Dokaz da je neki pisac protuslovio samomu sebi može biti nužna etapa, ali nikada ne smije biti konačni cilj predmetne i plodne kritike. Tek je razmjerno siromašan stupanj kritičke spoznaje znati da u nekom sustavu tkvi pogreška, koja bi zamislivo mogla biti i tek slučajna i osobna pogreška autora. Stvarno svladavanje čvrsto sklopljenoga sustava nije moguće drukčije nego ako uspijemo posve precizno dokazati točku na kojoj je pogreška prodrla u sustav te putove kojima se u njemu širila i razgranala. Mora se polazište, razvoj i katastrofu pogreške, koja kulminira u protuslovlju sa samim sobom, razumjeti tako dobro i, gotovo bih rekao: čak kao protivnik tako suosjećajno, kao što se obratno trudimo razumjeti veze sustava kojemu se predajemo.
Posve osebujno zaoštrene prilike dovele su do toga da je u Marxovu slučaju pitanje protuslovlja sa samim sobom dobilo mnogo veću važnost nego što mu obično pripada, i u skladu s tim i ja sam tomu pitanju posvetio širok prostor. No upravo prema tako značajnu i utjecajnu misliocu to se manje smijemo izmaknuti drugomu, kako vjerujem i u ovom slučaju predmetno još plodnijem i poučnijem dijelu kritičke zadaće.
Počnimo s pitanjem koje nas odmah vodi pred glavnu stvar: kojim je putem Marx došao do teorijske temeljne tvrdnje svoga učenja, do tvrdnje da sva vrijednost počiva jedino i isključivo na utjelovljenim količinama rada?
Da ta tvrdnja nije nikakav sam po sebi razumljiv aksiom koji uopće ne treba dokaza, nesumnjivo je. Vrijednost i trud nisu, kako sam već jednom na drugome mjestu izložio, nipošto dva tako srodna pojma da bismo morali biti neposredno obuzeti uvidom kako je trud razlog vrijednosti. „Da sam se mučio oko neke stvari, jedna je činjenica; da stvar i vrijedi tu muku, druga je, od nje različita; a da te dvije činjenice ne idu uvijek ruku pod ruku, iskustvo previše pouzdano potvrđuje da bi o tome bila moguća ikakva sumnja. Svaki od bezbrojnih bezuspješnih trudova koji se svakodnevno iz tehničke nespretnosti ili promašene spekulacije ili jednostavno iz nesreće troše na bezvrijedan rezultat, daje tomu svjedočanstvo. No ništa manje i svaki od brojnih slučajeva u kojima se malo truda nagrađuje visokom vrijednošću."²³
Ako se, dakle, ipak za neko područje tvrdi nužno i zakonomjerno suglašavanje obiju veličina, onda se sebi i svojim čitateljima mora položiti račun o nekim razlozima koji takvu tvrdnju mogu poduprijeti.
Marx sada i u svome sustavu iznosi obrazloženje. No vjerujem da mogu uvjeriti u to da je nastupljeni put obrazloženja od početka bio neprirodan, neprimjeren naravi problema; da, nadalje, obrazloženje izneseno u sustavu očito nije bilo ono pomoću kojega je sam Marx došao do svoga uvjerenja – nego da je naknadno izmišljeno kao umjetno doučeno potporanj za predrasudnu pomisao crpljenu iz drugih dojmova; da je, napokon – a to je najodlučnije – dokazivanje protkano nagomilanim brojem najočitijih logičkih i metodičkih pogrešaka, koje ga lišavaju svake dokazne snage.
Pogledajmo pobliže.
Temeljna teza koju Marx svojim čitateljima predstavlja na vjeru jest da razmjenska vrijednost roba – jer samo je na nju, a ne na uporabnu vrijednost usmjerena njegova analiza – nalazi razlog i mjeru u količinama rada utjelovljenima u robama.
A i razmjenske vrijednosti, odnosno cijene roba, kao i količine rada potrebne za njihovu reprodukciju, izvanjski su iskazive veličine koje su iskustvenom utvrđivanju u glavnim crtama posve dobro dostupne. Stoga bi za Marxa očevidno bilo najbliže da, radi uvjerenja o tvrdnji čija se ispravnost ili neispravnost mora očitovati u iskustvenim činjenicama, apelira na iskustvo, drugim riječima: da za svoju tezu, pristupačnu posve empirijskom dokazu, i poduzme posve empirijski dokaz. No Marx to ne čini. Pritom se ne može čak ni reći da je nehajno prošao mimo toga mogućeg i zacijelo prikladnog izvora spoznaje i dokaza. Nego, kako pokazuju izlaganja njegova trećeg sveska, vrlo dobro zna kakve su empirijske činjenice i da su one protivne njegovoj tezi. Zna da se cijene roba ne utvrđuju u razmjeru prema utjelovljenoj količini rada, nego prema ukupnim troškovima proizvodnje, koji obuhvaćaju i druge elemente. Stoga je zacijelo izbjegao najprirodniju kušnju svoje teze ne slučajno, nego u jasnoj svijesti da se tim putem ne može postići rezultat povoljan za njegovu tezu.
No postoji i drugi, za ovakve teze također posve naravan put dokazivanja i uvjeravanja, naime psihološki. Naime, moguće je – uz u našoj znanosti vrlo uobičajenu mješavinu indukcije i dedukcije – istražiti motive koji ljude vode s jedne strane pri obavljanju razmjenskih poslova i utvrđivanju razmjenskih cijena, a s druge strane pri njihovu sudjelovanju u proizvodnji, te je iz naravi tih motiva moguće izvesti zaključke o tipičnom načinu djelovanja ljudi, pri čemu bi se, među ostalim, zamislivo mogla pokazati i povezanost redovito zahtijevanih i odobravanih cijena s količinom rada potrebnom za stvaranje robe. Upravo se kod sličnih pitanja ta metoda često i s najboljim uspjehom primjenjivala – na njoj se, primjerice, temelje uobičajeno obrazloženje zakona ponude i potražnje, zakona proizvodnih troškova, objašnjenje zemljišne rente itd. – a i sam Marx služio se njome, barem u grubim crtama, ne baš rijetko. Samo upravo kod svoje temeljne teze on joj se opet izmiče. Premda bi tvrđena vanjska povezanost između razmjenskih vrijednosti i količina rada svoje puno razumijevanje očito mogla naći tek otkrivanjem psiholoških međučlanaka koji ih oba povezuju, on se odriče izlaganja tih unutarnjih veza; on čak prigodice jednom proglašava „dublju analizu“ „obiju društvenih pokretačkih sila“ „potražnje i ponude“, koja bi upravo vodila na onu unutarnju povezanost, „ovdje neumjesnom“ (III. 169), pri čemu se to „ovdje“ doduše ponajprije odnosi samo na ekskurs o utjecaju potražnje i ponude na oblikovanje cijena, ali se činjenično i praktično, ukoliko je riječ o uistinu „dubokoj“ i temeljitoj analizi, proteže na cijeli Marxov sustav, a osobito i na utemeljenje njegove najvažnije temeljne misli.
No i ovdje opet valja primijetiti nešto osobito. Naime, Marx ni pokraj te druge moguće i naravne metode istraživanja ne prolazi tek s bezazlenom nemarnošću. On joj se mnogo više iznova hotimično izmiče, i to u punoj svijesti o tome kakav bi rezultat ona donijela i da taj rezultat ne bi bio povoljan za njegovu tezu. U trećem svesku on naime one u proizvodnji i u razmjeni djelatne pobude, na čiju se „dublju analizu“ ovdje i drugdje odriče, pod njihovim grubim skupnim imenom „konkurencija“ doista priziva te zna i izlaže da te pobude u zbilji ne vode prilagodbi cijena količinama rada utjelovljenima u robi, nego ih, naprotiv, odguruju od tog mjerila i guraju prema razini koja odgovara sudjelovanju barem jednoga drugog, koordiniranog činitelja. Upravo je „konkurencija“ ta koja, prema Marxu, izaziva oblikovanje slavne prosječne profitne stope i „pretvorbu“ čistih radnih vrijednosti u od njih odstupajuće „proizvodne cijene“ koje uključuju jedan dio prosječnog profita.
Umjesto da svoju tezu obrazloži iz iskustva ili iz njezinih djelatnih motiva, empirijski ili psihološki, Marx radije bira treći, za ovakvu građu zacijelo pomalo neobičan put dokazivanja: put čisto logičkog dokaza, dijalektičke dedukcije iz biti razmjene.
Marx je već kod staroga Aristotela našao misao da „razmjene ne može biti bez jednakosti, a jednakosti ne bez sumjerljivosti“ (I. 35). Na tu se misao nadovezuje. Razmjenu dviju roba predočava sebi pod slikom jednadžbe, zaključuje da u objema razmijenjenim i time izjednačenim stvarima mora postojati „nešto zajedničko jednake veličine“ te se daje u potragu za tim zajedničkim, na koje izjednačene stvari kao razmjenske vrijednosti moraju biti „svodive“ (I. 11).
Umetnuto bih primijetio da mi se već prva pretpostavka, prema kojoj se u razmjeni dviju stvari treba očitovati njihova „jednakost“, čini vrlo nemodernom – do čega doduše naposljetku ne bi mnogo bilo stalo –, ali i vrlo nerealističnom ili, da kažem na čistom hrvatskom, pogrešno zamišljenom. Ondje gdje vladaju jednakost i točna ravnoteža obično ne nastupa nikakva promjena dotadašnjega stanja mirovanja. Ako stoga u slučaju razmjene stvar završi time da roba mijenja svoga vlasnika, to je mnogo prije znak da je u igri bila neka nejednakost ili pretega, čijim je nagibom promjena bila iznuđena – upravo onako kao što između sastojaka jedan drugomu približenih složenih tijela nastaju novi kemijski spojevi kad „kemijska srodnost“ prema sastojcima približenoga stranog tijela nije baš jednako jaka, nego jača nego prema sastojcima dotadašnjega sastava. Doista, i moderna nacionalna ekonomija jednodušna je u tome da je staro skolastičko-teološko shvaćanje o „ekvivalenciji“ vrijednosti koje se razmjenjuju neispravno. No ne želim na tu točku stavljati daljnji naglasak te se okrećem kritičkom ispitivanju onih logičkih i metodičkih operacija kojima Marx kao traženo „zajedničko“ izdestilira rad.
