Nepristrani promatrač ne može sumnjati u razlog zbog kojeg naš naraštaj odaje opće i oduševljeno priznanje napretku na području prirodnih znanosti, dok ekonomska znanost dobiva malo pozornosti, a njezinu vrijednost ozbiljno dovode u pitanje upravo oni ljudi u društvu kojima bi ona trebala pružati smjernicu za praktično djelovanje.
Nikada nije bilo doba koje je ekonomske interese stavljalo više nego što to čini naše vlastito. Nikada se potreba za znanstvenim utemeljenjem ekonomskih poslova nije osjećala općenitije ni jače. I nikada sposobnost praktičnih ljudi da iskoriste dostignuća znanosti, na svim područjima ljudske djelatnosti, nije bila veća nego u naše dane. Ako se, dakle, praktični ljudi posve oslanjaju na vlastito iskustvo i zanemaruju našu znanost u njezinu sadašnjem stupnju razvoja, to ne može biti zbog nedostatka ozbiljnog zanimanja ili sposobnosti s njihove strane. Niti njihovo zanemarivanje može biti posljedica oholog odbacivanja dubljeg uvida koji bi istinska znanost pružila u okolnosti i odnose koji određuju ishod njihove djelatnosti. Uzrok takve izvanredne ravnodušnosti ne smije se tražiti drugdje nego u sadašnjem stanju same naše znanosti, u jalovosti svih dosadašnjih nastojanja da se pronađu njezini empirijski temelji.
Svaki novi pokušaj u tom smjeru, ma kako skroman bio napor, sadrži vlastito opravdanje. Težiti otkriću temelja naše znanosti znači posvetiti svoje sposobnosti rješavanju problema koji je izravno povezan s ljudskom dobrobiti, služiti javnom interesu od najveće važnosti i stupiti na put na kojem čak ni pogreška nije posve bez vrijednosti.
Kako bismo izbjegli svaku opravdanu sumnju stručnjaka, u takvu pothvatu ne smijemo propustiti posvetiti pažljivu pozornost dosadašnjim radovima na svim do sada istraženim područjima naše znanosti. Niti se možemo suzdržati od primjene kritike, s punom neovisnošću prosudbe, na mišljenja naših prethodnika, pa čak i na doktrine koje su se dosad smatrale konačnim dostignućima naše znanosti. Ako bismo zakazali u prvoj zadaći, olako bismo napustili cjelokupni zbroj iskustva koje su prikupili mnogi izvrsni umovi svih naroda i svih vremena koji su pokušali postići isti cilj. Ako bismo zakazali u drugoj, od samog bismo se početka odrekli svake nade u temeljnu reformu temelja naše znanosti. Te se opasnosti mogu izbjeći tako da gledišta svojih prethodnika učinimo svojima, ali tek nakon neoklijevajućeg ispitivanja, te pozivanjem od doktrine k iskustvu, od misli ljudi k naravi stvari.
To je tlo na kojem ja1 stojim. U onome što slijedi nastojao sam svesti složene pojave ljudske ekonomske djelatnosti na najjednostavnije elemente koji se još uvijek mogu podvrgnuti točnom promatranju, na te elemente primijeniti mjeru koja odgovara njihovoj naravi te, neprestano se držeći te mjere, istražiti način na koji se složenije ekonomske pojave razvijaju iz svojih elemenata prema određenim načelima.
Ta metoda istraživanja, koja je postigla opće prihvaćanje u prirodnim znanostima, dovela je do vrlo velikih rezultata te se zbog toga pogrešno počela nazivati prirodoznanstvenom metodom. Ona je, zapravo, metoda zajednička svim područjima empirijskog znanja te bi se ispravno trebala nazivati empirijskom metodom. Razlika je važna jer svaka metoda istraživanja stječe vlastiti specifični karakter iz naravi područja znanja na koje se primjenjuje. Bilo bi, prema tome, neumjesno pokušati našoj znanosti dati prirodoznanstvenu orijentaciju.
Dosadašnji pokušaji da se osobitosti prirodoznanstvene metode istraživanja nekritički prenesu u ekonomiju doveli su do najozbiljnijih metodoloških pogrešaka te do isprazne igre s vanjskim analogijama između pojava ekonomije i onih u prirodi. Bacon je o učenjacima takve vrste rekao: „Magna cum vanitate et desipientia manes similitudines et sympathies rerum describunt atque etiam quandoque affingunt”, izjava koja, začudo, i danas vrijedi upravo za one pisce o ekonomskim temama koji se i dalje nazivaju Baconovim sljedbenicima, dok posve pogrešno shvaćaju duh njegove metode.
