1. Pojam robe u svojem pučkom i znanstvenom značenju

U izoliranom kućanskom gospodarstvu proizvodna je djelatnost svake gospodarstvene jedinice usmjerena isključivo na proizvodnju dobara nužnih za vlastitu potrošnju. Sama narav takvoga gospodarstva isključuje proizvodnju dobara u svrhu razmjene. Ali različite zadaće koje se moraju obaviti kako bi se zadovoljile potrebe kućanstva glava bi obitelji mogla dodijeliti različitim članovima obitelji i svim slugama koje ima, uz dužan obzir na njihove posebne sposobnosti i vještine. Stoga obilježje izoliranoga kućanskog gospodarstva nije odsutnost bilo kakve podjele rada, nego njegova samodostatnost, pri čemu se proizvodnja bavi isključivo dobrima namijenjenima potrošnji samoga kućanstva, a nipošto dobrima namijenjenima razmjeni za druga dobra.

Posve je, dakako, očito da podjela rada ostaje vrlo usko ograničena u okvirima izoliranoga kućanskog gospodarstva. Potrebe obitelji za bilo kojim pojedinim dobrom obično su odveć male da bi pojedincu dopustile da se posve bavi njegovom proizvodnjom, a još manje jednom jedinom ručnom radnjom. Raspoložive zalihe hrane k tome su u većini slučajeva odveć male da bi prehranile iole znatan broj radnika. Društva u nižim stupnjevima razvoja stoga nam pružaju primjere složene podjele rada samo u kućanskim gospodarstvima nekolicine velikaša, dok ostali gospodarstveni pojedinci i dalje imaju malu podjelu rada i usko ograničene želje.

Može se smatrati da je neki narod učinio svoj prvi korak u ekonomskom razvoju kada osobe koje su stekle stanovitu vještinu nude svoje usluge društvu i uz naknadu prerađuju sirovine drugih osoba. Čini se da su Tete u staroj Grčkoj bili obrtnici takve vrste, a još i danas u mnogim krajevima istočne Europe nema drugih obrtnika. Pređu opredenu u domu potrošača tkalac prerađuje u tkaninu; žito koje uzgoji potrošač mlinar melje u brašno; pa čak i stolar i kovač dobivaju sirovine za proizvode koje od njih naručuju njihovi veći kupci.

Može se smatrati da je daljnji korak na putu ekonomskoga razvoja prema višim razinama blagostanja učinjen kada sami obrtnici počnu nabavljati sirovine za svoje proizvode, premda te proizvode i dalje proizvode za potrošače samo po narudžbi. Takvo se stanje stvari još uvijek, uz malo iznimaka, može opaziti u malim gradovima, a donekle i u većim mjestima u nekim obrtima. Obrtnik još ne izrađuje proizvode za kasniju, dakle neizvjesnu, prodaju. Ali on je već, u mjeri svoje radne snage, u položaju da zadovolji potrebe svojih kupaca time što im čini nepotrebnim trošenje napora na kupnju ili proizvodnju sirovina na često vrlo neekonomičan način.⁷⁸

Taj način opskrbe društva dobrima već znači znatan korak naprijed u ekonomičnosti i udobnosti kako za potrošače tako i za proizvođače. Ali za obje skupine to je korak koji uključuje nekoliko ozbiljnih nedostataka. Potrošač i dalje mora neko vrijeme čekati na svoj proizvod, i nikada nije posve siguran u njegova svojstva unaprijed. Proizvođač je katkad posve neangažiran, a katkad pretrpan narudžbama, s posljedicom da je katkad prisiljen biti besposlen, dok drugi put ne može udovoljiti potražnji. Te su mane dovele do proizvodnje dobara za neizvjesnu buduću prodaju, pri čemu ih proizvođač drži na skladištu kako bi mogao odmah udovoljiti potrebama čim se pojave. Upravo taj način opskrbe društva vodi, s nastavkom ekonomskoga razvoja, do tvornica (masovne proizvodnje) s jedne strane i do kupnje gotove (standardizirane) robe od strane potrošača s druge strane. Stoga on proizvođaču pruža najviši stupanj ekonomičnosti zbog mogućnosti potpunoga iskorištenja podjele rada i upotrebe strojeva, a potrošaču najviši stupanj sigurnosti (pregled prije kupnje) i udobnosti.

Proizvodi koje proizvođači ili posrednici drže spremnima za prodaju nazivaju se robom. U običnoj uporabi pojam je u svojoj primjeni ograničen na pokretna materijalna dobra (s iznimkom novca).⁷⁹ Budući da činjenica da neka osoba drži dio svojega bogatstva spremnim za razmjenu nije uvijek očita drugim osobama, razumljivo je da je pojam robe u svakodnevnom životu još više sužen. U pučkom govoru pojam „roba" počeo se posve općenito odnositi samo na dobra koja su tako očito namijenjena prodaji od strane svojega vlasnika da je njegova namjera vidljiva čak i drugim osobama. Vlasnik može izraziti svoju namjeru na vrlo različite načine. Najčešće je izražava izlažući svoju robu na mjestima na kojima se kupci običavaju okupljati – kao što su tržnice, sajmovi, organizirane burze ili druga posebna mjesta koja su ili dobro poznata kao mjesta na kojima se roba zgušnjava, ili svojim vanjskim izgledom ili upadljivo vidljivim karakterističnim oznakama svjedoče da su točke zgušnjavanja (npr. dućani, trgovine, skladišta itd.). U pučkoj je uporabi stoga pojam robe sužen na oznaku za ona ekonomska dobra koja su u takvim vanjskim okolnostima da svatko može lako razabrati namjeru njihova vlasnika da ih proda.