Te su operacije upravo one za koje sam već gore natuknuo da mi se čine najbolnijom točkom Marxove teorije. One pokazuju gotovo isto toliko temeljnih znanstvenih pogrešaka koliko i misaonih članaka – kojih nipošto nije malo –, i nose opipljive tragove toga da su naknadno smišljene i sklepane kako bi se unaprijed stvoreno mišljenje prikazalo kao prividno naravan rezultat stvarnoga istraživačkog tijeka.
Pri potrazi za „zajedničkim“ što je karakteristično za razmjensku vrijednost Marx primjenjuje sljedeći postupak. On daje da prođu u smotri razna svojstva koja predmeti u razmjeni izjednačeni uopće posjeduju, zatim po metodi isključivanja odbacuje sva ona koja ne prolaze probu, sve dok naposljetku ne preostane samo još jedno jedino svojstvo. To svojstvo – riječ je o svojstvu da bude proizvod rada – tada mora biti traženo zajedničko svojstvo.
Taj je postupak donekle neobičan, ali sam po sebi nije za odbacivanje. Zacijelo je donekle neobično kad netko, umjesto da pretpostavljeno karakteristično svojstvo pozitivno stavi na probu – što bi doduše vodilo na jednu od dviju ranije razmotrenih metoda, koje Marx hotimično izbjegava –, uvjerenje da je upravo to traženo svojstvo stječe jedino negativnim putem, naime tako da sva ostala svojstva to nisu, a jedno ipak mora biti. Ipak, ta metoda može voditi željenomu cilju ako se primjenjuje s potrebnom opreznošću i potpunošću; to jest, ako se s mukotrpnom pomnjom pazi na to da se u logičko sito uistinu stavi sve što onamo pripada i da se zatim ni kod jednoga jedinog člana koji se na putu prosijavanja isključuje ne počini nikakav previd.
No kako Marx postupa?
On od samoga početka u sito stavlja samo one razmjenski vrijedne stvari koje posjeduju svojstvo što ga naposljetku želi prosijati kao „zajedničko“, a sve drukčije ostavlja vani. Postupa kao netko tko žarko želi da iz urne izađe bijela kuglica i taj rezultat oprezno potpomaže time da u urnu ne stavlja nikakve druge kuglice osim bijelih. On naime opseg svoga istraživanja o supstanciji razmjenske vrijednosti od samoga početka ograničuje na „robu“, pri čemu taj pojam, a da ga baš pomno ne definira, u svakom slučaju shvaća uže nego pojam „dobara“ te ga ograničuje na proizvode rada za razliku od darova prirode. No očito je: ako razmjena uistinu znači izjednačenje koje pretpostavlja postojanje „zajedničkoga jednake veličine“, onda se to zajedničko mora tražiti i nalaziti kod svih vrsta dobara koja stupaju u razmjenu; ne samo kod proizvoda rada, nego i kod darova prirode, kao što su zemljište i tlo, drvo na panju, kod vodenih snaga, ležišta ugljena, kamenoloma, ležišta petroleja, mineralnih voda, zlatnih rudnika i sl.13 Isključiti razmjenski vrijedna dobra koja nisu proizvodi rada pri potrazi za zajedničkim u podlozi razmjenske vrijednosti pod tim je okolnostima metodički smrtni grijeh. To nije ništa drugo nego kad bi fizičar htio istražiti razlog nekoga svim tijelima zajedničkog svojstva, primjerice težine, prosijavanjem svojstava jedne jedine skupine tijela, primjerice prozirnih tijela, time da daje da prođu u smotri sva svojstva zajednička prozirnim tijelima, da za sva ostala njihova svojstva pokaže da ne mogu biti razlog težine, te na temelju toga naposljetku proglasi da prozirnost mora biti uzrok težine!
Isključenje darova prirode (koje ocu misli o izjednačenju u razmjeni, Aristotelu, zacijelo ne bi palo na pamet) može se opravdati to manje što neki darovi prirode, kao što je zemljište i tlo, pripadaju među posve najvažnije predmete imovine i prometa, te što se nipošto ne može tvrditi da se kod darova prirode razmjenske vrijednosti uvijek utvrđuju samo posve slučajno i samovoljno. S jedne strane, slučajne se cijene javljaju i kod proizvoda rada, a s druge strane cijene darova prirode često pokazuju najjasnije odnose prema čvrstim uporištima ili odredbenim razlozima. Da je, primjerice, kupovna cijena zemljišta umnožak njihove rente koji se ravna prema u zemlji uobičajenoj kamatnoj stopi, jednako je poznato kao što je sigurno da drvo na panju ili ugljen u jami pri različitoj kakvoći ili u različitim položajima s nejednakim uvjetima dopreme ne postižu različitu cijenu iz puke slučajnosti i sl.
Marx se čuva i toga da izričito položi račun o tome da je i zašto je jedan dio razmjenski vrijednih dobara od samoga početka isključio iz istraživanja. I ovdje, kao tako često, on zna preko škakljivih mjesta svoga rezoniranja prijeći jeguljasto glatkom dijalektičkom vještinom. Najprije izbjegava upozoriti svoga čitatelja na to da je njegov pojam „robe“ uži nego pojam razmjenski vrijednoga dobra uopće. Za kasnije ograničenje istraživanja na robu neobično vješto priprema naravnu točku nadovezivanja onom na čelo svoje knjige stavljenom, naizgled posve bezazlenom, općenitom frazom da se „bogatstvo društava u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje pokazuje kao golema zbirka robe“. Ta je rečenica posve pogrešna ako se izraz roba razumije u smislu proizvoda rada koji joj Marx kasnije podmeće. Jer darovi prirode, uključujući zemljište i tlo, čine vrlo znatan i nipošto ravnodušan sastavni dio nacionalnoga bogatstva. No nepristrani čitatelj lako prelazi preko te netočnosti, jer ne zna da će Marx kasnije izrazu roba pridati mnogo uži smisao.
Ni u nastavku to još neće biti razjašnjeno. Naprotiv, u prvim odlomcima prvoga poglavlja naizmjence se govori o „stvari“, o „uporabnoj vrijednosti“, o „dobru“ i o „robi“, a da se između potonje i prvonavedenih ne povlači oštra razlika. „Korisnost neke stvari“ – kaže se na str. 10 – „čini je uporabnom vrijednošću.“ „Tijelo robe ... jest uporabna vrijednost ili dobro.“ Na str. 11 čitamo: „Razmjenska vrijednost pojavljuje se ... kao kvantitativni odnos ..., u kojem se uporabne vrijednosti jedne vrste razmjenjuju za uporabne vrijednosti druge vrste.“ Valja primijetiti, ovdje se kao polje fenomena razmjenske vrijednosti upravo još označava uporabna vrijednost = dobro. I izrazom „Promotrimo stvar pobliže“, koji zacijelo nije prikladan da najavi prelazak na neko drugo, uže područje istraživanja, Marx nastavlja: „Pojedina roba, npr. jedan quarter pšenice, razmjenjuje se u najrazličitijim proporcijama s drugim artiklima.“ I „Uzmimo nadalje dvije robe“ itd. U istome se odlomku čak još jednom vraća izraz „stvari“, i to upravo u obratu važnome za problem, da „nešto zajedničko iste veličine postoji u dvjema različitim stvarima“ (koje se upravo izjednačuju jedna s drugom u razmjeni). Na sljedećoj pak stranici 12 Marx potragu za „zajedničkim“ provodi samo za „razmjensku vrijednost roba“, ne upozoravajući ni jednom jedinom riječju na to da je time htio suziti polje istraživanja na jedan dio razmjenski vrijednih stvari.14 I odmah na idućoj stranici, str. 13, to se ograničenje opet napušta i rezultat upravo dobiven za uži opseg roba primjenjuje se na širi krug uporabnih vrijednosti dobara. „Uporabna vrijednost ili dobro ima dakle vrijednost samo zato što je u njemu opredmećen ili materijaliziran apstraktni ljudski rad!“
Da Marx na presudnome mjestu istraživanje nije sveo na proizvode rada, nego da je i kod razmjenski vrijednih darova prirode tražio ono zajedničko, bilo bi opipljivo da rad ne može biti to zajedničko. Da je ono suženje izvršio izričito i očito, on sam, a i njegovi čitatelji, neizbježno bi se spotaknuli o grubu metodičku pogrešku, morali bi se nasmiješiti naivnome triku kojim se svojstvo bivanja proizvodom rada sretno destilira kao zajedničko svojstvo nekoga kruga, nakon što su prethodno iz toga istog kruga posebno isključene sve razmjenski vrijedne stvari koje po prirodi također u nj spadaju, a nisu proizvodi rada. Trik se mogao izvesti samo onako kako ga je Marx izveo, neprimjetno, dijalektikom koja brzo i lako klizi preko škakljive točke. Iskazujući svoje iskreno divljenje vještini kojom je Marx znao tako pogrešan postupak prikazati prihvatljivim, ipak naravno mogu samo utvrditi da je taj postupak bio posve pogrešan.
