1. Narav uporabne vrijednosti i razmjenske vrijednosti

Sve dok je razvoj nekoga naroda ekonomski toliko zaostao da nema značajnijeg obujma trgovine i da se potrebe pojedinih obitelji za dobrima moraju zadovoljavati izravno iz vlastite proizvodnje, dobra očito imaju vrijednost za pojedince koji gospodare samo ako su sama sposobna izravno zadovoljiti potrebe izoliranih pojedinaca koji gospodare ili njihovih obitelji.⁷⁷ No kad ljudi postaju sve svjesniji svojih ekonomskih interesa, ulaze u trgovinske odnose jedni s drugima i počinju razmjenjivati dobra za dobra, naposljetku se razvija situacija u kojoj posjedovanje ekonomskih dobara daje posjednicima moć da razmjenom dobiju dobra drugih vrsta. Kad se to dogodi, više nije apsolutno nužno, da bi pojedinci koji gospodare bili sigurni u zadovoljenje svojih potreba, da raspolažu upravo onim dobrima koja su izravno nužna za zadovoljenje njihovih osobitih potreba. U toj razvijenijoj društvenoj situaciji pojedinci koji gospodare mogu, dakako, osigurati zadovoljenje svojih potreba kao i prije, dolazeći u posjed onih osobitih dobara koja će, primijenjena izravno, proizvesti rezultat koji nazivamo zadovoljenjem njihovih potreba. No oni mogu, u novoj situaciji, taj rezultat postići i neizravno, dolazeći u raspolaganje dobrima koja se, prema postojećoj ekonomskoj situaciji, mogu razmijeniti za ona druga dobra koja su im potrebna za izravno zadovoljenje njihovih potreba. Posebni uvjet za vrijednost dobara koji vrijedi u izoliranom kućnom gospodarstvu prestaje, dakle, vrijediti.

Vrijednost je, vidjeli smo, važnost koju neko dobro stječe za nas kad smo svjesni da o raspolaganju njime ovisi zadovoljenje neke od naših potreba – to jest, kad smo svjesni da do zadovoljenja ne bi došlo kad ne bismo raspolagali dotičnim dobrom. Bez ispunjenja toga uvjeta postojanje vrijednosti je nezamislivo. No vrijednost nije vezana uz uvjet izravnoga, uz isključenje neizravnoga, osiguranja naših potreba. Da bi imalo vrijednost, dobro mora osigurati zadovoljenje potreba koje ne bi bile zbrinute kad njime ne bismo raspolagali. No čini li to na izravan ili na neizravan način, posve je nebitno kad je riječ o postojanju vrijednosti u općem smislu te riječi. Koža medvjeda kojega je ubio ima vrijednost za izoliranoga lovca samo u onoj mjeri u kojoj bi se morao odreći zadovoljenja neke potrebe kad mu koža ne bi bila na raspolaganju. Nakon što stupi u trgovinske odnose, koža ima vrijednost za njega iz potpuno istoga razloga. Između dvaju slučajeva nema razlike koja bi na bilo koji način utjecala na bitnu narav pojave vrijednosti. Jer jedina je razlika u tome što bi lovac u prvom slučaju, kad mu koža ne bi bila dostupna, bio izložen štetnim utjecajima vremenskih prilika ili bi se morao odreći zadovoljenja neke druge potrebe za koju se koža može upotrijebiti na izravan način, dok bi se u drugom slučaju, kad mu koža ne bi bila dostupna, morao odreći zadovoljenja koja bi mogao postići pomoću dobara koja su mu, zbog posjedovanja kože, na raspolaganju neizravno (putem razmjene).

Vrijednost kože u prvom slučaju i njezina vrijednost u drugom slučaju stoga su samo dva različita oblika iste pojave ekonomskog života. U oba je slučaja vrijednost važnost koju dobra stječu za pojedince koji gospodare kad su ti pojedinci svjesni da o raspolaganju njima ovisi zadovoljenje njihovih potreba. Ono što u svakom od dvaju slučajeva daje poseban karakter pojavi vrijednosti jest činjenica da dobra stječu važnost – za pojedince koji njima raspolažu, a koju nazivamo vrijednošću – tako što se u prvom slučaju upotrebljavaju izravno, a u drugom neizravno. Ta je razlika ipak dovoljno važna i u svakodnevnom životu i osobito u našoj znanosti da zahtijeva posebne nazive za svaki od dvaju oblika jedne opće pojave vrijednosti. Tako vrijednost u prvom slučaju nazivamo uporabnom vrijednošću, a u drugom je slučaju nazivamo razmjenskom vrijednošću.

