se može izvući iz iskorištavanja prilike za razmjenu, pa čak i kada bi pokušao steći tek pravičan udio u dobitku, bit će sklon zahtijevati više cijene što manje zna o ekonomskom položaju drugoga pregovarača i što manje poznaje krajnju granicu do koje je drugi spreman ići.

Kakav će biti brojčani ishod ovoga cjenovnog dvoboja?

Sigurno je, kao što smo vidjeli, da će cijena za 40 jedinica vina biti viša od 80 jedinica i niža od 100 jedinica žita. No jednako mi se sigurnim čini da će se ishod razmjene pokazati katkad povoljnijim za jednoga, a katkad povoljnijim za drugoga od dvojice pregovarača, ovisno o njihovim različitim osobnostima i o njihovu većem ili manjem poznavanju poslovnoga života te, u svakom pojedinom slučaju, položaja drugoga pregovarača. Pri formuliranju općih načela, međutim, nema razloga pretpostaviti da će jedan ili drugi od dvojice pregovarača imati nadmoćan ekonomski talent ili da će druge okolnosti više pogodovati jednomu nego drugomu. Stoga, uz pretpostavku ekonomski jednako sposobnih osoba i jednakosti ostalih okolnosti, usuđujem se kao opće pravilo ustvrditi da će se nastojanja dvojice pregovarača da postignu najveći mogući dobitak uzajamno paralizirati i da će cijena stoga biti jednako udaljena od dviju krajnosti između kojih se može uspostaviti.

U našem će slučaju cijena za količinu vina od 40 jedinica oko koje će se dvojica pregovarača na kraju složiti ležati unutar granica od 80 i 100 jedinica žita, uz daljnje ograničenje da mora biti viša od 80 i niža od 100 jedinica. Što se tiče njezina položaja između tih granica, ako su dvojica pregovarača inače u jednakom položaju, ona će biti jednaka 90 jedinica žita. No ako ta jednakost u njihovim položajima ne postoji, razmjena po nekoj drugoj cijeni između dviju granica ne bi bila ekonomski nemoguća.

Ono što je rečeno o formiranju cijene u ovom slučaju vrijedi na sličan način za svaki drugi. Gdje god postoje temelji za ekonomsku razmjenu dvaju dobara između dviju gospodarećih osoba, sama narav odnosa postavlja određene granice unutar kojih se formiranje cijene mora odvijati ako razmjena uopće treba imati ekonomski karakter. Te su granice zadane različitim količinama dobara koje su ekvivalenti za svakoga pregovarača (ekvivalenti u subjektivnom smislu). (U upravo razmotrenom primjeru, na primjer, 100 jedinica žita ekvivalent je za 40 jedinica vina za A, a 80 jedinica žita ekvivalent je za istu količinu vina za B.) Unutar tih granica cijena teži tomu da se odredi na prosjeku dvaju ekvivalenata (te stoga, u našem primjeru, na 90 jedinica žita, prosjeku 80 i 100 jedinica).

Količine dobara koje se u ekonomskoj razmjeni daju jedna za drugu stoga su točno određene ekonomskim položajem koji vlada u svakom pojedinom slučaju. Točno je da ljudska hir-volja ima stanovit stupanj utjecaja na rezultat, jer se različite količine dobara mogu razmjenjivati, unutar određenih granica, a da iz toga ne proizađe gubitak ekonomskoga karaktera operacije razmjene. No jednako je sigurno da će se suprotstavljena nastojanja pregovarača da iz transakcije izvuku najveći mogući dobitak u većini slučajeva izjednačiti i da će cijene stoga imati tendenciju ustaliti se na prosjeku krajnjih mogućih granica. Ako u sliku uđu drugi čimbenici, utemeljeni na osobnostima dviju gospodarećih osoba ili na drugim vanjskim uvjetima koji utječu na transakciju, cijene mogu odstupiti od tog prirodnoga srednjega položaja između granica objašnjenih ranije a da operacije razmjene ne izgube ekonomski karakter. No ta odstupanja nisu ekonomske naravi, jer se temelje na osobnim svojstvima ili na posebnim vanjskim uzrocima koji nisu ekonomskoga karaktera.

2. Formiranje cijene u uvjetima monopola

U prethodnom sam odjeljku skrenuo pozornost na činjenicu da se formiranje cijene i raspodjela dobara podvrgavaju određenim zakonima, razmotrivši najprije najjednostavniji mogući slučaj u kojem se razmjena dobara odvija između dviju gospodarećih osoba na koje ne utječe ekonomska djelatnost drugih osoba. Taj se slučaj, koji bismo mogli nazvati izoliranom razmjenom, najčešći je oblik ljudske trgovine u ranim stadijima razvoja civilizacije. Njegova je važnost preživjela do kasnijih vremena u rijetko naseljenim zaostalim područjima i nije posve odsutna ni u naprednim ekonomskim uvjetima, jer se može opaziti u visoko razvijenim gospodarstvima gdje god se odvija razmjena dobara koja imaju vrijednost samo za dvije gospodareće osobe, ili gdje druge posebne okolnosti ekonomski izoliraju dvije osobe.

No s napretkom civilizacije slučajevi u kojima su temelji za ekonomsku razmjenu dobara prisutni tek za dvije gospodareće osobe pojavljuju se sve rjeđe. Ako, na primjer, A posjeduje konja koji za njega ima vrijednost jednaku vrijednosti 10 vagana žita kada bi ih stekao, on bi mogao bolje skrbiti za zadovoljenje svojih potreba čak i kada bi životinju razmijenio za samo 11 vagana žita. Seljaku B, s druge strane, koji ima velike zalihe žita ali oskudijeva konjima, konj bi ako bi ga stekao bio ekvivalent za 20 vagana njegova žita, i on bi mogao bolje skrbiti za zadovoljenje svojih potreba čak i kada bi za A-ova konja dao 19 vagana žita. Seljak B2 bio bi spreman dati 29 vagana žita za konja, a seljak B₃ dati 39 vagana. U ovom slučaju, prema onome što je rečeno ranije, ne samo da postoji temelj za razmjenu dvaju dobara između A i jednoga drugoga seljaka, nego A može, u ekonomskoj razmjeni, dati svojega konja bilo kojemu od žitarskih seljaka, a bilo koji od potonjih može ga ekonomično steći u zamjenu.

Ono što je upravo rečeno postaje još očitije ako razmotrimo slučaj u kojem temelji za operacije ekonomske razmjene sa žitarskim seljacima postoje ne samo za A, nego i za nekoliko drugih vlasnika konja, A2, A₃, itd. Pretpostavimo da bi samo 8 vagana žita za A2, i tek 6 za A₃, kada bi bili stečeni, imalo vrijednost jednaku jednomu od njihovih konja. Ne može biti dvojbe da bi u ovom slučaju temelji za ekonomske razmjene postojali između svakoga od uzgajivača životinja i svakoga od žitarskih seljaka.

U oba ova slučaja imamo posla s mnogo složenijim odnosima nego što je onaj prikazan u prvom odjeljku ovoga poglavlja. U prvom slučaju temelji za operacije ekonomske razmjene postoje između monopolista (u najširem smislu te riječi) i svake od nekoliko drugih gospodarećih osoba koje su, u svojim nastojanjima da iskoriste prilike za razmjenu koje su pred njima, u međusobnom natjecanju za monopolizirano dobro. U drugom slučaju temelji za operacije ekonomske razmjene prisutni su istodobno na jednoj strani za svakoga od nekoliko vlasnika jednoga dobra, a na drugoj strani za svakoga od nekoliko vlasnika drugoga dobra; na svakoj su strani, dakle, te osobe u međusobnom natjecanju.

Započet ću jednostavnijim od dvaju slučajeva, u kojem postoji natjecanje između nekoliko gospodarećih osoba za monopolizirano dobro, a kasnije prijeći na složeniji slučaj formiranja cijene kada postoji natjecanje na obje strane.

A. Formiranje cijene i raspodjela dobara kada postoji natjecanje između nekoliko osoba za jedno nedjeljivo monopolizirano dobro.

U opisu formiranja cijene u izoliranoj razmjeni (str. 194) vidjeli smo da u svakom pojedinom slučaju postoji stanovit raspon neodređenosti unutar kojega se formiranje cijene može odvijati a da razmjena ne izgubi svoj ekonomski karakter, te da opseg toga raspona ovisi o naravi pojedine situacije razmjene. Vidjeli smo također da je cijena koja teži formiranju ona koja jednako dijeli ekonomske dobitke koji se mogu dobiti iz iskorištavanja odnosa s kojim su suočena dva pregovarača, te da postoji, dakle, u svakom danom slučaju, stanovit prosjek prema kojemu cijena teži kretati se. No u tom sam pogledu istaknuo da ekonomski utjecaji ni na koji način, unutar toga raspona slobode, ne određuju točku u kojoj se formiranje cijene mora, po nuždi, odvijati.

