Veliki mislioci antike, a za njima i dugi niz najuglednijih znanstvenika kasnijih vremena sve do danas, više su se nego bilo kojim drugim problemom naše znanosti bavili objašnjenjem čudne činjenice da svatko spremno prihvaća niz dobara (zlato i srebro u obliku kovanica, kako se civilizacija razvija) u razmjeni za sve druge robe, čak i osobe koje za njima nemaju izravne potrebe ili čije su potrebe već u potpunosti zadovoljene. Osoba i najobičnije inteligencije shvaća da će vlasnik nekoga dobra dati to dobro u razmjeni za drugo koje mu je korisnije. No da bi svaki gospodarstveni pojedinac čitavoga jednoga društva trebao biti željan razmijeniti svoje robe za male metalne pločice, kojima obično samo nekolicina ljudi može izravno koristiti, nešto je toliko proturječno uobičajenom tijeku događaja da nas ne može iznenaditi što se to čini „tajanstvenim" čak i tako briljantnu misliocu kakav je F.K. v. Savigny (Das Obligationenrecht als Theil des heutigen römischen Rechts, Berlin, 1851-53, II, 406). Problem koji znanost mora riješiti jest, dakle, objašnjenje ljudskoga ponašanja koje je opće, a čiji motivi ne leže jasno na površini. Uzimajući u obzir te dvije značajke problema, lako je razumjeti zašto se javila zamisao da se predmetno ponašanje pripiše dogovoru među ljudima ili izrazu njihove kolektivne volje (zakonu), osobito s obzirom na novac u njegovu kovanom obliku. To stajalište zauzimaju Platon i Aristotel. Platon novac naziva „znamenom za svrhe razmjene" (Država, II. 371; vidi B. Jowett, prev. i ur., The Dialogues of Plato, London, Oxford University Press, 1892, III, 52), a Aristotel u jednome često navođenom odlomku kaže da je novac nastao konvencijom, ne po prirodi nego po zakonu (Ethica Nicomachea, v. 5, 1133a, 29-32). To gledište još jasnije izražava u svojoj Politici, gdje kaže da su se „ljudi složili da u svojim međusobnim odnosima rabe nešto . . . primjerice željezo, srebro i slično" te to nudi kao svoje objašnjenje podrijetla novca (i. 9. 1257a, 36-40).

Rimski pravnik Paulus, čija su gledišta o podrijetlu novca sačuvana u Justinijanovu zakoniku (L. 1. Dig. de contr. emt. 18, 1), rješava problem na način sličan onomu grčkih filozofa. On upućuje na teškoće svojstvene čistoj trampi te iznosi mišljenje da su te teškoće uklonjene javnom ustanovom (novcem). Paulus piše da je „odabrana tvar čije ju je javno vrednovanje izuzelo od kolebanja ostalih roba, dajući joj tako uvijek stabilnu vanjsku (nominalnu) vrijednost. Na tu je tvar društvo utisnulo oznaku (njezine vanjske vrijednosti). Stoga se njezina razmjenska vrijednost temelji ne na samoj tvari, nego na njezinoj nominalnoj vrijednosti." Tako i Paulus podrijetlo novca pripisuje javnoj vlasti.

Uz upravo opisana gledišta, kod pisaca antike možemo razabrati i pokušaje da se poseban položaj koji plemeniti metali zauzimaju u usporedbi s ostalim robama svede natrag na posebne odlike tih metala. Aristotel upućuje na lakoću kojom se njima može rukovati i prevoziti ih (Politika, i. 9. 1257ᵃ, 39–41), a na drugome mjestu na njihovu razmjernu stabilnost cijene (Ethica Nicomachea, v. 5. 1133ᵇ, 13–15). Ksenofont čak zapaža široke količinske granice unutar kojih se plemeniti metali, ponajprije srebro, mogu plasirati na tržištu. On tvrdi da bi, ako bi proizvodi kovača ili bakroreza, ili čak vino ili žito, na tržište stigli u neuobičajeno velikim količinama, oštro pali u cijeni, dok bi se srebro, a u manjoj mjeri i zlato, uvijek moglo razmijeniti po unosnim cijenama (Ways and Means: A Pamphlet of Revenues, u H.K. Dakyns, prevoditelj, The Works of Xenophon, London, Macmillan Co., 1892, II, 335–336). Trajnost i neuništivost plemenitih metala, osobito zlata, naglašavao je već Plinije (The Natural History, prev. John Bostock i H.T. Riley, London: H.G. Bohn, 1857, VI, 96–97 i 111–112).