Što je viša razina civilizacije koju je neki narod postigao i što specijaliziranija postaje proizvodnja svakoga gospodarstvenog pojedinca, to širi postaju temelji za ekonomske razmjene i to veće postaju apsolutne i relativne količine onih dobara koja u nekom trenutku imaju robni karakter, sve dok napokon ekonomski dobitci koji se mogu izvesti iz iskorištavanja gornjega odnosa ne postanu dovoljno veliki da prizovu poseban sloj gospodarstvenih pojedinaca koji se za društvo brinu o umnim i mehaničkim dijelovima razmjenskih radnji i koji se za to obeštećuju dijelom dobitaka od trgovine. Kada se to dogodi, ekonomska dobra većim dijelom više ne prelaze izravno od proizvođača do potrošača, nego često slijede vrlo složene putove kroz ruke više ili manje brojnih posrednika. Te su osobe po zanimanju navikle postupati s određenim ekonomskim dobrima kao s robom i držati posebna mjesta otvorena javnosti u svrhu njihove prodaje. Pučka je uporaba sada ograničila pojam „roba" na dobra koja su u rukama tih trgovaca i u rukama proizvođača koji ih proizvode s očitom namjerom da ih prodaju. Ta je uporaba nedvojbeno nastala stoga što je namjeru vlasnika da prodaju ta dobra (merchandise, marchandises, Kaufmannsgüter, mercanzie itd.) svakomu osobito lako razabrati.

Ali u znanstvenom se diskursu osjetila potreba za pojmom koji označuje sva ekonomska dobra držana spremnima za prodaju bez obzira na njihovu materijalnost, pokretljivost ili karakter proizvoda rada, i bez obzira na osobe koje ih nude na prodaju. Velik broj ekonomista, osobito njemačkih ekonomista, stoga je robu definirao kao (ekonomska) dobra bilo koje vrste koja su namijenjena prodaji.

Pojam robe u pučkom smislu ipak je važan ne samo zato što ga zakonodavci⁸⁰ i velik broj ekonomista upotrebljavaju u pučkom smislu, nego i zato što neki od onih koji su svjesni širega, znanstvenog smisla pojma katkad u svojim definicijama upotrebljavaju ovaj ili onaj element užega, pučkog značenja.⁸¹

Iz upravo dane definicije robe u znanstvenom smislu pojma proizlazi da robni karakter nije ništa svojstveno dobru, nikakvo njegovo obilježje, nego samo poseban odnos dobra prema osobi koja njime raspolaže. S nestankom toga odnosa robni karakter dobra prestaje. Dobro stoga prestaje biti roba ako gospodarstveni pojedinac koji ga posjeduje odustane od svoje namjere da ga otuđi, ili ako ono dospije u ruke osoba koje ga ne namjeravaju dalje razmjenjivati, nego potrošiti. Šešir koji klobučar i svilena tkanina koju trgovac svilom izlažu na prodaju u svojim dućanima primjeri su robe, ali oni odmah prestaju biti roba ako klobučar odluči sam upotrijebiti šešir, a trgovac svilom odluči svilenu tkaninu pokloniti svojoj ženi. Paketi šećera i naranče roba su u rukama trgovca mješovitom robom, ali gube svoj robni karakter čim prijeđu u ruke potrošača. Kovani metal također odmah prestaje biti „roba" ako ga njegov posjednik namjerava upotrijebiti, ne za razmjenu, nego za neku potrošnu svrhu – ako, primjerice, preda svoje talire zlatara radi izrade srebrnoga posuđa.

Robni karakter stoga nije samo svojstvo dobara, nego je obično tek prolazan odnos između dobara i pojedinaca koji gospodare. Određena dobra njihovi vlasnici namjenjuju razmjeni za dobra drugih pojedinaca koji gospodare. Tijekom njihova prijelaza, ponekad kroz nekoliko ruku, iz posjeda prvog u posjed posljednjeg vlasnika nazivamo ih „robom”, ali čim dosegnu svoje gospodarsko odredište (to jest, čim se nađu u rukama krajnjeg potrošača) očito prestaju biti roba i postaju „potrošna dobra” u uskom smislu u kojem se taj pojam suprotstavlja pojmu „robe”. No tamo gdje se to ne dogodi, kao što je vrlo često slučaj, primjerice, sa zlatom, srebrom itd., osobito u obliku kovanica, ona prirodno nastavljaju biti „roba” sve dok ostaju u odnosu koji im daje robni karakter.⁸²

Iz toga proizlaze dvije stvari: (1) često iznošena tvrdnja da je novac „roba” ne pridonosi ničemu u objašnjavanju jedinstvenog položaja novca među robama; (2) gledište onih koji niječu robni karakter novca jer „novac kao takav, osobito u obliku kovanice, ne služi nikakvoj svrsi potrošnje” neodrživo je već stoga što se isti argument može iznijeti protiv robnog karaktera svih ostalih dobara – čak i kad bismo zanemarili činjenicu da postoji pogrešno shvaćanje važne funkcije novca u pretpostavci da se on ne troši. Jer nijedna „roba” kao takva ne služi svrsi potrošnje, a najmanje u oblicima u kojima se njome trguje (to jest, u obliku poluga i bala, te u sanducima, paketima itd.). Da bi bilo potrošeno, dobro mora prestati biti „roba” i napustiti oblik u kojem se njime trgovalo (to jest, mora biti pretopljeno, podijeljeno, raspakirano itd.). Kovanica i poluga najuobičajeniji su oblici u kojima se trguje plemenitim metalima, pa činjenica da se ti oblici moraju napustiti prije nego što plemeniti metali mogu biti privedeni potrošnji stoga nije ništa što bi opravdavalo sumnju u njihov robni karakter.