Ako, na primjer, gospodareća osoba A ima konja koji za nju nema veću vrijednost od 10 vagana žita kada bi ih stekla, dok za B, koji je imao bogatu žetvu žita, 80 vagana ima vrijednost jednaku konju kada bi ga stekao, jasno je da su temelji za ekonomsku razmjenu A-ova konja za B-ovo žito prisutni, pod uvjetom da i A i B prepoznaju taj odnos i imaju moć da stvarno izvedu razmjenu tih dobara. No jednako je sigurno da se cijena konja može formirati između širokih granica od 10 i 80 vagana žita i da se može približiti bilo kojoj od dviju krajnosti a da ekonomski karakter razmjene ne nestane. Krajnje je, dakako, nevjerojatno da će se cijena konja ustaliti na 11 ili 12 vagana ili na 78 ili 79 vagana žita. No sigurno je da nisu prisutni nikakvi ekonomski uzroci koji bi posve isključili mogućnost formiranja čak i tih cijena. Ujedno je jasno i da se transakcija prirodno može odvijati samo između A i B sve dok B ne nađe konkurenta u svojem nastojanju da trgovinom stekne A-ova konja.

No pretpostavimo da B1 ipak ima konkurenta, B2, koji ili nema toliko obilje žita kao B1 ili manje hitno treba konja. Pa ipak, B2 cijeni konja jednako visoko kao 30 vagana žita, te bi tako mogao bolje skrbiti za zadovoljenje svojih potreba kada bi za A-ova konja dao 29 vagana žita. Jasno je da temelji za ekonomsku razmjenu konja za neku količinu žita postoje između B2 i A jednako kao i između B1 i A. No budući da samo jedan od dvojice konkurenata za A-ova konja može ga stvarno steći, postavljaju se dva pitanja: (a) S kojim će od dvojice konkurenata monopolist A sklopiti transakciju razmjene? i (b) Koje će biti granice unutar kojih će se odvijati formiranje cijene?

Odgovor na prvo pitanje proizlazi iz sljedećih razmatranja. Vrijednost A-ova konja za B2 jednaka je 30 vagana njegova žita. On bi tako bolje skrbio za zadovoljenje svojih potreba kada bi A za njegova konja dao i 29 vagana svojega žita. Time se nipošto ne kaže da će B2 odmah ponuditi A 29 vagana za konja. No sigurno je da će se odlučiti dati i tu ponudu kako bi se koliko god je moguće suprotstavio konkurenciji B1, jer bi postupao vrlo neekonomično kada se, u krajnjoj nuždi, ne bi zadovoljio ni tako malim dobitkom iz trgovine kakav bi mogao izvući iz razmjene 29 vagana žita za A-ova konja. S druge strane, B1 bi očito postupao neekonomično kada bi u natjecanju za A-ova konja dopustio B2 da ga stekne za cijenu od 29 vagana žita, jer bi ekonomski dobitak B1 i dalje bio znatan kada bi za konja dao 30 vagana žita ili više i time B2 ekonomski isključio iz transakcije razmjene.⁷¹

Tako činjenica da postoji cjenovni raspon unutar kojega bi razmjenska transakcija postala neekonomična za B2, ali bi za B1 i dalje bila ekonomična, stavlja B1 u položaj da za sebe pribavi dobitke koji proizlaze iz razmjene tako što transakciju učini ekonomski nemogućom za svojega konkurenta.

Budući da bi A zasigurno postupao neekonomično kada svoje monopolizirano dobro ne bi prenio onomu konkurentu koji mu je u stanju ponuditi najvišu cijenu za njega, ništa nije izvjesnije od toga da će se razmjenska transakcija, u ovoj specifičnoj ekonomskoj situaciji, odviti između A i B1.

Što se tiče drugoga pitanja (granice unutar kojih će se odvijati formiranje cijene), izvjesno je da cijena koju će B1 dati A ne može dosegnuti 80 bušela žita jer bi pri toj cijeni transakcija za B1 izgubila svoj ekonomski karakter. Niti cijena može pasti ispod 30 bušela žita. Jer bi tada formiranje cijene palo unutar granica u kojima bi razmjenska transakcija i dalje bila povoljna za B2, koji bi stoga imao ekonomski interes nadmetati se sve dok cijena ponovno ne dosegne granicu od 30 bušela. U našemu slučaju, dakle, cijena se nužno mora formirati između granica od 30 i 80 bušela žita.⁷²

Tako je učinak konkurencije B2 taj da se formiranje cijene, u razmjeni dobara između A i B1, više neće odvijati između širokih granica od 10 i 80 bušela žita, kako bi inače bio slučaj, nego između užih granica od 30 i 80 bušela žita. Jer samo ako je cijena utvrđena između tih granica, A i B1 istodobno ostvaruju ekonomski dobitak iz transakcije uz ekonomsko isključenje konkurencije B2. Tako se ponovno pojavljuje jednostavan odnos izolirane razmjene, s jedinom razlikom u tome što su granice između kojih se odvija formiranje cijene postale uže. Osim te razlike, načela koja su već objašnjena za slučaj izolirane razmjene ovdje postaju potpuno primjenjiva.

Pretpostavimo sada da se dvojici dotadašnjih konkurenata za A-ova konja, B1 i B2, pridružuje treći konkurent, B₃. Ako bi vrijednost konja za toga trećeg pojedinca bila jednaka 50 bušela žita, iz upravo rečenoga jasno je da će se transakcija opet odviti između A i B1, ali će se cijena formirati između granica od 50 i 80 bušela. Ako se pojavi četvrti konkurent, B₄, za kojega bi A-ov konj imao vrijednost jednaku 70 bušela žita, transakcija će se i dalje odvijati između A i B1, ali će se cijena formirati između granica od 70 i 80 bušela.

Tek kada se na sceni pojavi konkurent, primjerice ekonomizirajući pojedinac B₅, za kojega monopolizirano dobro ima vrijednost čak 90 bušela žita, transakcija će se odviti između A i toga posljednjeg konkurenta, a cijena konja bit će utvrđena između 80 i 90 bušela žita. Jasno je da će novi konkurent iskoristiti razmjensku priliku koja se pred njim otvara u svoju ekonomsku korist te da će biti u položaju ekonomski isključiti sve ostale konkurente (uključujući B1) iz razmjene. Formiranje cijene odvijat će se između 80 i 90 bušela žita jer, s jedne strane, konkurent B1 može biti ekonomski isključen iz transakcije samo cijenom od najmanje 80 bušela žita, što sprječava da cijena padne ispod te razine, a jer, s druge strane, cijena ne može premašiti niti čak dosegnuti 90 bušela žita, budući da bi transakcija tada za B₅ izgubila svoj ekonomski karakter.

Ono što je rečeno vrijedi za svaki drugi slučaj u kojemu postoje temelji za razmjenske operacije između monopolista koji razmjenjuje nedjeljivo dobro za neko drugo dobro što ga nudi više drugih ekonomizirajućih pojedinaca. Saberemo li, dobivamo sljedeća načela: (1) Kada se više ekonomizirajućih pojedinaca, za svakoga od kojih postoje temelji za ekonomsku razmjenu, natječe za jedno nedjeljivo monopolizirano dobro, konkurent koji će pribaviti dobro bit će onaj za kojega ono predstavlja protuvrijednost najveće količine dobra ponuđenog za njega u razmjeni. (2) Formiranje cijene odvija se između granica koje su određene protuvrijednostima dotičnoga monopoliziranog dobra za ona dva konkurenta koji su najgorljiviji, odnosno koji su u najjačemu konkurentskom položaju, da izvrše razmjenu. (3) Unutar tih granica cijena se utvrđuje prema načelima formiranja cijene koja su već dokazana za izoliranu razmjenu.

B. Formiranje cijene i raspodjela dobara kada postoji konkurencija za više jedinica monopoliziranog dobra.

U prethodnome odjeljku odabrali smo kao predmet svojega istraživanja najjednostavniji slučaj monopola, u kojemu monopolist iznosi na tržište jedno nedjeljivo dobro i u kojemu se proces formiranja cijene odvija pod utjecajem konkurencije više ekonomizirajućih pojedinaca za to dobro.

Složeniji slučaj o kojemu sada želim raspravljati jest onaj u kojemu temelji za ekonomske razmjenske operacije postoje istodobno između monopolista koji raspolaže nekom količinom monopoliziranog dobra, s jedne strane, i više ekonomizirajućih pojedinaca, s druge strane, koji raspolažu količinama nekoga drugog dobra.

Pretpostavimo da bi novostečeni konj za poljoprivrednika $B_1$B1​, koji ima veliku količinu žita, ali nema konja, imao vrijednost jednaku 80 bušela njegova žita. Za poljoprivrednika $B_2$B2​ novostečeni konj imao bi vrijednost jednaku 70 bušela žita, za $B_3$B3​ 60, za $B_4$B4​ 50, za $B_5$B5​ 40, za $B_6$B6​ 30, za $B_7$B7​ 20, a za $B_8$B8​ samo 10 bušela žita. Drugi konj imao bi, za svakoga od tih poljoprivrednika, vrijednost manju za 10 bušela od vrijednosti prvoga, treći vrijednost manju za 10 bušela od drugoga, i tako dalje, pri čemu svaki dodatni konj ima vrijednost manju za 10 bušela od prethodnoga (pod uvjetom da je u svakome slučaju dodatni konj uopće potreban). Bitne značajke ove ekonomske situacije mogu se prikazati u tablici (vidi sljedeću stranicu).

Ako monopolist A iznese na tržište samo jednoga konja, izvjesno je, u skladu s argumentom prethodnoga odjeljka, da će ga $B_1$B1​ pribaviti po cijeni negdje između 70 i 80 bušela žita.

Broj bušela žita koji su po vrijednosti jednaki dodatnomu konju pribavljenom trgovinom

	1. konj	2. konj	3. konj	4. konj	5. konj	6. konj	7. konj	8. konj
Za $B_1$B1​	80	70	60	50	40	30	20	10
Za $B_2$B2​	70	60	50	40	30	20	10
Za $B_3$B3​	60	50	40	30	20	10
Za $B_4$B4​	50	40	30	20	10
Za $B_5$B5​	40	30	20	10
Za $B_6$B6​	30	20	10
Za $B_7$B7​	20	10
Za $B_8$B8​	10

No pretpostavimo da monopolist ne iznese na tržište samo jednoga, nego tri konja. Ovdje se bavimo slučajem koji čini predmet istraživanja u ovome odjeljku, a pitanje je: koji (ili koji od njih) od osam poljoprivrednika pribavit će konje koje je monopolist iznio na tržište i koja će se cijena naplatiti?

Za odgovor okrenimo se našoj tablici. Pokazuje se da bi prvi konj koji bi pribavio $B_1$B1​ za njega imao vrijednost jednaku 80 bušela, drugi vrijednost jednaku 70 bušela, a treći vrijednost jednaku samo 60 bušela žita. U toj situaciji $B_1$B1​ bi postupao ekonomično kada bi pribavio jednoga konja po cijeni između 70 i 80 bušela, čime bi ekonomski isključio sve svoje konkurente iz razmjene. Ali bi postupao neekonomično u pogledu drugoga konja kada bi za njega ponudio 70 bušela ili više, jer takvom razmjenom zadovoljenje njegovih potreba ne bi bilo bolje osigurano nego prije. S trećim konjem, po cijeni koja bi $B_2$B2​ isključila iz transakcije i koja stoga mora biti najmanje jednaka 70 bušela žita, ekonomski bi nedostatak za $B_1$B1​, a time i neekonomski karakter takve razmjene, postao još očitiji.

Ekonomska situacija u ovome slučaju jest stoga takva da, s jedne strane, $B_1$B1​ može isključiti sve svoje konkurente iz pribavljanja bilo kojega od trojice konja samo tako da za svakoga od njih pristane na cijenu od 70 bušela žita ili više, dok, s druge strane, po toj cijeni može ekonomično kupiti samo jednoga konja, a pogoršao bi svoj ekonomski položaj kada bi po istoj cijeni kupio i ostala dva.

Budući da pretpostavljamo da je $B_1$B1​ pojedinac koji se ponaša ekonomično, on neće isključiti svoje konkurente iz razmjene bezrazložno ni na vlastitu štetu. Isključit će ih iz pribavljanja količina monopoliziranog dobra samo ako, i u onoj mjeri u kojoj, time može za sebe pribaviti ekonomsku prednost koje bi se morao odreći kada bi ostalim konkurentima dopustio da kupe količine monopoliziranog dobra. U našemu slučaju, dakle, gdje je isključenje svih konkurenata za monopolizirano dobro za $B_1$B1​ učinjeno ekonomski nemogućim ekonomskom situacijom, on će se naći u položaju da je obvezan dopustiti $B_2$B2​ sudjelovanje u kupnji količina monopoliziranog dobra. Štoviše, imat će zajednički interes s $B_2$B2​ da se cijena jedinice monopoliziranog dobra, u ovome slučaju cijena konja, utvrdi na što nižoj razini koja je moguća u postojećim okolnostima. Daleko od toga da bi cijenu konja podizali na 70 bušela žita ili više, i $B_1$B1​ i $B_2$B2​ stoga će imati interes da se cijena utvrdi onoliko ispod 70 bušela žita koliko je to moguće u danoj ekonomskoj situaciji.

U tim će nastojanjima $B_1$B1​ i $B_2$B2​ biti ograničeni konkurencijom ostalih konkurenata, prije svega onom $B_3$B3​. Morat će pristati na cijenu pri kojoj će ostali konkurenti za monopolizirano dobro (uključujući $B_3$B3​) biti ekonomski isključeni iz transakcije. Tako će se, u slučaju triju konja, cijena formirati između 60 i 70 bušela žita. Po cijeni utvrđenoj između tih granica $B_1$B1​ bi mogao pribaviti dva konja, a $B_2$B2​ jednoga, u svakome slučaju ekonomično, dok bi svi ostali konkurenti istodobno bili isključeni iz pribavljanja količina monopoliziranog dobra.

Formiranje cijene između tih granica jedini je mogući ishod. Kada bi cijena bila niža od 60 bušela, $B_3$B3​ ne bi bio isključen iz transakcije te bi stoga pokušao za sebe pribaviti dobitak koji bi proizašao iz iskorištavanja prilike koja se pred njim otvara. No budući da su $B_1$B1​ i $B_2$B2​ ekonomizirajući pojedinci i budući da su u položaju da ostvare znatnu ekonomsku prednost čak i po višoj cijeni, oni to neće dopustiti. Kada bi pak cijena dosegnula ili premašila granicu od 70 bušela žita, $B_1$B1​ bi mogao kupiti samo jednoga konja, a $B_2$B2​ nijednoga, te bi stoga samo jedan od konja ponuđenih na prodaju zapravo bio prodan. U slučaju triju konja, dakle, formiranje cijene izvan granica od 60 i 70 bušela žita ekonomski je nemoguće.

Kad bi A na tržište iznio 6 konja, sličnim bismo zaključivanjem mogli pokazati da bi $B_1$B1​ stekao 3 konja, da bi $B_2$B2​ stekao 2 konja, da bi $B_3$B3​ stekao jednoga konja te da bi se cijena konja oblikovala između 50 i 60 bušela žita. Kad bi A na tržište iznio 10 konja, $B_1$B1​ bi stekao 4 konja, $B_2$B2​ 3 konja, $B_3$B3​ 2 konja, $B_4$B4​ jednoga konja, a cijena bi se oblikovala između 40 i 50 bušela žita. Ako bi monopolist A ponudio na prodaju još veće količine monopoliziranoga dobra, nema dvojbe, s jedne strane, da bi sve manji broj poljoprivrednika bio ekonomski isključen iz kupnje količina monopoliziranoga dobra, a s druge strane, da bi cijena određene količine monopoliziranoga dobra bila potisnuta na postupno niže razine.

Ako zamislimo da simboli $B_1$B1​, $B_2$B2​ itd. ne predstavljaju pojedince, nego skupine stanovništva neke zemlje (pri čemu $B_1$B1​ označuje skupinu ekonomizirajućih pojedinaca koji su najrevniji i u najjačemu konkurentskom položaju za razmjenu žita za monopolizirano dobro, $B_2$B2​ označuje skupinu ekonomizirajućih pojedinaca koji slijede po revnosti i konkurentskoj snazi, i tako dalje), dobivamo model monopolske trgovine kakva se zaista pojavljuje u uvjetima svakodnevnoga života.