Iznimno plodnu literaturu srednjega vijeka i šesnaestoga stoljeća brižno je sabrao Philipp Labbé (Bibliotheca nummaria, ex Theologis, Juris consultis, Medicis, ac Philologis concinnata, etc., Rouen, 1672). Zbirke Renéa Budela (De monetis et re nummaria, Cologne, 1591) i Marquarda Frehera (De re monetaria veterum Romanorum et hodierni apud Germanos Imperii, Lyons, 1605) sadrže mnoge vrijedne objave toga razdoblja (uključujući rasprave Nicolausa Oresmiusa i Gabriela Biela). Roscher je nekoliko njih raspravio u svojim Grundlagen der Nationalökonomie (Stuttgart, 1892, str. 301–302, bilj. 6) s velikom znanstvenom marljivošću. Te su se rasprave uglavnom bavile praktičnim problemima kovanja novca, osobito pitanjem postojanja i granica prava vladara da mijenjaju metalni sadržaj kovanica, te posljedicama tih promjena na javno bogatstvo. Taj je problem postao važan zbog čestih zlouporaba kovanja novca od strane vlasti. U tom kontekstu nekoliko autora također rabi priliku da raspravi problem podrijetla novca, koji rješavaju na temelju nalaza pisaca antike, uz redovito pozivanje na Aristotela. Vidi Nicolaus Oresmius (Nicole Oresme) (umro 1383), Tractatus de origine, natura, jure et mutationibus monetarum (ur. s prijevodom L. Wolowski, Paris, 1864, str. ix i str. xciv); Gabriel Biel (umro 1495), De monetarum potestate et utilitate libellus (u Gaspar Antonius Thesaurus, De monetarum augmento variatione et diminutione, Torino, 1609, str. 1, također u engleskom prijevodu, Treatise on the Power and Utility of Moneys, prev. i ur. R.B. Burke, Philadelphia, 1930, str. 19); Carolus Molinaeus, De mutatione monetarum quaestiones duo (u R. Budel, ur., De monetis et re nummaria, str. 485); Didacus Covarruvias, Veterum numismatum collatio, u ibid., str. 648; Jacobus Menochius, Consilium XLIX, u ibid., str. 705; René Budel, De monetis et re nummaria, u ibid., str. 10; i Jehan de Malestroit, Les Paradoxes, napisano 1566. (pretisak u L. Einaudi, urednik, Paradoxes inédits du seigneur de Malestroit, Torino, 1937, str. 97).

Sažmemo li tijek kojim su išla istraživanja ovih pisaca, ona gotovo uvijek započinju prikazom poteškoća za trgovinu koje proizlaze iz čiste razmjene dobara. Potom pokazuju kako je te poteškoće moguće ukloniti uvođenjem novca. U daljnjem tijeku svojih razmatranja naglašavaju osobitu prikladnost plemenitih kovina za to da služe kao novac, te naposljetku, pozivajući se na Aristotela, dolaze do zaključka da su plemenite kovine zapravo postale novcem ljudskim zakonodavstvom. (Oresmius kaže da je novac „instrumentum artificialiter adinventum”, op. cit., str. xliv; Biel kaže da je on „vel ex sui natura vel hominum instituto”, op. cit., str. 2; a Molinaeus kaže da je „inventio et institutio monetae . . . est de iure gentium”, op. cit., str. 486.) Koliko god bila zaslužna usluga mnogih od ovih pisaca u suprotstavljanju zloupotrebama kovanja novca od strane vladara, oni time ipak nisu unaprijedili poglede antike u pogledu pitanja podrijetla novca.