No pogledajmo dalje. Upravo opisanim trikom Marx je tek postigao da rad uopće može stupiti u natjecanje. Tek umjetnim suženjem kruga on je uopće postao svojstvom „zajedničkim“ tome uskom krugu. No uz njega su kao zajednička mogla doći u obzir i druga svojstva. Kako se sada ti drugi natjecatelji izbacuju?
To se zbiva pomoću dvaju daljnjih misaonih članaka, od kojih svaki sadrži tek nekoliko riječi, ali u njima jednu od najtežih logičkih pogrešaka.
U prvome članku Marx isključuje sva „geometrijska, fizička, kemijska ili druga prirodna svojstva roba“. Jer „njihova tjelesna svojstva uopće dolaze u obzir samo utoliko ukoliko ih čine korisnima, dakle uporabnim vrijednostima. S druge strane, razmjenski odnos roba očito je obilježen apstrakcijom od njihovih uporabnih vrijednosti“. Jer „unutar njega (razmjenskoga odnosa) jedna uporabna vrijednost vrijedi upravo toliko koliko svaka druga, ako je samo prisutna u prikladnoj proporciji“ (I. 12).
„Što bi Marx rekao na sljedeću argumentaciju? Na nekoj opernoj pozornici troje izvrsnih pjevača, jedan tenor, jedan bas i jedan bariton, svaki imaju plaću od 20.000 fl. Pita se: koja je zajednička okolnost zbog koje su u plaći izjednačeni jedan s drugim? i ja odgovaram: U pitanju plaće jedan dobar glas vrijedi upravo toliko koliko svaki drugi, dobar tenorski glas toliko koliko dobar basovski ili dobar baritonski glas, ako su samo uopće prisutni u prikladnoj proporciji. Slijedom toga se u pitanju plaće „očito“ apstrahira od dobroga glasa, slijedom toga dobar glas ne može biti zajednički uzrok visoke plaće. – Da je ta argumentacija pogrešna, jasno je. No jednako je tako jasno da Marxov zaključak, prema kojem je ona točno preslikana, nije ni za dlaku ispravniji. Oba boluju od iste pogreške. Brkaju apstrakciju od neke okolnosti uopće s apstrakcijom od posebnih modaliteta pod kojima se ta okolnost javlja. Ono što je u našem primjeru za pitanje plaće nebitno, očito je samo posebni modalitet pod kojim se dobar glas pojavljuje, je li kao tenor, kao bas, kao baritonski glas, ali nipošto dobar glas uopće. I isto se tako za razmjenski odnos roba doduše apstrahira od posebnoga modaliteta pod kojim se može pojaviti uporabna vrijednost roba, služi li roba prehrani, stanovanju, odijevanju itd., ali nipošto od uporabne vrijednosti uopće. Da se od potonje ne apstrahira jednostavno, Marx je mogao razabrati već iz toga što razmjenska vrijednost ne može postojati ondje gdje nema uporabne vrijednosti, što je činjenica koju je i sam Marx više puta prisiljen priznati.“ (Böhm-Bawerk)15
No s idućim člankom dokaznoga tijeka stvari stoje još gore. „Apstrahira li se od uporabne vrijednosti tjelesa roba“ – nastavlja Marx doslovno – „preostaje im samo još jedno svojstvo, ono da su proizvodi rada“. Zbilja? pitam danas, kao što sam pitao prije 12 godina: samo još jedno svojstvo? Ne preostaje li razmjenski vrijednim dobrima zajedničko npr. i svojstvo da su u odnosu prema potrebi rijetka? Ili da su predmet potražnje i ponude? Ili da su prisvojena? Ili da su „proizvodi prirode“? Jer da su jednako toliko proizvodi prirode koliko i proizvodi rada, nitko ne kaže jasnije od samoga Marxa, kad jednom izriče: „Tjelesa roba spojevi su dvaju elemenata, prirodne tvari i rada“. Ili nije li razmjenskim vrijednostima zajedničko i svojstvo da svojim proizvođačima uzrokuju troškove – svojstvo kojega se Marx u trećem svesku tako točno prisjeća?
Zašto sada, pitam i danas iznova, načelo vrijednosti ne bi ležalo isto tako dobro u nekome od tih zajedničkih svojstava, umjesto u svojstvu bivanja proizvodom rada? Jer u prilog potonjemu Marx nije iznio ni traga pozitivnoga razloga; njegov je jedini razlog onaj negativni, da sretno apstrahirana uporabna vrijednost nije načelo razmjenske vrijednosti. No ne pripada li taj negativni razlog u posve jednakoj mjeri svim ostalim zajedničkim svojstvima koja je Marx previdio?
Pa čak i više od toga! Na istoj str. 12, na kojoj je Marx apstrahirao utjecaj uporabne vrijednosti na razmjensku vrijednost uz obrazloženje da jedna uporabna vrijednost vrijedi toliko koliko svaka druga ako je samo prisutna u prikladnoj proporciji, on nam o proizvodima rada govori sljedeće:
„Međutim, i proizvod rada već nam je u ruci preobražen. Apstrahiramo li od njegove uporabne vrijednosti, apstrahiramo i od tjelesnih sastojaka i oblika koji ga čine uporabnom vrijednošću. On više nije ni stol ni kuća ni pređa ni neka druga korisna stvar. Sva njegova osjetilna svojstva su izbrisana. On više nije ni proizvod stolarskoga rada ili građevinskoga rada ili predilačkoga rada ili nekoga drugog određenog proizvodnog rada. S korisnim karakterom proizvoda rada nestaje korisni karakter radova u njima prikazanih, nestaju dakle i različiti konkretni oblici tih radova; oni se više ne razlikuju, nego su svi zajedno svedeni na jednaki ljudski rad, na apstraktni ljudski rad.“
Može li se jasnije i izričitije reći da za razmjenski odnos ne samo jedna uporabna vrijednost nego i jedna vrsta rada i proizvoda rada „vrijedi upravo toliko koliko svaka druga, ako je samo prisutna u prikladnoj proporciji“? Da, drugim riječima, posve isto stanje stvari, na temelju kojega je Marx upravo izrekao svoju presudu o isključenju uporabne vrijednosti, postoji i u pogledu rada? Rad i uporabna vrijednost imaju jednu kvalitativnu i jednu kvantitativnu stranu. Koliko god je uporabna vrijednost kao stol, kuća ili pređa kvalitativno različita, toliko je to i rad kao stolarski rad, građevinski rad ili predilački rad. I koliko god se rad različite vrste može uspoređivati po svojoj količini, upravo se tako mogu uspoređivati uporabne vrijednosti različite vrste po veličini uporabne vrijednosti. Apsolutno je nedokučivo zašto bi identično stanje stvari za jednoga natjecatelja vodilo isključenju, a za drugoga ovjenčanju nagradom! Da je Marx slučajno preokrenuo redoslijed istraživanja, mogao bi posve istim aparatom zaključivanja kojim je isključio uporabnu vrijednost isključiti rad, a zatim opet istim aparatom zaključivanja kojim je ovjenčao rad proglasiti uporabnu vrijednost jedinim preostalim i dakle traženim zajedničkim svojstvom te vrijednost objasniti kao „kristalizirani slijep uporabne vrijednosti“. Mislim da se ne u šali, nego u punoj ozbiljnosti može tvrditi da bi se u dvama odlomcima str. 12, u čijem se prvome apstrahira utjecaj uporabne vrijednosti, a u drugome rad demonstrira kao traženo zajedničko, bez ikakve promjene u vanjskoj logičkoj ispravnosti subjekti mogli međusobno zamijeniti; da bi se u neizmijenjeni rečenični sklop prvoga odlomka posvuda umjesto uporabne vrijednosti mogli umetnuti rad i proizvodi rada, a u sklop drugoga umjesto rada posvuda uporabna vrijednost!
Takve su logika i metodika kojima Marx svoj temeljni stavak – o radu kao jedinome temelju vrijednosti – uvodi u svoj sustav. Smatram posve isključenim da je taj dijalektički hokus-pokus za samoga Marxa bio temelj i izvor uvjerenja. Mislilac Marxova ranga – a cijenim ga kao misaonu snagu prvoga reda – da je za njega bila riječ o tome da svoje vlastito uvjerenje tek izgradi i stvarnu povezanost stvari doista tek potraži slobodnim, nepristranim pogledom, posve nemoguće da bi od početka tražio na tako iskrivljenu i protuprirodnu putu, posve nemoguće da bi pukim nesretnim slučajem redom upadao u sve opisane logičke i metodičke pogreške te kao samonikao, ne unaprijed znan i ne unaprijed htjen rezultat takva istraživačkoga puta donio kući tezu o radu kao jedinome izvoru vrijednosti.
Mislim da je stvarno stanje stvari bilo drukčije. Nimalo ne sumnjam da je Marx u svoju tezu bio uistinu i pošteno uvjeren. No razlozi njegova uvjerenja nisu oni koje je upisao u sustav. Bili su to vjerojatno uopće više dojmovi nego razlozi.
Prije svega dojmovi autoriteta. Smith i Ricardo, veliki autoriteti, naučavali su naime, kako se barem tada vjerovalo, isti taj stavak. Doduše, oni ga nisu obrazložili ništa više nego Marx, nego su ga samo postulirali polazeći od stanovitih općenitih, mutnih dojmova. Naprotiv, ondje gdje su pomno promatrali, i za područja na kojima se pomnije promatranje nije dalo izbjeći, oni su mu izričito proturječili. Za razvijeno empirijsko narodno gospodarstvo Smith je, posve onako kao Marx u svojem trećem svesku, naučavao gravitiranje vrijednostî i cijenâ prema razini troškova koja osim rada obuhvaća i prosječni kapitalski dobitak, a Ricardo je u glasovitom odsjeku IV. poglavlja „On value“ jednako tako sa svom jasnoćom i izričitošću izložio da uz neposredni i posredni rad i veličina te trajanje kapitalskoga ulaganja vrše određujući utjecaj na vrijednost dobara. Da bi se bez vidljiva proturječja mogli prepustiti filozofskoj omiljenoj zamisli o radu kao „pravom“ izvoru vrijednosti, morali su s njime pobjeći u bajkovitu zemlju i u bajkovito doba, kad još nije bilo kapitalistâ ni zemljoposjednikâ. Ovdje se to dalo neopovrgnuto tvrditi, jer nekontrolirano. Nekontrolirano iskustvom, kojega za to nema, i nekontrolirano znanstveno-psihološkom raščlambom, jer su takvoj raščlambi – posve onako kao Marx – izmicali: oni nisu obrazlagali, nego su kao „prirodno“ stanje postulirali idilu radne vrijednosti.16
U takva raspoloženja i shvaćanja, koja su autoritetom Smitha i Ricarda stekla golem, doduše neosporavan ugled, Marx je stupio kao nasljednik. I kao žarki socijalist u to je rado vjerovao. Nije čudo da se prema misli koja je tako izvrsno mogla poduprijeti njegov gospodarski svjetonazor nije odnosio skeptičnije nego Ricardo, kojemu je ona ipak morala silno ići uz dlaku. Nije čudo ni to što ga proturječni iskazi klasikâ nisu potaknuli na kritičke sumnje protiv teze o radnoj vrijednosti, nego ih je tumačio samo kao pokušaje klasikâ da zaobilaznim putem izbjegnu nemilim posljedicama nezgodne istine. Ukratko, nije čudo da je na temelju iste građe koja je klasike navela na njihove jednostrane, napol mutne, napol osporene i nikako neobrazložene iskaze za vlastitu osobu vjerovao u te iste stavke, ali snažno, bezuvjetno i sa žarkim uvjerenjem. Za sebe nije trebao daljnjih razloga. Samo je za svoj sustav trebao formalno obrazloženje.
Da se pritom nije mogao jednostavno osloniti na klasike, razumljivo je, jer oni ipak nisu ništa obrazložili. Znamo i to da nije mogao ni apelirati na iskustvo ni pokušati gospodarsko-psihološko obrazloženje, jer bi ga ti putovi očigledno doveli upravo do suprotnosti njegove dokazne teze. Tako se dakle obratio logičko-dijalektičkoj spekulaciji, koja je njegovu duhovnom usmjerenju ionako bila pogodna. I tu je glasilo: pomozi, što pomoći može! Znao je što želi i što mora izvesti, pa je tako sa zadivljujućom prefinjenošću dotjerivao i izvijao strpljive pojmove i premise tako dugo dok unaprijed znani rezultat nije zbiljski izišao u izvanjski uglednom obliku zaključka. Možda je pritom bio toliko zaslijepljen svojim uvjerenjima da logičke i metodske nakaznosti, koje su pritom nužno morale potkrasti, uopće nije zamijetio; možda ih je zamijetio, ali ih je pred sobom opravdavao kao tek formalne ispomoći, da bi istini koja je po njegovu najdubljem uvjerenju materijalno obrazložena pomogao i do pripadajućega joj sustavnog ruha: o tome ja ne mogu, a danas vjerojatno uopće više nitko ne može suditi. No što bih htio ustvrditi jest to da valjda nikada inače nijedna tako moćno misaona glava, kakva je Marx bio, nije iznijela tako tešku, tako neprekidnu i tako opipljivo pogrešnu logiku kao što to Marx čini u sustavnom obrazloženju svoje temeljne teze.
Tu pogrešnu tezu sad uplete u svoj sustav. Sa zadivljujućom taktičkom spretnošću, koja se već pri njegovim sljedećim koracima opet sjajno pokazuje. Naime, premda je svoju tezu, uz brižljivo izbjegavanje dokaza iz iskustva, izveo samo „iz dubine duše“, ipak se ne da posve odbiti pomisao da se rezultat te aprioristične spekulacije stavi na kušnju iskustva. Ne bi li to učinio Marx sam, vjerojatno bi to njegovi čitatelji učinili na vlastitu ruku. Kako sad postupa Marx?
On dijeli. U jednoj je točki nesuglasje njegove teze s iskustvom flagrantno. Tu točku, hvatajući bika za rogove, on sam prihvaća. Naime, dosljedno svojem temeljnom načelu naučavao je da se vrijednost različitih roba odnosi kao radno vrijeme nužno za njihovu proizvodnju (I. 14). No čak je i površnomu promatraču očevidno da taj stavak ne odolijeva stanovitim činjenicama, da npr. dnevni proizvod kipara, umjetničkoga stolara, graditelja violinâ, strojara itd. zacijelo nema jednako veliku, nego mnogo višu vrijednost nego dnevni proizvod običnoga obrtnika ili tvorničkoga radnika, premda je u oba „utjelovljeno“ jednako mnogo radnoga vremena. Marx sad te činjenice majstorskim dijalektičkim obratom sam dovodi do riječi. On ih uzima na znanje takvim tonom kao da one ne sadrže opreku njegovu temeljnom načelu, nego samo laganu varijantu istoga, koja se još drži unutar pravila i zahtijeva samo stanovito objašnjenje ili točnije određenje potonjega. On naime izjavljuje da kao rad u smislu svojega teorema želi razumijevati „trošenje jednostavne radne snage“, „koju u prosjeku svaki obični čovjek, bez posebnoga razvitka, posjeduje u svojem tjelesnom organizmu“; drugim riječima, „jednostavan prosječan rad“ (I. 19), slično već (I. 13). „Složeniji rad“ – nastavlja zatim – „vrijedi samo kao potenciran ili bolje pomnožen jednostavan rad, tako da je manji kvantum složenoga rada jednak većemu kvantumu jednostavnoga rada. Da ta redukcija neprestano teče, pokazuje iskustvo. Roba može biti proizvod najsloženijega rada, njezina je vrijednost izjednačuje s proizvodom jednostavnoga rada i stoga sama predstavlja samo određen kvantum jednostavnoga rada. Različite proporcije u kojima se različite vrste rada svode na jednostavan rad kao svoju mjernu jedinicu utvrđuju se društvenim procesom iza leđa proizvođačâ te im se stoga čine danima običajem“.
Brzo žurećemu čitatelju to objašnjenje može uistinu zvučati posve vjerodostojno. Pogleda li se doduše samo malo hladnokrvno i trijezno, dojam se preokreće u suprotnost.
Činjenica s kojom imamo posla jest da proizvod jednoga dana ili jednoga sata kvalificiranoga rada ima veću vrijednost nego proizvod jednoga dana ili jednoga sata jednostavnoga rada, da npr. dnevni proizvod kipara po vrijednosti stoji jednak pet dnevnih proizvodâ klesara kamena. Marx je sad naučavao da stvari koje se u razmjeni jedna drugoj izjednačuju moraju sadržavati „nešto zajedničko iste veličine“, a to bi zajedničko trebao biti neki rad i radno vrijeme. Rad uopće? To su prve, općenite Marxove rasprave do str. 13 davale naslutiti, ali to očevidno ne bi vrijedilo: jer pet dana rada zacijelo nisu „ista veličina“ kao jedan dan rada. Zato Marx sad više ne kaže rad naprosto, nego „jednostavan rad“: zajedničko bi dakle trebao biti sadržaj jednako mnogo rada određene vrste, naime jednostavnoga rada.
No to, gledano hladne krvi, vrijedi još manje, jer u kiparskom proizvodu uopće nije utjelovljen nikakav „jednostavan rad“, a kamoli jednostavan rad jednake količine kao u pet dnevnih proizvodâ klesara kamena. Trijezna je istina da oba proizvoda utjelovljuju različite vrste rada u različitoj količini, a to je ipak, kako će svaki nepristran čovjek priznati, izrazita suprotnost činjeničnomu stanju koje Marx zahtijeva i mora tvrditi: naime, da utjelovljuju rad iste vrste u jednakoj količini!
Doduše Marx kaže: složeni rad „vrijedi“ kao pomnožen jednostavan rad, ali „vrijediti“ nije „biti“, a teorija ide na bit stvari. Naravno da ljudi u nekom obziru mogu jedan dan kiparskoga rada držati jednakim pet dana klesarskoga rada, kao što npr. mogu i jednoga srnjaka držati jednakim pet zečeva. No kao što takvo izjednačivanje ne bi ovlastilo statističara da o lovištu u kojem se nalazi 100 srna i 500 zečeva sa znanstvenom ozbiljnošću tvrdi da je u njemu 1000 zečeva, isto tako ni statističar cijenâ ni teoretičar vrijednosti nije ovlašten ozbiljno tvrditi da je u dnevnom proizvodu kipara utjelovljeno pet dana jednostavnoga rada i da je to realan razlog zašto se on u razmjeni izjednačuje s pet dnevnih proizvodâ klesara kamena. Što se sve može dokazati, ako se dopusti da se ondje gdje nas „biti“ ostavlja na cjedilu pomognemo s „vrijediti“ i „pustiti da vrijedi“, pokušat ću još koji trenutak poslije ilustrirati primjerom neposredno prilagođenim problemu vrijednosti. No prije toga moram umetnuti još jedno razmatranje.
