Eugen von Böhm-Bawerk

As a polemicist, he was one of the best, quick to concede his opponent's good points, but ever ready to destroy with dazzling displays of irrefutable logic the house of error constructed by antagonists. Surely the controversial nature of Austrian theory demanded such a skill if it were to be firmly established. (B. B. SELESMAN)

I u politici i u znanosti potvrdio se isti karakter: ista suzdržanost i intenzitet, isti visoki standard ispunjavanja dužnosti koji se urezuje podređenima jednako kao i učenicima, ista sposobnost da se vrlo oštro promatraju ljudi i stvari, a da se pritom ne postane hladnim i pesimističnim, da se bori bez ogorčenosti, da se odrekne bez slabosti – da se kroz sve valove i oluje ustraje na životnom planu koji je istodobno velik i jednostavan.

Böhm-Bawerk's work in economic theory resembles that of Ricardo in both aim and method. In his case, however, the gifts of the originator were supplemented by the gifts of the critic. (J. A. SCHUMPETER)

Može se odbaciti čitava osnova na kojoj je izgradio svoju teoriju kamate – i ja čuvene tri razloge ne smatram uvjerljivima, kao što uopće nije nikakva preporuka za neku teoriju ako su za njezinu obranu bili potrebni tako opsežni spisi – no slava i znanstvena važnost Böhma time se ne mogu pokolebati. (O. WEINBERGER)

Eugen v. Böhm-Bawerk rodio se kao sin potpredsjednika moravskoga namjesništva, dvorskoga savjetnika v. Böhma, 12. veljače 1851. u Brnu, gdje je također pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon završetka pravnih i državoznanstvenih studija¹ na Bečkome sveučilištu stupio je (1872.) kao vježbenik u austrijsku financijsku službu, ne prekidajući pritom narodnogospodarske studije za koje je već na sveučilištu stekao osobit interes. Pošto je (1875.) na Bečkome sveučilištu stekao doktorat, nastavio je (1875. do 1877.) u Heidelbergu, Leipzigu i Jeni (kod Kniesa, Roschera i Br. Hildebranda) svoje narodnogospodarske studije². Godine 1880. habilitirao se na temelju svojega spisa «Rechte und Verhältnisse vom Standpunkte der volkswirtschaftlichen Güterlehre» kao privatni docent političke ekonomije na Bečkome sveučilištu. Gotovo neposredno nakon toga pozvan je na Sveučilište u Innsbrucku, gdje je preuzeo katedru za političku ekonomiju³. Godine 1889. napustio je to mjesto i odazvao se pozivu u Beč kao ministarski savjetnik u austrijskome Ministarstvu financija. Imenovan 1895. ministrom financija, obnašao je tu dužnost samo kratko vrijeme. Od studenoga 1897. do ožujka 1898. bio je po drugi put, a od 1900. do 1904. po treći put ministar financija. Nakon ostavke preuzeo je profesuru političke ekonomije na Bečkome sveučilištu, gdje je do svoje smrti djelovao kao duhovit i poticajan nastavnik⁴.

Njegova neumorna, izvanredna politička i znanstvena djelatnost naišla je na obilno priznanje od strane Njegova Veličanstva cara i brojnih znanstvenih i političkih tijela. Bio je pravi tajni savjetnik, član Gospodske doma austrijskoga Carevinskog vijeća, nositelj velikoga križa više visokih redova, vlasnik počasnoga odličja za umjetnost i znanost, pravi član te potom (1907. do 1911.) potpredsjednik i (1911. do 1914.) predsjednik Carske akademije znanosti u Beču, počasni doktor filozofije Sveučilišta u Heidelbergu, počasni građanin grada Spittala na Dravi i drugo.

Böhm-Bawerk bio je (od 1880.) oženjen Paulom barunicom v. Wieser (kćeri pravoga tajnog savjetnika, načelnika odsjeka Leopolda baruna v. Wiesera), damom izvanrednih osobina duha i srca; njegov brak ostao je bez djece⁵.

Umro je 27. kolovoza 1914. tijekom ljetovanja u Kramsachu kraj Brixlegga u Tirolu, u 64. godini života, neočekivano, od podmukle bolesti (od venske tromboze). Pokojnik je najprije pokopan u mjestu smrti, da bi (u studenome 1915.) odande bio prenesen u počasni grob na Bečkome središnjem groblju, koji mu je posvetila gradska općina Beč.