"Der Begriff des Geldes in seiner historisch-ökonomischen Entwickelung," ibid., VI (1866), 15; Gustav Schmoller, Zur Geschichte der deutschen Kleingewerbe im 19. Jahrhundert, Halle, 1870, str. 165, 180, 511ff.

2. Utrživost⁸³ roba

A. Vanjske granice utrživosti roba

Problemu objašnjenja uzroka različitih i promjenjivih razmjera u kojima se količine dobara međusobno razmjenjuju znanstvenici na području ekonomije oduvijek su posvećivali posebnu pozornost. Bilo je onoliko pokušaja rješavanja tog problema koliko je bilo samostalnih ekonomskih rasprava. Štoviše, neki su pisci svoje rasprave doslovno pretvorili u teorije cijena. No činjenici da se različita dobra ne mogu jednako lako međusobno razmjenjivati posvećivalo se dosad tek oskudno pozornosti. Pa ipak, očite razlike u utrživosti roba pojava su tako dalekosežne praktične važnosti, jer uspjeh gospodarske djelatnosti proizvođača i trgovaca u vrlo velikoj mjeri ovisi o ispravnom razumijevanju utjecaja koji ovdje djeluju, da znanost dugoročno ne može izbjeći točno istraživanje njezine naravi i uzroka. Doista, jasno je i da potpuno i zadovoljavajuće rješenje još uvijek spornog problema postanka novca, najlikvidnijeg od svih dobara, može proizaći jedino iz istraživanja te teme.

Koliko sam mogao zapaziti, utrživost roba ograničena je u četiri pravca:

(1) Njihova je utrživost ograničena s obzirom na osobe kojima se mogu prodati. Vlasnik robe nema moć prodati je bilo kojoj osobi po svom izboru. Naprotiv, uvijek postoji samo određen broj pojedinaca koji gospodare kojima se ona može prodati. On nema izgleda prodati svoju robu osobama (a) koje za njom nemaju potrebu, (b) koje su, zbog pravnih ili fizičkih okolnosti, spriječene u njezinoj kupnji, ili (c) koje nemaju znanja o prilici za razmjenu koja im se nudi, ili napokon (d) bilo kome za koga dana količina dotične robe nije ekvivalent veće količine dobra koje se nudi u razmjeni za nju nego što je to slučaj s prvotnim vlasnikom robe.⁸⁴

Ako promotrimo brojeve osoba na koje je ograničena utrživost različitih roba, suočavamo se sa slikom golemih razlika. Usporedite samo broj osoba kojima se mogu prodati kruh i meso s brojem onih kojima se mogu prodati astronomski instrumenti. Ili usporedite broj osoba koje kupuju vino i duhan s brojem onih koje kupuju djela na sanskrtu. Slične se razlike mogu zapaziti, na možda još upadljiviji način, u utrživosti dobara različitih podvrsta, ali iste opće vrste ili roda. Trgovci optičkom robom drže za prodaju spremne naočale za sve stupnjeve dalekovidnosti i kratkovidnosti. Trgovci šeširima i rukavicama, postolari i krznari imaju šešire, rukavice, cipele i krzna različitih veličina i kvaliteta. No kolika je razlika između broja osoba na koje je ograničena utrživost najjačih naočala i broja onih kojima se mogu prodati naočale srednje jačine! Kolika je razlika između broja osoba na koje se proteže utrživost rukavica ili šešira srednjih veličina i broja osoba koje kupuju rukavice i šešire vrlo velikih veličina!

(2) Utrživost roba ograničena je s obzirom na područje unutar kojeg se mogu prodati. Da bi se roba prodala na bilo kojem mjestu, potrebno je, uz prethodni uvjet da mora postojati broj osoba kojima se može prodati, (a) da nema fizičke ili pravne prepreke njezinu prijevozu do tog mjesta ili njezinu nuđenju ondje za prodaju, te (b) da troškovi i izdaci prijevoza ne iscrpe dobitak koji se može izvući iz očekivane prilike za razmjenu (str. 189).

Razlike između različitih roba nisu manje velike s obzirom na zemljopisni opseg područja u kojima se mogu prodati nego razlike koje smo upravo zapazili s obzirom na brojeve osoba kojima se mogu prodati. Postoje robe koje se, kao posljedica prostorno ograničenih potreba za njima, mogu prodati samo u jednom jedinom gradu ili selu, druge koje se mogu prodati samo u nekoliko pokrajina, neke samo u određenoj zemlji, druge u svim civiliziranim zemljama, a treće koje se mogu prodati u svim nastanjenim dijelovima svijeta. Osebujni šeširi koje nosi seosko stanovništvo u nekim tirolskim dolinama mogu se prodati samo u određenoj dolini; šeširi švapskih ili mađarskih seljaka ne mogu se lako prodati drugdje doli u Švapskoj ili Mađarskoj; ali tržišta cijeloga civiliziranog svijeta stoje otvorena šeširima najnovije francuske mode. Iz istog je razloga utrživost teških krzna ograničena na sjeverne krajeve, a utrživost teške vunene robe na krajeve u sjevernom i umjerenom pojasu, dok se laka pamučna roba može prodati gotovo bilo gdje na cijelome svijetu.