Marx naime na navedenom mjestu čini pokušaj da svoj manevar s „redukcijom“ složenoga na jednostavan rad opravda, i to iskustvom. „Da ta redukcija neprestano teče, pokazuje iskustvo. Roba može biti proizvod najsloženijega rada, njezina je vrijednost izjednačuje s proizvodom jednostavnoga rada i stoga sama predstavlja samo određen kvantum jednostavnoga rada.“
Dobro. Pustimo to zasad da vrijedi i pogledajmo samo nešto pomnije na koji način i kojim se čimbenicima ima odrediti mjerilo redukcije za tu redukciju iz iskustva na koju se Marx poziva. Tu nailazimo na vrlo prirodno, ali za Marxovu teoriju vrlo kompromitirajuće opažanje, da mjerilo redukcije nije određeno ničim drugim doli samim faktičkim odnosima razmjene. Nije a priori, iz nekoga svojstva svojstvena kvalificiranim radovima, određeno ni odredivo u kojem se omjeru oni pri tvorbi vrijednosti svojih proizvoda imaju preračunati u jednostavan rad, nego ne odlučuje ništa doli faktički uspjeh, faktički odnosi razmjene. Marx to sam kaže: „njezina je vrijednost izjednačuje s proizvodom jednostavnoga rada“, i upućuje na „društveni proces“ kojim se „iza leđa proizvođačâ utvrđuju različite proporcije u kojima se različite vrste rada svode na jednostavan rad kao svoju mjernu jedinicu“, te da se te proporcije stoga „čine danima običajem“.
Što u tim okolnostima znači pozivanje na "vrijednost" i na "društveni proces" kao na čimbenike koji određuju mjerilo redukcije? – Ono znači, neovisno o svemu ostalome, goli, čisti krug u objašnjenju. Predmet objašnjenja trebali bi naime biti odnosi razmjene roba, primjerice i to zašto se kipić, koji je stajao jedan dan kiparskoga rada, razmjenjuje za kola lomljenoga kamena koja su stajala pet dana rada kamenoresca, a ne možda za veću ili manju količinu lomljenoga kamena koja stoji deset ili samo tri dana rada. Što nam Marx kaže u svrhu objašnjenja? Odnos razmjene jest takav i nikakav drugi zato što se dan kiparskoga rada upravo svodi na pet dana jednostavnoga rada. A zašto se svodi upravo na pet dana? Zato što iskustvo pokazuje da ga jedan društveni proces tako svodi. A koji je to društveni proces? Onaj isti koji treba objasniti: onaj isti kojim se upravo proizvod jednoga dana kiparskoga rada u vrijednosti izjednačuje s proizvodom pet dana običnoga rada. Kada bi se on činjenično redovito razmjenjivao za proizvod od samo tri dana jednostavnoga rada, Marx bi nas isto tako uputio da mjerilo redukcije 1 : 3 priznamo kao ono utemeljeno na iskustvu te bismo na njega oslonili objašnjenje da se i zašto se kipić mora razmijeniti upravo za proizvod od tri radna dana jednoga kamenoresca, ni više ni manje! Ukratko, jasno je da na tome putu o pravome uzroku, zašto se proizvodi različitih vrsta rada razmjenjuju jedni za druge u ovome ili onome odnosu, ne saznajemo baš ništa; oni se tako razmjenjuju, kaže nam Marx, premda nešto drugačijim riječima, zato što se po iskustvu tako razmjenjuju!
Usput primjećujem i to da su Marxovi epigoni, možda u spoznaji upravo opisanoga kruga, pokušali redukciju složenoga na jednostavni rad postaviti na drugu, realnu osnovu. "Nije fikcija, nego činjenica" – kaže Grabski²⁸ – "da jedan sat složenoga rada sadrži u sebi više sati jednostavnoga rada". Jer mora se, "da bi se ostalo dosljednim, u obzir uzeti i onaj rad koji je utrošen na stjecanje vještine". Mislim da nije potrebno mnogo riječi da bi se očitom učinila potpuna nedostatnost i ove pomoći. Protiv toga da se izvršnom radu razmjerno pribraja na njega otpadajuća kvota rada uloženoga u učenje nemam baš ništa prigovoriti. No očito bi se razlike u vrijednosti složenoga naspram jednostavnoga rada mogle objasniti iz toga dodatka samo onda kada bi veličina toga dodatka odgovarala veličini one razlike. Tako bi, primjerice, u našem pretpostavljenom slučaju u jednome satu izvršnoga kiparskoga rada doista bilo sadržano pet sati jednostavnoga rada samo onda kada bi na svaki sat izvršenja otpadala četiri sata učenja, ili, preračunato na veće jedinice, kada bi od 50 godina života koje kipar učeći i obavljajući zanat posvećuje svojem zvanju, morao 40 godina učiti da bi mogao 10 godina obavljati posao. No da takav ili makar i približno sličan odnos u stvarnosti nastupa, valjda nitko neće htjeti tvrditi. Stoga se od očito nedostatne hipoteze nužde toga epigona ponovno vraćam nauku samoga učitelja, kako bih narav i domet njegovih zabluda još jednim primjerom prikazao, u kojemu pogrešan način zaključivanja kod Marxa, kako mislim, na najjasniji način izlazi na vidjelo.
Točno istom vrstom argumentacije mogla bi se naime tvrditi i braniti postavka da načelo i mjerilo razmjenske vrijednosti leži u materijalnom sadržaju roba, da se robe razmjenjuju u odnosu u njima utjelovljene količine tvari. Deset kilograma tvari u jednome robnom obliku razmjenjuje se u svako doba za deset kilograma tvari u drugom robnom obliku. Ako se protiv te tvrdnje, dakako, prigovori da je to ipak očito pogrešno, jer se primjerice 10 kilograma zlata ne razmjenjuje za 10, nego za 40.000 kilograma željeza ili za još više kilograma ugljena, mi po Marxovu uzoru uzvraćamo: za stvaranje vrijednosti važan je sadržaj obične prosječne tvari. Ona djeluje kao mjerna jedinica. Kvalificirane, fine, dragocjene tvari "vrijede samo kao potencirana ili štoviše umnožena jednostavna tvar, tako da je manji kvantum kvalificirane tvari jednak većem kvantumu jednostavne tvari. Da ta redukcija neprestano nastupa, pokazuje iskustvo. Roba može biti od najizvrsnije tvari – njezina je vrijednost izjednačuje s robama tvorenima od obične tvari te stoga i sama predstavlja samo određeni kvantum obične tvari". "Društveni proces", čije se činjenično postojanje zacijelo ne može dovesti u sumnju, neprestano svodi primjerice funtu sirovoga zlata na 40.000, funtu sirovoga srebra na 1.500 funti sirovoga željeza. Obrada zlata, primjerice rukom običnoga zlatara ili rukom velikoga umjetnika, daje daljnje nijanse u kvalifikaciji tvari kojima praksa po iskustvu udovoljava posebnim mjerilima redukcije. Ako se stoga jedna funta zlatnih poluga razmjenjuje za željezne poluge od 40.000 funti, ili ako se zlatni pehar koji je oblikovao Benvenuto Cellini, jednake težine, razmjenjuje za 4.000.000 funti željeza, onda to nije povreda, nego potvrda postavke da se robe razmjenjuju u odnosu "prosječne tvari" koju predstavljaju!
Mislim da će nepristran čitatelj u tim argumentacijama bez muke prepoznati oba sastojka Marxova recepta: supstituciju "vrijediti" za "biti" i krug u objašnjenju koji leži u izvođenju mjerila redukcije iz upravo onih činjeničnih odnosa razmjene u društvu koji sami trebaju objašnjenje!
Tako se Marx nosio s najkričavijom proturječnošću činjenica spram svoje teorije – dijalektički nesporno s velikom vještinom, u samoj stvari naravno, kako i nije moglo biti drugačije, na posve nedostatan način.
Uz to, međutim, postoje još druge, po stupnju manje upadljive nepodudarnosti sa stvarnim iskustvom, naime one koje proizlaze iz udjela kapitalnoga ulaganja u određivanju činjeničnih cijena dobara, iste one koje, kako je gore napomenuto, Ricardo razmatra u IV. odsjeku poglavlja "O vrijednosti". Spram tih nepodudarnosti Marx kreće drugim smjerom. On pred njima zasad posve zatvara oči. Ignorira ih tijekom dvaju svezaka. Postupa kao da ih nema, time što ih tijekom cijeloga prvog i drugog sveska pretpostavkom apstrahira. On naime tijekom cijeloga daljnjeg izlaganja svoga nauka o vrijednosti, jednako tako i pri razvijanju svoje teorije viška vrijednosti, uvijek polazi od dijelom prešutno održavane, dijelom izričito izrečene "pretpostavke" da se robe doista razmjenjuju po svojim vrijednostima, to jest točno u odnosu u njima utjelovljenoga rada.17
On i tu pretpostavljajuću apstrakciju ponovno povezuje s neobično vještim dijalektičkim potezom. Postoje naime određena činjenična odstupanja od teorijskoga pravila od kojih jedan teoretičar doista smije apstrahirati: to su slučajna i prolazna kolebanja tržišnih cijena oko njihova redovitog trajnog stanja. Marx sada ne propušta da, u takvim prigodama u kojima izjavljuje kako želi apstrahirati od odstupanja cijena od vrijednosti, usmjeri pozornost čitatelja na takve "slučajne okolnosti" od kojih bi se trebalo "apstrahirati", kao na "neprestane oscilacije tržišnih cijena", čije se "rastenje i padanje međusobno kompenziraju" i koje se "same svode na prosječnu cijenu kao na svoje unutarnje pravilo".18 Takvom uputom on sebi pribavlja čitateljevo odobravanje za svoju apstrakciju, no da on pritom apstrahira ne samo od slučajnih kolebanja, nego i od posve čvrstih, trajnih, tipičnih "odstupanja", čije postojanje upravo tvori sastavni dio samoga pravila koje treba objasniti, ostaje skriveno čitatelju koji ne gleda posve pomno te on nehotice prelazi preko autorova metodološkog smrtnog grijeha.