Rani talijanski i engleski pisci nisu iznimka. Bernardo Davanzati, pišući 1588., strogo slijedi poglede Aristotela i Pavla, te podrijetlo novca svodi na vlast države („per legge accordata”, vidi njegovo Lezione delle monete in Scrittori classici Italiani di economia politica, Milano, 1803–05, II, 24). Geminiano Montanari (umro 1687.) čini isto (Della moneta, u ibid., III, 17, 32 i 118). A Lewes Roberts, čije je naširoko čitano djelo The Merchants Map of Commerce prvi put objavljeno 1638. i koje točnije nego ijedno drugo djelo toga doba predstavlja ekonomske poglede Engleske sedamnaestog stoljeća, podrijetlo novca pripisuje istom izvoru (vidi str. 15 trećeg izdanja, London, 1677.).

Među monetarnim piscima prve polovice osamnaestog stoljeća John Law se ističe svojim istraživanjima podrijetla novca. Njegov suvremenik Boizard još je uvijek podrijetlo novca pripisivao javnoj vlasti, a Vauban (Projet d'une dixme royale, napisano 1707., ponovno objavljeno u E. Daire [ur.], Economistes financiers du XVIIIe siècle, Pariz, 1843., str. 51), kao i Pierre Boisguillebert (Dissertation sur la nature des richesses, de l'argent, et des tributs, u ibid., str. 396–398) nisu išli dalje od naglašavanja nužnosti novca kao sredstva za olakšavanje trgovine. Law, naprotiv, najodlučnije odbacuje ugovornu teoriju i, prepoznajući kao nijedan autor prije njega osobit položaj plemenitih kovina među ostalim dobrima, izvodi nastanak novčanog karaktera plemenitih kovina iz njihovih posebnih svojstava. Tako je on utemeljitelj ispravne teorije podrijetla novca (vidi njegovo Money and Trade Considered, London, 1720., str. 4 i d.; također njegov Mémoire sur l'usage des monnaies, napisan 1706.–07., pretiskan u Paul Harsin, ur., John Law: Oeuvres complètes, Pariz, 1934., str. 167). Lawa u njegovu suprotstavljanju teoriji koja podrijetlo novca svodi na ugovor među ljudima slijede Antonio Genovesi (Lezioni di economia civile, u Scrittori classici Italiani di economia politica, Milano, 1803–05, VIII, 291–313) i A.R.J. Turgot (Réflexions sur la formation et la distribution des richesses, napisano 1766., pretiskano u G. Schelle, ur., Oeuvres de Turgot, Pariz, 1913–23, II, 558–560). Lawov pokušaj objašnjenja nastanka novčanog karaktera plemenitih kovina iz njihove posebne naravi prihvatili su i djelomice izvrsno doveli do kraja Cesare Beccaria (Elementi di economia publica, u Scrittori classici Italiani di economia politica, Milano, 1803–05, XIX, 10–18); Pietro Verri (Meditazioni sulla economia politica, u ibid., XXII, 13–19; i Sulle leggi vincolanti principalmente nel commercio de' grani riflessioni, u ibid., XXIII, 21); Turgot (op. cit., II, 558–560; i „Deuxième lettre à l'abbé de Cice” u ibid., I, 143 i d.); Adam Smith (An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, Modern Library Edition, New York, 1937., str. 22–29); i J.G. Busch (Abhandlung von dem Geldsumlauf, Hamburg, 1780., str. 279 i d.).