Böhm-Bawerk bio je ugodne pojave, ljubazna ophođenja i uvijek ravnomjerno prijaznoga nastupa; njegove crte lica odražavale su dobrohotnost, inteligenciju i nesvakidašnju mjeru poduzetnosti, osobine koje su mu, u vezi s velikom životnom mudrošću, brzo pribavile naklonost i povjerenje svih onih s kojima je dolazio u dodir. Pripadao je onim osobama koje uvijek imaju još popriličan dio revnosti, poduzetnosti i dobrohotnosti, da ih spremno stave u službu javnih interesa i onih kojima je potrebna njihova potpora. Premda borbene naravi i neprestano upleten u polemike, imao je doduše brojne protivnike, ali zacijelo nijednoga jedinog neprijatelja.

Ocjena Böhmovih postignuća, ako ne želi podleći prigovoru jednostranosti, ne smije se ograničiti na njegove znanstvene publikacije. On je opetovano, i to u teškim prilikama, vodio austrijsko financijsko poslovanje te je u toj funkciji uspješno proveo velike i važne akcije. Njegove zasluge kao ministra financija⁶ bile bi same po sebi dovoljne da mu osiguraju časno mjesto u povijesti Austrije.

Ma koliko se visoko cijenila Böhmova postignuća kao ministra financija, glavnu zadaću svojega marljivog života Böhm je pronašao u svojim znanstvenim radovima i u nastavničkom pozivu, kojima se uvijek iznova osjećao privučenim te im se vraćao kad bi udovoljio dužnostima odgovornih službi koje su mu bile povjerene.

Böhm je kao učenjak razvio izuzetno plodnu književnu djelatnost. Sustavno djelo koje bi obuhvaćalo čitavo područje gospodarske teorije ipak nije objavio. Ograničio se na objavljivanje monografija, i to ne malim dijelom onih čija je tema bila usko omeđena. No svoje monografske rasprave znao je oštroumnošću i univerzalnošću s kojima im je pristupao podići do neobične važnosti. Pri istraživanju i najsitnijega dijelnog problema upotrijebio je čitav arsenal svoje načitanosti, svoje oštroumnosti i svojega vladanja narodnogospodarskom teorijom, kako ne bi ostavio neraspravljenom nijednu točku koja je na bilo koji način povezana s problemom kojim se bavio, niti neodgovorenim ijedan mogući prigovor njegovim izlaganjima. Iz toga su mu razloga njegovi brojni znanstveni protivnici poglavito i predbacivali pretjeranu, štoviše zamornu opširnost, dok su upravo u tome – u izlaganju koje unaprijed predusreće svaki prigovor, izuzetno jasnom i prodornom – njegovi ne manje brojni poštovatelji prepoznavali glavnu prednost njegovih publikacija, ne malim dijelom čak i objašnjenje njihova velikog uspjeha.

U prvome spisu koji je Böhm objavio (1881.): »Über die Rechte und Verhältnisse vom Standpunkte der nationalökonomischen Güterlehre« istraživao je problem je li opravdano učenje, koje se osobito u njemačkoj narodnoj ekonomiji višestruko zastupalo, da uz materijalna dobra i radne učinke valja kao posebnu kategoriju dobara u ekonomskome smislu shvaćati i prava i odnose (dakle tražbinska, monopolna i patentna prava, tvrtke, krugove kupaca itd.), ili pak znanost ovdje slijedi samo izvanjski privid. Ona, prema autoru (str. 147.), nisu po sebi dobra, nisu dobra u objektivnome smislu, nego samo odnosi (gospodarećih) subjekata prema određenim dobrima i sklopovima dobara. Priznati prava i odnose, dakle puke odnose gospodarskih subjekata prema dobrima, a istodobno i ta potonja kao dobra, bila bi pogrešna »dvostruka komputacija«. Ne može se, primjerice, »tražbinu vjerovnika« i istodobno predmet tražbine, koji se nalazi u rukama dužnika, uračunati kao »dobro«. Narodnogospodarsko učenje o dobrima, »ekonomski pojam dobra«, mora se stoga očistiti od te kategorije pseudodobara.