Nalazimo da klase ljudi vrlo različite kupovne moći konkuriraju za količine monopoliziranih dobara koje stižu na tržište. Kao što je pokazano za pojedince, nalazimo da neke od tih klasa ekonomski isključuju druge iz kupnje. Opažamo da klase ljudi koje se moraju odreći potrošnje monopoliziranoga dobra postaju brojnije što je manja količina dobra iznesena na tržište, i obratno, da monopolizirano dobro prodire do klasa niže kupovne moći što je veća tržišno plasirana količina.

S tim promjenama vidi se kako cijene monopoliziranih dobara rastu i padaju.

Sažimljući rečeno, dobivamo sljedeća načela:

(1) Količinu monopoliziranoga dobra koju monopolist nudi na prodaju stječu oni konkurenti za koje su najveće količine dobra ponuđenoga u razmjenu za njega protuvrijednost jedinica monopoliziranoga dobra. Monopolizirano dobro raspodjeljuje se na takav način da je količina dobra danoga u razmjenu, koja je protuvrijednost jedne jedinice monopoliziranoga dobra, jednaka za svakoga od kupaca dijelova monopoliziranoga dobra (primjerice 50 bušela žita jednako jednomu konju).

(2) Oblikovanje cijene odvija se između granica koje postavljaju protuvrijednost jedne jedinice monopoliziranoga dobra za pojedinca koji je najmanje revan i najmanje sposoban za nadmetanje, a koji još sudjeluje u razmjeni, i protuvrijednost jedne jedinice monopoliziranoga dobra za pojedinca koji je najrevniji i najsposobniji za nadmetanje među konkurentima koji su ekonomski isključeni iz razmjene.

(3) Što je veća količina monopoliziranoga dobra koju monopolist nudi na prodaju, to će biti manje konkurenata za nj koji će biti ekonomski isključeni iz stjecanja njegovih dijelova, i to će potpunije njime biti opskrbljeni oni ekonomizirajući pojedinci koji bi bili u položaju steći dijelove čak i da su na prodaju ponuđene manje količine.

(4) Što je veća količina monopoliziranoga dobra koju monopolist nudi na prodaju, to će niže, u smislu kupovne moći i revnosti za trgovinu, on morati sići među klase konkurenata za monopolizirano dobro kako bi prodao cijelu količinu, pa će stoga biti i niža cijena jedne jedinice monopoliziranoga dobra.

C. Utjecaj cijene koju monopolist određuje na količinu monopoliziranoga dobra koja se može prodati i na raspodjelu dobra među konkurentima za nj.

Monopolist u pravilu ne iznosi određene količine monopoliziranoga dobra na tržište s namjerom da pod svim okolnostima proda cijeli iznos i da, kao na dražbi, pričeka rezultat nadmetanja u određivanju cijene. Njegov je uobičajeni postupak radije da iznese količinu svojega monopoliziranoga dobra na tržište ili je drži pripravnom za prodaju te da za nju traži utvrđenu cijenu po jedinici. Razlog se tomu općenito nalazi u praktičnim razmatranjima, osobito u činjenici da metoda prodaje dobara opisana u prethodnome odjeljku zahtijeva i istodobno okupljanje što većega mogućeg broja konkurenata za monopolizirano dobro i poštivanje brojnih formalnosti ako cijena treba biti određena zajedničkim utjecajem svih djelatnih ekonomskih čimbenika koji su uključeni. Čini se da ta razmatranja čine primjenu te metode plasiranja primjerenom samo u posebnim, i ne odveć čestim, slučajevima.

Kad god monopolist može računati na okupljanje svih ili barem dovoljnoga broja konkurenata, i kad se nužne formalnosti mogu poštivati bez nerazmjernih ekonomskih žrtava (kao u slučaju dražbe monopoliziranoga artikla u dobro poznatoj dražbovnoj dvorani, najavljene neko vrijeme unaprijed), on će se naravno poslužiti metodom opisanom u prethodnome odjeljku kao onom koja mu najsigurnije omogućuje da na najekonomičniji način raspolaže cijelim iznosom monopoliziranoga dobra kojim raspolaže. On će dražbu odabrati i kad mora unutar ograničenoga vremenskog razdoblja u potpunosti rasprodati znatnu zalihu monopoliziranoga dobra. No uobičajeni postupak koji monopolist usvaja pri plasiranju svoje robe bit će, kako je rečeno, onaj u kojemu raspoložive količine monopoliziranoga dobra drži pripravnima za prodaju, ali konkurentima za nj nudi samo djelomične količine po cijeni koju je on postavio.

Ondje gdje monopolist postavlja cijenu jedinice monopoliziranoga dobra i pušta da konkurirajući kupci pri zadanoj cijeni odaberu količine za podmirenje svojih potreba za dobrom, i gdje je stoga pitanje oblikovanja cijene od početka isključeno iz neposrednoga problema, pitanja koja moramo istražiti jesu: (1) Koji će konkurenti biti ekonomski isključeni iz stjecanja količina monopoliziranoga dobra pri svakoj zadanoj razini cijene njegove jedinice? (2) Kakav će biti utjecaj više ili niže razine na kojoj monopolist postavlja cijenu na prodane količine monopoliziranoga dobra? i (3) Na koji će se način količina monopoliziranoga dobra koja se zaista proda raspodijeliti među raznim konkurentima za nj?

Najprije, očito je da bi, kad bi monopolist utvrdio cijenu jedinice monopoliziranoga dobra na tako visokoj razini da njezina jedinica ne bi imala vrijednost jednaku cijeni koju monopolist zahtijeva čak ni za konkurenta koji je najrevniji i najsposobniji za razmjenu, svi konkurenti za monopolizirano dobro bili isključeni iz stjecanja bilo kojih njegovih dijelova, te se nikakva prodaja uopće ne bi mogla zbiti. To bi bio slučaj, u situaciji opisanoj u tablici na stranici 204, kad bi monopolist A utvrdio cijenu konja na 100, pa čak i tek na nešto više od 80 bušela žita, jer je jasno da bi ekonomska razmjena bila nemogućnost pri tako visokoj cijeni za bilo kojega od osmorice konkurenata za monopolizirano dobro spomenutih u našemu primjeru.

No pretpostavimo da monopolist utvrdi cijenu konja na nižoj razini od one koja bi ekonomski isključila sve konkurente za monopolizirano dobro iz stjecanja njegovih količina. U svojem nastojanju da poboljšaju svoje ekonomske položaje oni će bez sumnje zgrabiti pruženu priliku i zaista stupiti u razmjenske transakcije s monopolistom unutar granica objašnjenih u prethodnome odjeljku. No jasno je da će razina cijene biti bitna odrednica opsega tih transakcija. Kad bi, primjerice, A postavio cijenu konja na 75 bušela žita, B₁ bi mogao ekonomski kupiti jednoga konja. Kad bi cijena bila utvrđena na 62 bušela žita, B₁ bi kupio dva konja, a B₂ jednoga konja. Kad bi cijena bila 54 bušela žita, B₁ bi kupio tri, B₂ dva, a B₃ jednoga konja. Pri cijeni od 36 bušela žita B₁ bi kupio pet, B₂ četiri, B₃ tri, B₄ dva, a B₅ jednoga konja, i tako dalje.

Ako se naš primjer proširi kao i prije, te zamislimo da simboli B₁, B₂, B₃ itd. predstavljaju skupine konkurenata koji se razlikuju u kupovnoj moći i u svojoj želji za trgovinom, najjasnije vidimo utjecaj koji na gospodarstvo vrše cijene koje monopolist utvrđuje na različitim razinama. Što je cijena viša, to će biti brojniji pojedinci, ili klase pojedinaca, koji su potpuno isključeni iz potrošnje monopoliziranoga dobra, to će oskudnija biti opskrba ostalih klasa stanovništva koje nisu potpuno isključene, i to će biti manje količine monopoliziranoga dobra koje monopolist može prodati. Sa sniženjima cijene, s druge strane, postupno će manje ekonomizirajućih pojedinaca, ili klasa pojedinaca, biti potpuno isključeno iz stjecanja bilo kojih količina monopoliziranoga dobra, opskrba pojedinaca koji su već sudjelovali u trgovini pri višim cijenama bit će potpunija, a prodaja monopolista postupno će rasti.

Upravo rečeno može se preciznije izložiti pomoću sljedećih načela:

(1) Kad monopolist postavi cijenu jedinice monopoliziranoga dobra, konkurenti za monopolizirano dobro koji su isključeni iz stjecanja njegovih količina jesu oni za koje je jedna jedinica monopoliziranoga dobra protuvrijednost količine dobra ponuđenoga u razmjenu koja je jednaka ili manja od cijene monopoliziranoga dobra.