Jer metodološki je smrtni grijeh kada se u jednome znanstvenom istraživanju ignorira ono što se ima objasniti. A Marxova teorija viška vrijednosti ne smjera ipak ni na što drugo nego na objašnjenje kapitalske dobiti u njegovu smislu. Kapitalska dobit pak leži upravo u onim stalnim odstupanjima cijena roba od iznosa njihovih pukih troškova rada. Ako se stoga ta "odstupanja" ignorira, ignorira se upravo glavni dio onoga što treba objasniti. Ja sam prije 12 godina isti taj metodološki propust prigovorio kako Rodbertusu, koji se njega na jednak način bio ogriješio, tako i samome Marxu.³¹ Neka mi bude dopušteno ponoviti zaključne riječi svoje tadašnje kritike:
„Oni (pristaše teorije izrabljivanja) tvrde zakon da se vrijednost svih roba zasniva na u njima utjelovljenu radnom vremenu, da bi u idućem trenutku sva stvaranja vrijednosti koja se s tim „zakonom“ ne podudaraju, primjerice razlike u vrijednosti koje kao višak vrijednosti pripadaju kapitalistu, napali kao „protuzakonita“, „neprirodna“, „nepravedna“ i preporučili za iskorjenjivanje. Najprije, dakle, ignoriraju iznimku kako bi mogli proglasiti svoj zakon vrijednosti općim. A nakon što su tako prokrijumčarili njegovu opću valjanost, ponovno postaju pozorni na iznimke kako bi ih žigosali kao prijestupe protiv zakona. Taj način zaključivanja doista nije ništa bolji nego kada bi netko opazio da postoji mnogo budalastih ljudi, ignorirao da postoje i mudri ljudi, time došao do „općevaljanoga zakona“ da su „svi ljudi budalasti“, a potom zahtijevao iskorjenjivanje mudrih koji egzistiraju „protuzakonito“!“ (Böhm-Bawerk)³²
Za svoje je izlaganje Marx, dakako, svojim apstrakcijskim manevrom stekao veliku taktičku prednost. On je smetajuću zbilju „pretpostavkom“ isključio iz svoga sustava te stoga, dokle god taj isključak može održati, ne dospijeva ni u kakav sukob s njom. To vrijedi za preostali, daleko najveći dio prvoga, za cijeli drugi, a i za prvu četvrtinu trećega sveska. U tome srednjem toku Marxova sustava struja njegovih logičkih razvoja i povezivanja teče s doista impozantnom cjelovitošću i unutarnjom dosljednošću. Marx ovdje smije dobro logizirati, jer je putem "pretpostavke" unaprijed doveo činjenice u sklad sa svojim idejama te stoga može ostati vjeran njima a da se ne sukobi s onima, a gdje Marx smije dobro logizirati, ondje to i umije, i to na majstorski način. Ti srednji dijelovi sustava, koliko god pogrešno bilo njegovo polazište, svojom će izvanrednom unutarnjom dosljednošću zauvijek utvrditi slavu svoga tvorca kao misaone snage prvoga reda. I – što je kao popratni učinak praktičnom utjecaju Marxova sustava zacijelo nemalo koristilo – tijekom toga dugoga, u unutarnjoj dosljednosti u biti doista besprijekornoga srednjeg toka, čitatelji koji su jednom sretno svladali burni početak dobivaju vremena uživjeti se u Marxov misaoni svijet i steći povjerenje u tokove ideja koje sada doista tako lijepo jedna iz druge proizlaze i tako uredno se slažu u cjelinu. Tako su to u povjerenju učvršćeni čitatelji kojima Marx pristupa s onim teškim zahtjevima koje je u trećem svesku naposljetku prinuđen postaviti.
Jer koliko god to Marx odgađao – jednom mora otvoriti oči pred činjenicama stvarnoga života. On naposljetku mora pred svojim čitateljima priznati da se robe u stvarnome životu, i to redovito i nužno, ne razmjenjuju u odnosu u njima utjelovljenoga radnog vremena, nego dijelom ispod, dijelom iznad toga odnosa, već prema tome zahtijeva li uloženi kapital manji ili veći iznos prosječnoga profita, ukratko, da uz radno vrijeme i kapitalno ulaganje tvori usuglašeni odredbeni razlog odnosa razmjene roba. Iz toga za Marxa proizlaze dvije teške zadaće. On se mora, kao prvo, pred svojim čitateljima pokušati opravdati zbog toga što je u početku i tako dugo poučavao da rad tvori jedini odredbeni razlog odnosa razmjene; i mora, kao drugo – što je možda bila još teža zadaća – za činjenice neprijateljske njegovoj teoriji svojim čitateljima isporučiti i jedno teorijsko objašnjenje koje se očito nije moglo bez ostatka uklopiti u njegovu teoriju radne vrijednosti, ali joj s druge strane ipak nije smjelo ni proturječiti.
Razumljivo je da kod tih dokazivanja s dobrom, ravnom logikom više nije išlo. Sada doživljavamo pandan zbrkanom početku sustava. Ondje je Marx, kako bi izveo teorem koji se ravnim putem iz činjenica nije dao izvesti, dijelom njima, a dijelom i ponajviše logici morao učiniti nasilje i prihvatiti neke od najnevjerojatnijih misaonih pogrešaka. Sada se situacija ponavlja. Sada se s teoremima, koji su dva sveska dugo sami i stoga neometano vladali poljem, ponovno susreću činjenice, koje se s njima dakako podnose jednako loše kao i na početku. Ipak treba održati harmoniju sustava. To se ne može dogoditi drukčije nego, opet, na trošak logike. Stoga u Marxovu sustavu doživljavamo na prvi pogled neobičan, ali pod opisanim okolnostima zapravo posve naravan prizor: da daleko pretežni dio sustava, prema opsegu, predstavlja remek-djelo stroge, zatvorene logike dostojno misaone snage svoga autora, u koje su pak na dva, nažalost upravo presudna mjesta, umetnuti odsjeci nevjerojatno slaboga i nemarnoga vođenja misli: prvi put posve na početku, gdje se teorija prvi put odvojila od činjenica, i drugi put nakon prve četvrtine trećega sveska, gdje se činjenice ponovno pomiču u vidokrug čitatelja; tu u obzir dolazi ponajprije deseto poglavlje treće knjige (str. 151–179).
Dio toga sadržaja već smo upoznali i naučili prosuđivati; riječ je o Marxovoj samoobrani od prigovora proturječja između zakona proizvodnih cijena i „zakona vrijednosti“.19 Sada još preostaje baciti pogled na drugu zadaću označenoga poglavlja, na teorijsko objašnjenje kojim Marx u svoj sustav uvodi teoriju proizvodnih cijena koja vodi računa o činjeničnim odnosima.20 To razmatranje vodi nas još do jedne od najpoučnijih i za Marxov sustav najkarakterističnijih točaka: do položaja „konkurencije“ u njegovu sustavu.
„Konkurencija“ je, kako sam već gore jednom naznačio, svojevrsno zbirno ime za sve one psihičke poticaje i motive kojima se tržišne strane daju voditi u svojem ponašanju i koji na taj način stječu utjecaj na tvorbu cijena. Onaj tko želi kupiti ima svoje motive koje slijedi pri kupnji i iz kojih za njega proizlazi stanovita smjernica za visinu cijene koju je u početku ili u krajnjem slučaju spreman ponuditi. I jednako tako prodavatelj i proizvođač imaju stanovite motive koji ih navode da svoju robu prodaju po stanovitim cijenama, a po drugima ne, da svoju proizvodnju pri određenoj visini cijene nastave ili je čak prošire, a pri drugoj je visini pak obustave. U konkurenciji kupaca i prodavatelja sada se susreću svi ti poticaji i određujući razlozi, i tko se za objašnjenje neke tvorbe cijena poziva na konkurenciju, taj se u biti pod zbirnim imenom poziva na igru i djelovanje svih onih psihičkih motiva i poticaja koji su vodili obje tržišne strane.
Marx sada nastoji konkurenciji i silama koje u njoj djeluju u svojem sustavu dodijeliti što je moguće podređeniji položaj. On preko njih prelazi, ili barem nastoji umanjiti vrstu i mjeru njihova utjecaja, gdje god i kako god može. To se na različitim prigodama pokazuje na drastičan način.
Već pri izvođenju njegova zakona radne vrijednosti. Svatko nepristran zna i vidi da onaj utjecaj koji uloženo količina rada uopće ima na trajni oblik cijena dobara – taj utjecaj dakako nije onako isključive naravi kako to kaže Marxov zakon vrijednosti – biva posredovan samo igrom ponude i potražnje, odnosno konkurencijom. Kod izoliranih razmjena ili kod monopola mogu se pojaviti cijene koje (i mimo zahtjeva uloženoga kapitala) stoje izvan svakoga razmjera prema utjelovljenu radnom vremenu. Marx to dakako također zna. Ali on isprva, pri izvođenju svoga zakona vrijednosti, o tome ne progovara. Da to čini, ne bi se dalo odbaciti daljnje pitanje i istraživanje: na koji način i kroz koje međučlanove bi upravo radnom vremenu, među svim motivima i čimbenicima koji djeluju pod zastavom konkurencije, trebao pripasti jedini odlučujući utjecaj na visinu cijene. A pritom neizbježna potpuna analiza onih motiva nepogrešivo bi uporabnu vrijednost robe stavila u prvi plan mnogo jače nego što je to Marxu moglo odgovarati, ponešto bi prikazala u drukčijem svjetlu, a ponešto napokon uopće prikazala, čemu Marx u svojem sustavu nije htio priznati nikakvu valjanost.