Uporabna vrijednost jest, dakle, važnost koju dobra stječu za nas zato što nam izravno osiguravaju zadovoljenje potreba koje ne bi bile namirene da nemamo ta dobra na raspolaganju. Razmjenska vrijednost jest važnost koju dobra stječu za nas zato što njihovo posjedovanje neizravno osigurava isti rezultat.

2. Odnos između uporabne i razmjenske vrijednosti dobara

U izoliranom kućanskom gospodarstvu ekonomska dobra ili imaju uporabnu vrijednost ili pak nemaju nikakvu vrijednost za pojedince koji njima gospodare i koji ih posjeduju. No čak i u društvu koje je doživjelo znatan kulturni razvoj i u kojem postoji živa trgovina, često se mogu opaziti ekonomska dobra koja za pojedince koji njima gospodare i koji ih posjeduju nemaju nikakvu razmjensku vrijednost, premda je njihova uporabna vrijednost za te iste osobe izvan svake sumnje.

Štake osobito unakažene osobe, bilješke kojima se može poslužiti samo onaj pisac koji ih je sastavio, obiteljski dokumenti i mnoga slična dobra često imaju znatnu uporabnu vrijednost za pojedine osobe. No te iste osobe u većini bi slučajeva uzalud pokušavale zadovoljiti bilo koju od svojih potreba tim dobrima na neizravan način, to jest razmjenom. U razvijenoj civilizaciji mnogo se češće javlja obrnut odnos. Naočale i optički instrumenti koje na zalihi drži trgovac optičkom robom obično za njega nemaju nikakvu uporabnu vrijednost, baš kao što ni kirurški instrumenti nemaju nikakvu uporabnu vrijednost za osobe koje ih proizvode i stavljaju na tržište, niti knjige na stranim jezicima koje mogu razumjeti tek malobrojni učenjaci imaju ikakvu uporabnu vrijednost za knjižare. No sva ta dobra, s obzirom na moguće prilike za razmjenu, za te osobe redovito imaju određenu razmjensku vrijednost.

U tim slučajevima i u svim drugim slučajevima u kojima ekonomska dobra za osobe koje ih posjeduju imaju ili uporabnu ili razmjensku vrijednost, ali ne i obje, ne može se postaviti pitanje koja je od dviju vrijednosti odlučujuća u ekonomskoj djelatnosti dotičnih pojedinaca. No ti su slučajevi tek iznimke u ekonomskom životu ljudi. Kada se trgovina razvije iole znatnije, pojedinci koji gospodare obično imaju izbor između toga da ekonomska dobra kojima raspolažu upotrijebe izravno ili da ih za zadovoljenje svojih potreba upotrijebe neizravno. Ekonomska dobra stoga za svoje posjednike obično imaju i uporabnu i razmjensku vrijednost. Većina odjeće, namještaja, nakita i tisuća drugih dobara u našem posjedu nedvojbeno za nas ima uporabnu vrijednost. No jednako je tako sigurno da ih, kada se trgovina razvije, možemo i neizravno primijeniti za zadovoljenje svojih potreba te da stoga za nas istodobno imaju i razmjensku vrijednost.

Istina je, kako smo vidjeli, da su važnost dobara za nas s obzirom na izravnu uporabu i njihova važnost s obzirom na neizravnu uporabu za zadovoljenje naših potreba samo različiti oblici jedne jedinstvene opće pojave vrijednosti. No njihova važnost za nas može u tim dvama oblicima istodobno biti vrlo različita po stupnju. Zlatni pehar nedvojbeno će imati visoku razmjensku vrijednost za siromašnog čovjeka koji ga je osvojio na lutriji. Pomoću peharа on će biti u položaju (na neizravan način, razmjenom) zadovoljiti mnoge potrebe koje inače ne bi bile namirene. No uporabna vrijednost peharа za njega jedva da je vrijedna ikakva spomena. S druge strane, naočale točno prilagođene očima vlasnika vjerojatno za njega imaju znatnu uporabnu vrijednost, dok je njihova razmjenska vrijednost obično vrlo mala.