(2) Konkurenti za količine monopoliziranoga dobra za koje je jedna njegova jedinica protuvrijednost količine dobra ponuđenoga u razmjenu koja je veća od cijene koju je monopolist utvrdio, opskrbit će se količinama monopoliziranoga dobra sve do granice na kojoj jedna njegova jedinica za njih postaje protuvrijednost iznosa dobra ponuđenoga u razmjenu koji je jednak monopolskoj cijeni. Količina monopoliziranoga dobra koju će svaki od tih konkurenata steći pri svakoj cijeni koju monopolist postavi određena je temeljima za ekonomske razmjenske operacije koji za svakoga pojedinca postoje pri toj cijeni.

(3) Što monopolist postavi višu cijenu jedinice monopoliziranoga dobra, to će biti veća klasa konkurenata za monopolizirano dobro koji su isključeni iz njegova stjecanja, to će manje potpuno ostale klase stanovništva njime biti opskrbljene, i to će biti manja prodaja monopolista. U obrnutome slučaju vrijede suprotni odnosi.

D. Načela monopolske trgovine (politika monopolista).

U dvama prethodnim odjeljcima objasnio sam utjecaj veće ili manje količine monopoliziranoga dobra ponuđene na prodaju na određivanje njegove cijene, te utjecaj više ili niže cijene koju monopolist postavlja na količinu monopoliziranoga dobra koja će se prodati. U oba sam slučaja raspravljao o utjecaju usvojene politike na raspodjelu monopoliziranoga dobra među raznim konkurentima za nj.

Tijekom cijele analize vidjeli smo da monopolist nije jedina osoba koja određuje tijek gospodarskih zbivanja, niti je u njemu presudna. Ne samo da opće načelo svih gospodarskih razmjena dobara, prema kojemu obje strane moraju iz razmjene izvući gospodarsku korist, zadržava svoju valjanost neokrnjeno i u slučaju monopola, nego ni unutar raspona razmjene omeđenog tim čimbenikom monopolist nije posve neograničen u utjecanju na tijek gospodarskih zbivanja. Kao što smo vidjeli, ako monopolist želi prodati određenu količinu monopoliziranog dobra, ne može cijenu odrediti po volji. A ako odredi cijenu, ne može istodobno odrediti i količinu koja će se po toj postavljenoj cijeni prodati. Ne može, dakle, prodavati velike količine monopoliziranog dobra i istodobno učiniti da se cijena ustali na onako visokoj razini kakvu bi dosegnula da je na tržište iznio manje količine. Niti može postaviti cijenu na određenu razinu i istodobno prodati onako veliku količinu kakvu bi mogao prodati po nižim cijenama. No ono što mu doista daje izniman položaj u gospodarskom životu jest činjenica da u svakom pojedinom slučaju ima izbor između toga da odredi količinu monopoliziranog dobra koja će se razmjenjivati ili pak njegovu cijenu. Taj izbor čini sam i ne obazirući se na druge gospodarske subjekte, vodeći računa jedino o vlastitoj gospodarskoj koristi. Tako je u njegovoj moći da regulira cijenu nudeći na prodaju manje ili veće količine monopoliziranog dobra, ili da regulira količinu monopoliziranog dobra koja se razmjenjuje podizanjem ili snižavanjem cijene, uvijek u skladu sa svojim gospodarskim interesom.

Monopolist će stoga podići cijenu, unutar granica između kojih razmjenske operacije imaju gospodarski karakter, ako predviđa veću gospodarsku dobit od prodaje malih količina monopoliziranog dobra po visokoj cijeni. Snizit će cijenu ako mu je probitačnije plasirati veće količine monopoliziranog dobra po nižoj cijeni. U početku će postaviti cijenu što je moguće više i tako plasirati samo male količine monopoliziranog dobra, a kasnije će cijenu spuštati korak po korak kako bi povećao prodaju i time redom iskorištavao sve slojeve stanovništva, ako tim postupkom može ostvariti najveću gospodarsku dobit. No od samog početka plasirat će velike količine monopoliziranog dobra po nižim cijenama ako mu to nalaže njegova gospodarska prednost. U nekim okolnostima može čak imati razloga da dio količine monopoliziranog dobra kojom raspolaže prepusti uništenju umjesto da ga iznese na tržište, ili da, s istim ishodom, ostavi neiskorištenim ili uništi dio odgovarajućih sredstava za proizvodnju kojima zapovijeda umjesto da ih upotrijebi za proizvodnju monopoliziranog dobra. Takvu bi politiku usvojio kada bi ga plasiranje cijele količine monopoliziranog dobra koja mu je izravno ili neizravno na raspolaganju primoralo da ga ponudi slojevima stanovništva koji imaju toliko malo kupovne moći ili želje za dobrom da bi, unatoč većim plasiranim količinama, rezultirajuća cijena bila tako niska da bi imao manju dobit nego što bi se mogla ostvariti uništenjem dijela količine monopoliziranog dobra kojim zapovijeda i prodajom samo ostatka, po višoj cijeni, slojevima stanovništva veće kupovne moći.⁷³

Bilo bi posve pogrešno pretpostaviti da cijena monopoliziranog dobra uvijek, ili čak obično, raste ili pada u točno obrnutoj razmjeri s količinama koje monopolist plasira, ili da slična razmjernost postoji između cijene koju monopolist postavi i količine monopoliziranog dobra koja se može prodati. Ako, primjerice, monopolist na tržište iznese 2.000 umjesto 1.000 jedinica monopoliziranog dobra, cijena jedne jedinice neće nužno pasti, primjerice, sa 6 florena na 3 florena. Naprotiv, ovisno o gospodarskoj situaciji, u jednom slučaju može pasti samo na 5 florena, primjerice, a u drugom čak na 2 florena. U nekim okolnostima, dakle, ukupni prihodi koje monopolist dobiva od prodaje veće količine monopoliziranog dobra mogu biti potpuno jednaki ukupnim prihodima koje donosi prodaja manje količine. U drugim okolnostima, međutim, mogu biti veći ili manji. Kada bi monopolist u našem primjeru prodao 1.000 jedinica monopoliziranog dobra, njegov bi ukupni prihod iznosio 6.000 florena. No za 2.000 jedinica ne bi nužno također dobio 6.000 florena, nego možda čak 10.000 ili tek 4.000 florena, ovisno o okolnostima slučaja. Razlog tomu u konačnici leži u činjenici da postoje vrlo velike razlike u ljestvicama ekvivalenata pojedinih osoba s obzirom na različita dobra. Tako B, primjerice, može prvu jedinicu koju stekne nekog određenog dobra vrednovati kao ekvivalent 10 jedinica dobra koje daje u razmjenu, drugu kao ekvivalent 9 jedinica, treću kao ekvivalent 4 jedinice, a četvrtu tek kao ekvivalent jedne jedinice dobra danog u razmjenu. S obzirom na neko drugo dobro, s druge strane, navedena bi se ljestvica mogla pojaviti kao 8, 7, 6, 5, . . . Pretpostavimo da je prvo dobro žito, a drugo neki predmet raskoši. Jasno je da bi povećanje preko određene točke u plasiranoj količini izazvalo mnogo brži pad (a da bi smanjenje plasirane količine izazvalo mnogo brži porast) cijene žita nego cijene predmeta raskoši.

Ako se pretpostavi da su svi monopolisti gospodarski subjekti svjesni svoje prednosti, tada njihova politika nije usmjerena, naravno, ni na postavljanje najniže moguće cijene, ni na prodaju najveće moguće količine monopoliziranog dobra. Nije usmjerena ni na to da se monopolizirano dobro učini dostupnim najvećem mogućem broju gospodarskih subjekata, ili skupina pojedinaca, niti na to da se svakomu pojedincu monopolizirano dobro osigura u najvećoj mogućoj mjeri. Monopolist nema interesa u svemu tome. Njegova je gospodarska politika usmjerena na ostvarivanje najveće dobiti od količine monopoliziranog dobra koja mu je dostupna. Stoga ne rasprodaje na dražbi cijeli iznos monopoliziranog dobra kojim raspolaže, nego plasira samo onoliki iznos koji, po očekivanoj cijeni, obećava da će mu donijeti najveću dobit. Ne postavlja cijenu na onu točnu razinu na kojoj može prodati cijelu količinu monopoliziranog dobra kojom zapovijeda, nego na razinu na kojoj je najvjerojatnije da će donijeti najveću dobit. Ispravna gospodarska politika s njegova je gledišta očito da na prodaju ponudi samo takve količine monopoliziranog dobra, ili da postavi cijenu na takvu razinu, koje će u oba slučaja donijeti najveću dobit.