Među novijim piscima iste tradicije su: T.R. Malthus (Principles of Political Economy, drugo izdanje, London, 1836., str. 50–60); J.R. McCulloch (The Principles of Political Economy, drugo izdanje, London, 1830., str. 129–136); John Stuart Mill (Principles of Political Economy, uredio Sir W.J. Ashley, London, 1909., str. 483–488); Melchiorre Gioja (Nuovo prospetto delle scienze economiche, Milano, 1815., I, 118 i d.); M.H. Baudrillart (Manuel d’économie politique, četvrto izdanje, Pariz, 1878., str. 252–262); Joseph Garnier (Traité d’économie politique, sedmo izdanje, Pariz, 1873., str. 309 i d.); i dva njemačka ekonomista, Ch. J. Kraus (Staatswirthschaft, Königsberg, 1808., I, 61 i d.) i Aug. Fr. Lueder (National-Industrie und Staatswirthschaft, Berlin, 1800–04, I, 48 i d.).

Drugi njemački ekonomisti prvih desetljeća devetnaestog stoljeća pokazuju malo zanimanja za povijesna istraživanja, te je problem podrijetla novca gotovo posve zanemaren u djelima Johanna A. Oberndorfera, Karla H.L. Pölitza, J.F.E. Lotza, Karla S. Zachariäa i F.B.W. v. Hermanna. Takvo je stanje potrajalo sve dok, s ponovnim buđenjem povijesnih istraživanja u području naše znanosti, pitanje podrijetla novca nisu ponovno preuzeli Karl H. Rau, Johann F.G. Eiselen, Wilhelm Roscher, Bruno Hildebrand i Karl Knies, kao i Karl Murhard nešto ranije.

Dosad objavljene monografije malo su unaprijedile istraživanje. Adam Müller raspravlja o težnji ljudi za državom i smatra da plemenite kovine ostvaruju to sjedinjenje, navodeći to kao svoju teoriju podrijetla novca (Versuche einer neuen Theorie des Geldes, pretisak, Beč, 1922., str. 78 i d.). Johann G. Hoffmann (Die Lehre vom Gelde, Berlin, 1838., str. 10) ponovno podrijetlo novca pripisuje ugovoru među ljudima. Michel Chevalier (La monnaie, u Cours d’économie politique, Pariz, 1866., III, 5) čini isto. Veće je zanimanje monografija Samuela Oppenheima, Die Natur des Geldes (Mainz, 1855.), premda se njezina važnost ne sastoji toliko u posebnom pogledu na prvotno podrijetlo novca (str. 4 i d.), koliko u izlaganju procesa kojim dobro koje je postalo sredstvom razmjene gubi svoj izvorni robni karakter i naposljetku postaje pukim znakom vrijednosti. Premda moram odlučno proturječiti ovom mišljenju, ipak u Oppenheimovu razmatranju nalazim jasno izraženu misao (ili bolje rečeno opažanje) koje dostatno objašnjava zašto na ovu pogrešku nailazimo u spisima mnogih uglednih ekonomista. Mislim na opažanje da karakter novca kao industrijske kovine često posve nestaje iz svijesti ljudi koji ekonomski djeluju zbog glatkog odvijanja našeg trgovinskog mehanizma, te da ljudi stoga primjećuju samo njegov karakter kao sredstva razmjene. Snaga je običaja toliko jaka da je sposobnost kovine koja se rabi kao novac da i dalje obavlja tu ulogu osigurana čak i kad ljudi nisu izravno svjesni njezina karaktera kao industrijske kovine. Ovo je opažanje posve točno. Ali jednako je očito da bi sposobnost neke tvari da služi kao novac, kao i običaj na kojem se ta sposobnost temelji, smjesta nestala kad bi karakter novca kao tvari primjenjive u industrijske svrhe bio uništen nekim slučajem. Spreman sam priznati da, u visoko razvijenim trgovinskim uvjetima, mnogi ljudi koji ekonomski djeluju novac smatraju samo znakom. Ali posve je sigurno da bi se ta iluzija smjesta raspršila kad bi karakter kovanica kao količina industrijskih sirovina bio izgubljen.