Ne manje važna razlika u veličini prodajnog područja zasniva se na gospodarskim žrtvama povezanima s prijevozom roba na udaljena tržišta. Tamo gdje nema željeznica, prodajno područje običnoga građevnog kamena izvađenog iz kamenoloma koji nije smješten uz plovni put, te prodajna područja običnog pijeska, gline i gnojiva, često se ne protežu dalje od dvije ili tri milje. Čak i tamo gdje željeznice postoje, samo u najrjeđim slučajevima prodajna područja tih roba prelaze 15 ili 20 milja. Prodajna su područja ugljena, treseta i ogrjevnog drva, pod istim uvjetima, prostranija, ali još uvijek usko ograničena. Prodajna su područja sirovog željeza i pšenice znatno šira; ona čelika i pšeničnog brašna još šira; a prodajno područje plemenitih metala, dragulja i bisera obuhvaća praktički sve dijelove zemaljske kugle gdje postoje potrebe za tim dobrima i gdje su pri ruci sredstva plaćanja za njih.

Gospodarske žrtve povezane s prijevozom moraju se nadoknaditi iz razlike između cijene na mjestu podrijetla i cijene na odredištu. Za robe niske vrijednosti ta razlika očito nikada ne može biti znatna. Ogrjevno drvo može se kupiti po beskonačno niskim cijenama u prašumama Brazila, pa čak i u nekim krajevima istočne Europe. U mnogim se slučajevima može dobiti potpuno besplatno. No cijena jednog cente ogrjevnog drva nigdje nije dovoljno visoka da bi razlika između nje i cijene na mjestu podrijetla, čak i kad bi potonja bila jednaka nuli, bila dostatna za pokrivanje troškova dugoga kopnenog prijevoza. U slučaju roba visoke vrijednosti (primjerice satova), s druge strane, razlika između cijene jednog cente robe na mjestu proizvodnje i na najudaljenijim tržištima (primjerice u Ženevi te u New Yorku ili Rio de Janeiru) može lako, unatoč već znatnoj cijeni na izvornom tržištu, biti dovoljno visoka da nadoknadi trošak prijevoza robe u udaljene krajeve prodaje. Otuda, što je roba vrjednija, to je, uz ostale jednake uvjete, veće njezino prodajno područje.

(3) Robe su količinski ograničene u svojoj utrživosti. Utrživost robe količinski je ograničena na potrebe za njom koje tek treba zadovoljiti, a još i više, ograničena je na one količine s obzirom na koje su prisutni temelji za gospodarske operacije razmjene. Kolike god bile potrebe pojedinca za nekom robom, kupnje količina koje premašuju taj iznos ne mogu se očekivati tijekom danog razdoblja. Čak i unutar granica svojih potreba pojedinac će biti spreman primiti u razmjeni samo one količine robe s obzirom na koje su za njega prisutni temelji za gospodarske operacije razmjene. Potražnja za nekom robom općenito se sastoji od potražnji raznih pojedinaca koji gospodare i koji je žele. Ukupna količina neke robe koja se može prodati članovima nekog društva stoga je, u bilo kojoj danoj gospodarskoj situaciji, strogo ograničena, a prodaje preko te granice nezamislive su.

Količinske granice utrživosti zamjetno su različite za različita dobra. Postoje robe koje se nikada, u danim trenucima, ne mogu prodati osim u usko ograničenim količinama zbog usko ograničenih potreba za njima. Postoje druge za koje su potrebe veće i za koje se, posljedično, količinske granice utrživosti protežu znatno dalje. A postoje i treće koje se mogu prodati u gotovo bilo kojoj praktički zamislivoj količini.

Nakladnik djela o jeziku indijanaca Tupi mogao bi računati na prodaju od možda 300 primjeraka po umjerenoj cijeni za to djelo. No čak ni po najnižoj cijeni ne bi mogao računati na prodaju veću od 600 primjeraka. Znanstveno djelo za koje je zainteresirana samo uska skupina specijalista, i koje je namijenjeno potrebama nekoliko naraštaja znanstvenika, često postiže svoju prodaju tek s rastućom slavom svojeg autora, te se može prodavati samo tijekom dugog razdoblja. No djelo o nekoj znanosti koja privlači opći interes može, unatoč svojem znanstvenom karakteru, postići prodaju od nekoliko tisuća primjeraka. Popularnoznanstvene publikacije mogu postići prodaju od 20.000 do 30.000 primjeraka ili više. Važna beletristička djela mogu se, u povoljnim okolnostima, prodati u nakladama od nekoliko stotina tisuća primjeraka. Razmotrite razlike u količinskim granicama utrživosti djela o peruanskoj arheologiji i pjesama Friedricha Schillera, ili djela o sanskrtu i drama Shakespearea! No razlike u količinskim granicama utrživosti roba još su veće ako razmotrimo kruh i meso s jedne strane, te kinin ili kastoreum s druge, ili pamučnu i vunenu robu s jedne strane, te astronomske instrumente i anatomske preparate s druge. Naposljetku, usporedite količinske granice utrživosti šešira i rukavica srednjih i izvanredno velikih veličina.

(4) Konačno, robe su ograničene u svojoj utrživosti i s obzirom na vremenska razdoblja u kojima se mogu prodati. Postoje dobra za kojima potrebe postoje samo zimi; druga za kojima postoje samo ljeti; a treća za kojima potražnja postoji samo tijekom nekoga drugog, više ili manje prolaznog razdoblja. Programi za nadolazeće svetkovine ili izložbe likovne umjetnosti, pa čak i, u određenom smislu, novine i modni artikli, dobra su te vrste. Zapravo, sva pokvarljiva dobra po samoj su svojoj naravi ograničena u svojoj utrživosti na usko vremensko razdoblje.