Zato on, pri onoj prigodi pri kojoj bi mu sustavno potpuno obrazloženje njegova zakona vrijednosti nametnulo dužnost izlaganja posredničke uloge konkurencije, preko te točke isprva posve šuteći prelazi. Kasnije je se doduše sjeća, ali prema mjestu i načinu spominjanja ne kao važnoga člana u teorijskom sustavu, nego u letimičnim, usputnim napomenama, koje činjenicu navode s nekoliko riječi, poput nečega što se manje-više razumije samo po sebi, i bez muke s dubljim obrazloženjem.
- da razmjena robe nije tek „slučajna ili prigodna“;
- da se roba „obostrano proizvodi u količinskim razmjerima koji približno odgovaraju uzajamnoj potrebi, što sa sobom donosi uzajamno iskustvo prodaje, i što tako kao rezultat izrasta iz same neprekidne razmjene“, i da „nikakav prirodni ili umjetni monopol nijednu od ugovornih strana ne osposobljava da prodaje iznad vrijednosti, niti je prisiljava da prodaje ispod nje“.
Dakle živahnu obostranu konkurenciju, koja je već i dovoljno dugo trajala da proizvodnju prilagodi iskustvenoj prodaji, odnosno potrebi kupaca, Marx ovdje traži kao uvjet za to da njegov zakon vrijednosti uopće može stupiti na djelo. To mjesto moramo dobro zadržati u sjećanju.
Pobliže obrazloženje uz to se ne prilaže. Naprotiv, ubrzo zatim, i to upravo usred onih izlaganja u kojima Marx još razmjerno najopširnije govori o konkurenciji, njezinim dvjema „stranama“, potražnji i ponudi, te njihovu odnosu prema tvorbi cijena, on „dublju analizu tih dviju društvenih pokretačkih sila“ izričito odbija kao „ovdje neprikladnu“!21
Ali još više! Da bi značenje ponude i potražnje za teorijski sustav još dalje umanjio, a vjerojatno i da bi opravdao svoje teorijsko zanemarivanje tih čimbenika, Marx je smislio vlastitu, neobičnu teoriju koju, nakon što ju je u usputnim natuknicama već ranije dodirnuo, razvija na str. 169 i 170 trećega sveska. On polazi od toga da se, kada jedan od dvaju čimbenika prevladava nad drugim, npr. potražnja nad ponudom, ili obrnuto, tvore nepravilne tržišne cijene koje odstupaju od „tržišne vrijednosti“ koja za te tržišne cijene tvori „središte kolebanja“; da se nasuprot tomu, ako se roba treba prodavati po toj svojoj normalnoj tržišnoj vrijednosti, potražnja i ponuda moraju upravo poklapati. I na to nadovezuje sljedeću neobičnu argumentaciju: „Kada se potražnja i ponuda poklapaju, one prestaju djelovati. Kada dvije sile jednakomjerno djeluju u suprotnom smjeru, one se međusobno poništavaju, ne djeluju nikako prema van, i pojave koje se pod tim uvjetom odvijaju moraju se objasniti drukčije nego zahvatom tih dviju sila. Kada se potražnja i ponuda međusobno poništavaju, one prestaju išta objašnjavati, ne djeluju na tržišnu vrijednost i ostavljaju nas tim više u tami o tome zašto se tržišna vrijednost izražava upravo u toj svoti novca, a ni u jednoj drugoj.“ Iz odnosa potražnje i ponude stoga se doduše mogu objasniti „odstupanja od tržišne vrijednosti“, izazvana prevladavanjem jedne sile nad drugom, ali ne i visina same tržišne vrijednosti.
Da ta čudna teorija Marxu dobro pristaje u sustav, leži na dlanu. Ako se iz odnosa ponude i potražnje za visinu trajnih cijena naprosto ništa ne može objasniti, onda je doista bilo posve u redu da Marx u svojem temeljnom postavljanju za te beznačajne čimbenike nije dalje mario te da je bez okolišanja u sustav uveo onaj čimbenik koji prema njegovu mišljenju jedini vrši stvaran utjecaj na visinu vrijednosti, naime rad.
Ali leži, kako vjerujem, ništa manje na dlanu, da je ta čudna teorija posve pogrešna. Njezina argumentacija počiva, kao tako često kod Marxa, na igri riječima.
Posve je točno da se kod prodaje neke robe po njezinoj normalnoj tržišnoj vrijednosti u stanovitom smislu ponuda i potražnja moraju poklapati: tj. da se po toj cijeni djelotvorno zahtijeva jednako mnogo robe koliko se i nudi. To pak ne vrijedi samo kod prodaje po normalnoj tržišnoj vrijednosti, nego kod svake, i kod odstupajuće, nepravilne tržišne cijene. Nadalje je svakomu, pa i Marxu posve dobro poznato da su ponuda i potražnja elastične veličine. Osim potražnje i ponude koje stvarno dolaze do razmjene, uvijek postoji i „isključena“ potražnja i ponuda; mnoštvo ljudi koji robu jednako tako zahtijevaju za svoju potrebu, ali cijenu koju nude njihovi snažniji konkurenti ne žele ili ne mogu ponuditi, te mnoštvo ljudi koji bi zahtijevanu robu jednako tako bili spremni isporučiti, ali samo po višim cijenama od onih koje na sadašnjem tržištu dolaze u obzir. Riječ pak, da se ponuda i potražnja „poklapaju“, nipošto ne vrijedi za cjelokupnu potražnju i ponudu, nego samo za uspješni dio. Napokon je pak također poznata stvar da mehanika tržišta svoju zadaću nalazi upravo u izboru uspješnoga dijela iz cjelokupne potražnje i cjelokupne ponude, te da je najvažnije sredstvo toga izbora tvorba cijena. Ne može se kupiti više robe nego što se proda. Stoga s obiju strana samo jednak broj reflektanata (odn. reflektanata za jednaku količinu robe) može doći na red. Izbor toga jednakog broja sada se događa time što se cijena automatski pomiče na visinu kojom se isključuju prekobrojni s obiju strana, tako da je cijena istodobno za prekobrojne kupce previsoka, a za prekobrojne prodavatelje preniska. U određivanju te visine cijene sada udjela imaju ne samo oni koji dolaze na red, nego i odnosi isključenih natjecatelja,22 pa je već zbog toga pogrešno iz jednakosti dijela ponude i potražnje koji dolaze na red zaključivati o potpunu poništenju djelovanja koje uopće polazi od ponude i potražnje.
Ali to je pogrešno i iz jednoga drugog razloga. Pretpostavimo i sami da s tvorbom cijena ima posla samo kvantitativno u ravnoteži stojeći uspješni dio ponude i potražnje, pa je posve pogrešna i neznanstvena pretpostavka da sile koje upravo drže ravnotežu zbog toga „prestaju“ djelovati. Naprotiv, njihovo je djelovanje upravo postignuto stanje ravnoteže, i kada se radi o tome da se to stanje ravnoteže sa svim njegovim osobitostima, kamo na istaknut način pripada visina razine na kojoj je ravnoteža nađena, objasni, onda se to ne može, kako Marx misli, samo „drukčije nego zahvatom dviju sila“, nego se naprotiv može samo zahvatom sila koje drže ravnotežu. Takvi se apstraktni stavci uostalom najupečatljivije mogu učiniti razumljivima na praktičnom primjeru.
Pustimo da se zračni balon uzdigne. Svatko zna da se balon tada i zato uzdiže kada i jer je ispunjen plinom koji je rjeđi od atmosferskoga zraka. Ali on se ne uzdiže u beskonačnost, nego samo do određene visine, na kojoj potom, sve dok drugi utjecaji, poput istjecanja plina itd., ne izmijene stanje stvari, ostaje lebdjeti. Kako se onda regulira, i kojim se čimbenicima određuje ta visina uzdizanja? I to je posve jasno i prozirno. Gustoća atmosferskoga zraka prema gore opada. Balon se uzdiže samo tako dugo dok je gustoća upravo onoga sloja zraka koji ga okružuje još veća od njegove vlastite gustoće, a prestaje se uzdizati kada vlastita gustoća i gustoća okolnoga sloja zraka upravo dovedu jedna drugu u ravnotežu. Zračni će se balon dakle uzdignuti to više što je manja gustoća plina kojim je ispunjen, i u kojem se to višem sloju zraka u atmosferskome zraku nalazi jednak stupanj gustoće. Pod tim je okolnostima očito da se objašnjenje visine uzdizanja uopće ne može dobiti drukčije nego pozivanjem na uzajamne odnose gustoće balona s jedne strane i atmosferskoga zraka s druge strane.
No kako bi stvar izgledala prema Marxovu krugu ideja? Pri postignutoj visini uzdizanja obje sile, gustoća balona i gustoća okolnoga zraka, upravo dovode jedna drugu u ravnotežu. One „stoga prestaju djelovati”, „prestaju išta objašnjavati”, one „ne djeluju na visinu uzdizanja”, pa ako stoga potonju želimo objasniti, moramo je „objasniti drukčije nego intervencijom tih dviju sila”! Da, ali čime onda?!
Ili, kada decimalna vaga pri vaganju nekoga tijela pokazuje 50 kilograma, kako se taj položaj vage može objasniti? Odnosom težine tijela koje se vaga s jedne strane i utega koji služi za vaganje s druge strane ne može, jer te dvije sile pri dotičnom položaju vage upravo dovode jedna drugu u ravnotežu, te stoga prestaju djelovati, pa se iz njihova odnosa uopće ništa, pa ni položaj vage, ne može objasniti!