Sigurno je, dakle, da se u ekonomskom životu ljudi mogu opaziti brojni slučajevi u kojima ekonomska dobra istodobno imaju uporabnu i razmjensku vrijednost za pojedince koji njima gospodare i koji ih posjeduju te da su ta dva oblika vrijednosti često različitih veličina. Pitanje koje se postavlja jest koja je od tih dviju veličina, u svakom danom slučaju, ona koja određuje ekonomske kalkulacije i postupke ljudi, ili, drugim riječima, koji je od dvaju oblika vrijednosti ekonomski oblik vrijednosti u danom slučaju.

Rješenje toga pitanja proizlazi iz promišljanja o naravi ljudskoga gospodarstva i o naravi vrijednosti. Vodeća je misao u svoj ekonomskoj djelatnosti ljudi što potpunije moguće zadovoljenje njihovih potreba. Ako su važnija zadovoljenja pojedinca koji gospodari osigurana izravnom uporabom nekoga dobra negoli njegovom neizravnom uporabom, slijedi da bi važnije potrebe pojedinca ostale nezadovoljene kad bi to dobro upotrijebio na neizravan način za zadovoljenje svojih potreba nego kad bi ga upotrijebio izravno. Ne može biti sumnje da će u tom slučaju uporabna vrijednost dobra biti odlučujuća u ekonomskim kalkulacijama i postupcima dotičnoga pojedinca koji gospodari, a da će u obrnutom slučaju to biti razmjenska vrijednost. U prvom su slučaju to ona zadovoljenja koja su osigurana izravnom uporabom dobra i koja bi pojedinac koji gospodari izabrao kad bi njime raspolagao; u drugom su to ona zadovoljenja koja su osigurana neizravnom uporabom dobra i koja bi izabrao kad bi njime raspolagao; stoga su u svakom slučaju to ona zadovoljenja koja bi se inače ostvarila, a kojih bi se bio prisiljen odreći kad ne bi raspolagao dotičnim dobrom. U svim slučajevima, dakle, u kojima neko dobro za svoga posjednika ima i uporabnu i razmjensku vrijednost, ekonomska je vrijednost ona koja je veća. No iz onoga što je rečeno u IV. poglavlju očito je da je u svakom slučaju u kojem postoje temelji za ekonomsku razmjenu razmjenska vrijednost dobra ekonomska vrijednost, a kada to nije slučaj, da je to uporabna vrijednost.

3. Promjene u ekonomskom težištu vrijednosti dobara

Jedna od najvažnijih zadaća ljudi koji gospodare jest prepoznavanje ekonomske vrijednosti dobara, to jest da im u svakom trenutku bude jasno je li njihova uporabna ili razmjenska vrijednost ekonomska vrijednost. O tom znanju ovisi odluka koja se dobra ili koji njihovi dijelovi imaju zadržati, a koja je u vlastitom najboljem ekonomskom interesu ponuditi na prodaju. No ispravno prosuđivanje toga odnosa jedna je od najtežih zadaća praktičnoga gospodarenja, ne samo zato što je pregled svih raspoloživih prilika za uporabu i razmjenu potreban čak i na dobro razvijenim tržištima, nego i prije svega zato što su čimbenici na kojima se mora temeljiti ispravno rješenje toga problema podložni mnoštvu promjena. Jasno je da sve što umanjuje uporabnu vrijednost neke stvari za nas može, uz ostale jednake okolnosti, prouzročiti da razmjenska vrijednost dobra postane ekonomski oblik vrijednosti te da sve što povećava uporabnu vrijednost nekoga dobra za nas može imati učinak potiskivanja značenja njegove razmjenske vrijednosti u pozadinu. Porast ili pad razmjenske vrijednosti dobra imat će, uz ostale jednake okolnosti, suprotan učinak.

Glavni su uzroci promjena u ekonomskom obliku vrijednosti sljedeći:

(1) Promjene u važnosti onoga pojedinačnog zadovoljenja koje neko dobro pruža pojedincu koji njime raspolaže, ako se njegova uporabna vrijednost za njega tom promjenom povećava ili smanjuje. Tako ako neka osoba izgubi sklonost prema duhanu ili vinu, zaliha duhana ili vina u njezinu posjedu za nju će poprimiti prevladavajuću razmjensku vrijednost. A ljudi koji su bili zaneseni lovom ili sportom prodat će svoj lovački pribor, lovne životinje i tako dalje kad njihove razonode za njih izgube prijašnju važnost, jer je smanjenje uporabne vrijednosti tih dobara prouzročilo da njihova razmjenska vrijednost dođe do izražaja po važnosti.