Tomu treba pridodati činjenicu da držanje robe „na zalihi“ obično uključuje ne baš zanemarive gospodarske žrtve na strani vlasnika. Učinak skladišnih pristojbi, troškova čuvanja i gubitka kamata na vremenske granice utrživosti robe sličan je učinku vozarine i drugih prijevoznih troškova na prostorne granice njihove utrživosti. Trgovac stokom u našoj civilizaciji koji ima stado stoke spremno za klanje i prodaju nužno mora paziti da ga proda unutar određenih vremenskih granica jer u suprotnom neće biti u vrhunskom stanju, zbog gubitka kamata, a općenito i zbog drugih gospodarskih žrtava neizbježno povezanih s posjedovanjem tih životinja kao „robe“. I trgovac vunom ili trgovac željezom ima robu čija je utrživost ograničena na određena vremenska razdoblja, dijelom iz fizičkih, a dijelom iz gospodarskih razloga (troškovi skladištenja, gubitak kamata).

Mogu se zapaziti vrlo velike razlike u vremenskim razdobljima tijekom kojih se različite robe moraju prodati. Vremenske granice unutar kojih se, primjerice, kamenice, svježe meso, mnoga pripremljena jela i pića, rezano cvijeće, programi za nadolazeće svetkovine, politički spisi i tako dalje moraju prodati u cijelosti su ograničene na nekoliko dana, a često i na samo nekoliko sati. Razdoblje unutar kojega se mora prodati većina svježeg voća, divljači, lončanica, mnogih modnih artikala itd. ograničeno je na nekoliko tjedana, a na nekoliko mjeseci u slučaju drugih sličnih roba, dok se razdoblje unutar kojega se još druge robe mogu prodati, pod uvjetom da ih se može dovoljno dugo očuvati i da potrebe za njima i dalje postoje, proteže na godine, desetljeća, pa čak i stoljeća.

Gospodarske žrtve uključene u očuvanje i skladištenje robe znatno se razlikuju. Iz te činjenice proizlazi daljnji, vrlo važan čimbenik odgovoran za razlike u vremenskim granicama utrživosti robe. Osoba koja na prodaju ima građevinski kamen ili ogrjevno drvo posjeduje robu koja se može skladištiti na otvorenom polju. Stoga obično neće biti prisiljena obaviti prodaju jednako brzo kao trgovac namještajem, a potonji je opet pod manjim pritiskom da brzo proda nego trgovac konjima. Vlasnik zlata, srebra, dragog kamenja ili druge robe koja se može skladištiti gotovo bez troška (ako izostavimo razmatranje gubitka kamata) posjeduje dobra čija se utrživost u vremenu proteže mnogo dalje od one svih gore navedenih roba.

B. Različiti stupnjevi utrživosti robe.

U prethodnom smo odjeljku vidjeli da je utrživost robe ograničena ponekad na veći, a ponekad na manji broj osoba, te unutar ponekad užih, a ponekad širih prostornih, vremenskih i količinskih granica. U svemu tomu, međutim, opisao sam samo vanjske granice unutar kojih se, u svakoj danoj gospodarskoj situaciji, roba može prodati. Uzroke koji određuju veću ili manju lakoću s kojom se roba može prodati unutar tih granica utrživosti tek treba ispitati.

U tu je svrhu potrebno započeti s nekoliko riječi o naravi robe i namjerama njezinih posjednika. Roba je gospodarsko dobro namijenjeno prodaji. No nije namijenjeno prodaji bezuvjetno. Vlasnik robe namjerava je prodati, ali nipošto po bilo kojoj cijeni. Draguljar sa zalihom satova mogao bi rasprodati cijelu svoju zalihu, u gotovo svakoj zamislivoj situaciji, kad bi bio voljan prodavati svoje satove po jednom taliru svaki. I trgovac kožom mogao bi isprazniti svoju zalihu kad bi bio spreman prodati svoju kožu po sličnim razornim cijenama. Oba se trgovca ipak mogu opravdano žaliti na slabu prodaju, jer iako je njihova roba, kao što je rečeno, namijenjena prodaji, ona je namijenjena prodaji ne po bilo kojoj cijeni, nego po cijenama koje odgovaraju općoj gospodarskoj situaciji.

Cijene koje postaju djelotvorne uvijek su proizvod postojećih konkurentskih uvjeta (str. 218) i odgovaraju to bliže općoj gospodarskoj situaciji što je konkurencija na obje strane potpunija. Ako postoje bilo kakve okolnosti koje sprječavaju određeni broj onih koji imaju potrebe za nekom robom da se za nju natječu, njezina će cijena pasti ispod razine koja odgovara općoj gospodarskoj situaciji. Ako postoje bilo kakva ograničenja konkurencije na strani ponude, cijena robe podići će se iznad te razine.

Ako je konkurencija za jednu robu loše organizirana te stoga postoji opasnost da vlasnici neće moći prodati svoje zalihe te robe po gospodarskim cijenama, u trenutku kad ta opasnost uopće ne postoji, ili ne u istoj mjeri, za vlasnike drugih roba, jasno je da će ta okolnost biti odgovorna za vrlo važnu razliku između utrživosti te robe i svih ostalih. Ostale se robe mogu lako i sigurno dovesti do svojih konačnih odredišta, ali se roba čije je tržište loše organizirano može dovesti do svojega konačnog odredišta samo uz gospodarske žrtve, a u nekim slučajevima uopće ne.

