Ludwig Mises u ovom kratkom novinskom članku prikazuje knjigu „Der Selbstmord eines Volkes, Wirtschaft in Österreich“ (Samoubojstvo jednoga naroda, gospodarstvo u Austriji) Siegfrieda Strakoscha i uzima je kao povod za vlastitu dijagnozu austrijskoga gospodarskog stanja. Njegova je središnja teza: temeljno je zlo stvarna prevlast socijalističkih ideja i socijaldemokracije, koja sprječava sanaciju državnoga proračuna sve dok se državna poduzeća ne otpuste i dok se ne dirne u osmosatni radni dan. Mises tvrdi da se socijalistička financijska politika svodi na trošenje i razaranje proizvodnoga kapitala te povlači povijesnu usporedbu s financijskom politikom jakobinaca, koju kroz duži Stourmov citat prikazuje kao puko iskorištavanje sadašnjosti na račun budućnosti. Tekst zaključuje Strakoschovom opomenom o potpunom preokretu.
Austrijski problem
Beč, 3. veljače
U nedavno objavljenoj knjizi, koja nosi naslov „Samoubojstvo jednoga naroda, gospodarstvo u Austriji“, dr. Siegfried Strakosch poduzima temeljito istraživanje austrijskoga gospodarskog problema. Dr. Strakosch, koji je i sam djelatan u industriji i u poljoprivredi te je kao agrarno-politički pisac stekao ugled koji daleko nadilazi granice njemačkoga govornog područja, posjeduje kao malo tko sposobnost da se bavi tim teškim i zamršenim pitanjima. On rješava zadaću koju si je postavio onoliko dobro koliko je to danas uopće moguće. Kasniji će istraživači moći prikupiti više građe i nadopuniti pokoju pojedinost; u shvaćanju dubljih sklopova i u spoznaji temeljnoga problema neće moći nadmašiti Strakoscha.
Temeljno zlo od kojega Austrija pati jest vladavina socijalističkih ideja. Socijaldemokratska stranka vlada, premda u stanovništvu i u parlamentu nema većinu i formalno je u opoziciji, zapravo bez ikakvih granica. „Razjedinjene i slabašne stoje građanske stranke nasuprot socijaldemokraciji, nesposobne da svoju ipak znatnu brojčanu nadmoć dovedu do izražaja.“ Socijaldemokracija vlada jer iza sebe ima oružanu silu, jer je u svakom trenutku u stanju da obustavom prometnih ustanova i rasvjetnih postrojenja stanovništvu nametne svoju volju. Dokle god ta vladavina postoji neslomljena, mora propasti svaki pokušaj da se zemlja sanira.
Ne može se uspostaviti ravnoteža u državnom proračunu ako se ne odbace brojni javni pogoni koji svojim milijardskim deficitima izjalovljuju svaki pokušaj da se u javni proračun unese red. No socijaldemokrati ne dopuštaju da se željeznice, tvornice duhana, rudnici soli, općinski pogoni, općekorisne ustanove i kako se već sva ta poduzeća nazivala „izruče privatnom kapitalu“. Osmosatno radno vrijeme ne smije se dirati, premda je jasno da austrijska industrija ne može postati konkurentna dokle god ono opstaje. Sve što gospodarska politika socijalističkih stranaka postiže jest daljnje odvođenje kapitala koji se pretvara u potrošna dobra i troši do kraja. Jedini lijek koji socijaldemokratska „financijska politika“ preporučuje jest zapljena imovinskih objekata svake vrste, zapljena valuta i deviza te nacionalno-državnih vrijednosnih papira. Trošiti, uništavati – to je posljednji zaključak njihove mudrosti. „Mi razdjeljujemo,“ kaže Strakosch, „ne samo narodni dohodak, nego mnogo više. Mi ne pojedamo samo dohodak, nego imovinu. Ono što smatramo narodnim dohotkom, što nam se kao takvo prikazuje, najmanjim je dijelom narodni dohodak, a najvećim dijelom uništeni produktivni kapital, baština marljivijih i skromnijih razdoblja.“
Demagog misli samo na danas, a ne i na budućnost. Majstorski je prije gotovo četrdeset godina Stourm, povjesničar Francuske revolucije, ocrtao financijsko-političke načela jakobinaca. „Financijska politika jakobinaca sastojala se jedino u tome da se za sadašnjost iscrpi sve i da se žrtvuje budućnost. Sutrašnjica za njih nikada nije vrijedila; poslovi su se svakoga dana vodili kao da je posljednji; to je bila prava značajka svih postupaka revolucije. Tu leži i tajna njihova zapanjujućeg trajanja: svakodnevno pljačkanje nagomilanih pričuva otvaralo je kod bogate i moćne nacije neočekivane izvore koji su nadmašili sva očekivanja. Asignati su preplavljivali zemlju u sve većoj količini dokle god su uopće još nešto vrijedili. Sigurni izgled da do sloma mora doći nije ni na trenutak zaustavio njihovo izdavanje. Ono nije obustavljeno prije nego što je javnost apsolutno odbila prihvatiti bilo kakvu vrstu papirnatoga novca, makar i pod najnepovoljnijim uvjetima.“ Prikaz koji Stourm daje o imovinskim davanjima i prisilnim zajmovima, o mjerama protiv burze i protiv valutne špekulacije, o propisima o nabijanju cijena i o sljedovanju živežnih namirnica, ne može se čitati a da se ne pomisli na politiku koju Austrija već godinama vodi na svoju štetu. Mračna slika koju Strakosch o njoj crta, nažalost je i suviše istinita.
„Temeljito promišljanje, potpuni preokret prijeko su potrebni,“ kaže Strakosch i pušta svoju knjigu da se zaključi riječima: „Više nemamo vremena za gubljenje.“ Neka njegov opomenuti i budnički poziv svi pročitaju i prime k srcu.