Uz osamdeseti rođendan Karla Mengera

Razvoj znanosti ne odvija se ravnomjernim i neprekinutim usponom; razdoblja velikih dostignuća smjenjuju ona duhovne iscrpljenosti, na majstore se nadovezuju epigoni, sve dok genijalni ljudi ponovno ne dovedu do novoga procvata. Sredinom devetnaestoga stoljeća politička je ekonomija nedvojbeno dospjela u mrtvu točku. Osjećala se nezadovoljavajuća narav sustava naslijeđenoga od klasične političke ekonomije, no nije se bilo kadro nadići je. Da bi se probleme koje je ovdje valjalo riješiti uopće ispravno formuliralo, bili su potrebni ljudi koji po genijalnosti ne zaostaju za Ricardom. Takvih nije bilo. Ni John Stuart Mill, najoriginalniji politički ekonomist onih dana, nije bio čovjek za to.

Francuz Dupuit i pruski asesor Gossen bili su pokušali poći putem kojim se moralo poći. Ne poznavajući njihove spise, koji su bili zaboravljeni, i neovisno jedan o drugome, oko 1871. gotovo istodobno istupili su Karl Menger u Austriji, Jevons u Engleskoj i Léon Walras u Švicarskoj. Njihovi radovi pokazuju neobičnu podudarnost u svemu načelnome. Najoštrije je pak ova temeljna misao, dosljedna izgradnja teorije vrijednosti na subjektivnoj uporabnoj vrijednosti dobara, razrađena kod Mengera. Njegova Načela narodnoga gospodarstva, tanak svezak, posve su revolucionirala znanost političke ekonomije. Sve što je otada postignuto gradi se na Mengerovim radovima. Teorija granične korisnosti našla je u Austriji, uz Mengera, svoje najznačajnije predstavnike u Wieseru i u odveć rano preminulome Böhm-Bawerku; ovu trojicu običava se objediniti pod oznakom „Austrijska škola“, pod kojim su imenom stekli svjetski ugled. Najmanje su priznanja uspjeli naći u Njemačkoj; nerazmjerno je veći bio njihov uspjeh u Engleskoj, u Italiji, u Nizozemskoj i u skandinavskim zemljama. Moderna američka politička ekonomija temelji se na radovima „austrijske škole“.

Godine 1883. Menger je objavio svoja Istraživanja o metodi društvenih znanosti i političke ekonomije napose. Tom je knjigom, koja je isprva bila zamišljena kao kritika relativizma i historizma koji su tada vladali u Njemačkoj, otvorio nove putove logici i spoznajnoj teoriji duhovnih znanosti. I ta je knjiga isprva bila slabo zapažena, prošlo je više od dvadeset godina dok njezino značenje nije bilo posve prepoznato. Noviji metodološki radovi posve su pod utjecajem ovoga djela.

Menger nije bio plodan pisac, njegove objave po opsegu zauzimaju tek malo prostora. I rijetko je kada posezao za perom da pridonese razjašnjenju aktualnih narodnogospodarskih pitanja. Od pitanja dana najviše ga je privlačio valutni problem. Njegova mala rasprava o austrijskome valutnom problemu i njegova izlaganja na Valutnoj anketi 1892. presudno su utjecali na reformu austrijskoga novčarstva. Učenje o novcu obrađivao je više puta i na posve teorijski način, prije svega u klasičnome prilogu za Handwörterbuch der Staatswissenschaften.

Mengerovi radovi, kako je već spomenuto, dugo nisu nailazili na priznanje; tek su poslije bili u potpunosti priznati, iz godine u godinu rastao je njihov ugled. Danas se bez pretjerivanja može reći da austrijska škola političke ekonomije zauzima neprolazno mjesto u povijesti društvenih znanosti. Karl Menger može s ponosom i zadovoljstvom gledati unatrag na djelo svoga života. Neka mu još bude dano da velike radove kojima se bavi privede dovršenju.