Tržnice, sajmovi, burze, javne dražbe koje se održavaju povremeno (kao što je slučaj u velikim morskim lukama, primjerice) i druge javne ustanove slične naravi postoje radi okupljanja svih osoba zainteresiranih za formiranje cijene neke robe na određenom mjestu, bilo trajno bilo povremeno, kako bi se osiguralo uspostavljanje gospodarske cijene. Robu za koju postoji organizirano tržište njezini vlasnici mogu prodati bez poteškoća po cijenama koje odgovaraju općoj gospodarskoj situaciji. No roba za koju postoje loše organizirana tržišta mijenja vlasnika po nedosljednim cijenama, a ponekad se uopće ne može prodati. Ustanova organiziranog tržišta za neki artikl omogućuje proizvođačima ili drugim gospodarećim pojedincima koji njime trguju da svoju robu u svako doba prodaju po gospodarskim cijenama. Tako otvaranje tržišta vune ili žita u nekom gradu znatno povećava utrživost vune ili žita u susjednim područjima u kojima se ti artikli proizvode. Slično tomu, uvrštavanje vrijednosnog papira u trgovanje na burzi (takozvani „listing“) pridonosi uspostavljanju gospodarskih cijena pri prodaji toga vrijednosnog papira, a također, na izniman način, i povećanju njegove utrživosti, budući da uvrštavanje vrijednosnog papira jamči vlasnicima prodaju po gospodarskim cijenama.

Ako svaki potrošač zna gdje pronaći vlasnike neke robe, već sama ta činjenica u visokom stupnju povećava vjerojatnost da će roba u svako doba biti prodana po gospodarskoj cijeni. To se najbolje postiže u veletrgovini zbog prakse, koja se sasvim uobičajeno zapaža, da trgovci nekom robom smještaju svoja skladišta što je bliže moguće jedna drugima kako bi svojom koncentracijom izazvali sličnu koncentraciju kupaca. Odsutnost takve koncentracije u maloprodaji glavni je uzrok uspostavljanja manje gospodarskih cijena u toj grani trgovine, premda taj nedostatak prirodno proizlazi iz želje potrošača za pogodnošću i uštedom vremena pri obavljanju svojih kupnji.

No prodaja robe po gospodarskim cijenama nije jedini rezultat postojanja točaka koncentracije trgovanja i formiranja cijena. Cijene uspostavljene u tim središtima trgovine neprekidno se objavljuju, čime se zainteresiranim osobama čiji se poslovi nalaze izvan trgovačkih središta također omogućuje da u svako doba posluju po cijenama koje odgovaraju gospodarskoj situaciji. Veliki prodavatelji ili kupci neke robe vrlo će rijetko, naravno, prihvatiti taj način poslovanja jer njihove transakcije imaju odlučujući utjecaj na formiranje cijena. No mali poduzetnici čiji su opsezi poslovanja previše neznatni da bi imali bilo kakav primjetan učinak na cijene tim su javnim objavama dovedeni u položaj da svoje transakcije obavljaju na gospodarski način i izvan trgovačkog središta, te tako sudjeluju u prednostima tržišta koje čak i ne posjećuju. U seoskom okruženju Londona može se dogoditi da zakupnik posluje s mlinarom na temelju kotacije cijene žita na Mark Laneu objavljene u The Timesu. U Beču se male prodaje petroleja često zaključuju na temelju kotacije cijene u Neue Freie Presse ili nekim drugim pouzdanim novinama. Tako točke koncentracije trgovine nekom robom imaju sasvim opći učinak da vlasnike dovode u položaj da svoje zalihe prodaju po gospodarskim cijenama svakom gospodarećem pojedincu koji ih želi pribaviti.

Tako smo vidjeli da je prvi uzrok razlika u utrživosti robe činjenica da je broj osoba kojima se ona može prodati ponekad veći, a ponekad manji, te da su točke koncentracije osoba zainteresiranih za formiranje njihove cijene ponekad bolje, a ponekad slabije organizirane.

Drugo, postoje robe koje se mogu prodati gotovo bilo gdje unutar prostornih granica njihove utrživosti. Domaće životinje, žitarice, metali i slična dobra u uobičajenoj upotrebi imaju tržišta gotovo svugdje gdje postoji trgovina. Svaki mali grad, pa čak i najmanje selo, u određeno vrijeme postaje tržištem za ta dobra. Postoje druge robe (krzna, čaj, indigo) za koje postoji samo nekoliko široko razmaknutih tržišta.

Ta tržišta nisu neovisna jedno o drugome u formiranju cijena. Ako je neko tržište od presudne važnosti, izvješća o transakcijama obavljenima ondje prenose se na sva ostala velika tržišta. Poseban razred gospodarećih pojedinaca, špekulanti, brine se o tomu da razlike u cijeni među različitim tržištima ne premaše značajno troškove prijevoza.

Drugi je uzrok razlika u utrživosti robe, dakle, činjenica da su zemljopisna područja unutar kojih je njihova prodaja ograničena ponekad šira, a ponekad uža, te da, dok unutar toga područja postoji mnogo trgovačkih točaka na kojima se neke robe mogu prodati po gospodarskim cijenama, u slučaju drugih roba postoji samo nekoliko takvih točaka. Vlasnici roba prve kategorije mogu ih po volji prodavati na mnogim mjestima preko širokoga trgovačkog područja po gospodarskim cijenama, dok vlasnici roba druge kategorije mogu ih prodati samo na nekoliko mjesta preko uskoga trgovačkog područja.

Treće, postoje robe za koje postoji živahna i dobro organizirana špekulacija koja upija svaki dio raspoložive količine robe koja u bilo koje doba dospijeva na tržište, čak i kad nadmašuje tekuće potrebe. Postoje druga tržišta robe na kojima se špekulacija ne provodi, ili barem ne u istoj mjeri, te na kojima, ako se preplave robom, ili cijene naglo padaju, ili se roba dovedena na tržište mora odnijeti neprodana. Dobra prve vrste općenito se mogu prodati u bilo kojoj količini koja je u danom trenutku stvarno raspoloživa uz mali gubitak u cijeni, dok vlasnik robe za koju ne postoji špekulacija može prodati količine koje premašuju tekuće potrebe samo uz vrlo teške gubitke ili uopće ne.