S monopolističkog gledišta, njegova bi politika bila pogrešna kada bi, unatoč tome što bi mogao ostvariti veću dobit plasiranjem manje količine monopoliziranog dobra, ipak prodao veću količinu. Njegova bi politika bila još neekonomičnija kada bi, umjesto da se ograniči na proizvodnju one količine monopoliziranog dobra čija mu prodaja obećava najveću dobit, tu količinu povećao, uz utrošak gospodarskih dobara i drugih žrtava sa svoje strane, a ipak prouzročio da njegova konačna dobit bude manja. Bilo bi pogrešno kada bi cijenu postavio tako nisko da bi, premda bi mogao prodati veće količine, ostvario manju dobit nego da je cijenu postavio više. Iznad svega, njegova bi politika bila pogrešna kada bi cijenu monopoliziranog dobra postavio tako nisko da ne bi mogao u potpunosti opskrbiti sve kupce koji se za njega natječu, a kojima bi razmjena po toj cijeni bila gospodarski opravdana, te kada bi neki od njih morali ostati bez dobra. Situacija takve vrste bila bi jasan dokaz da je cijenu postavio prenisko.

Ono što je ovdje rečeno potkrijepljeno je iskustvom i poviješću. Politike svih monopolista vodile su se, kao što njihove gospodarske djelatnosti jasno pokazuju, u skladu s gore navedenim razmatranjima. Nizozemska istočnoindijska kompanija u sedamnaestom je stoljeću dala uništiti dio biljaka začina na Molučkim otocima. Velike zalihe začina često su spaljivane u Istočnoj Indiji, a duhan u Sjevernoj Americi. Cehovi su nastojali, raznim sredstvima, što je više moguće ograničiti broj obrtnika (dugim naukovanjem, zabranom više od određenog broja naučnika itd.). Sve te mjere bile su ispravne s monopolističkog stajališta, jer su se količine pojedinih monopoliziranih roba koje su dospijevale na tržište regulirale na način povoljan za monopoliste, ili za korporacije monopolista. Kada su slobodnija trgovina, pojava tvornica i drugi utjecaji spriječili cehove da samostalno reguliraju količine dobara koje dospijevaju na tržište, cijela cehovska organizacija postala je nedjelotvorna utoliko što se tiče njezina monopolističkog karaktera. Monopolističke kazne i slične mjere koje su izravno utjecale na stvaranje cijena odmah su ustuknule pred udarom većih količina dobara iznesenih na tržište. Izvorno su te kazne bile namijenjene tomu da pojedince (zvane podbijačima cijena!) koji nisu uvažavali interes cijeloga ceha ili korporativnog tijela monopolista podvrgnu ograničenjima probitačnima za monopolističku skupinu. Kada je cehovima oduzeta moć nadzora nad količinama dobara iznesenih na tržište, njihovi se propisi više nisu mogli provoditi. Najveća briga svih članova ceha uvijek je bila regulacija plasiranja obrtničkih proizvoda tako da se prodaju samo one količine koje su odgovarale njihovu interesu. Cehovi su one koji su se uplitali u tu regulaciju uvijek smatrali svojim najopasnijim protivnicima, protiv kojih su neprestano apelirali vladama tražeći zaštitu. Proboj u njihovoj regulatornoj djelatnosti koji su učinile velike količine industrijskih proizvoda koje je isporučivala krupna industrija označio je pad cehovskog sustava.

Sažimajući ono što je rečeno u ovome odsjeku, nalazimo da je za svaku količinu dobra koju monopolist odluči prodati cijena određena neovisno o njegovoj volji; da je pri svakoj cijeni koju odluči postaviti za jedinicu monopoliziranog dobra količina određena neovisno; da je raspodjela dobara, u oba slučaja, vođena u skladu s točnim zakonima; te da cijeli tijek gospodarskih zbivanja u cjelini nije slučajan, nego ga je moguće svesti na određena načela.

Ni činjenica da je u moći monopolista da odabere bilo cijenu bilo prodanu količinu ne podrazumijeva, kao što smo vidjeli, nikakvu neodređenost gospodarskih pojava koje proizlaze iz njegove odluke. Premda monopolist ima moć da postavi više ili niže cijene, ili da plasira veće ili manje količine monopoliziranog dobra, postoji samo jedna određena cijena i samo jedna određena količina monopoliziranog dobra iznesena na tržište koja najtočnije odgovara njegovu gospodarskom interesu. Ako je monopolist gospodarski subjekt, on stoga neće postupati na proizvoljan način pri određivanju cijene ili količine monopoliziranog dobra koju će prodati, nego u skladu s određenim načelima. Svaka zadana gospodarska situacija postavlja određene granice unutar kojih se moraju odvijati stvaranje cijene i raspodjela dobara, a svaka cijena i raspodjela dobara koja je izvan tih granica gospodarski je nemoguća. Pojave monopolske trgovine pružaju nam stoga sliku stroge usklađenosti, u svakom pogledu, s određenim zakonima. I ovdje, dakako, pogreška i nesavršeno znanje mogu dovesti do odstupanja, no to su patološke pojave društvenoga gospodarstva i jednako malo dokazuju protiv zakona ekonomije koliko i simptomi bolesnoga tijela protiv zakona fiziologije.

3. Stvaranje cijena i raspodjela dobara u uvjetima dvostrane konkurencije

A. Podrijetlo konkurencije.

Pojam monopolista shvatili bismo preusko kad bismo ga ograničili na osobe koje su zaštićene od konkurencije drugih gospodarstvenih pojedinaca od strane države ili nekoga drugog organa društva. Postoje osobe koje, zahvaljujući svojem vlasništvu ili zahvaljujući posebnim sposobnostima ili okolnostima, mogu na tržište iznositi dobra koja je drugim gospodarstvenim osobama fizički ili gospodarski nemoguće ponuditi pod konkurentskim uvjetima. A i ondje gdje takve posebne okolnosti nisu prisutne, često ne postoji nikakva društvena prepreka pojavi monopolista. Svaki obrtnik koji se nastani u mjestu u kojem nema druge osobe njegova osobitog zanimanja, te svaki trgovac, liječnik ili odvjetnik koji se nastani u mjestu u kojem dotad nitko nije obavljao njegov zanat ili poziv, u stanovitom je smislu monopolist, jer dobra koja u trgovini nudi društvu, barem u brojnim slučajevima, mogu se dobiti jedino od njega. Kronike mnogoga uspješnog grada pripovijedaju o prvom tkalcu koji se ondje nastanio dok je mjesto još bilo malo i slabo naseljeno. Čak i danas putnik može pronaći ovu osobitu vrstu monopolista posvuda u istočnoj Europi, a u manjim selima čak i u Austriji. Monopol, shvaćen kao stvarno stanje, a ne kao društveno ograničenje slobodne konkurencije, stoga je u pravilu raniji i primitivniji fenomen, a konkurencija fenomen koji vremenski dolazi kasnije. Tko god želi izložiti fenomene koji prevladavaju pod konkurencijom, naći će stoga prednost u tome da započne s fenomenima monopolne trgovine.

Način na koji se konkurencija razvija iz monopola usko je povezan s gospodarskim napretkom civilizacije. Porast stanovništva, povećane potrebe različitih gospodarstvenih pojedinaca te njihovo rastuće bogatstvo gone monopolista, u mnogim slučajevima čak i dok povećava proizvodnju, da iz potrošnje monopoliziranog dobra postupno isključuje sve veće slojeve stanovništva, a istodobno mu dopuštaju da svoje cijene tjera sve više i više. Društvo tako postaje sve pogodniji predmet njegove monopolne politike iskorištavanja. Prvi obrtnik bilo koje osobite vrste, prvi liječnik ili prvi odvjetnik dobrodošao je čovjek u svakom mjestu. No ako ne naiđe na konkurenciju i mjesto napreduje, on će gotovo bez iznimke nakon nekog vremena steći glas tvrda i sebična čovjeka među manje imućnim slojevima stanovništva, pa će čak i među imućnijim stanovnicima mjesta biti smatran sebičnim. Monopolist ne može uvijek udovoljiti rastućim zahtjevima društva za svojom robom (ili radnim uslugama), a kad bi i mogao udovoljiti, odgovarajuće povećanje njegove prodaje nije uvijek u njegovu gospodarskom interesu. U većini slučajeva on će stoga biti prisiljen birati među svojim klijentima, a neki od onih koji se natječu za njegovo monopolizirano dobro ili neće dobiti ništa ili će im ono biti pruženo tek nevoljko i nedostatno. Čak će i njegovi imućniji klijenti često imati razloga žaliti se na svakojako zanemarivanje i na skupoću njegovih usluga.