Prijelazi iz jedne životne dobi u drugu osobito su obilježeni promjenama te vrste. Zadovoljenje iste želje ima drukčije značenje za mladića negoli za zrela čovjeka, a opet drukčije značenje za zrela čovjeka negoli za starca. Stoga bi, čak i kad ne bi bilo nikakvih drugih čimbenika, sam prirodni tijek ljudskoga razvoja prouzročio da uporabna vrijednost dobara doživi znatne promjene. Jednostavne igračke djeteta gube uporabnu vrijednost za mladića; nastavni materijali kojima se služio mladić gube uporabnu vrijednost za zrela čovjeka; a oruđa kojima zreo čovjek zarađuje za život gube uporabnu vrijednost za starca. U svakom slučaju razmjenska vrijednost spomenutih dobara postaje prevladavajuća. Ništa stoga nije uobičajenije nego da mladić proda dobra koja su za njega kao dijete imala prevladavajuću uporabnu vrijednost. Vidimo kako ljudi koji ulaze u zrelost u pravilu prodaju ne samo mnoga sredstva uživanja primjerena mladosti, nego i nastavne materijale svoje mladosti. Može se opaziti kako starci dopuštaju da u druge ruke prijeđu ne samo mnoga sredstva uživanja njihove životne snage koja za uporabu iziskuju snagu i hrabrost, nego i oruđa kojima su se služili u stjecanju za život (tvornice, poslovne tvrtke i tako dalje). Ako se ekonomske pojave koje bi se činile prirodnom posljedicom tih činjenica ne pojavljuju na površini tako izrazito kako bismo mogli očekivati, razlog tomu treba tražiti u obiteljskom životu ljudi. Jer prijelaz dobara od starijih članova obitelji u posjed mlađih članova ne događa se kao posljedica novčane naknade, nego kao posljedica naklonosti. Obitelj je tako, sa svojim posebnim ekonomskim odnosima, bitan čimbenik stabilnosti ljudskih ekonomskih odnosa.

Povećanja uporabne vrijednosti nekoga dobra za njegova posjednika prirodno imaju suprotan učinak. Vlasnik šume, primjerice, kojemu godišnji posjek drvne građe ima samo razmjensku vrijednost, vjerojatno će smjesta prestati razmjenjivati svoju drvnu građu za druga dobra ako sagradi visoku peć za taljenje željeza i ako mu za njezin pogon zatreba cjelokupni urod njegova šumskog zemljišta. Pisac koji je prije prodavao svoje djelo nakladnicima neće to činiti ubuduće ako pokrene vlastiti časopis, i tako dalje.

(2) Same promjene u svojstvima nekoga dobra mogu pomaknuti težište njegove ekonomske važnosti ako se tom promjenom mijenja njegova uporabna vrijednost za posjednika, dok njegova razmjenska vrijednost ili ostaje nepromijenjena ili pak ne raste niti pada u istoj mjeri kao njegova uporabna vrijednost.

Odjeća, konji, psi, kočije i slični predmeti obično za imućne ljude gotovo posve gube uporabnu vrijednost ako imaju izvana vidljiv nedostatak. Njihova razmjenska vrijednost, premda također smanjena, dolazi do izražaja po važnosti budući da je gubitak njihove uporabne vrijednosti za te osobe obično veći od gubitka njihove razmjenske vrijednosti.

S druge strane, dobra se u mnogim slučajevima mijenjaju tako da njihova razmjenska vrijednost, koja je prije bila ekonomski oblik vrijednosti za pojedince koji njima gospodare i koji ih posjeduju, uzmiče u usporedbi s njihovom uporabnom vrijednošću. Tako gostioničari i sitničari obično namirnice s nekim vanjskim nedostatkom upotrebljavaju za vlastitu potrošnju, budući da zbog nedostatka ta dobra gotovo posve gube razmjensku vrijednost, dok njihova uporabna vrijednost često ostaje ista ili u svakom slučaju nije smanjena u istoj mjeri kao njihova razmjenska vrijednost. Ista se pojava može opaziti i u drugim obrtima. Postolari, osobito u manjim selima, često nose loše pristale cipele, krojači često nose nesavršeno skrojenu odjeću, a klobučari često nose šešire pri čijoj se izradi dogodila neka manja nezgoda.