Taj mali spis, Böhmovo prvijenac, sadržava obilje poticajnih misli, osobito postavki problema koji su za budući razvoj gospodarske teorije od ozbiljne važnosti. Böhmov pokušaj rješavanja gore spomenutoga problema naišao je, zbog očite umjetnosti teorijske konstrukcije, a osobito zbog proturječja u kojem Böhmovo temeljno shvaćanje stoji prema iskustvu, u krugovima narodnih ekonomista samo na podijeljeno odobravanje.

Tim veći bio je uspjeh njegove druge publikacije »Grundzüge der Theorie des wirtschaftlichen Güterwertes«, koja je izišla u Conradovim široko rasprostranjenim Jahrbücher für Nationalökonomie und Statistik (1886.).

Tko pozorno prati razvoj narodnogospodarskoga učenja o vrijednosti, osobito teorije uporabne vrijednosti, od Adama Smitha, zna na kakve su poteškoće nailazili oni autori koji su nastojali toj nauci izboriti pripadajuće joj važno mjesto u gospodarskoj znanosti. Adam Smith i većina njegovih učenika (izuzevši možda Malthusa!) pojavu uporabne vrijednosti dotaknuli su samo letimično, dijelom je uopće nisu dodirnuli. Pojedini autori, koji su već u XVIII., a osobito na početku i sve do sredine XIX. stoljeća upozoravali na tu osjetljivu prazninu u gospodarskoj teoriji i nastojali je ukloniti, ostali su neshvaćeni i nezapaženi. Tek od početka sedamdesetih godina protekloga stoljeća pojavljuju se na međusobno daleko udaljenim točkama Europe (u Austriji, Engleskoj i u francuskoj Švicarskoj) gotovo istodobno pojedini narodni ekonomisti, a potom veće i manje skupine njih, koji su energično upozoravali na nedostatnost dotadašnjih pokušaja objašnjenja brojnih, i to ne malim dijelom upravo najvažnijih narodnogospodarskih pojava, i na temeljnu važnost teorije uporabne vrijednosti za znanstvenu narodnu ekonomiju, te koji su pristupili reformi Smithovih teorija na temelju subjektivnoga učenja o vrijednosti.

U toj borbi ideja, u kojoj nije trebalo svladati samo nesporazume i pogrešna tumačenja svakojake vrste, nego prije svega težinu postojećega, uobičajenoga – što dijelom još treba svladati – Böhm je, najprije svojom raspravom o »Grundzüge des wirtschaftlichen Güterwertes«, a potom i u svojim kasnijim spisima, na jednako sjajan kao i uspješan način istupio za novi smjer ekonomske znanosti. Böhm je, premda u više od jednoga pogleda odstupa od svojih prethodnika, opetovano koristio priliku da odbije pretenziju na originalnost svojega shvaćanja učenja o vrijednosti. No ako nova gospodarska teorija, izgrađena na psihološkome temelju uporabne vrijednosti, u svim kulturnim zemljama neprestano dobiva na važnosti i rasprostranjenosti, a njezina konačna pobjeda nad nedostatnim starijim teorijama danas jedva da još dolazi u pitanje, tada se Böhmovu energičnom i sjajnom zauzimanju za novu nauku (Böhm je u svoj prikaz učenja o vrijednosti uvrstio brojne elemente starije doktrine!) zacijelo mora priznati znatan udio u tome uspjehu.

Böhmovo ime postalo je već zahvaljujući njegovu majstorskom prikazu učenja o vrijednosti najslavnije poznato u krugovima njegovih struĉnih kolega.

Djelo kojim je utemeljio svoj glas učenjaka i pisca, koji je sezao daleko preko granica Austrije i Njemačke, bilo je ipak njegovo Geschichte und Theorie des Kapitalzinses (dva sveska, 1884. do 1889.). U tome svojem glavnom djelu, u kojem se prihvatio rješavanja teškoga problema objašnjenja kapitalske kamate, do najpunijega su izražaja došle sve vrline znanstvene individualnosti Böhm-Bawerka, njegova temeljitost, načitanost, njegova sjajna sposobnost prikazivanja i polemička snaga. To djelo, koje jedan poseban problem teorijske narodne ekonomije obrađuje u dva, naposljetku (u trećem izdanju 1909. do 1915.) u tri opsežna sveska od ukupno gotovo 2000 tiskanih stranica, doživjelo je, unatoč tomu za monografski prikaz na području gospodarske teorije neobičnom opsegu, još za autorova života tri izdanja te svuda gdje se njeguje znanstvena narodna ekonomija naišlo na najozbiljniju pozornost.