Primjer ovoga posljednjeg razreda roba naveo sam već ranije, kada sam spomenuo utrživost knjiga pisanih za određene skupine znanstvenika. Važnije su u tom pogledu robe koje nemaju samostalnu uporabu i koje se traže samo kao dijelovi drugih roba. Kolika god bila cijena satnih opruga ili cijena tlakomjera za parne strojeve, potražnja za njima određena je gotovo posve točno brojem satova ili parnih strojeva koji se imaju proizvesti, te se znatno veća količina tih dobara ne bi mogla prodati ni po kojoj cijeni. S druge strane, zlato i srebro, kao i nekoliko drugih roba čije usko ograničene raspoložive količine stoje nasuprot gotovo neograničenoj potražnji, mogu se prodati u bilo kojoj količini. Nema sumnje da bi količina zlata tisuću puta veća od one koja je sada raspoloživa, te količina srebra sto puta veća, i dalje našla kupce kada bi se iznijela na tržište. Takva bi povećanja raspoloživih količina ovih metala dovela do toga da im cijena teško padne, te bi ih tada nedvojbeno osobe skromnoga imetka koristile za posuđe i obično stolno srebro, pa čak i siromašniji ljudi za ukras. No čak i kada bi se iznijeli na tržište u tako golemo povećanim količinama, to ne bi bilo uzaludno. I dalje bi se mogli prodati. Slično povećanje, međutim, najboljega znanstvenoga djela, najizvrsnijih optičkih instrumenata, ili čak tako važnih roba kao što su kruh i meso, učinilo bi ih doslovce neutrživima. Iz ovih razmatranja proizlazi da posjednik zlata i srebra može vrlo lako prodati bilo koji dio količine tih dobara koja je u svakom trenutku raspoloživa, u najgorem slučaju uz neznatan gubitak u cijeni. No naglo nagomilavanje većine roba obično vodi mnogo većem padu cijene, te uvijek postoji mogućnost da se one pod takvim uvjetima uopće ne mogu prodati.

Treći je uzrok razlika u utrživosti roba, dakle, činjenica da su količinske granice iznosa koji se od njih mogu prodati katkad šire, a katkad uže, te da se unutar tih granica količine nekih roba iznesene na tržište lako mogu prodati po ekonomskim cijenama, dok to ne vrijedi za druge robe, ili barem ne u jednakoj mjeri.

Naposljetku, postoje robe za koje postoje gotovo neprekidna tržišta. Vrijednosni papiri i niz sirovina mogu se, na mjestima gdje postoje robne burze, unovčiti svakoga dana. Postoje druge robe kojima se trguje dva ili tri dana u tjednu. Za žitarice i druge mahunarke obično postoje tjedna tržišta, tromjesečni sajmovi za proizvode industrije te dva ili više takozvanih godišnjih sajmova godišnje za konje i druge domaće životinje itd.

Četvrti je uzrok razlika u utrživosti roba, dakle, činjenica da su vremenske granice unutar kojih se robe mogu prodati katkad šire, a katkad uže, te da se unutar tih granica neke robe mogu prodati po ekonomskim cijenama u svakom trenutku, dok se druge mogu prodati samo u manje ili više udaljenim vremenskim trenucima.

Ako se sada nakratko okrenemo stvarnim pojavama gospodarskoga života i promotrimo izvanredne razlike u utrživosti raznih roba, neće nam biti teško svesti te razlike na jedan ili više gore objašnjenih uzroka.

Osoba koja posjeduje količinu žita ima u svome posjedu robu koje se može osloboditi gotovo u svakom trenutku koji poželi, svugdje gdje postoje žitne burze. Tamo gdje postoje samo tjedna tržišta i dalje je može prodati svakoga tjedna po cijenama koje su u skladu s gospodarskom situacijom. Ona dakle ima robu koja je, da upotrijebimo vrlo znakovit trgovački izraz, gotovo „likvidna gotovina”. Uzroci tomu leže u velikom broju osoba koje imaju potražnju za žitom, u širokim prostornim, vremenskim i količinskim granicama njegove utrživosti, u obično učinkovitoj organizaciji žitnih tržišta te u živahnoj špekulaciji ovom robom.

Osoba koja ima zalihu krzna naći će se u mnogočemu u nešto nepovoljnijoj situaciji. Količinske granice utrživosti ovoga artikla mnogo su uže, a tržišta slabije organizirana nego za žito. Uz to, tržišta krzna često su prostorno i vremenski vrlo udaljena jedno od drugoga, a špekulacija ovim artiklom mnogo je manje živahna nego žitom. Osoba s pšenicom moći će se osloboditi svojih zaliha gotovo u svim okolnostima ako je voljna prodati za djelić penija ispod tekuće tržišne kotacije. To neće uvijek vrijediti za krzna, te se mnogo lakše može dogoditi da vlasnik svoje zalihe može prodati samo uz razmjerno velike gubitke ili pak katkad uopće ne, te da bi stoga mogao biti prisiljen čekati znatno vrijeme prije prodaje. Dobili bismo još veće suprotnosti kada bismo usporedili utrživost žita s utrživošću takvih artikala kao što su teleskopi, ukrasi od sepiolita i lončanice općenito, ili s manje utrživim vrstama ovih roba!