Upravo opisano gospodarsko stanje obično je takvo da sama potreba za konkurencijom priziva konkurenciju, pod uvjetom da na putu nema društvenih ili drugih prepreka. Naša će sljedeća zadaća stoga biti istražiti učinke pojave konkurencije na raspodjelu, prodaju i cijenu neke robe u usporedbi s analognim fenomenima opaženima pod monopolom.

B. Učinak količina neke robe koje nude konkurenti na formiranje cijene; učinak zadanih cijena koje oni postave na prodaju; te u oba slučaja učinak na raspodjelu robe među konkurentskim kupcima.⁷⁴

Radi lakšega razumijevanja, kao temelj ovoga istraživanja poslužit ću se slučajem kojim sam ilustrirao svoje objašnjenje načela monopolne trgovine. U tablici na str. 204,⁴ B₁, B₂, B₃ itd. predstavljaju pojedine ratare ili skupine ratara. Svakom je rataru prvi novostečeni konj jednakovrijedan količini žita prikazanoj u prvom stupcu, a svaki dodatni konj jednakovrijedan je količini žita manjoj za 10 bušela. Pitanje koje je pred nama jest: kakav će biti utjecaj većih ili manjih količina neke robe koju na prodaju nudi nekoliko konkurentskih prodavača na cijenu i na raspodjelu te robe među onima koji se za nju natječu?

Za početak pretpostavimo da postoje dva konkurenta u ponudi, A₁ i A₂, te da zajedno imaju 3 konja na prodaju, pri čemu A₁ ima dva konja, a A₂ jednoga. Iz onoga što je ranije rečeno jasno je da će u tom slučaju ratar B₁ kupiti 2 konja, a ratar B₂ jednoga konja. Cijena će biti između 60 i 70 bušela žita, pri čemu je viša cijena nemoguća zbog gospodarskog interesa dvojice ratara B₁ i B₂, a niža zbog konkurencije ratara B₃. Ako A₁ i A₂ imaju šest konja na prodaju, ništa manje nije izvjesno da će B₁ kupiti tri od njih, B₂ dva, a B₃ jednoga, te da će cijena biti između 50 i 60 bušela žita, itd.⁷⁵

Ako cijenu i raspodjelu dobara koje proizlaze iz prodaje zadane količine neke robe od strane nekoliko konkurentskih prodavača usporedimo sa stanjem opaženim pod monopolom, nalazimo potpunu analogiju. Bilo da zadanu količinu neke robe prodaje monopolist ili nekoliko konkurenata u ponudi, i neovisno o načinu na koji je roba izvorno bila raspodijeljena među konkurentskim prodavačima, učinak na formiranje cijene i na proizašlu raspodjelu robe među konkurentskim kupcima posve je isti.

Premda veća ili manja količina prodanoga dobra ima vrlo presudan utjecaj na njegovu cijenu i raspodjelu kako pod monopolom tako i pod konkurentskom trgovinom, činjenica da neku određenu količinu robe nudi monopolist sam ili nekoliko konkurenata u ponudi nema nikakva utjecaja na upravo spomenute fenomene gospodarskoga života.

Sličan rezultat možemo opaziti ondje gdje se roba nudi na prodaju po zadanim cijenama. Viša ili niža razina cijene ima, kao što smo vidjeli, vrlo važan utjecaj na ukupnu prodaju neke robe kao i na količinu koju će svaki konkurentski kupac zapravo steći. No bilo da robu (po utvrđenoj cijeni) na tržište iznosi samo jedan ili nekoliko gospodarstvenih pojedinaca, to nema nikakva izravnog i nužnog utjecaja ni na ukupnu prodaju ni na količine koje će steći različiti gospodarstveni pojedinci.

Načela razvijena u pogledu utjecaja zadanih količina monopoliziranoga dobra ponuđenih na prodaju na njegovu cijenu (str. 203), u pogledu utjecaja zadanih cijena na prodane količine (str. 207), te u oba slučaja i u pogledu njegove raspodjele među različitim konkurentima koji ga nastoje kupiti, stoga su posve primjenjiva na sve slučajeve u kojima se određen broj gospodarstvenih pojedinaca (konkurenata u potražnji) natječe za količine neke robe koju na prodaju nudi nekoliko drugih gospodarstvenih pojedinaca (konkurenata u ponudi).

C. Učinak konkurencije u ponudi nekoga dobra na prodanu količinu i na cijenu po kojoj se ono nudi (politike konkurenata).

Upravo sam objasnio da se za svaku pojedinu količinu nekoga dobra ponuđenoga na prodaju uspostavlja određena cijena, da pri svakoj utvrđenoj cijeni postoji određen iznos prodaje, da u oba slučaja postoji i određena raspodjela prodanih dobara, te da je u tim pogledima nevažno prodaje li dotičnu količinu monopolist ili nekoliko konkurenata u ponudi.

Pod inače jednakim uvjetima, cijena i raspodjela nekoga dobra bit će iste bilo da, primjerice, 1.000 njegovih jedinica nudi na prodaju monopolist ili nekoliko konkurenata u ponudi. Bilo da neku robu na prodaju nudi monopolist ili nekoliko konkurenata po zadanoj cijeni – primjerice po 3 jedinice neke druge robe za jednu jedinicu robe koja se nudi na prodaju – ukupna prodaja i raspodjela prodane količine među različitim konkurentskim kupcima bit će posve iste.

Ako, dakle, konkurencija u ponudi uopće treba imati ikakva učinka na formiranje cijene, ukupnu prodaju i raspodjelu nekoga dobra među njegovim konkurentskim kupcima, tada se ili na prodaju moraju nuditi različite količine dobra ili se konkurentski prodavači moraju naći prisiljenima da pod režimom konkurencije u ponudi postave drukčije cijene nego pod monopolom.

Utjecaj konkurencije u ponudi neke robe na količine ponuđene na prodaju, na njezinu raspodjelu i na cijene po kojima se nudi tema je kojom ćemo se baviti u onome što slijedi. Da bismo si jasno predočili gospodarske fenomene o kojima je riječ, razmotrimo jednostavan slučaj u kojem količina monopoliziranoga dobra dostupna jednom monopolistu iznenada dospijeva u ruke dvojice konkurenata.

Neki je monopolist umro i ostavio svoje zalihe monopoliziranoga dobra te sredstva za proizvodnju dvojici nasljednika u jednakim dijelovima. To je primjer upravo postavljenoga jednostavnog slučaja. Nije nemoguće da dvojica monopolistovih nasljednika, umjesto da se natječu jedan s drugim, posluju kao ortaci u jedinstvenom poduzeću i nastave monopolnu politiku (gore opisanu) svoga ostavitelja. Ili mogu sklopiti uzajamni sporazum kako bi iskorištavali potrošače i zajednički reguliraju količine dobra koje nude na prodaju ili cijene koje postavljaju. Čak je zamislivo da bi, bez izričitoga sporazuma, ali „u svom uzajamno dobro shvaćenom interesu”, vodili istu tu monopolnu politiku prema svojim kupcima ako u tome nađu vlastiti gospodarski interes. U svakom od tih slučajeva, koji se mogu opaziti posvuda u gospodarskom razvoju ljudi,⁷⁶ nedvojbeno bismo naišli na iste fenomene koje smo ranije opazili kod monopolne trgovine. Jer dva gospodarstvena pojedinca tada ne bi bili konkurenti u ponudi, nego monopolisti, pa stoga ne bi spadali u sadašnje područje rasprave. No ako pretpostavimo da je svaki od dvojice nasljednika odlučan samostalno voditi prodaju prije monopoliziranoga dobra, pred nama je slučaj prave konkurencije, a pitanja koja valja razmotriti jesu: koje će količine prije monopoliziranoga dobra sada, za razliku od prijašnjega stanja, biti ponuđene na prodaju, te koje će ponudbene cijene postaviti dvojica konkurenata?