(3) Dolazimo sada do trećeg i najvažnijeg uzroka promjena u ekonomskom težištu vrijednosti dobara. Mislim na povećanja količina dobara koja stoje na raspolaganju gospodarstvenim pojedincima. Povećanje količine nekoga dobra kojom osoba raspolaže gotovo uvijek, uz ostale nepromijenjene okolnosti, dovodi do toga da uporabna vrijednost svake jedinice dobra za nju opada, a njegova razmjenska vrijednost postaje sve važnija. Nakon žetve, razmjenska vrijednost žita gotovo je bez iznimke ekonomski oblik vrijednosti za poljoprivrednike, i ona to ostaje sve dok, kao posljedica uzastopnih prodaja dijelova žita, njegova uporabna vrijednost ponovno ne postane važnija. Žito koje poljoprivrednici još posjeduju ljeti ima za njih općenito prevladavajuću uporabnu vrijednost. Na drugome mjestu u ovome djelu (poglavlje IV., odjeljak 2.) pokazao sam na kojoj granici važnost razmjenske vrijednosti dobara prelazi u drugi plan u usporedbi s njihovom uporabnom vrijednošću. Nasljedniku, koji je već prije nasljeđivanja opremljen dovoljnim namještajem te u ostavštini svoga oporučitelja zatekne još jednu veliku garnituru namještaja, mnogi će komadi namještaja imati vrlo nisku uporabnu vrijednost (a neki možda nikakvu uporabnu vrijednost) te će stoga steći prevladavajuću razmjensku vrijednost. Nasljednik će nastaviti prodavati komade namještaja sve dok komadi koji ostanu u njegovu posjedu ponovno ne budu imali prevladavajuću uporabnu vrijednost.

Smanjenje količine nekoga dobra koje stoji na raspolaganju gospodarstvenome pojedincu s druge će strane općenito dovesti do toga da njegova uporabna vrijednost za njega poraste, te će time količine dobra koje su prije bile namijenjene razmjeni sada steći prevladavajuću uporabnu vrijednost.

Osobito je važan u ovome pogledu učinak promjena u ukupnome bogatstvu. Kada su trgovački odnosi dobro razvijeni, povećanje ili smanjenje bogatstva ravno je, za gospodarstvenoga pojedinca koji tu promjenu doživljava, povećanju ili smanjenju gotovo svake pojedine vrste ekonomskoga dobra. Čovjek koji osiromaši prisiljen je ograničiti zadovoljavanje gotovo svih svojih potreba. Neke će potrebe zadovoljavati manje potpuno, količinski ili kakvoćom. Druge potrebe možda uopće neće zadovoljavati. Ako nakon svojega osiromašenja u njegovu posjedu ima bilo kojih probranijih potrošnih dobara ili predmeta raskoši, koji su prije pridonosili skladnom zadovoljavanju njegovih potreba, ali koji ne odgovaraju njegovim promijenjenim okolnostima, on će ih, ako je gospodarstveni pojedinac, prodati kako bi prihodom zadovoljio važnije potrebe sebe i svoje obitelji koje bi inače ostale nezadovoljene. Ljudi koji su izgubili velik dio svojega bogatstva nesretnim špekulacijama ili kao posljedicu drugih nesreća zaista prodaju svoj nakit, umjetnička djela i druge predmete raskoši, kako bi se opskrbili životnim potrepštinama. Rastuće bogatstvo ima sličan, ali suprotan učinak, budući da mnoga dobra koja su prije imala prevladavajuću uporabnu vrijednost za svoje vlasnike gube tu uporabnu vrijednost, a ekonomska važnost njihove razmjenske vrijednosti gura se u prvi plan. Tako ljudi koji su iznenada postali bogati obično prodaju svoj jednostavan namještaj, svoje otrcane drangulije, svoje neprikladne kuće i mnoga druga dobra koja su za njih prije imala prevladavajuću uporabnu vrijednost.