Ako se, u opravdanje tih nastojanja, kaže da je zadaća našeg doba uspostaviti međusobne veze između svih područja znanosti i ujediniti njihova najvažnija načela, želio bih ozbiljno dovesti u pitanje osposobljenost naših suvremenika da riješe taj problem. Vjerujem da učenjaci na raznim područjima znanosti nikada ne smiju izgubiti iz vida taj zajednički cilj svojih nastojanja, a da pri tome ne naškode svojim istraživanjima. No rješavanje tog problema može se uspješno poduzeti tek kada se pojedina područja znanja najpomnije ispitaju i kada se otkriju zakoni svojstveni svakom području.
Sada je na čitatelju da prosudi do kakvih je rezultata dovela metoda istraživanja koju sam usvojio te jesam li uspio uspješno dokazati da su pojave ekonomskog života, poput onih u prirodi, strogo uređene u skladu s određenim zakonima. Prije nego što zaključim, ipak želim osporiti mišljenje onih koji dovode u pitanje postojanje zakona ekonomskog ponašanja pozivajući se na ljudsku slobodnu volju, budući da bi njihov argument ekonomiji posve uskratio status egzaktne znanosti.
Je li i pod kojim uvjetima neka stvar meni korisna, je li i pod kojim uvjetima ona dobro, je li i pod kojim uvjetima ona ekonomsko dobro, ima li i pod kojim uvjetima za mene vrijednost i kolika je mjera te vrijednosti za mene, hoće li se i pod kojim uvjetima dogoditi ekonomska razmjena dobara između dvaju pojedinaca koji privređuju te granice unutar kojih se cijena može uspostaviti ako do razmjene dođe – sve to i mnoge druge stvari posve su neovisne o mojoj volji koliko i bilo koji zakon kemije o volji kemičara koji ga primjenjuje. Gledište koje su te osobe usvojile počiva, dakle, na lako uočljivoj pogrešci o pravom području naše znanosti. Jer ekonomska se teorija ne bavi praktičnim pravilima za ekonomsku djelatnost, nego uvjetima pod kojima se ljudi upuštaju u promišljenu djelatnost usmjerenu na zadovoljenje svojih potreba.
Ekonomska je teorija povezana s praktičnim djelatnostima ljudi koji privređuju2 na otprilike isti način na koji je kemija povezana s radom praktičnog kemičara. Premda se pozivanje na slobodu ljudske volje može s pravom smatrati prigovorom potpunoj predvidljivosti ekonomske djelatnosti, ono nikada ne može imati snagu kao poricanje sukladnosti s određenim zakonima onih pojava koje uvjetuju ishod ekonomske djelatnosti ljudi i posve su neovisne o ljudskoj volji.
Upravo su, međutim, pojave ovakve vrste predmet proučavanja u našoj znanosti.
Posebnu sam pozornost posvetio istraživanju uzročnih veza između ekonomskih pojava koje uključuju proizvode i odgovarajuće činitelje proizvodnje, ne samo u svrhu uspostavljanja teorije cijena utemeljene na stvarnosti i postavljanja svih pojava cijena (uključujući kamatu, nadnice, zemljišnu rentu itd.) zajedno pod jedno objedinjeno gledište, nego i zbog važnih uvida koje time stječemo u mnoge druge ekonomske procese koji su dosad bili posve pogrešno shvaćeni. To je, štoviše, upravo ona grana naše znanosti u kojoj se najjasnije čini da događaji ekonomskog života slijede pravilne zakone.
Bilo mi je osobito zadovoljstvo što je područje ovdje obrađeno, koje obuhvaća najopćenitija načela naše znanosti, u nemaloj mjeri tako uistinu plod novijeg razvoja njemačke političke ekonomije te što je reforma najvažnijih načela naše znanosti, ovdje pokušana, stoga izgrađena na temelju koji su položili prijašnji radovi nastali gotovo posve marljivošću njemačkih učenjaka.
Neka se ovo djelo, dakle, smatra prijateljskim pozdravom suradnika iz Austrije te slabim odjekom znanstvenih poticaja koje je nama Austrijancima tako obilno darovala Njemačka kroz mnoge istaknute učenjake koje nam je poslala i kroz svoje izvrsne publikacije.
DR. CARL MENGER