U prethodnom smo odjeljku vidjeli da je često u gospodarskom interesu monopolista da se suzdrži od iznošenja na tržište dijelova ukupne količine monopoliziranoga dobra koja mu je na raspolaganju te da ih uništi ili pusti da se pokvare, jer od manje količine svojih dobara često može ostvariti veću dobit nego što bi je ostvario kad bi cijelu raspoloživu količinu prodao po nižim cijenama. Pretpostavimo da monopolist ima 1.000 funti neke monopolizirane robe te da u danoj gospodarskoj situaciji može prodati ili 800 funti po 9 unci srebra za funtu ili otpremiti cijelu raspoloživu količinu po 6 unci srebra za funtu. Tako je u njegovoj moći da za cijelu količinu monopolizirane robe kojom raspolaže uzme 6.000 unci srebra ili da za 800 funti od nje uzme 7.200 unci srebra. Ako je monopolist gospodarstveni pojedinac koji slijedi vlastiti interes, izbor koji će učiniti nije podložan sumnji. On će uništiti 200 funti svoje monopolizirane robe, pustiti ih da se pokvare ili ih na neki drugi način povući iz trgovine te će na prodaju ponuditi samo preostalih 800 funti – ili će, što izlazi na isto, postaviti svoju cijenu na takvu razinu da se postigne isti rezultat.

No ako je 1.000 funti prije monopolizirane robe podijeljeno između dvaju konkurenata, ta politika za svakoga od njih odmah postaje ekonomski nemoguća. Kad bi jedan od njih dvojice uništio dio količine koja mu je na raspolaganju ili kad bi je na neki drugi način povukao iz trgovine, naravno da bi izazvao određeno povećanje cijene jedinice svoje robe. No nikada, ili samo u vrlo rijetkim slučajevima, ne bi time mogao ostvariti veći dobitak. Kad bi A₁, primjerice, prvi od dvaju konkurenata, uništio 200 od 500 funti prije monopolizirane robe koja mu je na raspolaganju ili ih na drugi način povukao iz trgovine, bez sumnje bi prouzročio porast cijene dobra – primjerice sa 6 na 9 unci srebra po funti. No time si ne bi priskrbio veći ukupni dobitak. Posljedica njegova postupka bila bi da A₂ dobiva 4.500 umjesto 3.000 unci srebra, dok bi on sam dobio samo 2.700 unci srebra (umjesto 3.000) u zamjenu za preostalih 300 prodanih jedinica. Namjeravani dobitak pripao bi isključivo njegovu konkurentu, a on bi sam pretrpio znatan gubitak.

Prvi učinak pojave konkurencije u ponudi jest, dakle, taj da nijedan od konkurenata koji prodaju robu ne može izvući ekonomsku korist iz uništavanja ili povlačenja iz razmjene dijela raspoložive količine robe – ili, što je isto, iz ostavljanja neiskorištenima sredstava za proizvodnju raspoloživih za njezinu proizvodnju.

Konkurencija uklanja i drugu pojavu ekonomskog života svojstvenu monopolu. Mislim na sukcesivno iskorištavanje različitih društvenih slojeva spomenuto u prethodnom odjeljku. Vidjeli smo da monopolistu često može biti od koristi da u početku na tržište iznosi samo male količine monopoliziranog dobra po visokim cijenama te da slojevima ljudi sukcesivno niže kupovne moći prodaje tek postupno, kako bi sve slojeve ljudi iskorištavao na stupnjevit način. Konkurencija taj postupak odmah onemogućuje. Kad bi A₁ usprkos konkurenciji A₂ pokušao takvo stupnjevito iskorištavanje društvenih slojeva i na tržište iznosio samo male početne količine dobra, vjerojatno ne bi mogao dovoljno podići cijenu da iz toga izvuče dobitak za sebe, nego bi samo dopustio svojem konkurentu da popuni praznine nastale njegovim postupkom i prisvoji namjeravani ekonomski dobitak.

Kakav god inače bio učinak prave konkurencije na raspodjelu dobara i na formiranje cijena, posve je sigurno barem to da konkurencija uklanja dva od društveno najštetnijih izdanaka monopola opisanih ranije. Niti je uništavanje dijela raspoložive količine robe podvrgnute konkurenciji u ponudi, niti uništavanje dijela čimbenika koji služe njezinoj proizvodnji, u interesu pojedinačnih konkurenata, a sukcesivno iskorištavanje različitih društvenih slojeva postaje nemoguće.

No konkurencija ima još jednu, mnogo važniju posljedicu za ekonomski život ljudi. Mislim na povećanje količina prije monopolizirane robe koje postaju raspoložive ljudima koji gospodare. Monopol obično dovodi do toga da se na prodaju nudi samo dio količine dobara koja su na raspolaganju monopolistu, ili da se u upotrebu stavlja samo dio raspoloživih sredstava za proizvodnju. Prava konkurencija toj zloupotrebi uvijek odmah dokrajčuje. No konkurencija obično ima i daljnji učinak povećanja raspoložive količine prije monopolizirane robe. U svakom slučaju, vrlo se rijetko događa da sredstva za proizvodnju koja su zajedno na raspolaganju dvama ili više konkurentskih prodavača budu tako usko ograničena kao ona na raspolaganju monopolistu. U velikoj većini slučajeva, dakle, više konkurenata na tržište iznosi veću količinu robe nego monopolist. Tako postojanje prave konkurencije ne dovodi samo do toga da se na prodaju ponudi cijela stvarno raspoloživa količina robe, nego ima i daljnju i mnogo važniju posljedicu znatnog povećanja količine koja postaje raspoloživa. Kad ne postoji prirodno ograničenje sredstava za proizvodnju, to znači da sve više slojeva društva može trošiti robu po cijenama koje padaju te da opskrba društva u cjelini postaje sve potpunija.

U prethodnom odjeljku iznio sam razloge zbog kojih monopolist obično ne iznosi na tržište određene utvrđene količine svoje robe i ne čeka određivanje cijene poput dražbe, nego umjesto toga postavlja određenu cijenu za svoju robu i čeka njezin učinak na prodaju. Slično se događa kad postoji više konkurenata koji prodaju robu. I u tom slučaju svatko od njih nudi svoju robu po postavljenoj cijeni, koju izračunava tako da mu donese najveći mogući prihod. Ono što njegovo ponašanje razlikuje od monopolistova jest to da će potonjemu često, kako smo vidjeli, biti u interesu odrediti svoju cijenu tako visoko da samo dio njemu raspoložive količine dođe do potrošača, dok konkurencija prisiljava svakoga konkurenta da svoju cijenu odredi s obzirom na cijelu količinu u vlastitim rukama i rukama svojih konkurenata. Osim u slučaju pogreške i neznanja s onima koji gospodare, cijene se stoga formiraju pod utjecajem cijele količine kojom raspolažu svi konkurentski ponuđači. Tomu treba pridodati činjenicu da konkurencija općenito znatno povećava raspoloživu količinu robe, kao što smo vidjeli. To su čimbenici koji su odgovorni za sniženja cijena koja su posljedica konkurencije.

Čak i smjer ekonomske djelatnosti osoba koje gospodare i bave se proizvodnjom nekoga dobra snažno je pogođen postojanjem konkurencije. Monopolist prirodno nastoji monopolizirano dobro staviti na dohvat samo višim društvenim slojevima i isključiti sve slojeve društva niže kupovne moći iz njegova trošenja. U pravilu mu je mnogo povoljnije, a uvijek i prikladnije, ostvariti velike dobitke na malim količinama nego male dobitke na većim količinama. No konkurencija, koja se bavi iskorištavanjem i najmanjega ekonomskog dobitka gdje god je to moguće, teži se sa svojom robom spustiti do najnižih društvenih slojeva koje ekonomska situacija u danom trenutku dopušta. Monopolist ima moć da unutar određenih granica regulira ili cijenu ili količinu monopoliziranoga dobra koje dolazi na tržište. Lako se odriče malog dobitka koji se može ostvariti na robi namijenjenoj potrošnji najsiromašnijih društvenih slojeva kako bi mogao djelotvornije iskorištavati slojeve veće kupovne moći. No u uvjetima konkurencije, u kojima nijedan pojedinačni konkurent nema moć da sam regulira ni cijenu ni količinu robe kojom se trguje, svaki pojedini konkurent želi i najmanji dobitak, te se iskorištavanje postojećih mogućnosti ostvarivanja takvih dobitaka više ne zanemaruje. Konkurencija stoga vodi proizvodnji velikih razmjera s njezinom sklonošću ostvarivanju mnogih malih dobitaka i s njezinim visokim stupnjem štedljivosti, jer što je dobitak na svakoj jedinici manji to opasnijim postaje svako neekonomično rasipanje, a što je konkurencija žustrija to manje mogućim postaje bezumno nastavljanje poslovanja prema starim, ustaljenim metodama.