C. Lakoća kojom robe kruže.

U prethodnim sam odsjecima objasnio opće i posebne uzroke razlika u utrživosti roba. Drugim riječima, pokazao sam uzroke veće ili manje lakoće s kojom vlasnik roba može očekivati da će ih prodati po ekonomskim cijenama. Na ovom bi se mjestu moglo biti sklono smatrati i problem veće ili manje lakoće s kojom robe mogu kružiti kroz više ruku također riješenim, budući da se kruženje robe kroz više ruku jednostavno sastoji od niza pojedinačnih transakcija, te misliti da bi roba koja se bez poteškoća može prenijeti iz ruku svoga vlasnika nekom drugom gospodarstvenom pojedincu jednako lako trebala naći put iz ruku drugoga vlasnika u ruke trećega, i tako dalje. No iskustvo pokazuje da to ne vrijedi za sve robe. U onome što slijedi naša će zadaća biti istražiti posebne uzroke odgovorne za činjenicu da se kod nekih roba može opaziti da lako kruže iz ruke u ruku, dok kod drugih, čak i nekih koje imaju visok stupanj utrživosti, to nije slučaj.

Neke robe imaju gotovo istu utrživost u rukama svakoga gospodarstvenoga pojedinca. Zlatne grude izvađene iz pijeska rijeke Aranyos od strane prljavoga erdeljskoga Cigana jednako su utržive u njegovim rukama kao i u rukama vlasnika zlatnoga rudnika, uz uvjet da Cigan zna gdje naći pravo tržište za svoju robu. Zlatne grude mogu proći kroz bilo koliki broj ruku bez ikakva smanjenja utrživosti. No odjevni predmeti, posteljina, pripremljena hrana itd. bili bi sumnjivi i gotovo neutrživi, ili u svakom slučaju znatno snižene vrijednosti, u rukama Cigana, čak i da ih on nije rabio, te čak i da ih je od početka stekao samo s namjerom da ih dalje proslijedi u razmjeni. Koliko god utržive bile robe ove vrste u rukama svojih proizvođača ili određenih trgovaca, one posve ili barem djelomice gube svoju utrživost ako se pojavi makar i sumnja da su već bile rabljene ili da su samo bile u nečistim rukama. One stoga nisu prikladne u gospodarskoj razmjeni za kruženje iz ruke u ruku.

Druge robe zahtijevaju posebno znanje, vještine, dopuštenja ili državne dozvole, povlastice itd. za svoju prodaju, te uopće nisu, ili samo s poteškoćom, utržive u rukama pojedinca koji ne može steći te preduvjete. U svakom slučaju u njegovim rukama gube vrijednost. Robe namijenjene trgovini s Indijom ili Južnom Amerikom, farmaceutski pripravci, patentirani artikli itd. mogu biti krajnje utržive u rukama određenih osoba, no u rukama drugih osoba gube velik dio svoje utrživosti. Stoga su jednako malo prikladne kao i robe iz prethodnoga odlomka za slobodno kruženje iz ruke u ruku.

Štoviše, robe koje moraju biti posebno prilagođene potrebama potrošača da bi uopće bile uporabljive nisu u jednakoj mjeri utržive u rukama svakoga vlasnika. Cipele, šeširi i slični artikli, svih veličina, uvijek su prilično utrživi u rukama trgovca cipelama ili klobučara u čijim se trgovinama ili dućanima okuplja velik broj kupaca, osobito budući da ti poslovni ljudi općenito imaju mogućnosti za prilagodbu roba posebnim potrebama svojih kupaca. U rukama druge osobe te se robe mogu prodati samo s poteškoćom i gotovo uvijek samo uz težak gubitak. I ove robe nisu prikladne za slobodno kruženje iz ruke u ruku.

Robe čije cijene nisu dobro poznate ili su podložne znatnim oscilacijama također ne prelaze lako iz ruke u ruku. Kupcu takvih roba prijeti opasnost da ih „preplati”, ili da pretrpi gubitak prije nego što ih proslijedi dalje zbog pada cijene. „Partija” žita na žitnoj burzi, ili paket popularnih vrijednosnih papira na burzi, lako može promijeniti vlasnika deset puta u nekoliko sati, no imanja i tvornice, čija se vrijednost može utvrditi tek nakon pažljiva istraživanja svih mjerodavnih okolnosti, posve su neprikladni za brzo kruženje. Čak će i ljudi koji nisu članovi burze rado prihvatiti vrijednosne papire čije cijene nisu podložne nikakvoj znatnoj oscilaciji umjesto plaćanja u gotovini. No robe koje su podložne silovitim oscilacijama cijena mogu lako kružiti samo „ispod tržišta”, budući da će se sve osobe koje nisu voljne špekulirati htjeti zaštititi od gubitka. Tako ni robe čije su cijene neizvjesne ili teško osciliraju nisu dobro prikladne za slobodno kruženje iz ruke u ruku.

Naposljetku, jasno je da će nekoliko čimbenika koji ograničavaju utrživost roba imati višestruku težinu svugdje gdje se robe prenose iz ruke u ruku, s mjesta na mjesto i iz jednoga vremenskoga razdoblja u drugo. Robe čija je utrživost ograničena na malen broj osoba, čije je područje prodaje ograničeno, koje se mogu očuvati samo kratko vrijeme, čije očuvanje uključuje znatne gospodarske žrtve, koje se u jednom trenutku mogu iznijeti na tržište samo u strogo ograničenim količinama, ili čije su cijene podložne oscilacijama itd., sve mogu zadržati neki stupanj utrživosti unutar određenih (premda vrlo uskih) granica, no nisu sposobne slobodno kružiti.

Tako nalazimo da roba, kako bi bila sposobna slobodno kružiti, mora biti utrživa u najširem smislu pojma svakom gospodarstvenom pojedincu kroz čije ruke može proći, te svakoj od tih osoba mora biti utrživa, ne u jednom pogledu samo, nego u sva četiri smisla gore razmotrena.