Mislim da je zabluda dovoljno jasna, kao ni manje i to da ista vrsta zablude leži u temelju izlaganja u kojima Marx razlogovanjem otklanja utjecaj ponude i potražnje na visinu trajnih cijena. Uostalom, da ne nastane nikakav nesporazum: posve mi nije namjera tvrditi da pozivanje na formulu ponude i potražnje već sadrži potpuno i zadovoljavajuće objašnjenje trajnih cijena. Naprotiv, moje na drugim mjestima često i potanko izrečeno mišljenje ide za tim da se elementi, koji se onom krilaticom samo grubo i sažeto označuju, moraju točno raščlaniti, da se vrsta i mjera njihova uzajamnoga utjecaja moraju točno utvrditi i da se na taj način mora doći i do spoznaje onih elemenata kojima pripada poseban utjecaj upravo na trajni položaj cijena. Ali za to dublje objašnjenje utjecaj odnosa ponude i potražnje na oblikovanje cijena, koji Marx razlogovanjem otklanja, neophodna je posredna karika: ono ne teče mimo njega, nego upravo kroz njega prolazi.
Prihvatimo opet našu nit. Vidjeli smo na različitim znakovima koliko se Marx trudi da u svome sustavu utjecaj ponude i potražnje potisne u pozadinu. Sada se na njega, kod onoga čudnovatog obrata koji njegov sustav čini nakon prve četvrtine trećega sveska, nameće zadaća da objasni zašto trajne cijene roba ne gravitiraju prema utjelovljenoj količini rada, nego prema od nje odstupajućim „proizvodnim cijenama”.
Kao silu koja to izvodi navodi – konkurenciju. Konkurencija izjednačuje izvorno za različite proizvodne grane, ovisno o različitom organskom sastavu kapitala, različite profitne stope u jednu opću prosječnu profitnu stopu, 57 a u vezi s tim cijene moraju na duge staze gravitirati prema proizvodnim cijenama koje donose jednak prosječni profit.
Utvrdimo brzo nekoliko točaka koje su važne za prosudbu toga objašnjenja.
Prvo je jasno da pozivanje na konkurenciju po sadržaju ne znači ništa drugo nego pozivanje na djelovanje ponude i potražnje. Na onome mjestu, koje smo već gore jednom naveli, na kojem Marx najsažetije opisuje proces izjednačivanja profitne stope konkurencijom kapitala (III. 175 i d.), on taj proces uostalom posve izričito pušta da ga proizvede „takav odnos ponude prema potražnji da prosječni profit u različitim proizvodnim sferama postaje isti, te se zato vrijednosti pretvaraju u proizvodne cijene”.
Drugo je sigurno da se kod toga procesa ne radi o pukim oscilacijama oko središta gravitacije koje odgovara teoriji vrijednosti prvih dvaju svezaka, naime oko utjelovljenoga radnog vremena, nego o konačnom potiskivanju cijena na drugo, trajno središte gravitacije, naime na proizvodnu cijenu.
I sada se nameće pitanje na pitanje.
Ako prema Marxu odnos potražnje i ponude uopće ne može imati nikakva učinka na visinu trajne cijene, kako „konkurencija”, koja je upravo s tim odnosom istovjetna, može biti sila koja pomiče visinu trajnih cijena s razine „vrijednosti” na od nje tako daleko odstupajuću razinu proizvodnih cijena?
Ne probija li se u tome iznuđenom i teoriji proturječnom pozivanju na konkurenciju kao deus ex machina, koji trajne cijene s teoriji odgovarajućega središta gravitacije utjelovljene količine rada potiskuje na drugo središte gravitacije, radije nehotice priznanje da „društvene pokretačke snage”, koje upravljaju stvarnim životom, u sebi sadrže i dovode do izražaja nekakve elementarne odredbene razloge razmjenskih odnosa koji se ne mogu svesti na radno vrijeme, te da je stoga analiza prvotne teorije, koja je iz toga što leži u temelju razmjenskih odnosa izdestilirala ništa drugo do radno vrijeme, bila nepotpuna i nije odgovarala činjenicama?
I nadalje: Marx nam je sam rekao, a mi smo to mjesto dobro upamtili,23 da se robe samo onda približno razmjenjuju prema svojim vrijednostima ako postoji živahna konkurencija; on je dakle tada pozvao konkurenciju kao čimbenik koji ima tendenciju potiskivati cijene roba prema njihovim „vrijednostima”. A sada upoznajemo konkurenciju kao silu koja cijene roba, naprotiv, odvaja od njihovih „vrijednosti” i potiskuje prema proizvodnim cijenama! Postoji li za te izričaje, koji se k tomu još nalaze u jednom te istom poglavlju, vjerojatno za pogubnu slavu predodređenom desetom poglavlju trećega sveska, ikakvo pomirenje? A ako je Marx možda mislio da pomirenje nalazi u tome što jedna postavka vrijedi za prastanja, a druga za razvijeno moderno društvo – ne moramo li mu tu prigovoriti – da u prvome poglavlju svoga djela svoju radnu teoriju vrijednosti nije uveo iz odnosa neke robinzonijade, nego iz onih društava „u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje”, i čije se „bogatstvo pojavljuje kao golema zbirka roba”? I ne zahtijeva li i u cijelome svome djelu da odnose naših modernih društava sagledavamo i prosuđujemo u svjetlu njegove radne teorije? No ako pitamo gdje prema njegovim vlastitim izričajima u modernome društvu valja tražiti područje važenja njegova zakona vrijednosti, tražimo posve uzalud. Jer ili ne postoji konkurencija: tada se robe uopće ne razmjenjuju prema svojim vrijednostima, prema Marxu II. 156 i d., ili pak djeluje konkurencija: tada se one tek pravo ne razmjenjuju prema svojim vrijednostima, nego prema svojim proizvodnim cijenama, prema Marxu III. 176!
Tako se u zlokobnome desetom poglavlju gomila proturječje na proturječje. Ne želim već ionako toliko razvučeno istraživanje produljiti još i time da nabrojim i sva ona manja proturječja i netočnosti kojima ovo poglavlje vrvi. Mislim da će svatko tko ovo poglavlje čita nepristrano imati osjećaj da ono, da tako kažem, odudara od svoje vrste. Umjesto strogoga, jezgrovitoga, opreznog načina izražavanja, umjesto čvrste poput željeza logike na koju smo navikli iz blistavih dijelova Marxova djela, ovdje nalazimo nesigurnost i skakutavu narav ne samo u argumentaciji nego i u samoj uporabi tehničkih izraza. Kako je upadljivo, na primjer, neprestano promjenjivo poimanje potražnje i ponude, koje se sad posve ispravno uzimaju u obzir kao elastične veličine s razlikama u intenzitetu, a sad pak, prema najgorem uzoru davno prevladane „vulgarne ekonomije”, kao puke količine; ili kako je nezadovoljavajuće i malo dosljedno izlaganje o tome kojim čimbenicima upravlja tržišnom vrijednošću kada se različiti dijelovi količine robe koja dolazi na tržište proizvode pod nejednakim proizvodnim uvjetima i sl.!
Uzrok ove pojave ne može se naći samo u tome što je ovo poglavlje napisao ostarjeli Marx, jer se i u kasnijim dijelovima nalazi pokoje veličanstveno napisano izlaganje. Također je ono zlokobno poglavlje, na čiji su sadržaj već u prvome svesku bile rasute mračne aluzije,24 zacijelo bilo zamišljeno već rano. Nego Marx ovdje piše zbrkano i kolebljivo jer nije smio pisati jasno i oštro a da ne dospije u otvoreno proturječje i opoziv. Da je ovdje, gdje je polazište uzeo od stvarnih, u zbiljskome životu vidljivih razmjenskih odnosa, s istom ozbiljnošću i istom temeljitošću prodro u njih svjetlom, kojom je dva sveska dugo svoju hipotezu o radnoj vrijednosti slijedio sve do njezinih krajnjih logičkih posljedica; da je ovdje krilatici „konkurencije” dao znanstveni sadržaj brižljivom gospodarsko-psihološkom analizom „društvenih pokretačkih snaga” koje pod tim skupnim imenom dolaze do djelovanja, da ovdje nije počivao ni mirovao dok god neka posredna karika nije bila razjašnjena, neka posljedica nije bila do kraja praćena, ili neki odnos ostao mračan ili proturječan – a gotovo svaka riječ njegova sadašnjeg desetog poglavlja poziva na takvo dublje istraživanje ili razjašnjenje – tada bi upravo bio korak po korak prinuđen postaviti sustav posve drukčijega sadržaja, i ne bi bilo moguće izbjeći otvoreno proturječje i opoziv kardinalnih postavki njegova prvotnog sustava. Izbjeći ga je bilo moguće samo prikrivanjem, zamagljivanjem i tamom – to je Marx, ako ne znao, a ono ipak instinktivno osjećao kada je „dublju analizu društvenih pokretačkih snaga” izričito odbio.
I time je, mislim, naznačena i alfa i omega svih Marxovih zabluda, proturječja i nejasnoća. Njegov sustav ne drži nikakav čvrst, zatvoren doticaj s činjenicama. Niti zdravom empirijom niti čvrstom gospodarsko-psihološkom analizom Marx nije iz činjenica dobio temelje svoga sustava, nego ga ne zasniva ni na čvršćem tlu nego na onom ukočene dijalektike. To je veliki grijeh koji Marx svome sustavu polaže u kolijevku. Iz njega s nužnošću izvire sve daljnje. Sustav je uređen u određenome smjeru, činjenice teku u drugome i sustavu se sad tu, sad tamo nađu na putu. Tu prvotni grijeh svaki put rađa nov grijeh. Smetnja ne smije postati očita: tu se stvar ili zaodijeva u tamu ili zamagljenost, ili se savija i okreće sličnim dijalektičkim vještinama kao na početku, ili dakako, gdje sve to ne pomaže, čovjek sam sebi proturječi. To je znak pod kojim stoji deseto poglavlje trećega sveska Marxova djela: ono donosi dugo odgađanu zlu žetvu koja je morala izniknuti iz zle sjetve!