Nije na isto, nepodijeljeno priznanje naišao pokušaj pozitivnoga rješenja mnogo osporavanoga problema kapitalske kamate, koji je Böhm prvi put objavio 1889. u jednome svesku, a u trećem izdanju u dva sveska (1909. do 1912.). Ta je publikacija u većoj mjeri nego možda ikoja druga posljednjih desetljeća postala predmetom živahne znanstvene rasprave u narodnogospodarskoj literaturi svih kulturnih zemalja, osobito i one američke. Njezin glavni sadržaj može se (uz što strože pridržavanje teksta autora) ukratko sažeti u sljedećim rečenicama:

Niz dijelom psiholoških, dijelom tehničkih razloga djeluje zajedno da bi sadašnjim dobrima u vrednovanju ljudi, a nadalje i u cijenama koje proizlaze iz tih vrednovanja, svaki put pribavio stanovitu prednost pred budućim dobrima iste vrste i broja. Psihološki razlozi ukorijenjeni su uglavnom u nesigurnosti budućnosti i u manjoj brizi koju većina ljudi poklanja osiguravanju budućih potreba; tehnički razlozi povezani su uglavnom sa stanovitim odnosima proizvodnje, naime s time da su tehnički najizdašnije proizvodne metode one kod kojih si čovjek može dopustiti opsežne i vremenski zahtjevne zaobilazne proizvodnje (pripremno izrađivanje prikladnih međuproizvoda, alata, pomagala i slično). Budući da pak takve vremenski zahtjevne zaobilazne putove može poći samo onaj tko već sada ima u rukama dovoljnu svotu novca ili dobara da bi podmirio proizvodne potrebe tako dugog razdoblja, raspolaganje sadašnjim svotama dobara dobiva u proizvodnji povećano značenje, naspram kojega buduće svote dobara, koje te usluge naravno ne mogu pružiti, moraju zaostajati.

Uslijed svih tih okolnosti uspostavlja se između sadašnjih i budućih dobara odnos vrednovanja i razmjene koji redovito ide u korist prvih, i to tako da se, primjerice, 100 sadašnjih maraka ili kvintala pšenice ne smatra jednakovrijednim sa 100, nego s otprilike 105 idućegodišnjih (u idućoj godini raspoloživih ili isplativih) maraka ili kvintala pšenice.

Iz te temeljne činjenice proizlaze, prema Böhmu, »kamata na kapital i različiti pojavni oblici iste«.

Ovdje ukratko sažeta Böhm-Bawerkova teorija kamate na kapital posvuda je izazvala nemalu pozornost među učenim ekonomistima, i to ne samo među onima koji su kamatu na kapital obrađivali monografski, nego i među brojnim autorima nacionalno-ekonomskih kompendija, udžbenika, sustava itd., koji su, dakako, svi ex professo prikazali problem kamate na kapital. Svi su se oni, koje god stajalište zauzimali, već nakon pojave prvog sveska Böhmova djela, dakle prije nego što su uopće poznavali autorov pokušaj rješenja, našli suočeni s oštrom kritikom svojih nauka. Napetost s kojom se iščekivala pojava Böhmove pozitivne teorije kamate na kapital bila je u tim okolnostima jednako razumljiva kao i obilna bujica napada koja se nakon pojave djela sručila na glavu smjelog novatora. Tome se pridružila i okolnost da je Böhmova teorija doista pružala pokoju uporišnu točku za opravdanu kritiku. Istaknuti ekonomisti, osobito engleski i američki, označili su Böhmovu kritiku dotadašnjih teorija kao jednostranu, a njegov vlastiti pokušaj rješenja kao umjetan i neempirijski, štoviše kao proturječan iskustvu, pritom doduše često previdjevši važne elemente istine u teoriji koju su pobijali.

Vrijednost Böhmova glavnog djela brojnim protivništvima koja je izazvalo bila je dotaknuta samo u maloj mjeri⁷. Naime, ono što nitko nije mogao dovesti u sumnju bio je golem poticaj i produbljivanje nacionalno-ekonomskog istraživanja koje je poteklo iz tog djela i njegova borbenog autora, poštenje Böhmove znanstvene težnje i potpuna predanost njegove osobnosti unapređenju znanosti u čiju se službu bio stavio.

Napomene: